Da raščistimo na početku – ovom se podvigu nijesmo nadali. Nakon Olimpijade u Londonu, na stranicama Monitora smo zapisali: ,,Slijedi najavljeno osipanje rukometnog tima: Bojana (Popović) i Maja (Savić) se posvećuju porodici, najimpulsivnija od svih – Katarina Bulatović – najavila je povlačenje iz dresa sa nacionalnim grbom, pa u vazduhu svakako lebdi pitanje: šta mogu Suzana Lazović, Majda Mehmedović, Marina Vukčević i ostale mladice bez komandanata na terenu, odnosno ko je ta koja će sada na sebe preuzeti zadatak vođenja reprezentacije”.

Samo četiri mjeseca kasnije odgovor je stigao na najkonkretniji mogući način – najmlađa reprezentacija na Evropskom šampionatu u Srbiji skinula je sa evropskog trona olimpijske i svjetske šampionke, neprikosnovenu Norvešku. Kaća se vratila, ako je ikada i odlazila, dok je Bojanu dostojno, upečatljivo i efikasno zamijenila Milena Knežević. Maja Savić je dobila svoju nasljednicu u Majdi Mehmedović čija je rola do teške povrede bila bez zamjerke, a onda je iz drugog plana zablistala Biljana Pavićević, džoker koji se pojavio kad se činilo da su sve lađe na lijevom krilu potonule. To su bile i nesavladiva Sonja Barjaktarović na golu (i njena mlađa koleginica Marina Vukčević), multipraktična Jovanka Radičević koja nas je oduševljavala igrama na svom (desnom) krilu, na crti kao drugi pivot a u produžecima finala i kao lijevo krilo – nepredvidiva Anđela Bulatović, kapitenka Marija Jovanović koja je igrala nedovoljno oporavljena, novi stub granitne odbrane Andrea Klikovac, pa Suzana Lazović, neumorna Ana Đokić koja se u završnici turnira nosila i sa specifičnom, ne pretjerano sportskom presijom kojoj su je izložili mediji gladni senzacija, Rada Miljanić čiji su nam golovi u Vršcu i Novom Sadu prokrčili put ka (polu)finalu… Šansu su sa klupe čekale Jelena Despotović, Sara Vukčević, Jasna Tošković i Sandra Nikčević – njihovo vrijeme će doći.

Grijeh bi bio preskočiti bilo koju od djevojaka, jer je upravo najjače oružje čitavim tokom EP bila kolektivna igra, zajedništvo. I kad su demonstrirale igračku superiornost i kada ih je splet okolnosti vukao ka dnu sa koga, činilo se, povratka nema, bile su skupa i disale kao jedna, pod komandom Dragana Adžića, mirnog čovjeka na kormilu tima koji je zadivio rukometnu Evropu.

,,Strast je razdvojila Crnu Goru i Norvešku, sve ostalo je bilo isto”, glasi jedan od stručnih komentara nakon nedjeljnog finala, jedne od najneizvjesnijih i najkvalitetnijih utakmica u istoriji ženskog rukometa.

Djevojke koje su nam ove godine već darovale olimpijsko srebro (prvu crnogorsku medalju na OI) a u dresu Budućnosti i trofej klupskog prvaka Evrope (takođe prvi – poslije sedam polufinala) ispratili smo na Evropsko prvenstvo s nadom da možda mogu i do medalje, ali ne i sa ubjeđenjem da će smoći snage toliko poletjeti. Onda je krenulo – najprije je pobijeđen Island, pa Rusija koja ima više registrovanih igračica no naša država stanovnika, da bi konačno u grotlu arene Madlenijanum u Vršcu bila pobijeđena i favorizovana Rumunija koja je igrala, mjereno brojem prisutnih navijača, kao na domaćem terenu. Prenijeli smo maksimalan broj poena u drugu fazu takmičenja.

Podsjetilo je to na prošlo ljeto i Evropsko prvenstvo za košarkašice. Tada je ekipa Miodraga Baletića, kao debitant na turniru, jedina do četvrtfinala zabilježila svih šest pobjeda, iako je baza naše reprezentacije (jedva nešto više od 30 igračica) brojila manje od prisutnih delegacija većine ekipa koje smo pobijedili (Poljska, Španija, Njemačka, Hrvatska, Franuska, Letonija).

Onda su ovdašnji političari i njihovi prijatelji biznismeni nanjušili šansu da se zakite tuđim uspjehom, pa su se u Lođ sjatili Milo Đukanović, njegov prijatelj i saradnik iz duvanskih poslova i košarkaških foruma Veselin Barović i ostalo društvo… Slijedila su tri vezana poraza, dovoljna, ipak, za vrlo dobro šesto mjesto. Uz žal što je nedostajalo jako malo da bi se postiglo mnogo više. Priča o maleroznim političarima na sportskim terenima ponovila se krajem prošle godine i u Pragu. Podrška Đukanovića, Gvozdenovića i ostale družine iz vrha DPSDP koalicije nije pomogla fudbalskoj reprezentaciji da u baražu sa Češkom izbori istorijski plasman na Evropsko prvenstvo.

U Novom Sadu i Beogradu, na sreću, rukometašice nijesu imale podršku ovdašnjih političara – pa su igrale praćene iskrenim ljubiteljima rukometa i navijačima Crne Gore.

Drugu fazu je, uz rezultate koji su nam donijeli prvo mjesto i lakšeg protivnika u polufinalu, obilježila i pikanterija: Ratko Buturović, vlasnik hotela Park, predsjednik FK Vojvodina, kontroverzni biznismen sa crogorskim porijeklom i uticajnim prijateljima – od ovdašnjeg političkog vrha do Brana Mićunovića – odlučio je da crnogorsku rukometnu delegaciju obuče od glave do pete (trenerke, jakne, dukserice, ruksake) u jednoobraznu opremu sa natpisom Montenegro. ,,Nemam riječi da opišem koliko je Buturović bio pažljiv prema nama”, kazala je Snežana Damjanac direktorica ženskih selekcija u Rukometnom savezu Crne Gore. Mora, ipak, da začudi činjenica da su olimpijske vicešampionke i ekipne prvakinje Evrope u poziciji da ih, umjesto države i sponzora, oblače dobrotvori.

Mala digresija: pošto su naši vaterpolisti u Malagi 2008. osvojili prvu zlatnu medalju za Crnu Goru, državni i lokalni zvaničnici su iskoristili priliku za slikanje i sticanje popularnosti preko lažnih obećanja (pamti se Miomir Mugoša i njegovih pet bazena) – a igrači i stručni štab su zasluženu nagradu (100 000 eura) dobili od najkontroverznije od svih kontroverznih firmi koje su u tom momentu poslovale u Crnoj Gori – Mirax-a. Jednako je i kotorski Primorac nakon osvajanja titule prvaka Evrope potonuo prepušten na milost i nemilost lokalnim moćnicima. Država je imala preča posla – novcem poreskih obveznika su pomagani domaći i strani tajkuni, poznatiji iz crnih hronika nego sa stranica posvećenih biznisu. Može li se rukometu ponoviti slična priča?

Euforija nakon zlata iz Beograda je prilika da se podsjetimo kako rukometaši Crne Gore jesenas, nakon veličanstvene pobjede u gostima nad favorizovanom Njemčakom u kvalifikacijama za predstojeće Evropsko prvenstvo, nijesu mogli da uđu u sobe barskog hotela Sidro – zbog neizmirenih dugova Saveza. Predsjednik RS i novoimenovani ministar Predrag Bošković tvrdi kako je problem razriješen za desetak minuta. Ostaje nepoznanica šta će biti sa crnogorskim rukometom nakon što Bošković, po slovu zakona, napusti mjesto predsjednika borda Rudnika uglja u Pljevljima. Ta firma, iako godinama pred kolapsom, bila je glavni finansijer ovogodišnjih uspjeha rukometašica.

Stručnjaci se slažu: za nastavak niza briljantnih rezultata ,,zlatnih lavica” potrebno je obezbijediti samo novac. Ostala infrastruktura sagrađena je u i oko Ženskog rukometnog kluba Budućnost.

Temelji uspjeha ostvarenog u Areni, nakon pobjeda nad reprezentacijama Srbije i Norveške, postavljeni su prije nešto manje od trideset godina kada su čelnici tek stasalog prvoligaša odlučili da za prvog trenera ekipe angažuju Vinka Kandiju, proslavljenog hrvatskog rukometnog stratega. Kandija je unaprijedio ono što su stvorili Mišo Radović i Dušan Đurišić i Budućnosti donio prvi domaći i međunarodni trofej, a u Podgorici je zaživjela rukometna škola bez konkurencije u svijetu ovog sporta. Crnogorski rukomet i danas baštini igračko umijeće sestara Mugoša, Olge Sekulić, Mirsade Ganić, Katice Lješković, Dragane Pešić i Maje Bulatović. Vizija tadašenjeg predsjednika kluba Rada Đurđića dovela je u klub Bojanu Popović iz Niša, Natašu Cigankovu iz Rusije, a Dragana Adžića projektovala za budućeg prvog trenera.

Uspjesi koje slavimo predstavljaju nadgradnju tada uspostavljenog modela. O snazi crnogorske rukometne fabrike svjedoči i činjenica da je aktuelni političari nijesu uspjeli uništiti za više od dvije decenije svoje vladavine. A nije da nijesu pokušavali. Nažalost, tu sreću nijesu imali neki drugi kolektivi. Da pomenemo samo Prekokeansku plovidbu, Jugooceaniju, Radoje Dakić, Obod, ili Kombinat aluminijuma i Željezaru u Nikšiću. I ne odustaju.

Reporteri državne televizije nijesu bili čak ni na finalu u Beogradu – ali su ,,lutajuće kamere” Rada Vojvodića uredno zabilježile kako pobjedu slavi predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić. Jednako, vidjeli smo Filipa Vujanovića i Miomira Mugošu u slavljeničkoj zasjedi na aerodromu u Golubovcima, ali ne znamo gdje je u noći rukometnog trijumfa bila Maja Bulatović.

Rukomet i rukometašice su nam stavili do znanja: ko zna i želi – taj i zasluži priliku da ostvari svoje snove. Pouka je univerzalna: to je put kojim se osvaja Evropa.

U sjenci

Treba se zapitati kako je moguće da RTCG nema izvještača sa lica mjesta iako su zlatne lavice na turnir u komšiluku otišle kao jedne od kandidata za medalju. Da li je za Crnu Goru i njene stanovnike bilo važnije da Rade Vojvodić ljetos, sve sa saradničkom svitom, putuje na Eurosong u Azerbejdžan, ili da se Šofranac i drugovi nađu među kolegama makar tokom polufinala i finala. Možda bi naši komentatori na licu mjesta lakše shvatili da srednjovjekovna ratnička terminologija kojom se služe tokom TV prenosa (osveta…) nije rječnik današnjeg sporta.

No, imali smo priliku da vidimo kako zvaničnici uče na vlastitim greškama: Filip Vujanović i Miomir Mugoša reprezentativke su sačekali na aerodromu, daleko od običnih navijača i njihovih zvižduka koje su slušali ljetos, nakon što su umislili da imaju pravo dijeliti slavu sa učesnicima Olimpijskih igara.

Konačno, pobjednice Evropskog prvenstva nijesu zaslužile onako haotičan doček u Morači.

Željko MILOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ