OKO NAS
Igra od koje se uči

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor online
Da raščistimo na početku – ovom se podvigu nijesmo nadali. Nakon Olimpijade u Londonu, na stranicama Monitora smo zapisali: ,,Slijedi najavljeno osipanje rukometnog tima: Bojana (Popović) i Maja (Savić) se posvećuju porodici, najimpulsivnija od svih – Katarina Bulatović – najavila je povlačenje iz dresa sa nacionalnim grbom, pa u vazduhu svakako lebdi pitanje: šta mogu Suzana Lazović, Majda Mehmedović, Marina Vukčević i ostale mladice bez komandanata na terenu, odnosno ko je ta koja će sada na sebe preuzeti zadatak vođenja reprezentacije”.
Samo četiri mjeseca kasnije odgovor je stigao na najkonkretniji mogući način – najmlađa reprezentacija na Evropskom šampionatu u Srbiji skinula je sa evropskog trona olimpijske i svjetske šampionke, neprikosnovenu Norvešku. Kaća se vratila, ako je ikada i odlazila, dok je Bojanu dostojno, upečatljivo i efikasno zamijenila Milena Knežević. Maja Savić je dobila svoju nasljednicu u Majdi Mehmedović čija je rola do teške povrede bila bez zamjerke, a onda je iz drugog plana zablistala Biljana Pavićević, džoker koji se pojavio kad se činilo da su sve lađe na lijevom krilu potonule. To su bile i nesavladiva Sonja Barjaktarović na golu (i njena mlađa koleginica Marina Vukčević), multipraktična Jovanka Radičević koja nas je oduševljavala igrama na svom (desnom) krilu, na crti kao drugi pivot a u produžecima finala i kao lijevo krilo – nepredvidiva Anđela Bulatović, kapitenka Marija Jovanović koja je igrala nedovoljno oporavljena, novi stub granitne odbrane Andrea Klikovac, pa Suzana Lazović, neumorna Ana Đokić koja se u završnici turnira nosila i sa specifičnom, ne pretjerano sportskom presijom kojoj su je izložili mediji gladni senzacija, Rada Miljanić čiji su nam golovi u Vršcu i Novom Sadu prokrčili put ka (polu)finalu… Šansu su sa klupe čekale Jelena Despotović, Sara Vukčević, Jasna Tošković i Sandra Nikčević – njihovo vrijeme će doći.
Grijeh bi bio preskočiti bilo koju od djevojaka, jer je upravo najjače oružje čitavim tokom EP bila kolektivna igra, zajedništvo. I kad su demonstrirale igračku superiornost i kada ih je splet okolnosti vukao ka dnu sa koga, činilo se, povratka nema, bile su skupa i disale kao jedna, pod komandom Dragana Adžića, mirnog čovjeka na kormilu tima koji je zadivio rukometnu Evropu.
,,Strast je razdvojila Crnu Goru i Norvešku, sve ostalo je bilo isto”, glasi jedan od stručnih komentara nakon nedjeljnog finala, jedne od najneizvjesnijih i najkvalitetnijih utakmica u istoriji ženskog rukometa.
Djevojke koje su nam ove godine već darovale olimpijsko srebro (prvu crnogorsku medalju na OI) a u dresu Budućnosti i trofej klupskog prvaka Evrope (takođe prvi – poslije sedam polufinala) ispratili smo na Evropsko prvenstvo s nadom da možda mogu i do medalje, ali ne i sa ubjeđenjem da će smoći snage toliko poletjeti. Onda je krenulo – najprije je pobijeđen Island, pa Rusija koja ima više registrovanih igračica no naša država stanovnika, da bi konačno u grotlu arene Madlenijanum u Vršcu bila pobijeđena i favorizovana Rumunija koja je igrala, mjereno brojem prisutnih navijača, kao na domaćem terenu. Prenijeli smo maksimalan broj poena u drugu fazu takmičenja.
Podsjetilo je to na prošlo ljeto i Evropsko prvenstvo za košarkašice. Tada je ekipa Miodraga Baletića, kao debitant na turniru, jedina do četvrtfinala zabilježila svih šest pobjeda, iako je baza naše reprezentacije (jedva nešto više od 30 igračica) brojila manje od prisutnih delegacija većine ekipa koje smo pobijedili (Poljska, Španija, Njemačka, Hrvatska, Franuska, Letonija).
Onda su ovdašnji političari i njihovi prijatelji biznismeni nanjušili šansu da se zakite tuđim uspjehom, pa su se u Lođ sjatili Milo Đukanović, njegov prijatelj i saradnik iz duvanskih poslova i košarkaških foruma Veselin Barović i ostalo društvo… Slijedila su tri vezana poraza, dovoljna, ipak, za vrlo dobro šesto mjesto. Uz žal što je nedostajalo jako malo da bi se postiglo mnogo više. Priča o maleroznim političarima na sportskim terenima ponovila se krajem prošle godine i u Pragu. Podrška Đukanovića, Gvozdenovića i ostale družine iz vrha DPSDP koalicije nije pomogla fudbalskoj reprezentaciji da u baražu sa Češkom izbori istorijski plasman na Evropsko prvenstvo.
U Novom Sadu i Beogradu, na sreću, rukometašice nijesu imale podršku ovdašnjih političara – pa su igrale praćene iskrenim ljubiteljima rukometa i navijačima Crne Gore.
Drugu fazu je, uz rezultate koji su nam donijeli prvo mjesto i lakšeg protivnika u polufinalu, obilježila i pikanterija: Ratko Buturović, vlasnik hotela Park, predsjednik FK Vojvodina, kontroverzni biznismen sa crogorskim porijeklom i uticajnim prijateljima – od ovdašnjeg političkog vrha do Brana Mićunovića – odlučio je da crnogorsku rukometnu delegaciju obuče od glave do pete (trenerke, jakne, dukserice, ruksake) u jednoobraznu opremu sa natpisom Montenegro. ,,Nemam riječi da opišem koliko je Buturović bio pažljiv prema nama”, kazala je Snežana Damjanac direktorica ženskih selekcija u Rukometnom savezu Crne Gore. Mora, ipak, da začudi činjenica da su olimpijske vicešampionke i ekipne prvakinje Evrope u poziciji da ih, umjesto države i sponzora, oblače dobrotvori.
Mala digresija: pošto su naši vaterpolisti u Malagi 2008. osvojili prvu zlatnu medalju za Crnu Goru, državni i lokalni zvaničnici su iskoristili priliku za slikanje i sticanje popularnosti preko lažnih obećanja (pamti se Miomir Mugoša i njegovih pet bazena) – a igrači i stručni štab su zasluženu nagradu (100 000 eura) dobili od najkontroverznije od svih kontroverznih firmi koje su u tom momentu poslovale u Crnoj Gori – Mirax-a. Jednako je i kotorski Primorac nakon osvajanja titule prvaka Evrope potonuo prepušten na milost i nemilost lokalnim moćnicima. Država je imala preča posla – novcem poreskih obveznika su pomagani domaći i strani tajkuni, poznatiji iz crnih hronika nego sa stranica posvećenih biznisu. Može li se rukometu ponoviti slična priča?
Euforija nakon zlata iz Beograda je prilika da se podsjetimo kako rukometaši Crne Gore jesenas, nakon veličanstvene pobjede u gostima nad favorizovanom Njemčakom u kvalifikacijama za predstojeće Evropsko prvenstvo, nijesu mogli da uđu u sobe barskog hotela Sidro – zbog neizmirenih dugova Saveza. Predsjednik RS i novoimenovani ministar Predrag Bošković tvrdi kako je problem razriješen za desetak minuta. Ostaje nepoznanica šta će biti sa crnogorskim rukometom nakon što Bošković, po slovu zakona, napusti mjesto predsjednika borda Rudnika uglja u Pljevljima. Ta firma, iako godinama pred kolapsom, bila je glavni finansijer ovogodišnjih uspjeha rukometašica.
Stručnjaci se slažu: za nastavak niza briljantnih rezultata ,,zlatnih lavica” potrebno je obezbijediti samo novac. Ostala infrastruktura sagrađena je u i oko Ženskog rukometnog kluba Budućnost.
Temelji uspjeha ostvarenog u Areni, nakon pobjeda nad reprezentacijama Srbije i Norveške, postavljeni su prije nešto manje od trideset godina kada su čelnici tek stasalog prvoligaša odlučili da za prvog trenera ekipe angažuju Vinka Kandiju, proslavljenog hrvatskog rukometnog stratega. Kandija je unaprijedio ono što su stvorili Mišo Radović i Dušan Đurišić i Budućnosti donio prvi domaći i međunarodni trofej, a u Podgorici je zaživjela rukometna škola bez konkurencije u svijetu ovog sporta. Crnogorski rukomet i danas baštini igračko umijeće sestara Mugoša, Olge Sekulić, Mirsade Ganić, Katice Lješković, Dragane Pešić i Maje Bulatović. Vizija tadašenjeg predsjednika kluba Rada Đurđića dovela je u klub Bojanu Popović iz Niša, Natašu Cigankovu iz Rusije, a Dragana Adžića projektovala za budućeg prvog trenera.
Uspjesi koje slavimo predstavljaju nadgradnju tada uspostavljenog modela. O snazi crnogorske rukometne fabrike svjedoči i činjenica da je aktuelni političari nijesu uspjeli uništiti za više od dvije decenije svoje vladavine. A nije da nijesu pokušavali. Nažalost, tu sreću nijesu imali neki drugi kolektivi. Da pomenemo samo Prekokeansku plovidbu, Jugooceaniju, Radoje Dakić, Obod, ili Kombinat aluminijuma i Željezaru u Nikšiću. I ne odustaju.
Reporteri državne televizije nijesu bili čak ni na finalu u Beogradu – ali su ,,lutajuće kamere” Rada Vojvodića uredno zabilježile kako pobjedu slavi predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić. Jednako, vidjeli smo Filipa Vujanovića i Miomira Mugošu u slavljeničkoj zasjedi na aerodromu u Golubovcima, ali ne znamo gdje je u noći rukometnog trijumfa bila Maja Bulatović.
Rukomet i rukometašice su nam stavili do znanja: ko zna i želi – taj i zasluži priliku da ostvari svoje snove. Pouka je univerzalna: to je put kojim se osvaja Evropa.
U sjenci
Treba se zapitati kako je moguće da RTCG nema izvještača sa lica mjesta iako su zlatne lavice na turnir u komšiluku otišle kao jedne od kandidata za medalju. Da li je za Crnu Goru i njene stanovnike bilo važnije da Rade Vojvodić ljetos, sve sa saradničkom svitom, putuje na Eurosong u Azerbejdžan, ili da se Šofranac i drugovi nađu među kolegama makar tokom polufinala i finala. Možda bi naši komentatori na licu mjesta lakše shvatili da srednjovjekovna ratnička terminologija kojom se služe tokom TV prenosa (osveta…) nije rječnik današnjeg sporta.
No, imali smo priliku da vidimo kako zvaničnici uče na vlastitim greškama: Filip Vujanović i Miomir Mugoša reprezentativke su sačekali na aerodromu, daleko od običnih navijača i njihovih zvižduka koje su slušali ljetos, nakon što su umislili da imaju pravo dijeliti slavu sa učesnicima Olimpijskih igara.
Konačno, pobjednice Evropskog prvenstva nijesu zaslužile onako haotičan doček u Morači.
Željko MILOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
NASILJE U PORODICI SA SMRTNIM ISHODOM: Opomene koje nema ko da čuje

Objavljeno prije
2 danana
17 Maja, 2025
Brojke su neumoljive i zapanjujuće. Za samo pet godina u Crnoj Gori počinjeno je desetak ubistava u krugu porodice. Braća su se ubijala međusobno, muževi supruge, pa i djeca – roditelje
Jedan od najtežih društvenih problema u Crnoj Gori i dalje je nasilje u porodici, naročito ono koje se okonča tragično – ubistvom. Posljednje u nizu, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin nožem ubio svog oca, alarm je da se istraje u zahtjevima da nadležni organi preduzmu sve kako bi se broj ovih slučajeva smanjio. Ali i samo porodično nasilje. Samo tokom prošle godine registrovano je 840 slučajeva nasilja u porodici, i oko 1.300 žrtava.
Brojke su neumoljive i zapanjujuće. Za samo pet godina u Crnoj Gori počinjeno je desetak ubistava u krugu porodice. Braća su ubijala međusobno, muževi supruge , pa i djeca roditelje.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u periodu od 1. januara do 31. decembra 2021.godine, registrovana su 294 krivična djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, što je bilo povećanje od 11odsto u odnosu godinu ranije. Tako je samo tokom 2021.godine shodno Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, policija podnijela 1.454 prekršajne prijave zbog izvršena 1.744 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Navedeni broj prekršaja učinjen je od strane 1.518 izvršilaca.
Te godine registrovana su i dva ubistva u porodici ili porodičnoj zajednici. U dva slučaja registrovana je upotreba vatrenog oružja, a u jednom njegovo korišćenje radi zastrašivanja. Dva slučaja su ishodovala smrtnom posljedicom, u jednom je smrtno stradala nevjenčana supruga, dok je u drugom supruga ubijena od strane supruga, a kćer teško povrijeđena, piše u zvaničnom izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova za 2021.godinu.
„Teško ubistvo počinjeno je 12. 02. 2021. godine u Rožajama, gdje je prijavljeni M. R. svom ocu R. R. , u porodičnoj kući, nakon verbalne prepirke, nožem nanio smrtonosne povrede. Ubistvo počinjeno 24. 03. 2021. godine na Lušticama, Herceg Novi, gdje je P. B. u dvorištu svoje kuće, upotrebom vatrenog oružja – lovačke puške, lišio života svog zeta M. Đ., a nakon toga izvršio samoubistvo. Ubistvo počinjeno 21. 10. 2021. godine u selu Dašca Rijeka, Petnjica, gdje je A. Š. udarcem tupim predmetom usmrtio svoju suprugu E. Š. M., a potom udario i svoju maloljetnu kćerku , nanijevši joj tjelesne povrede, da bi nakon toga izvršio samoubistvo“, djelovi su izvještaja za 2021.godinu.
Ni godina ranije 2020.godine nije prošla bez zločina počinjenih u porodici, i pored činjenice daje tada registrovano skoro 400 slučajeva manje nego 2019.godine kada je broj registrovanih prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici iznosio nešto više od 1800.
Tokom 2020. registrovana su tri ubistva koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. Upotrebom vatrenog oružja u jednom su smrtno stradali stric i strina učinioca, u drugom je supruga ubijena od strane supruga; dok je upotrebom hladnog oružja u trećem slučaju brat ubio brata.
„Teško ubistvo počinjeno je 23.06.2020.g. u naselju Humci, Cetinje, gdje je N.M. nakon verbalnog konflikta (oko imovine) sa stricem B.M., iz vatrenog oružja lišio života istog, kao i njegovu suprugu G.B, državljanku Ukrajine. Teško ubistvo počinjeno je 18.11.2020. godine u porodičnoj kući u naselju Beranselo, Berane, gdje je prijavljeni P.P. nakon kraće svađe i prepirke upotrebom vatrenog oružja lišio života suprugu I.P., navodi se detalji u izvještaju MUP-a.
Tokom 2022.godine registrovana su dva ubistva. Prema dostupnim izvještajima, u četiri slučaja registrovana je upotreba oružja, a dva slučaja su ishodovala smrtnom posljedicom – u jednom je bivši suprug ubio bivšu suprugu, a u drugom slučaju žena je bila žrtva svog vanbračnog partnera.
Te godine zabilježeno je i ubistvo koje je godinama bilo u centru pažnje javnosti – teško ubistvo na štetu trudne Nerda Zimrite za koji zločin je nejn nevjenčani suprug Dalibor Nikolić, početkom aprila prošle godine od strane sudija Apelacionog suda pravosnažno osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. Nerda Zimrita preminula je 22.januara 2022.godine u KC Podgorica, od povreda koje joj je nanio suprug, udarcima drvenom palicom i stisnutom šakom u predjelu glave.
Ni 2023. godina nije prošla bez zločina u porodici. Registrovano je jedno ubistvo počinjeno hladnim oružjem odnosno nožem. Brat je u mjestu Nedakusi, kod Bijelog Polja ubio brata.
“Ubistvo počinjeno 01.10.2023. godine u naselju Nedakusi – Bijelo Polje, na štetu Beganović Elvisa, učinilac Beganović Elmaz. Policijski službenici Regionalnog centra bezbjednosti „Sjever” – Odjeljenja bezbjednosti Bijelo Polje su lišili slobode i uz poseban izvještaj u zakonskom roku sproveli VDT u Bijelom Polju lice Beganović Elmaz zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio KD ubistvo na način što je nakon verbalne rasprave sa svojim bratom Elvisom, istom kuhinjskim nožem nanio jednu ubodnu ranu u predjelu vrata, usljed čega je kod istog nastupila smrt“, navodi se u Izvještaju.
Zvaničnih podataka koliko je slučajeva nasilja u porodici koji su okončani smrtnim ishodom registrovano tokom prošle godine nema, pošto još nije dostupan izvještaj o radu za 2024.još nema.
Ono što je prošle godine uznemirilo javnost jeste slučaj iz Podgorice, kada je Miljan Bošković 21. avgusta naselju Masline, nakon verbalne svađe, nožem ubio bivšu suprugu Biljanu Pavićević. Ubrzo nakon hapšenja osumnjičeni je u Istražnom zatvoru izvršio samoubistvo. Ovaj slučaj analizirao je i Operativni tim za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji su zbog zločina nad mladom Podgoričankom propuste vidjeli u postupanju istražitelja.
„Operativni tim iznio je svoje zaključke i analize u vezi sa postupanjima nadležnih organa i identifikovao propuste u zaštiti žrtava. Tim je izrazio duboku zabrinutost zbog propusta u radu policije, tužilaštva i suda za prekršaje, koji su prethodili femicidu. Prema stanovištu tima, ni jedna od pomenutih institucija nije adekvatno procijenila rizik po oštećenu, nijesu obezbijedjeni dostupni svjedočki iskazi, niti je adekvatno vršena kontrola nad primjenom zaštitne mjere. Tim je procijenio kao neadekvatno postupanje nadležnog tužioca, koji nije poštovao obavezujuće Uputstvo VDT da se žrtva sasluša hitno, najkasnije u roku od 72 sata od prijave nasilja. Naročito je za brigu odluka Suda za prekršaje da okrivljenom izrekne opomenu, kao mjeru upozorenja, iako je u obrazloženju izrečene zaštitne mjere sud našao da postoji opasnost od ponavljanja djela. Operativni tim nalazi da izrečena sankcija nije bila adekvatna, niti odvraćajuća po učionioca nasilja“, navode u svoj Izvještaju o radu.
Na prevenciji se i dalje malo radi. Ubistva kao posljedica porodičnog nasilja ostaju samo brojka u izvještajima u radu nadležnih organa.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari
Izdvojeno
MORATORIJUM NA GRADNJU U JEZGRU KOLAŠINA: Bolje kasno, nego nikad

Objavljeno prije
1 sedmicana
9 Maja, 2025
Lokalna vlast konačno je donijela odluku o stavljanju van snage dijela zastarjelog Detaljnog urbanističkog plana “Centar” i najavila izradu novog plana za najuže gradsko jezgro. Iz civilnog sektora to pozdravljaju kao “minimum minimuma” za početka spašavanje onog što je preostalo od lošeg planiranja i hipergradnje
Skoro dvije godine nakon što je kategorično odbijala prijedloge civilnog sektora i opozicije da stavi van snage zastarjeli Detaljni urbanistički plan (DUP) „Centar“, kolašinska vlast je krajem aprila, bez prethodne javne najave, donijela takvu odluku. Preciznije, usvojila je odluku o stavljanju van snage dijela DUP-a, koji se odnosi na najuže gradsko jezgro, obuhvaćeno predloženim Urbanističkim projektom (UP) „Centralno gradsko jezgro“.
Na vanrednoj sjednici lokalnog parlamenta, odluka je donijeta jednoglasno. Prema riječima predsjednika Opštine Petka Bakića, za ubrzani postupak postoji više razloga koji, kako kaže, više ne trpe odlaganje. Predlog je, kako je objasnio, inicirala i glavna gradska arhitektica, Kristina Bulatović Pejić. Novom odlukom zabranjuje se izdavanje urbanističko-tehničkih uslova (UTU), kao i pokretanje pravnih procedura za pribavljanje dokumentacije za gradnju u zoni centra. Zabrana se neće odnositi na infrastrukturu i objekte od opšteg interesa.
Bakić je obrazložio da su smjernice važećeg DUP-a „Centar – Centralno gradsko jezgro“ u koliziji s planovima višeg reda, te da je pritisak na prostor, kroz sve veći broj zahtjeva za UTU, postao neodrživ. Najavio je da će se u najkraćem roku pristupiti izradi novog UP-a, koji će konačno definisati jasna pravila gradnje u središtu Kolašina, uključujući oblikovanje zgrada, izgled fasada, krovišta, upotrebu materijala i druge estetsko-funkcionalne smjernice.
Nije objašnjeno zbog čega je lokalna vlast odjednom osjetila potrebu da štiti centar grada, ali se hitnost donošenja odluke nezvanično povezuje sa namjerom jednog od investitora da na mjestu nekadašnjeg hotela Bošković gradi novi hotel. Taj hotel, koji je početkom prošlog vijeka bio simbol Kolašina, odavno je ruina bez namjene, a njegova zaštita nikad nije inicirana, kao što je to bilo u slučaju Kuće Marića.
Investitor je, navodno, kupovinom kuće u Siborskoj ulici pokazao namjeru da na tom mjestu nikne višespratni hotel. Odluku lokalne vlasti ubrzalo je još nekoliko zahtjeva za UTU, prema prevaziđenom planskom dokumentu.
Ono što baca sjenku na načelno ohrabrujuću odluku vlasti o spašavanju centra grada od ambicija krupnog kapitala, jeste upravo to što je aktuelna vlast godinama odbacivala identične prijedloge koji su dolazili iz opozicionih redova i od Inicijative Zeleni Kolašin. Ne samo da su odbijeni, već su njihovi predlagači bili redovno izloženi etiketiranju, ismijavanju i optužbama da su „tjerači investitora“ i da „zaustavljaju razvoj grada“.
Prijedlozi su stizali na adresu lokalne uprave još od 2023. godine. Predlagači su isticali koliko grad gubi, ali su tada etiketirani kao “kočničari i rušitelji razvoja”. Iz Inicijative Zeleni Kolašin su i formalno predali nadležnima dokumentaciju, zapisnike, argumentaciju, a imali su i usmenu podršku tadašnjeg Ministarstva ekologije i prostornog planiranja, koje je, navodno, bilo spremno da podrži odluku Opštine ako ona krene u proces.
No, vlast nije krenula. Naprotiv, tokom prethodnih godina, svaki glas za obustavljanje gradnje redovno je tumačen kao politički pritisak ili anti-investitorski gest. Investitori su dočekivani raširenih ruku, a građani koji su dovodili u pitanje infrastrukturne kapacitete Kolašina smatrani protivnicima napretka.
Dobro je da su to konačno učinili, ali šteta je već napravljena, poručuju iz civilnog sektora. Detaljni urbanistički plan „Kolašin – Centar“ donijet je još krajem 2008. godine. Njegova realizacija bila je postepena, vođena mogućnostima pojedinačnih vlasnika zemljišta. Ipak, i pored toga što nije sproveden u cijelosti, određeni segmenti plana već su premašili dozvoljene kapacitete, kako po pitanju gustine izgrađenosti, tako i po pitanju opterećenja infrastrukture. Jedan od ključnih problema je to što plan nikada nije revidiran, niti prilagođen savremenim prostornim, saobraćajnim i demografskim izazovima. Kolašin je, u međuvremenu, doživio snažan investicioni talas, mahom usmjeren na izgradnju turističkih apartmana i stambenih zgrada, za koje lokalna infrastruktura nema kapacitet.
„Sprovođenje tog plana do kraja dovelo bi do drastične promjene izgled centra grada, koji više ne bi bio prepoznatljiv. To bi značilo narušavanje urbanih posebnosti, ali i dugoročne infrastrukturne i ekološke posljedice po čitav grad“, upozoravali su iz NVO sektora.
Iz Inicijative Zeleni Kolašin poručuju da odluku pozdravljaju, ali je smatraju tek početkom onoga što treba da bude dugoročna i odgovorna prostorna politika. „Ovo je tek minimum minimuma. Očekujemo ne samo izradu novog DUP-a, već i širu javnu raspravu, uključivanje nezavisnih stručnjaka i stalni nadzor nad sprovođenjem odluka koje su u interesu svih građana, a ne investitora“, kažu oni.
„Odluku o zaustavljanju uništavanja centra Kolašina gradnjom predlagali smo 2023. godine, kako bi gradnja u centru grada bila zaustavljena do donošenja boljeg plana. Istražili smo kako su slične odluke donošene u drugim gradovima i spremili materijal. Sve smo uredno predali. Čak smo bili u kontaktu sa tadašnjim rukovodstvom nadležnog Ministarstva, koje je obećavalo da će podržati odluku ako Opština krene u taj proces“, kazali su Monitoru iz Inicijative.
Podsjećaju i da su iz kolašinske opozicije stizali slični prijedlozi da se “grad ne uništava radi nekoliko stotina turističkih apartmana za koje svakako nemamo infrastrukturu”.
Tokom realizacije, a naročito u poslednjih godina na terenu je bilo očigledno da su definisani kapaciteti za dio prostora već ostvareni i premašeni, iako plan nije realizovan na najvećem dijelu površine koju zahvata. Na usvajanje novog DUP-a za centar grada čeka se godinama. To je sve do nedavno bio posao resornog ministarstva. Međutim, izrada lokalnih planskih dokumenata, prema novom Zakonu o uređenju prostora, od skoro je posao agencija, koje će biti ili su već osnovane u opštinama.
Odluku o osnivanju Agencije za projektovanje i planiranje prostora Skupština opštine (SO) Kolašin donijela je, takođe, na vanrednoj sjednici. Ta društva biće zadužena za izradu planskih dokumenata, kao i za učestvovanje u pripremi mišljenja Opštine o urbanističko-tehničkim uslovima koje izdaje nadležni organ državne uprave. Agencija će učestvovati i u izradi Programa uređenja prostora opštine, izrađivati tehničku dokumentaciju, obavljati stručni nadzor nad izvođenjem radova koji se finansiraju iz sredstava Opštine, kao i iz drugih izvora finansiranja. Predviđeno je i da obavlja reviziju tehničke dokumentacije i izrađuje izvještaj o stanju uređenja prostora.
Iz klupa opozicije više puta tokom sjednice sugerisano je da se mora posvetiti velika pažnja odabiru kadra koji će raditi u Agenciji, ali i sastavu Odbora direktora (OD) tog preduzeća. Međutim, parlamentarna većina nije prihvatila amandman predsjednika kluba odbornika opozicionog Pokreta “Zajedno gradimo Kolašin”, Matije Bulatovića, da u Odluci bude precizirano da u Odboru direktora, između ostalog, mora biti diplomirani inženjer arhitekture, jedan stručnjak iz oblasti zaštite životne sredine i jedan stručnjak iz oblasti planiranja prostora.
Pred lokalnom vlašću, koja do sada, uglavnom, u posljednih 20 godina nije imala sluha za korišćenje prostora na održiv način, je sada krupan zadatak i odgovornost za buduće planiranje. Tačnije, za spašavanje onog što je preteklo nakon mnogo loših planova i intenzivnog interesovanja investitora, od kojeg je grad do sada, nema koristi.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DEVET GODINA URGENCIJA ZA IZRUČENJE SVETOZARA MAROVIĆA: Još malo i gotovo

Objavljeno prije
2 sedmicena
1 Maja, 2025
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će on do tada biti izručen Crnoj Gori. Sljedeće jeseni ,kao slobodan čovjek, moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao
Brojni ministri pravde obećavali su crnogorskoj javnosti da će preduzeti sve kako bi pred crnogorskim pravosuđem odgovarao bivši visoki funkcioner DPS-a Svetozar Marović. Pisanje zamolnica, urgencija, priča o hapšenju i eksdradiciji ušlo je u devetu godinu.
Obećanje je ove sedmice dao i aktuelni ministar pravde Bojan Božović.
Božović je najavio da će od Srbije ponovo tražiti izručenje bivšeg visokog zvaničnika Crne Gore, Državne zajednice Srbije i Crne Gore koji je još 2016. godine osuđen kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura.
Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Specijalnim tužilaštvom na čijem je čelu u to vrijeme bio Milivoje Katnić, Marović je osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.
U slučaju Svetozara Marovića stvar je više nego jasna – Srbija ne želi da izruči Crnoj Gori šefa budvanske kriminalne grupe.
Zašto je Srbija osuđenom Maroviću obećana zemlja, da li je on u međuvremenu dobio srpsko državljanstvo, kako se vjeruje, pa je to jedan od razloga zbog čega ga Srbija ne izručuje, kao svog državaljanina, ili i dalje živi neki politički dogovor, samo su neka od nagađanja o razlozima zbog kojih je Marović već devet godina nedostupan crnogorskim organima.
Nekadašnja opozicija, sada većina u aktulenoj vlasti ustvrdila je da je lično bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović napravio dogovor sa Vučićem da se Marović ne izručuje Crnoj Gori. Vlast se promijenila, ali odnos Srbije prema ovom slučaju nije.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je izabrana Vlada Zdravka Krivokapića tadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić, pisao je pismo srpskim kolegama tražeći da se Crnoj Gori izruči Marović.
To je saopšteno na konferenciji održanoj krajem decembra 2020.godine. Tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović ocijenio je da je „kompromitujuće da Marović, koji je označen kao šef kriminalne grupe, šeta slobodno“.
„ Mi želimo da se odredimo prema ovom pitanju, nadajući da ćemo sa Srbijom pronaći zajednički jezik i privesti Marovića pravdi”, kazao je tada Abazović. Na DHL zamolnicu, odgovora nije bilo.
I tokom prve službene posjete Beogradu ondašnjeg premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, u novembra 2021, pitanje ekstradicije Marovića bilo je na dnevnom redu.
“Izručenje Marovića ostaje prioritet za našu vladu”, rekao je tada Krivokapić poslije razgovora sa predsjednicom Vlade Srbije Anom Brnabić. Premijerka Brnabić tada je rekla da će sa pravosuđem provjeriti detalje slučaja.
“Mislim da ne postoji neki konkretan pravni ili politički razlog što Marović nije izručen. Nije tajna da imamo niz otvorenih i teških pitanja”, izjavila je tada Brnabić.
Odluka Sjedinjenih Američkih Država, da uvedu sankcije nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore i potpredsjedniku DPS-a Svetozaru Maroviću, bila je okidač da se crnogorske vlasti još jednom obrate kolegama iz Srbije i drugi put tokom 2022. godine zatraže njegovo izručenje.
“Uključivanje SAD u slučaj Marović je korak dalje za izručenje i mi se nadamo da će Srbija izručiti Svetozara Marovića”, kazao je Andrej Milović, tadašnji državni sekretar Ministarstva pravde.
Milović je tada ocijenio da je u slučaju Marović prisutan nedostatak političke volje, jer je to jedini slučaj u vezi s kojim imaju problem s kolegama iz Srbije. „Kako god, vremena za čekanje, kaže, više nema, kazao je tada Milović.
Čekanje se nastavilo.
U martu 2023, tadašnji ministar pravde Marko Kovač je tokom posjete Srbiji otvorio opet pitanje izručenja Marovića kada je i zaključeno da je neophodno da ta zemlja izvrši svoju obavezu.
On je u tada kazao da neće odustati od tog predmeta ističući da je teško govoriti o vremenskim okvirima, jer je riječ o pravnoj, ali i političkoj odluci.
“Izručenje Svetozara Marovića je otvoreno pitanje koje smo naslijedili usljed neadekvatnih, blago rečeno, reakcija naših pravosudnih organa kada je lice osuđeno za tako veliku zatvorsku kaznu bude pušteno da se brani sa slobode. Tada je napravljen presedan u tom procesnom smislu i imamo situaciju kakvu imamo”, kazao je tada Kovač naglašavajući da je sa pravosudnim organima Srbije otvorio to pitanje i pitanje drugih ekstradicija.
„Ostali smo na stanovištu da je potrebno da Srbija izvrši svoje obaveze u skladu sa Sporazumom o izručenju, a shodno određenim međunarodnim konvencijama. Teško je govoriti o vremenskim okvirima jer je ekstradicija stvar pravne, ali i političke odluke svake države”, rekao je tada Kovač.
U julu iste godine slučaj „Marović“ aktuelizovan je na najvišem nivou, tokom susreta predsjednika dvije države 10. jula u Beogradu. U prvoj službenoj posjeti Srbiji, šef crnogorske države Jakov Milatović iznio je zahtjev Aleksandru Vučiću da se Marović izruči radi odsluženja kazne u Crnoj Gori. Vučić je odgovorio da će to pitanje Srbija razmotriti i Podgorici proslijediti utemeljen odgovor. Odgovor naravno nije stigao.
Nekoliko mjeseci kasnije, javnosti se povodom slučaja Marović ponovo obratio Andrej Milović, tada s mjesta ministra pravde i saopštio da je Crna Gora uradila sve što je bilo u domenu pravnih mogućnosti.
„ Više puta smo slali zamolnice i urgancije i sada je sve u rukama pravosudnih organa Republike Srbije. Međutim, nećemo potezati pitanje reciprociteta u odnosima sa Republikom Srbijom, jer – osim navedenog, kao i činjenice da je međunarodno-pravna saradnja u krivičnim stvarima u svim ostalim predmetima zaista sjajna – naš cilj jesu najbolji mogući odnosi dvije zemlje, što već predugo nije slučaj „, naglasio je Milović.
Kazna Maroviću zastarijeva u oktobru 2026. godine. Sudeći po dosadašnjoj sudbini svih crnogorskih urgencija , teško je očekivati da će i do tada biti izručen Crnoj Gori. A sljedeće jeseni kao slobodan čovjek moći će da se vrati u Budvu, koju je po sopstvenom priznanju opljačkao.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
DRUŠTVO3 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
DRUŠTVO2 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Priča o nama
-
Izdvojeno2 sedmice
KAKO JE PRIRODNA UVALA GALIJE POSTALA INVESTICIONO KUPALIŠTE: Betoniranje bisera budvanske rivijere