Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ŠOŠKIĆ, UMJETNIK: Prošlost–sadašnjost–budućnost kao jedna riječ

Objavljeno prije

na

Ilija Šoškić, jedan od najznačajnijih crnogorskih umjetnika, još od performansa Pucanj u zid (Maksimalna energija – minimalno vrijeme), izvedenog 1975. u rimskoj galeriji L'Attico, ne prestaje da intrigira evropsku umjetničku scenu. Šoškić koji decenijama živi u Italiji, ali se rado vraća u Crnu Goru, za Monitor govori o umjetnosti i još ponečemu.

MONITOR: U regionu i inostranstvu Vas najavljuju kao ,,legendarnog avangardnog crnogorskog umjetnika”, međutim nema Vas puno u crnogorskoj javnosti i kulturnoj sceni. Što je razlog tome?
ŠOŠKIĆ: Na ovo pitanje bi mogla da se napiše knjiga o apsurdima crnogorske vlasti, o politici kulture. Ja ću samo, za ovu priliku, da navedem dva razgovora sa dvije ličnosti iz struke, sa bivšim ministrom kulture Crne Gore Čelebićem i prvim istoričarem umjetnosti Crne Gore Petrom Ćukovićem, koji su, u dva vremenska perioda izgovorili iste rečenice ,,ništa ne može da se uradi”, s tim što oni, a niti drugi, nisu nikada rekli zašto tolika opstrukcija. Meni je to potpuno nerazumljivo. Osim kulturne reprezentativnosti, u svijetu kulture i umjetnosti, ja sam se uvijek, i za vrijeme političke borbe Crne Gore za nezavisnost, ponašao korektno. Ne vidim ni najmanji motiv koji bi mogao da bude opravdanje moje marginalizacije. Državljanin sam države Crne Gore, sa jedinim pasošem – crnogorskim. A kada kod gostujem u Crnoj Gori moram da odsjedam u nekom hotelu…

MONITOR: Na 54. Venecijanskom bijenalu, 2011, predstavljali ste Crnu Goru video radom Zigot, koji je sniman na odabranim lokacijama u Crnoj Gori. Tada se govorilo i o vraćanju na vaš umjetnički početak – Crnu Goru. U jednom intervjuu ste rekli da Vaš pokušaj da se vratite u Crnu Goru datira od 1986. Zašto je on još neuspješan?
ŠOŠKIĆ: Crna Gora je moja zemlja i o tome ne želim da diskutujem. Ne treba da pitam crnogorsku političku scenu koji je moj identitet i geneza.

Za video esej za Bijenale 2011. uzeo sam endemističke detalje, kao što je ukljeva u Skadarskom Blatu i nekolicinu drugih. Htio sam da prezentiram Crnu Goru sa aspekta njene, i moje, prirode. Hoću da kažem da ću da nastavim da reprezentujem Crnu Goru na svim svjetskim izložbama gdje budem bio pozvan, bez obzira da li mi zvanična Crna Gora zahvaljuje ili me negira. To nije moj problem. Moja umjetnost ne zavisi od toga kako će me politička i umjetnička zvanična scena ocjenjivati. Već sam javno rekao da Zakon o zaslužnim umjetnicima Crne Gore liči na španski zakon diktatora Franka koji će izbaciti iz Španije Picassa i ostale umjetnike progresiste, koji će postati Francuzi. Oni su bar znali zašto.

MONITOR: U Crnoj Gori je 51 istaknuti kulturni stvaralac. Kada se pogleda spisak uživalaca ovih svojevrsnih ,,nacionalnih penzija”, na njemu je većina koja ima daleko skromnije umjetničke domete od Vaših, a nemali broj je i po par decenija mlađi od Vas. Da li je neko u Crnoj Gori na neki konkretniji način pokušao da oda priznanje vašem decenijskom stvaralaštvu i promociji Crne Gore?
ŠOŠKIĆ: Evidentno je da je kriterijum stvoren u kabinetu Ministarstva kulture, što znači da je „politički kurikulum” bio osnovni kvalitet i zasluženost. Svaka vlast štiti svoje ljude. Ja sam slobodan umjetnik. To ima svoju cijenu i to sam oduvijek znao. Ne, možda i zato što razumijevanje konceptualne umjetnosti do dan danas, kada je konceptual-art postigao istorijsku reputaciju u cijelom svijetu, u Crnoj Gori to doživljavaju kao provokaciju. Boje se i mrze svega što nije njima blisko. Mislim na crnogorske umjetnike za koje je i rađen ovaj zakon „zaslužnih”. Sve institucije kulture, Ministarstvo, ULUCG, Muzej na Cetinju, CANU i DANU, te druge institucije kulture, ostaju fiksirane na tradicionalizmu male sredine. To je činjenica, kako bi rekli antički Grci: nepobitna. U vezi mene niko nije ništa ni pokušao. Bile su neke naznake pokušaja (Ćuković, Miranović), ali ništa se nije dogodilo. Mislim da se ne radi o političarima, već samo o dobro organizovanom mediokritetstvu, tipično za malu sredinu. Istina, u toj sredini, među mladima imam prijatelja, i to je najvažnije.

MONITOR: Stvarali ste i drugovali sa nekim od najznačajnijih umjetnika u Italiji i bivšoj Jugoslaviji. Koje su sličnosti i razlike bile u nekadašnjoj umjetničkoj sceni dvije zemlje, a kakvo je sada stanja?
ŠOŠKIĆ: Jugoslavija je bila velika multietnička sredina, a to je veliki resurs. U Italiji je umjetnost velika istorija, ali potčinjena kapitalističkom sistemu. Tržiste kombinovano sa marketingom i „disciplinom interesa”. To je scena koja donosi „uspjeh” (novac uvijek u prvom planu), zatim glamour, medijsku vizibilnost i druge delicije uspjeha. Tu vještinu nijesam imao, niti sam volio taj svijet. Kretao sam se u ambijentima italijanske i zapadne ljevičarske kulture. Srećom italijanska ljevica je imala svu najvažniju kulturnu elitu u svojim redovima, kao što je bio Feltrineli, Pasolini i drugi ilustri intelektualci sa univerziteta kao Toni Negri, Oreste Skalcone i drugi. To je bio moj svijet gdje sam decidno pripadao i borio se.

MONITOR: Kako vam izgleda stanje u crnogorskoj kulturi?
ŠOŠKIĆ: Crnogorska kultura, kao i sve ostalo, živi neki život koji, moram da priznam, uopšte ne razumijem. Nema nikakve veze sa svijetom. Kada se to kaže onda je sve rečeno: nema nikakve veze sa svijetom. Svih ovih godina, od 1986, kada sam započeo rad oko moje reintegracije, nisam uspio da pronađem ni najmanju mogućnost da organizujem elementarnu egzistenciju, skromno i asketski kako dolikuje intelektualcu i umjetniku, koji poznaje Marxa, Boltzmanna i Lenjina kao kvantne fizičare, ponašanje i život dostojan ljudskih principa koji su iznad profita i pohlepnosti.

MONITOR: Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka prepoznavali su Vas kao ultraljevičara, krajem sedamdesetih okrenuli ste se ekologiji. Kakva su Vaša sadašnja politička uvjerenja?
ŠOŠKIĆ: Moja sadašnja uvjerenja su i dalje, nakon sedamdesetih godina, ostala ekologijska. To je jedino ostalo vrijedno za borbu. Sve ostalo je neoliberizam apsorbovao. Kontaminacija idealističkog mišljenja i ponašanja zadnjih trideset godina, naročito poslije pada berlinskog zida i mreže ratnih scenarija i organizovanog kriminala čije se granice ne vide, učinila je svijet opakim. Kada čovjek koji vidi prljavštinu na ulici i pokupi je te baci u kontejner s diferenciranim smećem, uradio je nešto dobro, nema sumnje. Vidjeli smo svi skupa da se kapitalističko-buržujski sistem ne može promijeniti, čak i kada se sruši ima i dalje moć brze regeneracije. Shvatili smo da treba istraživati druge svjetove, paralelne svjetove…

MONITOR: Kada ste počinjali, umjetnost performansa je bila i odraz ideologije, sada je ona sve više individualni izraz. Kako vidite današnje umjetničke performanse?
ŠOŠKIĆ: Naravno da je odraz ideologije bio temeljna referenca, ali moram da kažem, odmah, da je činjenica utopizma bila sračunata, bar što se mene lično tiče, kao ,,pomoćno sredstvo” za stimulaciju ponašanja, a ne nikako kao razmjena pojmova. Stvari sam doživljavao kao instrumentalne, tako da pasaž između šezdesetih i sedamdesetih, kao i osamdesetih i devedesetih, te ulazak u novi milenijum, meni nije bio poseban problem. Meni je to bio ordinarni proces, ,,putovanje misli”. Moji performansi nastaju i žive u impulsima tekućeg vremena, s tim što nastojim da sačuvam memorije. ,,Svijet je siromašan, čovjek je zao” – kaže Brecht. Moji performansi nisu ništa drugo nego posebni momenti sinteze. Istražujem moć gesta i moć žive slike, a tu per tu. Prošlost–sadašnjost–budućnost želim da vidim kao jednu riječ!

Sport i umjetnost

MONITOR: Bili ste jugoslovenski reprezentativac u atletici. U Publikaciji Atletskog saveza Crne Gore – Rekordi Crne Gore, piše: Kladivo/HT 57,89 Ilija Šoškić 37 BUD Podgorica 25.07.62. Koliko Vam je bavljenje sportom pomoglo u umjetničkom stvaralaštvu?
ŠOŠKIĆ: Istina je! Još uvijek držim crnogorski državni rekord, pune 52 godine! Nikada me Atletski Savez Crne Gore nije uvažio nekim gestom, makar i najmanjim, i to pokazuje ono što sam već rekao prethodno, u vezi indolentnosti ili mržnje (frojdovski problem) odgovornih ljudi sa položaja, kao što je u ovom slučaju predsjednik ASCG. Takvi smo mi Crnogorci, čast rijetkim izuzecima.

Sigurno da mi je sportsko iskustvo, šampionski karakter (jer taj rezultat u ono vrijeme je bio vrhunski rezultat na svjetskoj rang listi i po finskim tablicama) mnogo pomogao. Kladivo mi je formiralo karakter, dalo snagu, tehniku i borbenost, ali prije svega veliko strpljenje, upornost i samopouzdanje, što je nužno i za art performance. Taj mladalački entuzijazam učinio je da rastem pravilno, fizički i mentalno zdravo, ali i dobar izgled, zašto da ne. Sve mi je to dobro došlo kada sam zakoračio u svijet umjetnosti.

Umjetničko stvaralaštvo je mnogo teže nego vrhunska sportska karijera. Nema znojenja, nema jasnoće u pogledu rezultata, trpi različitost mišljenja bez dokaza, bez jasnog uvida, bez lenjira i šestara, što bi rekli grčki matematičari. Stalno si izložen mržnji i zaboravu. To je svakodnevica umjetničkog života.

Kada dođu neke godine i laskavo zvanje maestro, to u stvari nije ništa drugo već ,,stepen više” na tržištu (ili stepen manje u Crnoj Gori). Nema dobrostanja! Danas je svijet takav da je dobrostanje postalo kategorija neljudskosti. Ipak ne želim da završim intervju čemerikom, jer to je samo ,,zlo vrijeme” (Njegoš). Ipak volim moju umjetnost, ona me ipak nekako zaštiti…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo