Povežite se sa nama

OKO NAS

Igra od koje se uči

Objavljeno prije

na

rukometasice

Da raščistimo na početku – ovom se podvigu nijesmo nadali. Nakon Olimpijade u Londonu, na stranicama Monitora smo zapisali: ,,Slijedi najavljeno osipanje rukometnog tima: Bojana (Popović) i Maja (Savić) se posvećuju porodici, najimpulsivnija od svih – Katarina Bulatović – najavila je povlačenje iz dresa sa nacionalnim grbom, pa u vazduhu svakako lebdi pitanje: šta mogu Suzana Lazović, Majda Mehmedović, Marina Vukčević i ostale mladice bez komandanata na terenu, odnosno ko je ta koja će sada na sebe preuzeti zadatak vođenja reprezentacije”.

Samo četiri mjeseca kasnije odgovor je stigao na najkonkretniji mogući način – najmlađa reprezentacija na Evropskom šampionatu u Srbiji skinula je sa evropskog trona olimpijske i svjetske šampionke, neprikosnovenu Norvešku. Kaća se vratila, ako je ikada i odlazila, dok je Bojanu dostojno, upečatljivo i efikasno zamijenila Milena Knežević. Maja Savić je dobila svoju nasljednicu u Majdi Mehmedović čija je rola do teške povrede bila bez zamjerke, a onda je iz drugog plana zablistala Biljana Pavićević, džoker koji se pojavio kad se činilo da su sve lađe na lijevom krilu potonule. To su bile i nesavladiva Sonja Barjaktarović na golu (i njena mlađa koleginica Marina Vukčević), multipraktična Jovanka Radičević koja nas je oduševljavala igrama na svom (desnom) krilu, na crti kao drugi pivot a u produžecima finala i kao lijevo krilo – nepredvidiva Anđela Bulatović, kapitenka Marija Jovanović koja je igrala nedovoljno oporavljena, novi stub granitne odbrane Andrea Klikovac, pa Suzana Lazović, neumorna Ana Đokić koja se u završnici turnira nosila i sa specifičnom, ne pretjerano sportskom presijom kojoj su je izložili mediji gladni senzacija, Rada Miljanić čiji su nam golovi u Vršcu i Novom Sadu prokrčili put ka (polu)finalu… Šansu su sa klupe čekale Jelena Despotović, Sara Vukčević, Jasna Tošković i Sandra Nikčević – njihovo vrijeme će doći.

Grijeh bi bio preskočiti bilo koju od djevojaka, jer je upravo najjače oružje čitavim tokom EP bila kolektivna igra, zajedništvo. I kad su demonstrirale igračku superiornost i kada ih je splet okolnosti vukao ka dnu sa koga, činilo se, povratka nema, bile su skupa i disale kao jedna, pod komandom Dragana Adžića, mirnog čovjeka na kormilu tima koji je zadivio rukometnu Evropu.

,,Strast je razdvojila Crnu Goru i Norvešku, sve ostalo je bilo isto”, glasi jedan od stručnih komentara nakon nedjeljnog finala, jedne od najneizvjesnijih i najkvalitetnijih utakmica u istoriji ženskog rukometa.

Djevojke koje su nam ove godine već darovale olimpijsko srebro (prvu crnogorsku medalju na OI) a u dresu Budućnosti i trofej klupskog prvaka Evrope (takođe prvi – poslije sedam polufinala) ispratili smo na Evropsko prvenstvo s nadom da možda mogu i do medalje, ali ne i sa ubjeđenjem da će smoći snage toliko poletjeti. Onda je krenulo – najprije je pobijeđen Island, pa Rusija koja ima više registrovanih igračica no naša država stanovnika, da bi konačno u grotlu arene Madlenijanum u Vršcu bila pobijeđena i favorizovana Rumunija koja je igrala, mjereno brojem prisutnih navijača, kao na domaćem terenu. Prenijeli smo maksimalan broj poena u drugu fazu takmičenja.

Podsjetilo je to na prošlo ljeto i Evropsko prvenstvo za košarkašice. Tada je ekipa Miodraga Baletića, kao debitant na turniru, jedina do četvrtfinala zabilježila svih šest pobjeda, iako je baza naše reprezentacije (jedva nešto više od 30 igračica) brojila manje od prisutnih delegacija većine ekipa koje smo pobijedili (Poljska, Španija, Njemačka, Hrvatska, Franuska, Letonija).

Onda su ovdašnji političari i njihovi prijatelji biznismeni nanjušili šansu da se zakite tuđim uspjehom, pa su se u Lođ sjatili Milo Đukanović, njegov prijatelj i saradnik iz duvanskih poslova i košarkaških foruma Veselin Barović i ostalo društvo… Slijedila su tri vezana poraza, dovoljna, ipak, za vrlo dobro šesto mjesto. Uz žal što je nedostajalo jako malo da bi se postiglo mnogo više. Priča o maleroznim političarima na sportskim terenima ponovila se krajem prošle godine i u Pragu. Podrška Đukanovića, Gvozdenovića i ostale družine iz vrha DPSDP koalicije nije pomogla fudbalskoj reprezentaciji da u baražu sa Češkom izbori istorijski plasman na Evropsko prvenstvo.

U Novom Sadu i Beogradu, na sreću, rukometašice nijesu imale podršku ovdašnjih političara – pa su igrale praćene iskrenim ljubiteljima rukometa i navijačima Crne Gore.

Drugu fazu je, uz rezultate koji su nam donijeli prvo mjesto i lakšeg protivnika u polufinalu, obilježila i pikanterija: Ratko Buturović, vlasnik hotela Park, predsjednik FK Vojvodina, kontroverzni biznismen sa crogorskim porijeklom i uticajnim prijateljima – od ovdašnjeg političkog vrha do Brana Mićunovića – odlučio je da crnogorsku rukometnu delegaciju obuče od glave do pete (trenerke, jakne, dukserice, ruksake) u jednoobraznu opremu sa natpisom Montenegro. ,,Nemam riječi da opišem koliko je Buturović bio pažljiv prema nama”, kazala je Snežana Damjanac direktorica ženskih selekcija u Rukometnom savezu Crne Gore. Mora, ipak, da začudi činjenica da su olimpijske vicešampionke i ekipne prvakinje Evrope u poziciji da ih, umjesto države i sponzora, oblače dobrotvori.

Mala digresija: pošto su naši vaterpolisti u Malagi 2008. osvojili prvu zlatnu medalju za Crnu Goru, državni i lokalni zvaničnici su iskoristili priliku za slikanje i sticanje popularnosti preko lažnih obećanja (pamti se Miomir Mugoša i njegovih pet bazena) – a igrači i stručni štab su zasluženu nagradu (100 000 eura) dobili od najkontroverznije od svih kontroverznih firmi koje su u tom momentu poslovale u Crnoj Gori – Mirax-a. Jednako je i kotorski Primorac nakon osvajanja titule prvaka Evrope potonuo prepušten na milost i nemilost lokalnim moćnicima. Država je imala preča posla – novcem poreskih obveznika su pomagani domaći i strani tajkuni, poznatiji iz crnih hronika nego sa stranica posvećenih biznisu. Može li se rukometu ponoviti slična priča?

Euforija nakon zlata iz Beograda je prilika da se podsjetimo kako rukometaši Crne Gore jesenas, nakon veličanstvene pobjede u gostima nad favorizovanom Njemčakom u kvalifikacijama za predstojeće Evropsko prvenstvo, nijesu mogli da uđu u sobe barskog hotela Sidro – zbog neizmirenih dugova Saveza. Predsjednik RS i novoimenovani ministar Predrag Bošković tvrdi kako je problem razriješen za desetak minuta. Ostaje nepoznanica šta će biti sa crnogorskim rukometom nakon što Bošković, po slovu zakona, napusti mjesto predsjednika borda Rudnika uglja u Pljevljima. Ta firma, iako godinama pred kolapsom, bila je glavni finansijer ovogodišnjih uspjeha rukometašica.

Stručnjaci se slažu: za nastavak niza briljantnih rezultata ,,zlatnih lavica” potrebno je obezbijediti samo novac. Ostala infrastruktura sagrađena je u i oko Ženskog rukometnog kluba Budućnost.

Temelji uspjeha ostvarenog u Areni, nakon pobjeda nad reprezentacijama Srbije i Norveške, postavljeni su prije nešto manje od trideset godina kada su čelnici tek stasalog prvoligaša odlučili da za prvog trenera ekipe angažuju Vinka Kandiju, proslavljenog hrvatskog rukometnog stratega. Kandija je unaprijedio ono što su stvorili Mišo Radović i Dušan Đurišić i Budućnosti donio prvi domaći i međunarodni trofej, a u Podgorici je zaživjela rukometna škola bez konkurencije u svijetu ovog sporta. Crnogorski rukomet i danas baštini igračko umijeće sestara Mugoša, Olge Sekulić, Mirsade Ganić, Katice Lješković, Dragane Pešić i Maje Bulatović. Vizija tadašenjeg predsjednika kluba Rada Đurđića dovela je u klub Bojanu Popović iz Niša, Natašu Cigankovu iz Rusije, a Dragana Adžića projektovala za budućeg prvog trenera.

Uspjesi koje slavimo predstavljaju nadgradnju tada uspostavljenog modela. O snazi crnogorske rukometne fabrike svjedoči i činjenica da je aktuelni političari nijesu uspjeli uništiti za više od dvije decenije svoje vladavine. A nije da nijesu pokušavali. Nažalost, tu sreću nijesu imali neki drugi kolektivi. Da pomenemo samo Prekokeansku plovidbu, Jugooceaniju, Radoje Dakić, Obod, ili Kombinat aluminijuma i Željezaru u Nikšiću. I ne odustaju.

Reporteri državne televizije nijesu bili čak ni na finalu u Beogradu – ali su ,,lutajuće kamere” Rada Vojvodića uredno zabilježile kako pobjedu slavi predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić. Jednako, vidjeli smo Filipa Vujanovića i Miomira Mugošu u slavljeničkoj zasjedi na aerodromu u Golubovcima, ali ne znamo gdje je u noći rukometnog trijumfa bila Maja Bulatović.

Rukomet i rukometašice su nam stavili do znanja: ko zna i želi – taj i zasluži priliku da ostvari svoje snove. Pouka je univerzalna: to je put kojim se osvaja Evropa.

U sjenci

Treba se zapitati kako je moguće da RTCG nema izvještača sa lica mjesta iako su zlatne lavice na turnir u komšiluku otišle kao jedne od kandidata za medalju. Da li je za Crnu Goru i njene stanovnike bilo važnije da Rade Vojvodić ljetos, sve sa saradničkom svitom, putuje na Eurosong u Azerbejdžan, ili da se Šofranac i drugovi nađu među kolegama makar tokom polufinala i finala. Možda bi naši komentatori na licu mjesta lakše shvatili da srednjovjekovna ratnička terminologija kojom se služe tokom TV prenosa (osveta…) nije rječnik današnjeg sporta.

No, imali smo priliku da vidimo kako zvaničnici uče na vlastitim greškama: Filip Vujanović i Miomir Mugoša reprezentativke su sačekali na aerodromu, daleko od običnih navijača i njihovih zvižduka koje su slušali ljetos, nakon što su umislili da imaju pravo dijeliti slavu sa učesnicima Olimpijskih igara.

Konačno, pobjednice Evropskog prvenstva nijesu zaslužile onako haotičan doček u Morači.

Željko MILOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

OKO NAS

UZALUDNA IŠČEKIVANJA VALORIZACIJE KOLAŠINSKOG DOMA UČENIKA: Stanari navikli na mrak, hladnoću i neispunjena obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok lokalna vlast svake godine , bar po jednom  svake godine, obeća sugrađanima da će Dom učenika pretvoriti u turistički objekat, stanari te zgrade i dalje su bez struje. Od svijetlih i zagrijanih soba, dijeli ih 40.000 eura duga za struju, koje oni ne mogu, a Opština ne želi da plati

 

Mračno i hladno je bilo,  čak i za novogodišnje i božićne praznike, u sobama Doma učenika, objekta koji godinama služi kao privremni smještaj najsiromašnijim Kolašincima. Dug za struju, potrošene u toj opštinskoj  zgradi u kolašinskom Smajlagića Polju,  sada već premašuje 40.000 eura. Lokalna vlast, u nekoliko mandata, nije imala volje, a tvrde, ni mogućnosti, da ga plati. Na desetine  puta, nekolicina stanara,  koji sebe zovu „građanima drugog reda“, davali su izjave novinarima. Opsivali su svoju svakodnevicu ispod krova koji prkišnjava, u sobama u kojima ne može da se koristi čak ni grijanje na drva, sa zajedničkim  kupatilom… Odavno o svojoj muci oskudno i nerado pričaju.

„ Hvala vama što se interesujete, ali to više nema svrhe. Ni vaši tekstovi ni naša priča.  Skro četiri godine nema struje, u zgradu niko ne ulaže. Raspada se sve. Navikli smo odavno da za nas bolje nema.“- priča jedna od stanarki.

Objašnjava da je ranije imala problema jer je „imenom i prezimenom opisivala kako izgleda živjeti bez struje u XXI vijeku“. Sada, strahuje, ako bi opet to ponovila, zaobići će je pomoć sa lokalnog nivoa,  opredijeljena za one u stanju socijalne potrebe.

„Daju oni te jednokratne pomoći, s vremana na vrijeme, neću da griješim dušu. Kupim hranu, vratim neki dug…No, umrijeću sa ranom na srcu što nikad neću dočekati da bar jednan dan provedem i svom stanu.  Nova godina i Božić bez struje mala su muka, naspram ostatka godine. Snalazimo se evo još, živi smo…“- kaže sagovornica Monitora.

U Dom učenika smještaju se, uglavnom, nekad samoinicijativno,  a ranije po odobrednju predstavnika lokalne vlasti ili  odlukom resornog ministarstva,  oni koji nemaju gdje drugo.  Stanari su, uglavnom, korisnici socijalnih davanja, bez mogućnosti da rade, pa i da iznajme za svoje porodice bar podstanarsku sobu.

Privremeni, nužni smještaj za neke Kolašince potrajao je i preko 10 godina. Neki su u ruiniranoj zgradi tek nekoliko mjeseci. Samohrane Kolašinke u toj zgradi podizale su djecu. Neuslovne prostorije, stalna isključenja struje, neregulisan način grijanja, najteže su padali bebama i starim.

Stanari su nekoliko puta  apelovali da se nađe način da svako za sebe plaća struju, međutim, iz Elektroprivrede (EP)  to nijesu dozvolili. Insistirali su na prethodnom izmirenju  ukupnog duga ili potpisivanja protokola o plaćanju u ratama.

Priče stanara su godinama iste, priče lokalnih čelnika , takođe. Dok oni koji žive u Domu učenika smišljaju načine kako da zagriju prostorije i održavaju osnovnu ličnu higijenu, u lokalnoj upravi i dalje imaju ambiciozne planove o valorizaciji tog objekta i pretvranje u „adut turističke ponude“.

U Opštini podsjećaju da „problem Doma učenika ili nekadašnje „stare bolnice“ traje decenijama“.

Objašnjavaju i da se, nastojanja da se valorizuje taj prostor traju od kako je prestao da bude zdravstvena ustanova.

„Prema našim informacijama u njemu je smještenosedam  lica. Zbog višegodišnjeg duga i neplaćanja, objektu je isključena električna energija.Nijesu ga napravili samo stanari Doma učenika,već i prethodni korisnici.Svi ovi problemi su predmet naše pažnje i smatramo obavezom prema građanima Kolašina da nađemo pravi model stavljanja u funkciju objekta. „- saopšteno je prije nekoliko dana iz kabineta predsjednika Opštine Milosava Bulatovića.

U Opštini su uvjereni da ta zapuštena zgrada još „omogućava razlićite oblike valorizacije“. Tvrde da objekat,  u skorijoj budućnosti,  može koristiti za zdravstveni ili sportski turizam.

„Obaveza lokalne uprave je da u svim komunikacijama sa investitorim koji se interesuju za ulaganje u Kolašin, predstavimo i promovišemo mogućnosti Doma učenika.U svim eventualnim i budućim angažmanima ovoga prostora,vodićemo računa o stanarima ovoga objekta koje su tu dovele životne nevolje. Naša obaveza je da u skladu sa svojim mogućnostima razumijemo nevolje svojih sugrađana i na tome ćemo istrajati” poručio je Bulatović.

Nažalost, nije i objasnio koji će to biti prvi konkretni korak pružanja podrške za porodice i samce koji godinama nemaju osnovne uslove za život u toj zgradi.

Iz predhodne kolašinske vlasti više puta su objašnjavali da tri i po godine niko iz Opštine nije odlučivao ko će biti smješten u Dom , već su to  činili  državni organi. Kako je rekao tadašnji sekretar za finansije Goran Rakčević „stanari tog objekata su izmanipulisani od onih koji su ih smjestili u objekat, bez osnovnih uslova za život“.  Opština nije priznavala dug za struju , jer je „nepoznato ni kako je napravljen“.

Odbornici lokalnog parlamenta još prije sedam  godina, nakon što je Opština postala vlasnik,  donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da kupi taj objekat. Nikada nije ni počela više puta najavljivana „valorizacija  objekta u turističke svrhe“.

Kolašinska Opština je u sporu sa „Bjelasicom“ prije nekoliko godina sudskom odlukom dobila u vlasništvo Dom. U početku,  prodaju je,  vjerovatno,  osujetilo i to što je decenijama vođen sudski spor između jednog Kolašinca i lokalne uprave oko zemlje na kojoj je izgrađena „stara bolnica“.  Sud je donio odluku na šetu Opštine,  što je građane koštalo više od 160.000 eura. No, i kada su riješeni imovinski sporovi, invenstitorima ruinirani  objekat nije bio zanimljiv, pa je do danas ostao „privremeni , nužni smještaj za najsiromašnije Kolšince“.

Dom je,  svojevremeno,   renoviran zahvaljujući pomoći međunarodnih organizacija, jer su u njemu bila smještena i raseljena i izbjegla lica. Za vrijeme investicionog buma u Kolašinu, u njemu su  boravili  građevinski radnici. Zgrada je opterećena još jednom pravnom zavrzlamom između Opštine,  nekadašnjeg Ski centra „Bjelasica“ i, dvojice Kolašinca, koji su tvrdili da su zakupili taj objekat prije devet godina.  Njima je Privredni sud, tvrdili su, po završetku stečajnog postupka u Ski centru „Bjelasica“, u okviru kojeg je nekada poslovao Dom učenika, dao da zakupi objekat i da ugovor o zakupu  nije bio raskinut ni nakon što je Opština dobila vlasništvo nad zgradom.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

CRNOGORSKI TURIZAM U  2020.: Osjetljiv na društvene potrese

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je dobro. Ali ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu.  Turizam traži uređenost i sigurnost

 

Turistička 2020. godina je uspješno započela.  Turistički poslenici se nadaju da će tako biti i u narednim mjesecima ako ne bude političkih potresa.

– Tokom novogodišnjih praznika Crnu Goru je posjetilo preko 60.000 turista. Ukupni rezultati pokazuju značajne stope rasta u odnosu na isti period prošle godine”, kaže direktorica Nacionalne turističke organizacije Crne Gore (NTO CG) Željka-Radak Kukavičić.

Zahvaljujući veoma lijepom vremenu za ovo doba godine i dobroj organizaciji u primorskim opštinama, sa izuzetkom Ulcinja, krajem decembra i početkom januara održane su višednevne manifestacije na otvorenom. Programi su bili raznovrsni. Hoteli, restorani i kafići bili su prepuni.  U Budvi se prva dva dana ove godine moralo čekati pola sata na mjesto u ugostiteljskim objektima pored obale.

Ali, ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu. Turistički poslenici su izrazili zabrinutost nakon što su nakratko bile blokirane neke prometnice u zemlji pod izgovorom da je to odgovor na donošenje Zakona o vjerskim slobodama i pravnom položaju vjerskih zajednica. Slike koje su otišle u svijet, uključujući i pokušaje blokade saobraćajnica prema aerodromima nijesu odavale utisak da je zemlja bezbjedna za odmor. Na sreću, sve se brzo vratilo u normalu.,

Neke reakcije iz Srbije ukazuju da će se politika i turizam preplijetati. Dragan Marković Palma,  predsjednik “Jedinstvene Srbije”, koja je dio vladajuće koalicije u toj državi,  najavio je da Jagodina više neće slati djecu na ljetovanje u Crnu Goru. “Nećemo da punimo budžet crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću koji je priznao Kosovo i sada otima imovinu Srpske pravoslavne crkve”, izjavio je gradonačelnik Jagodine ističući da će oko 1.500 učenika osnovnih škola ove godine ići na more u Grčku, a ne, kao do sada, u Crnu Goru.

I ranijih godina u srpskim medijima, uglavnom tabloidima, sa približavanjem sezone vođena kampanja da se zaobilazi Crna Gora, ali bez uspjeha. “U strukturi stranih gostiju, gosti iz Srbije učestvuju sa petinom, dok u strukturi ostvarenih noćenja sa četvrtinom, što govori o značaju tog tržišta za turistički promet Crne Gore”, navode iz NTO CG konstatujući da se srpski turisti stalno vraćaju u Crnu Goru.

“Možemo  da sačuvamo mir prije svega. Od Vlade Crne Gore tražimo samo da nam ne podižu poreze, jer smo mi cijene za ovu godinu formirali prošle godine, i svako povećanje je direktno naš trošak”, poručuje predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik hotelske grupe Montenegrostars Žarko Radulović.

Prema riječima državnog sekretara u Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORT) Damira Davidovića, Crna Gora danas predstavlja zrelu turističku destinaciju. On ističe da je veoma važno nastaviti trend rasta prometa u periodu pred- i postsezone, te povećanja broja gostiju iz Zapadne i Sjeverne Evrope, kao i sa dalekih tržišta. Tu se, prije svega, misli na Kinu i Japan, a neki koraci u tom smjeru su već učinjeni. Kako kineski turisti tokom boravka na Balkanu žele posjetiti više zemalja, izrađeni su turistički programi čiji je cilj da se zajedničkim snagama dovedu gosti iz te najmnogoljudnije države na svijetu, te su potpisani strateški ugovori sa najvećim kineskim turoperatorima. Veoma je značajno što je magazin “China Travel Agent” dodijelio Crnoj Gori nagradu za najpopularniju niša destinaciju u 2019. godini u Kini.

Još važniji je snažniji povratak na njemačko tržište, najveće emitivno tržište u Evropi, gdje su dobrano krenule rezervacije za narednu sezonu. “Već 11. januara predstavićemo se u Štutgartu. To je prvi sajam u zapadnoj Evropi na kojem je Crna Gora zemlja partner”, kaže Radak Kukavičić i na pominje da  je američki “Bloomberg” svrstao našu državu na prvo mjesto liste 20 destinacija koje će posebno biti popularne tokom 2020. godine.

U NTO i MORT-u se nadaju da će ove godine zarada od turizma biti veća nego u 2019. kada je, po preliminarnim rezultatima, iznosila oko 1,15 milijardi eura.

Ali, izazova je mnogo.  To su problemi otpada, buke, radne snage, niske zarade, sezonalnost, nepostojanje precizne evidencije ukupnog broja ležaja, nepovoljna struktura smještaja, siva ekonomija, upravljanje destinacijom… Dvije trećine prihoda od turizma je privatno, a troškovi su, uglavnom, društveni. Turizam je nekada pomagao naš izvoz (tzv. nevidljivi izvoz), a danas je postao zavisan od uvoza.

Turistički poslenici i stručnjaci smatraju da Crna Gora treba imati ministarstvo turizma kao poseban resor u Vladi.  “Mislim da se prostorno planiranje, održivi razvoj i turizam ne bi trebali nalaziti u ingerenciji istog izvršnog ograna države. Upravljanje održivim razvojem mora biti odvojeno i služiti kao kontrolor za sva ministarstva i kompanije, kako bi smo bili sigurni da su njihove aktivnosti i planovi na fonu onoga što zovemo održivi razvoj. Ovaj neprirodni brak koji traje već nekoliko vladinih mandata, upravo je podredio promišljanje razvoja turizma i važnosti odživog planiranja interesima velikih investitora”, uvjeren je dekan Fakulteta za biznis i turizam iz Budve dr Rade Ratković.

On tvrdi da je nužno reformisati strukturu upravljanja turizmom, koje treba počivati na privatno-javnom partnerstvu. “Za sada su institucije koje se bave turizmom previše zavisne od države, ili, bolje reći, podređene politici i političkim strankama. Osim toga, ne integrišu turističke subjekte na pravi način i nijesu uključene u sve faze upravljanja i razvoja turizma, počevši od od pokretanja projekata, usklađivanja, zajedničkih strateških politika, zajedničkih prodajnih politika – sve što imaju druge zemlje na Mediteranu i što smo nekad imali u velikoj Jugoslaviji”, zaključuje prof. Ratković.

                                                                                                                             Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

(ZLO)UPOTREBA STRANIH RIJEČI U JEZIKU:  Izgubljeno u prevodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

 

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo