Podgorički advokat Lazar Aković napadnut je i povrijeđen početkom nedjelje, u naselju Siti kvart. ,,Bila su dva lica… Bio je to smišljen napad, a ne razbojništvo jer mi ništa nijesu uzeli niti pokušali uzeti. Ovaj što me udarao opsovao mi je majku i rekao nećeš više živjeti”, prisjeća se napadnuti advokat.
Lazar Aković je do odlaska među advokate, bio sudija Višeg suda u Podgorici. Pažnju javnosti privukao je kao predsjednik Sudskog vijeća u postupcima za ubistvo vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića i policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, u kojima je izrekao osuđujuće presude praćene višegodišnjom zatvorskom kaznom. Iste godine kada je donio te dvije presude (2009), podnio je ostavku na sudijsku funkciju ,,jer ne prihvata bilo čije ultimatume, pritiske, prijetnje i zastrašivanja”. Prozvani se nijesu trudili da odgovore.
Kao advokat Budvanina Vida Rađenovića Aković je bio akter postupka u aferi Košljun gdje je njegov klijent priznao krivicu i potom bio osuđen na šest mjeseci zatvora. To je izazvalo nezadovoljstvo među nekim njegovim kolegama koji su branili druge optužene, pa je advokat Vladan Bojić na račun Akovića iznio teške uvrede nazivajući ga ,,najvećom bitangom koja je koračala zemljom”. Pokazalo se to na osnovu prisluškivanih razgovora koje je tužilaštvo prikupilo tokom istrage koja je protiv Bojića vođena zbog sumnji da je odao povjerljive podatke iz istrage vezane za afere TQ Plaza i Jaz.
Da stvar bude čudnija, samo dan ili dva prije napada na Akovića, praktično na istom mjestu, osoba koju je policija identifikovala kao Zorana Pajovića (34) napala je i ozbiljno povrijedila 12-godišnjeg dječaka B.B, sina advokata Bojića. Vladan Bojić vjeruje da je ovaj napad povezan sa prijavom koju je protiv NN lica podnio zbog nezakonitog prisluškivanja.
Desetak dana prije napada na podgoričke advokate, odnosno njihovu maloljetnu djecu, u naselju Zagorič, na drugom kraju Podgorice, ranjen je šef sprovodničke službe ZIKS-a Miloje Peković. Do danas nepoznati napadači na Pekovića pucali su iz zasjede, u jutarnjim časovima. ,,Ovaj kukavički čin neće ostati bez adekvatne reakcije države”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde koje je publikovano istog dana, nekoliko sati nakon ranjavanja Pekovića. „Ministarstvo pravde očekuje od nadležnih organa da preduzmu sve radnje i mjere u okviru svojih zakonskih ovlašćenja, u cilju rasvjetljavanja okolnosti ovog slučaja i privođenja pravdi odgovornih”. Isto očekuje i javnost. Pitanje je samo da li je to dovoljno za bilo kakav pomjeraj sa mrtve tačke.
Niz nerasvijetljenih zločina ne obećava boljitak.
Ne govorimo tu samo o najtežim djelima, poput prošlogodišnjih profesionalnih ubistava u Budvi, kada su živote izgubili nekadašnji poslanik LSCG Saša Marković i njegov kum, budvanski ugostitelj Goran Đuričković, koji je zimus ubijen snajperskim hicem sa zidina budvanskog Starog grada. Policija nije spriječila ovaj zločin iako je i Đuričković sa njima podijelio informaciju da mu se sprema profesionalna likvidacija.
Prema nezvaničnim tvrdnjama iz policije i interpretacijama iz ovdašnjeg kriminalnog miljea, motiv za pomenuta ubistva ali i čitav niz kriminalnih obračuna koji traju od početka prošle godine jeste nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina u jednoj španskoj luci (Valensiji). Različiti izvori pominju 200 do 300 kilograma droge. Izgleda da su ovdašnji nasljednici razrađenih kokainskih puteva prošvercovali makar jednu veliku pošiljku iz Južne Amerike. Neko se polakomio i droga je nestala iz šteka u kome je bila privremeno uskladištena.
Potom je krajem februara prošle godine, u razmaku manjem od 12 sati, u Podgorici usred dana, u neposrednoj blizini dječjeg vrtića u Bloku V, dignut u vazduh blindirani audi Milana Vujotića, dok je iste večeri u Beogradu, na kućnom pragu, ubijen Cetinjanin Goran Radoman Gero. Prema podacima policije Vujotić i pokojni Radoman bili su pripadnici škaljarskog klana. A Škaljarci su, izgleda, bili dio međunarodne kriminalne ekipe koja je dopremila, pa izgubila kokainski tovar vrijedan desetine miliona eura.
Da priča bude kompletna – Đuričković je ubijen dan nakon što su u Višem sudu u Podgorici Južnoafrikanac Gregori Majkl Feraris i Cetinjanin Aleksandar Marković negirali optužbe prema kojima su prošlog ljeta planirali ubistvo Đuričkovića ili nekog od članova njegove najbliže familije (navodno je kod jednog od osumnjičenih pronađena fotografija pokojnikovog brata).
Nijesu samo narkotici opasni po život. Prošlog maja, takođe u Podgorici, nepoznati napadač je u zasjedi sačekao, a onda pucnjima iz vatrenog oružja ranio u nogu univerzitetskog profesora Olega Obradovića. ,,Cjelokupni sastav podgoričke policije odmah se dao u potragu za napadačem”, javili su izvještači jednog od medija bliskih Vladi, ,,prema prvoj rekonstrukciji napada, vjeruje se da je (napadač) imao namjeru da opomene Obradovića. Međutim, o kakvoj je opomeni riječ ostaje nepoznanica, jer istražitelji nemaju saznanja da je Obradović bio u bilo kakvim problemima, niti sukobima koji bi imali ovakav epilog”.
Do danas zvanično nije utvrđeno ko je i zašto pucao na doktora matematičkih nauka, predavača na Prirodno matematičkom i Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, jednog od osnivača Interneta CG, nekada prvog čovjeku ovdašnjeg Telekoma (državnog i privatizovanog), predsjednika borda prvo CKB-a onda i Prve banke, te osnivača, vlasnika, suvlasnika i(li) ovlašćenog zastupnika niza preduzeća koja su poslovala u oblasti informatike, energetike, farmacije, trgovine na veliko i malo, teške industrije, poljoprivrede… U ime države ili, još češće, sa državom.
Nezvanične spekulacije koje su se mogle čuti i u parlamentu dovodile su Obradovićevo ranjavanje u kontekst sa njegovim eventualnim svjedočenjem u aferi Telekom.
Prema istim interpretacijama, višak informacija i navodna spremnost da se one podijele sa domaćim i stranim istražiteljima dovele su u bolničku postelju, desetak mjeseci prije Obradovića, i Predraga Mitrovića. Još se ne zna ko je na kućnom pragu ranio Mitrovića, direktora Uprave za dijasporu i nekadašnjeg prvog čovjeka Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma. Istraga je u toku. Valjda.
Nadležni su, u prvi mah, (ne)djelo do danas nepoznatog uličnog umjetnika kvalifikovali kao ,,izazivanje opšte opasnosti sa lakom tjelesnom povredom”!? Tek je naknadno, pošto je događaj analiziran a šteta procijenjena na organima vladajuće partije, ranjavanje Mitrovića prekvalifikovano u pokušaj ubistva. Iako su, ako je vjerovati upućenima, nadležni iz policije i tužilaštva, baš kao i njihovi partijski komesari tadašnje DPSDP koalicije, znali da naum anonimnog pucača nije bio da Mitrovića ubije. Nego da njemu, i svima sličnima, skrene pažnju na to da svako činjenje povlači i konsekvence. Da ćutanje, u režimu organizovanog kriminala i korupcije, vrijedi koliko i život.
Zvanično, i dalje je nepoznanica ko je, prošlog maja, ispred podgoričke teretane Eurosport pretukao rukovodioca Sektora za normativne poslove Ministarstva odbrane, Luku Nikčevića. On je, nakon napada, u besvjesnom stanju dopremljen u Klinički centar. Dan nakon napada inspektorima je rekao da se ne sjeća ničega, pa čak ni gdje je i kako povrijeđen. Tu se priča završava.
Bez zvaničnog odgovora je i pitanje ko je pretukao bivšeg načelnika CB Berane Veselina Krgovića? Da li su svi zaboravili da je i nekadašnji načelnik CB Nikšić, danas uticajan biznismen, Miodrag Daka Davidović prije nekoliko godina pretučen metalnom šipkom na trim stazi nikšićke Trebjese. Sjećate li se bombe koja je prije devet godina eksplodirala ispod automobila Tomislava Čelebića, građevinskog preduzetnika, poslovnog partnera premijera Đukanovića (UDG) i povlašćenog ponuđača u poslovima sa bezbjednosno–policijskim strukturama?
Prije petnaestak dana, prvostepenom presudom u Osnovnom sudu u Podgorici, optuženi Vladimir Janković oslobođen je sumnji da je 29. oktobra 2014. u centru Podgorice , skupa sa NN saučesnikom, metalnim šipkama pretukao izvršnog direktora NLB banke Roberta Kleindensta. Tako da i ovaj slučaj možemo voditi kao neriješen.
Uostalom, na crnogorskim ulicama nije opasno sresti se samo sa kriminalcima. Skoro šest mjeseci nakon nereda na ulicama Podgorice, nakon sukoba do danas nepoznatih demonstranata (što zvuči gotovo nemoguće) i policajaca pred Skupštinom CG, ne zna se ko je širom grada bacao suzavac i batinao prolaznike. Komandiri, navodno, ne prepoznaju maskirane policajce koji su brutalno kršili zakonska ovlašćenja. Starješine i šefovi nekažnjeno tolerišu ovo sljepilo. Za zlu ne trebalo. Čak i žrtve počinju da sumnjaju u ono što su vdjeli vlastitim očima i osjetili na sopstvenim kostima. Snaga države. I kriminalnog bratstva koje se krije iza nje.
Zoran RADULOVIĆ