Povežite se sa nama

OKO NAS

Igra od koje se uči

Objavljeno prije

na

rukometasice

Da raščistimo na početku – ovom se podvigu nijesmo nadali. Nakon Olimpijade u Londonu, na stranicama Monitora smo zapisali: ,,Slijedi najavljeno osipanje rukometnog tima: Bojana (Popović) i Maja (Savić) se posvećuju porodici, najimpulsivnija od svih – Katarina Bulatović – najavila je povlačenje iz dresa sa nacionalnim grbom, pa u vazduhu svakako lebdi pitanje: šta mogu Suzana Lazović, Majda Mehmedović, Marina Vukčević i ostale mladice bez komandanata na terenu, odnosno ko je ta koja će sada na sebe preuzeti zadatak vođenja reprezentacije”.

Samo četiri mjeseca kasnije odgovor je stigao na najkonkretniji mogući način – najmlađa reprezentacija na Evropskom šampionatu u Srbiji skinula je sa evropskog trona olimpijske i svjetske šampionke, neprikosnovenu Norvešku. Kaća se vratila, ako je ikada i odlazila, dok je Bojanu dostojno, upečatljivo i efikasno zamijenila Milena Knežević. Maja Savić je dobila svoju nasljednicu u Majdi Mehmedović čija je rola do teške povrede bila bez zamjerke, a onda je iz drugog plana zablistala Biljana Pavićević, džoker koji se pojavio kad se činilo da su sve lađe na lijevom krilu potonule. To su bile i nesavladiva Sonja Barjaktarović na golu (i njena mlađa koleginica Marina Vukčević), multipraktična Jovanka Radičević koja nas je oduševljavala igrama na svom (desnom) krilu, na crti kao drugi pivot a u produžecima finala i kao lijevo krilo – nepredvidiva Anđela Bulatović, kapitenka Marija Jovanović koja je igrala nedovoljno oporavljena, novi stub granitne odbrane Andrea Klikovac, pa Suzana Lazović, neumorna Ana Đokić koja se u završnici turnira nosila i sa specifičnom, ne pretjerano sportskom presijom kojoj su je izložili mediji gladni senzacija, Rada Miljanić čiji su nam golovi u Vršcu i Novom Sadu prokrčili put ka (polu)finalu… Šansu su sa klupe čekale Jelena Despotović, Sara Vukčević, Jasna Tošković i Sandra Nikčević – njihovo vrijeme će doći.

Grijeh bi bio preskočiti bilo koju od djevojaka, jer je upravo najjače oružje čitavim tokom EP bila kolektivna igra, zajedništvo. I kad su demonstrirale igračku superiornost i kada ih je splet okolnosti vukao ka dnu sa koga, činilo se, povratka nema, bile su skupa i disale kao jedna, pod komandom Dragana Adžića, mirnog čovjeka na kormilu tima koji je zadivio rukometnu Evropu.

,,Strast je razdvojila Crnu Goru i Norvešku, sve ostalo je bilo isto”, glasi jedan od stručnih komentara nakon nedjeljnog finala, jedne od najneizvjesnijih i najkvalitetnijih utakmica u istoriji ženskog rukometa.

Djevojke koje su nam ove godine već darovale olimpijsko srebro (prvu crnogorsku medalju na OI) a u dresu Budućnosti i trofej klupskog prvaka Evrope (takođe prvi – poslije sedam polufinala) ispratili smo na Evropsko prvenstvo s nadom da možda mogu i do medalje, ali ne i sa ubjeđenjem da će smoći snage toliko poletjeti. Onda je krenulo – najprije je pobijeđen Island, pa Rusija koja ima više registrovanih igračica no naša država stanovnika, da bi konačno u grotlu arene Madlenijanum u Vršcu bila pobijeđena i favorizovana Rumunija koja je igrala, mjereno brojem prisutnih navijača, kao na domaćem terenu. Prenijeli smo maksimalan broj poena u drugu fazu takmičenja.

Podsjetilo je to na prošlo ljeto i Evropsko prvenstvo za košarkašice. Tada je ekipa Miodraga Baletića, kao debitant na turniru, jedina do četvrtfinala zabilježila svih šest pobjeda, iako je baza naše reprezentacije (jedva nešto više od 30 igračica) brojila manje od prisutnih delegacija većine ekipa koje smo pobijedili (Poljska, Španija, Njemačka, Hrvatska, Franuska, Letonija).

Onda su ovdašnji političari i njihovi prijatelji biznismeni nanjušili šansu da se zakite tuđim uspjehom, pa su se u Lođ sjatili Milo Đukanović, njegov prijatelj i saradnik iz duvanskih poslova i košarkaških foruma Veselin Barović i ostalo društvo… Slijedila su tri vezana poraza, dovoljna, ipak, za vrlo dobro šesto mjesto. Uz žal što je nedostajalo jako malo da bi se postiglo mnogo više. Priča o maleroznim političarima na sportskim terenima ponovila se krajem prošle godine i u Pragu. Podrška Đukanovića, Gvozdenovića i ostale družine iz vrha DPSDP koalicije nije pomogla fudbalskoj reprezentaciji da u baražu sa Češkom izbori istorijski plasman na Evropsko prvenstvo.

U Novom Sadu i Beogradu, na sreću, rukometašice nijesu imale podršku ovdašnjih političara – pa su igrale praćene iskrenim ljubiteljima rukometa i navijačima Crne Gore.

Drugu fazu je, uz rezultate koji su nam donijeli prvo mjesto i lakšeg protivnika u polufinalu, obilježila i pikanterija: Ratko Buturović, vlasnik hotela Park, predsjednik FK Vojvodina, kontroverzni biznismen sa crogorskim porijeklom i uticajnim prijateljima – od ovdašnjeg političkog vrha do Brana Mićunovića – odlučio je da crnogorsku rukometnu delegaciju obuče od glave do pete (trenerke, jakne, dukserice, ruksake) u jednoobraznu opremu sa natpisom Montenegro. ,,Nemam riječi da opišem koliko je Buturović bio pažljiv prema nama”, kazala je Snežana Damjanac direktorica ženskih selekcija u Rukometnom savezu Crne Gore. Mora, ipak, da začudi činjenica da su olimpijske vicešampionke i ekipne prvakinje Evrope u poziciji da ih, umjesto države i sponzora, oblače dobrotvori.

Mala digresija: pošto su naši vaterpolisti u Malagi 2008. osvojili prvu zlatnu medalju za Crnu Goru, državni i lokalni zvaničnici su iskoristili priliku za slikanje i sticanje popularnosti preko lažnih obećanja (pamti se Miomir Mugoša i njegovih pet bazena) – a igrači i stručni štab su zasluženu nagradu (100 000 eura) dobili od najkontroverznije od svih kontroverznih firmi koje su u tom momentu poslovale u Crnoj Gori – Mirax-a. Jednako je i kotorski Primorac nakon osvajanja titule prvaka Evrope potonuo prepušten na milost i nemilost lokalnim moćnicima. Država je imala preča posla – novcem poreskih obveznika su pomagani domaći i strani tajkuni, poznatiji iz crnih hronika nego sa stranica posvećenih biznisu. Može li se rukometu ponoviti slična priča?

Euforija nakon zlata iz Beograda je prilika da se podsjetimo kako rukometaši Crne Gore jesenas, nakon veličanstvene pobjede u gostima nad favorizovanom Njemčakom u kvalifikacijama za predstojeće Evropsko prvenstvo, nijesu mogli da uđu u sobe barskog hotela Sidro – zbog neizmirenih dugova Saveza. Predsjednik RS i novoimenovani ministar Predrag Bošković tvrdi kako je problem razriješen za desetak minuta. Ostaje nepoznanica šta će biti sa crnogorskim rukometom nakon što Bošković, po slovu zakona, napusti mjesto predsjednika borda Rudnika uglja u Pljevljima. Ta firma, iako godinama pred kolapsom, bila je glavni finansijer ovogodišnjih uspjeha rukometašica.

Stručnjaci se slažu: za nastavak niza briljantnih rezultata ,,zlatnih lavica” potrebno je obezbijediti samo novac. Ostala infrastruktura sagrađena je u i oko Ženskog rukometnog kluba Budućnost.

Temelji uspjeha ostvarenog u Areni, nakon pobjeda nad reprezentacijama Srbije i Norveške, postavljeni su prije nešto manje od trideset godina kada su čelnici tek stasalog prvoligaša odlučili da za prvog trenera ekipe angažuju Vinka Kandiju, proslavljenog hrvatskog rukometnog stratega. Kandija je unaprijedio ono što su stvorili Mišo Radović i Dušan Đurišić i Budućnosti donio prvi domaći i međunarodni trofej, a u Podgorici je zaživjela rukometna škola bez konkurencije u svijetu ovog sporta. Crnogorski rukomet i danas baštini igračko umijeće sestara Mugoša, Olge Sekulić, Mirsade Ganić, Katice Lješković, Dragane Pešić i Maje Bulatović. Vizija tadašenjeg predsjednika kluba Rada Đurđića dovela je u klub Bojanu Popović iz Niša, Natašu Cigankovu iz Rusije, a Dragana Adžića projektovala za budućeg prvog trenera.

Uspjesi koje slavimo predstavljaju nadgradnju tada uspostavljenog modela. O snazi crnogorske rukometne fabrike svjedoči i činjenica da je aktuelni političari nijesu uspjeli uništiti za više od dvije decenije svoje vladavine. A nije da nijesu pokušavali. Nažalost, tu sreću nijesu imali neki drugi kolektivi. Da pomenemo samo Prekokeansku plovidbu, Jugooceaniju, Radoje Dakić, Obod, ili Kombinat aluminijuma i Željezaru u Nikšiću. I ne odustaju.

Reporteri državne televizije nijesu bili čak ni na finalu u Beogradu – ali su ,,lutajuće kamere” Rada Vojvodića uredno zabilježile kako pobjedu slavi predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić. Jednako, vidjeli smo Filipa Vujanovića i Miomira Mugošu u slavljeničkoj zasjedi na aerodromu u Golubovcima, ali ne znamo gdje je u noći rukometnog trijumfa bila Maja Bulatović.

Rukomet i rukometašice su nam stavili do znanja: ko zna i želi – taj i zasluži priliku da ostvari svoje snove. Pouka je univerzalna: to je put kojim se osvaja Evropa.

U sjenci

Treba se zapitati kako je moguće da RTCG nema izvještača sa lica mjesta iako su zlatne lavice na turnir u komšiluku otišle kao jedne od kandidata za medalju. Da li je za Crnu Goru i njene stanovnike bilo važnije da Rade Vojvodić ljetos, sve sa saradničkom svitom, putuje na Eurosong u Azerbejdžan, ili da se Šofranac i drugovi nađu među kolegama makar tokom polufinala i finala. Možda bi naši komentatori na licu mjesta lakše shvatili da srednjovjekovna ratnička terminologija kojom se služe tokom TV prenosa (osveta…) nije rječnik današnjeg sporta.

No, imali smo priliku da vidimo kako zvaničnici uče na vlastitim greškama: Filip Vujanović i Miomir Mugoša reprezentativke su sačekali na aerodromu, daleko od običnih navijača i njihovih zvižduka koje su slušali ljetos, nakon što su umislili da imaju pravo dijeliti slavu sa učesnicima Olimpijskih igara.

Konačno, pobjednice Evropskog prvenstva nijesu zaslužile onako haotičan doček u Morači.

Željko MILOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

OKO NAS

SAVIN BOR, PETNJIČKO SELO KOJE ŽIVI: Otvaranje Bihora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selo Savin Bor je jedno od rijetkih na području opštine Petnjica i Bihora, koje nije ostalo bez stanovnika i u kojem se još osjeća kako lokalna zajednica u svakom pogledu funkcioniše.

Njegove stanovnike je obradovala vijest da je na pomolu dogovor o otvaranju graničnog prelaza prema Pešterskoj visoravni i po udaljenosti najbližem gradu u Srbiji, Tutinu.

,,Odavde do Tutina je koliko i do Petnjice, nekih dvanaest kilometara. Kada bude otovoren granični prelaz, mi ćemo  moći da dolazimo i do tog grada u Srbiji, gdje je i tržište znatno veće”, kaže predsjednik ove Mjesne zajednice Senad Rastoder.

Da je narod ovog kraja prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u dijeli Pešterske visoravni, ukazuje i Zaim Ličina.

,,Uspostavljanjem državne granice na ovom području stanovništvo se suočilo sa određenim problemima, ovdje im je  onemogućen slobodan prolaz u Srbiju.  Otvaranje graničnog prelaza i blizina Tutina, uticaće i na ekonomiju u ovom dijelu Bihora, jer nam se otvara veliko tržište”, smatra Ličina.

Živopisni Savin Bor jedno je od rijetkih sela  na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još  ima porodična gazdinstva, nalik na neka daleka  vremena.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko 1.200 metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika, koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola u Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Mještani ovog sela uzgajaju blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava. Taj podatak posebno dobija na značaju kada se zna da je stočni fond na području Bihora u posljednjih nekoliko decenija  desetkovan.

,,Sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, ostaju pusta. Na svu sreću to nije slučaj sa Savinim Borom, iako se radi o mjestu koje je preko 30 kilometra udaljeno od Berana. Ni ovo selo nijesu zaobišla iseljavanja   stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

Rastoder napominje da je narod ovdje opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu. ,,Ta praksa traje  do današnjih dana. U Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima”,kaže on. .

Nekada je ova mjesna zajednica brojala  preko hiljadu stanovnika. Mnogi su  porodično gnijezdo svili u zapadnoevropskim zemljama. Ponajviše u Luksemburgu i Švajcarskoj. Nije mali broj ni onih koji su  otišli da žive i rade u veće crnogorske centre. U  Podgoricu , Bar, Ulcinj…

Iseljenici iz Savinog Bora istinski pomažu svoj zavičaj i  daju puni doprinos očuvanju života u njemu. ,,Mnogi su otišli u inostranstvo, tamo rade i dobro zarađuju.  Oni nikada nijesu zaboravili rodno mjesto. Njihova pomoć redovno pristiže u Savin Bor, u novcu za svoje najbliže, ili kroz različite donacije za stvaranje boljih uslova za život na ovom prostoru”, kaže Rastoder.

Ta pomoć jača ovdašnja gazdinstva i daje dodatni motiv da istraju na poslovima koje su radili njihovi preci. ,,Nama je danas znatno lakše nego našim očevima i djedovima. Uspjeli  smo da dobavimo  neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju prilagođenu savremenim  uslovima života”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Savin Bor.

Sa njim se slaže i Haso Rastoder. On, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom, drži dvadeset krava. Boravio u inostranstvu i vidio kako se tamo živi i radi.  ,,Meni dražeg mjesta od Savinog Bora nema. Tu sam rođen, odrastao i stvorio porodičnu zajednicu, kadru da odolijeva  životnim izazovima, karakterističnim za ove prostore.  Živim sa suprugom, dva sina, snahom i kćerkom i svi su oni radno angažovani unutar gazdinstva. Moja porodica, kao i većina ovdje, je navikla da radi, a taj rad se, ipak,  isplati. Stvorili smo zavidne uslove za život i shvatili da se dobro može živjeti i daleko od gradskih sredina”, kaže Haso Rastoder.

Mještani tvrde da bi uz podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor mogao da postane još privlačniji za život.

Uzorni stočar Sako Adrović upozorava da  se, ako se žele zaustaviti odlasci,  posebna pažnja   mora posvetiti mladima.

,,Potrebno je uspostaviti jaču vezu sa našim studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija u što većem broju vraćali i davali  doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni. Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji žele da ostanu da žive u zavičaju”, kaže Adrović.

Mještani tvrde da Savin Bora sa okolinom može da postane  turistički raj kad bi se   valorizovali njegovi  potencijali.

,,Ovdje je sve prirodno i netaknuto. Od hrane do vode i vazduha.  Ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom. To bi, uz otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo brojne blagodeti  čitavom kraju i utticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja”, tvrde mještani.

Žitelji  Savinog Bora i još nekoliko sela koja gravitiraju Pešterskoj visoravni  smatraju da će uspostavljnje graničnog prelaza na pragu njihovih domaćinstava, doprinijeti boljoj ekonomskoj poziciji.

,,Mi smo upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, a ovdje nam je prečicom sve nadohvat ruke”, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice.

Mještani ovog kraja  ulažu u izgradnju kuća, upošljavaju majstore, radnike. Nadaju se  da za Savin Bor i Bihor dolaze  bolji dani.

Granični prelaz sa Srbijom, koji će biti otvoren u mjestu Kruščica, doprinijeće većoj razmjeni robe, bržoj komunikaciji. Prestaće se sa divljim prelascima i problemima skopčanim sa tim.

                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLIKA JE KORIST OD BRENDIRANJA  KOLAŠINSKOG LISNATOG SIRA: Zasad, samo više procedura i edukacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proizvođači kolašinskog „listana“ tvrde da tokom minule godine nijesu imali mnogo vajde od „brendiranja“ tog mlječnog proizvoda. Cijene i način prodaje su  ostali isti, ali su se udvostručile obaveze koje treba da ispune 

 

Prije skoro godinu, kolašinski lisnati sir, pridružio se  listi crnogorskih proizvoda zaštićenih oznakom kvaliteta na nacionalnom nivou. Oni koji ga proizvode kažu da još nema razloga za slavlje, ali su svjesni da im tek sada predstoji veliki rad, ažurno pridržavanje procedura i pojačane kontrole.  Prošli su brojne edukacije koje su vezane za sve segmente proizvodnje, no i dalje je mnogo nejasnoća. Muče ih i ograničeni kapaciteti da ispoštuju sve što se od njih traži.  Sada sve izgleda komplikovano, a tvrde, ponekad i nedostižno. Očekivali su da njihov sir bude već skuplji, a način prodaje lakši. No, tokom minulih mjeseci, to se nije desilo.

U domaćinstvu Puletić, u kolašinskom selu Lipovo, razočarani su jer još nema ni prodavnice, koja bi bila specijalizovana samo za prodaju listana.  

„Uslovi pod kojima se proizvodi sir su značajno komplikovaniji, procedure sa visokim standardima, ima mnogo papirologije, a mi i dalje prodajemo nakupcima po istoj cijeni. Oni, naravno, i dalje ucjenjuju. Plaćaju kako im odgovara, najčešće po četiri i po  eura za kilogram, prodaju ga po šest. Polugodišnja premija koja iznosi 500 eura izostane ukoliko samo jedan papir zaboravimo da dostavimo“  – kažu u tom domaćinstvu.

Kolašinski lisnati sir proizvodi se na više od 100 poljoprivrednih gazdinstava u okviru regiona proizvodnje, a na tržište se godišnje, prema podacima Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja,  plasira oko 2.000 tona tog vrhunskog proizvoda.

„Zaštitom, taj proizvod dobiće novu vrijednost, što će proizvođačima omogućiti dodatni dohodak i mogućnost još bolje valorizacije kroz jačanje turističkih kapaciteta i ponude, ne samo na području Kolašina, već i ukupno na sjeveru i primorju. Proizvodnja jednog od najkarakterističnijih sireva u Crnoj Gori, poznatog i van njenih granica, prema dokumentaciji koja je osnova za zaštitu oznake porijekla, odvija se na teritoriji opština Kolašin i Mojkovac, u okviru definisanog geografskog područja koje obuhvata 17 mjesnih zajednica”–  saopštili  su iz resornog ministarstva nakon što je kolašinski sir „brendiran“.

Milovan Vlahović  iz NVO Klasterske incijative, oraganizacije koja je odradila značajan posao u procesu „brendiranja“, kaže da su, u saradnji sa Ministarstvom i Opštinom, odavno počele i radionice namijenjene osposobljavanju proizvođača za primjenu specifikacije o oznaci porijekla.

„Te radionice su značajne, jer specifikacija sadrži detaljno razrađen postupak proizvodnje sira, njegove hemijske i biološke karakteristike koje moraju biti ispunjene radi stavljanja na tržište pod zaštićenom oznakom,  kao i minimum standarda koji svi proizvođači moraju da ispunjavaju u postupku proizvodnje sira. Na taj način će se obaviti standardizacija proizvodnje i garantovati kvalitet proizvoda. Takođe, planira se formiranje Komisije za senzornu evaluaciju proizvoda, koja će ocjenjivati uzorke sira i davati odobrenje za njegovo plasiranje na tržište kao i primjenu pravila interne kontrole kvaliteta koje smo u međuvremenu razvili u saradnji sa Biotehničkim fakultetom“ –  najavljuje on.

Postojaće, objašnjava Vlahović, tri nivoa kontrole kvaliteta: prvi koji će obavljati proizvođač na svom gazdinstvu, drugi Komisija za senzornu evaluaciju i treći nivo za koji je zadužena Monteorganica.  To je sve neophodno da bi se sir našao  u slobodnoj prodaji pod zaštićenom oznakom  i sa visočijom cijenom.

„U objektima gdje se sada kolašinski lisnati sir prodaje nalazi se sir individualnih proizvođača, koji ne podliježe nadzoru i kontroli Udruženja proizvođača kao organizacije i nosioca brenda. Za kvalitet proizvoda odgovara svaki proizvođač pojedinačno i kontrola se obavlja od strane državnih organa na drugačiji način u odnosu na kontrolu koja će biti kada projekat bude priveden kraju” – kažu u Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira, u kojem je 40 proizvođača iz Mojkovca i Kolašina.

Proizvođači „brendiranog“ sira primjećuju i da teškoće nastaju jer različite djelove projekta finansiraju razni donatori, ali i resorno ministarstvo i Opština.  Oni koji brinu o edukaciji proizvočađa treba da brinu i o tome da se radionice ne održavaju tokom ljeta kada je većina stočara na katunima. Još nije završeno osmišljavanje idejnog rješenja ambalaže, koje će podrazumijevati vakumiranje proizvoda radi čuvanja karateristika sira u dužem vremenskom periodu.  Planirano je da ambalaža ne učestvuje previše u ukupnoj cijeni proizvoda, te da bude praktična, estetski prilagođena potrošaču.

Kolašinski lisnati sir proizvodiće samo registrovani poljoprivredni proizvođači, a krave od kojih se koristi mlijeko treba da budu registrovane u Upravi za veterinu i obilježene ušnom markicom.

U Udruženju objašnjavaju da će za sva gazdinstva sa više od pet grla krava,  biti obaveza i posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i  snabdjevena električnom energijom. Ukoliko se proizvodi u prostorijama gdje se priprema i ostala hrana, to se ne smije raditi istovremeno, to jest, sirenje treba vremenski da bude odvojeno od ostalih kuhinjskih poslova.

„Kolašinski sir je poseban zbog činjenice da se proizvodi od mlijeka krava koje pasu na visokim nadmorskim visinama i na pašnjacima na kojima je više od 200 biljaka koje sadrže eterična ulja. Da bi se sačuvao kvalitet proizvoda, predviđeno je i da mlijeko grla  koja su kupljena na području drugih opština, neće biti korišteno najmanje godinu za proizvodnju tog sira“ – kaže Ratko Pejić iz Udruženja proizvođača.

Nova pravila staviće stočare pred još nekoliko izazova. Prije svega, one  koji su ljeti na katunima, do kojih još nema adekvatne putne infrastrukture, snabdijevaju se vodom sa izvora, a sir se pravi u kolibama, u kojima nema ni struje…

Iako je za  kolašinske stočare ohrabrenje što je lokalna uprava uvidjela potrebu povećanja podrške za poljoprivredu, smatraju da je 70.000 eura, ipak, nedovoljno.  Svojevrstan „vjetar u leđa“ proizvođačima „lisnatog“, kaže Vlahović, je i nedavna podrška Kraljevine Norveške i UNOPS-a, koji su kroz projekat Standardizacija poljoprivrednih proizvoda u ruralnim oblastima, Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira donirali 41.000 eura.

„Kroz projekat je planirana podrška za više od 15 gazdinstava sa teritorija opština Kolašin i Mojkovac. Biće im obezbijeđena konkretna pomoć u opremi koja je potrebna u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira. Kroz realizaciju projekta planirana je i detaljna analiza tržišta i smjernice i uputstva za dalji plasman i prodaju ovog proizvod, što će umnogome olakšati primarni posao poljoprivrednim proizvođačima, a to je isključivo proizvodnja“ –  optimističan je  Vlahović.

                                                         Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ONLINE NASTAVA U CRNOJ GORI – UČI DOMA: Otvaranje novih prozora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napori  prosvjetnih radnika na organizovanju online nastave, prema ocjenama naših sagovornika,  su  za divljenje. Pozitivne ocjene  dominiraju i na društvenim mrežama. No u Crnoj Gori nemaju sva domaćinstva pristup internetu i kablovskoj televiziji. Prema posljednjim podacima Monstata, Istraživanju o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija u Crnoj Gori za 2019. godinu, 25 odsto anketiranih domaćinstava je izjavilo da nema pristup internetu kod kuće

 

U kriznim vremenima vrijeme se ubrzava. Crnogoorski građani mahom žive iza zatvorenih vrata ali se otvraju novi prozori. Dok se rasplamsava epidemija korona virusa, ovog ponedjeljka počela je online nastava za osnovce i srednjoškolce. Uči Doma.

U svega nekoliko dana, snimljeno je preko 300 predavanja iz 14 predmeta: matematike, crnogorskog, engleskog, italijanskog, francuskog, njemačkog i ruskog jezika, istorije, geografije, sociologije, hemije, biologije, fizike i informatike. U projekat je uključeno preko 100 učitelja, nastavnika i profesora. Dobrovoljaca, koji su još jednom pokazali koliko je njihovala uloga značajna svakom društvu.

Nastava će se emitovati prema ovom rasporedu: od prvog do petog razreda osnovne škole na RTCG 2, od šestog do devetog razreda osnovne škole na UčiDoma1 (MNE 1 sport) i od prvog do četvrtog razreda srednje škole na Uči Doma2 (MNE 2 sport).

Oni koji ne stignu da sadržaj isprate ispred malih ekrana, moći će to da urade na Jutjubu kanalu pod nazivom Uči Doma, koji je za korišćenje praktičan jer posjeduje plejliste po razredima.  

Škole su dužne da same organizuju rad tako da se obezbijedi uključenost nastavnika i učenika u čitav proces. Direktori škola dostavljaju nadležnom ministarstvu nedjeljne planove za realizaciju i praćenje nastave na daljinu, u kojima će biti predstavljen način komunikacije unutar škola, kao i između škola i učenika, način praćenja postignuća učenika u periodu realizacije nastave na daljinu i slično.

Za sve to se mogu koristiti brojni alati, poput Office365 programa koji nudi razne mogućnosti dijeljenja materijala, video ili audio poziva, ili pripreme kvizova i prezentacija, a koji je dostupan svim školama.

Kada je o srednjim stručnim školama riječ, obrazovni sadržaji za stručne predmete biće obezbijeđeni od strane  škola, prema Planu za online realizaciju nastave koji je pripremio Centar za stručno obrazovanje.

Ostali didaktički materijal učenici će moći da pronađu i na online Portalu za nastavnike.

Direktorka OŠ Pavle Rovinski Dijana Laković istakla je da je sada, dok traje online nastava, uloga roditelja nezamjenjiva i presudna, kako bi djeca imala kontinuitet navika: ,,Očekujemo da svakodnevno nadgledate njihov rad i praćenje TV kanala, ali i rad na zadacima kod predmetnih nastavnika”.

Do zaključenja ovog broja Monitora projekat Uči Doma već je izazvao reakcije na društvenim mrežama. Prednjače pohvale  podrška nastavnicima. ,,Mnogi od njih su prvi put stali pred kamere i u hodu se navikavali na držanje časa u praznoj učionici. Treba ih podržati. Pa šta i ako su napravili neku grešku? Zar se greške više ne praštaju?“ glasi jedan od komentara.

Laković je istakla:  ,,Treba da obezbijedimo međusobno poštovanje, razumijevanje i strpljenje, jer samo zajedno možemo izvršiti zadatak koji je pred nama, a da svi budemo zadovoljni”.

Iz nekih osnovnih škola su na pojedinim društvenim mrežama objavili video klipove sa uputstvima za djecu i roditelje o tome kako će se odvijati učenje na daljinu. Tako će, na primjer, učenicima od prvog do petog razreda OŠ Vuk Karadžić materijal biti dostavljan putem zajedničke Viber grupe njihovih roditelja, a učenicima od šestog do devetog razreda preko njihove. Plan za svaku narednu sedmicu biće dostavljan učenicima ponedjeljkom.

Univerziteti u Crnoj Gori uveliko sprovode učenje online, studenti imaju komunikaciju sa profesorima putem mejlova, a materijali će im biti dostupni na oficijalnim sajtovima fakulteta.

Učenicima je najveća nedoumica kako će biti ocjenjivani. Smjernicama Ministarstva prosvjete predviđeno je da nastavnici vrednuju postignuća učenika na način koji ocijene adekvatnim, s obzirom na uslove u kojima se odvija nastava na daljinu. Na portalu Crnogorske vrituelne učionice (e-učionice), pojedini učenici će, u dogovoru sa profesorima, postavljati rješenja zadataka koje budu dobijali. Potom će biti obaviješteni o ocjenama putem Viber grupa ili nekih drugih platformi, a ocjene će im naknadno biti upisane i u elektronske dnevnike, u koje uvid mogu imati i roditelji.

Posebnu pažnju treba usmjeriti na učenike završnih razreda škole, pred kojima je polaganje maturskih i stručnih ispita, učenike sa invaliditetom, ali i one koji zbog svog socio-ekonomskog statusa nemaju mogućnost korišćenja online platformi.

,,Vodili smo računa da kanali sa predavanjima imaju 100 odsto pokrivenost u Crnoj Gori, kako nijedno dijete ne bi bilo zakinuto. Činjenica je da neće sve biti savršeno ali je ovo najbolje što smo mogli da uradimo za ovako kratko vrijeme. Nijedna država to nije uspjela za sedam dana”, rekao je ministar Šehović.

U Crnoj Gori nemaju sva domaćinstva pristup internetu i kablovskoj televiziji. Prema posljednjim podacima Monstata, Istraživanju o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija u Crnoj Gori za 2019. godinu, 25 odsto anketiranih domaćinstava je izjavilo da nema pristup internetu kod kuće. Najviše takvih je na sjeveru države.

Građanski pokret URA predložio je Vladi da se u naredna tri mjeseca ukine plaćanje računa za struju do 50 eura za najugroženije kategorije stanovništva, nezaposlene, korisnike socijalnih i invalidskih primanja i penzionere koji primaju penziju nižu od prosječne. Smatraju da Elektroprivreda (EPCG) i javna preduzeća po opštinama, od kojih većina ima dovoljno novca na računima, a koja naplaćuju komunalije, moraju pokazati odgovornost  za  društvo, tako što će snositi dio terete. Predloženo je da te kompanije ne isključuju korisnike u naredna tri mjeseca i  ne pokreću sudske postupke naplate potraživanja.

Pojedine privatne kompanije za telekomunikacione i kablovske usluge, poput Telemach-a i Telekoma, otključale su svoje kanale za sve korisnike.

Napori prosvjetnih radnika su, prema mišljenju više naših sagovornika, za divljenje. Važno je  da  nadležni obezbijede uslove kako bi sva djeca mogla da uživaju svoje pravo, da uče doma.

 

NEVIDLJIVI ZA DRŽAVU

Digton Gaš, tridesetjednogodišnjak, otac je četvoro djece i živi sa majkom i tetkom. Obje boluju od hroničnih bolesti. On i njegova porodica već četiri godine žive bez struje. Obraćao se za pomoć Centru za socijalni rad. Za sada bezuspješno.

Pored svih muka koje su ga snašle, sada se, usljed epidemije virusa COVID19, plaši i za svoju djecu i za stare članove porodice. ,,Imam četvoro djece i dvije starice u kući, koje su bolesne. Teško je, bogami. Plašimo se i da izađemo, da se ne zarazimo”.

Od 23. marta nastava za učenike osnovnih i srednjih škola izvodi se putem televizijskih kanala i interneta. Digton Gaš objašnjava da su njegova djeca spriječena da prate nastavu. ,,Zvala me je učiteljica prije nekoliko dana. A mi nemamo ni struju ni televizor. Kako će moje dijete sada da uči?” pita se on.

Zbog loših uslova u kojima žive, Digton Gaš apeluje na Vladu da njegovoj porodici pruži  pomoć.

 Građanska inicijativa ujedinjenih Roma i Egipćana UPRE predložila je Vladi Crne Gore, kao većinskom vlasniku EPCG, da naloži hitno uključenje svih korisnika koji su isključeni zbog duga za struju, kako bi im bilo omogućeno da budu informisani. Predloženo je još da se svim građanima u naredna tri mjeseca struja obračunava  po jeftinoj tarifi tokom cijelog dana, što bi im donijelo uštedu od oko 30 odsto, kao i to da im se odloži plaćanje računa dok traju aktuelne mjere borbe sa epidemijom i da se u toku tog perioda korisnici ne isključuju sa mreže.

(Zahvaljujući kolegama sa portala RomaNet)

  Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo