Povežite se sa nama

FOKUS

Institucije kao paravojska

Objavljeno prije

na

FOKUS-vesein-veljovic-2

Već viđeno: umjesto pred nepristrasnim pravosuđem, Afera crne trojke raspliće se u javnosti, uz mnoštvo oprobanih recepata vlasti i njihovih glasila za zamagljivanje istine i zataškavanja skandala. Da li je iz iste kuhinje stigla i peticija 82 bivša i sadašnja pripadnika Specijalnih antiterorističkih jedinica (SAJ) u kojoj se navodi da oni ,,s gnušanjem odbacuju navode Brajuška Brajuškovića kao lažne i zlonamjerne”?

Specijalci u peticiji pozivaju da se sprovede istraga protiv Brajuškovića, bivšeg pripadnika SAJ-a, koji je optužio svoje nekadašnje šefove Veselina Veljovića i Miljana Perovića da su bili organizatori takozvanih crnih trojki, zaduženih za prebijanje nepodobnih novinara i opozicionara.

Brajušković je optužio Veljovića da stoji iza peticije i da mu nije prvi put da koristi jedinicu da bi održao funkciju. On tvrdi da je to radio i kada je sada pokojni Vukašin Maraš htio da ga smijeni sa mjesta komandanta.

Ko je organizovao peticiju ne zna se, ali je sigurno da su neki od potpisnika bili pozvani da je potpišu. „Potpisao sam se, jer sam u to vrijeme bio pripadnik SAJ-a. Peticija nije protiv Brajuškovića, već samo potvrda da nemam saznanja o postojanju crnih trojki. S obzirom na to da već pet godina ne radim tamo, zvali su me i pitali imam li ikakvih saznanja o postojanju crnih trojki i da li se ograđujem od tvrdnji Brajuškovića, što sam potpisom potvrdio”, kaže za Monitor Željko Loncović, sada rukovodilac Gorske službe spasa u Nikšiću. Na pitanje ko ga je zvao, Loncović nije precizno odgovorio.

Jasno je i da je peticija pripremljena prije nego što se stiglo utvrditi da je neće svi upisani potpisati. Pored imena specijalca, umjesto potpisa piše ,,inostranstvo”.

Na spisku potpisnika protiv Brajškovića su i pripadnici SAJ-a kojima je Veljović dodijelio kredite samo nekoliko mjeseci nakon što je u policiji mučen pokojni Aleksandar Pejanović, u čemu su prema tvrdnjama svjedoka učestvovali i pripadnici specijalne jedinice. Kao što je poznato, Goran Stanković, policajac koji je odbio zvaničnu verziju policije da Pejanović nije mučen u policiji, svjedočio je da su policijske starješine na sastancima sa svima koji su te noći bili u betonjerci dogovorili šta će se reći za javnost.

Među onima koji su ubrzo nakon torture nad Pejanovićem dobili kredite a koji se sada nalaze na spisku potpisnika peticije su: Žanko Tomović, Marko Kujović, Milan Kovačević, Marko Kalezić, Rajko Spalević, Maksim Filipović i Dejan Đukanović.

Veljović je tada, u decembru 2008. godine, naprasno podijelio preko 600 hiljada eura stambenih kredita. U odgovoru MUP-a na poslaničko pitanje Predraga Bulatovića o tome da li su ti krediti dati u skladu sa odgovarajućim kriterijumima i procedurama, navodi se da je odluku o izdavanju stambenih kredita donio lično Veljović, bez sprovedenog prethodnog oglašavanja. Odluka je, navodi se u odgovoru, bila bazirana na vladinoj odluci. Zanimljivo je, međutim, da je ta uredba kojom je Vlada odredila da se stambeni krediti mogu dijeliti i bez oglašavanja donesena tek nešto ranije, takođe u decembru 2008. Tužilaštvo još nije uradilo ništa povodom inicijative da se ispita zakonitost Veljovićeve odluke.

Kredit je tada dobio i Miljan Perović, direktor ZIKS-a, kojeg Brajušković optužuje da je direktno bio zadužen za organizovanje crnih trojki, a koji je kada je dobio kredit bio zadužen za Sektor obezbjeđenja ličnosti i objekata. Perović je dobio čak 30 hiljada eura stambenog kredita, iako je, prema podacima sa sajta Komisije za hartije od vrijednosti u to vrijeme već imao otkupljen stan. Perović je takođe bivši zapovjednik SAJ-a, kao i Veljović. Bio je i pomoćnik direktora policije. Zanimljivo je da se i Peroviću posrećilo sa nekretninama kao i Veljoviću. Veljović je po nevjerovatno visokoj cijeni prodao zemljište u Doljanima, bar tako je prijavio Komisiji za hartije od vrijednosti. Perović je uspio da ode dalje. On je 2011, prijavio 75 hiljada eura profita od prodaje zemljišta koje ranije nikada nije prijavio Komsiji. Zanimljivo je da je i Veljović iste 2011. godine dobio preko 100 hiljada eura od prodaje zemljišta.

Među kreditiranim potpisnicima je i bivši specijalac Vlajko Babović, koji je kredit dobio kao pripadnik beranske policije. Babovića je ministar Raško Konjević u maju ove godine suspendovao sa još šestoricom policajaca pošto je protiv njih prije dvije godine podignuta optužnica zbog toga što su 2007. iz službenih pištolja sasuli kišu metaka u trojicu Beranaca Zorana Vasovića, Neđeljka Pekovića i Zlatibora Vrhovca, koji su ostali živi. Vasović, Peković i Vrhovac ranije su bili osuđeni zbog pokušaja ubistva, nedozvoljenog držanja oružja i napada na policajce.

Vasović je ubijen u januaru ove godine. Njegova porodica sumnja da iza ubistva stoji policija. Kum pokojnog Vasovića Neđo Peković na sudu je tvrdio da je ubistvo izvršeno iz političkih razloga i u dogovoru sa beranskim narkodilerima.

Babovića je 2008. godine ispitivala Unutrašnja kontrola zbog uloge u hapšenju člana Glavnog odbora Narodne stranke nakon mitinga o priznavanju Kosova. U aprilu iste godine pištoljem je po glavi udarao navijače Budućnosti. Oni su tvrdili da ih je Babović vezane tukao u stanici. Krajem iste godine Veljović ga je nagradio kreditom.

Nije on jedini specijalac sa spiska koji se u javnosti ili pred sudovima pominjao u vezi sa nasiljem nad kritičarima režima ili ostalima koje režim targetira.

Tu su i dvojica Veljovićevih saradnika Milenko Rabrenović i Vuksan Šćepanović koje je novinarka Vijesti Olivera Lakić označila kao osobe povezane sa napadom na nju. Ona je napadnuta nakon istraživanja o ilegalnoj mojkovačkoj fabrici cigareta Tara. Iz opozicije su više puta tvrdili da iza tog posla stoji Mojkovački klan – Veselin Veljović i Duško Marković.

Milenku Rabrenoviću se sudilo zbog napada na Lakićku, a Vuksana Šćepanovića ona je označila kao ,,Boška”, muškarca koji se tako predstavio kada joj je telefonom prijetio da će joj napasti kćerku.

,,Znao je da je u Rimu tada, znao je i ime njene cimerke. Tada sam bila sigurna da je to policija”, kazala je Lakić. Ona je tvrdila da ima saznanja iz policije da je to on. Ona je tvrdila da ima saznanja iz Uprave policije da su sva trojica, Veljović, Rabrenović i Šćepanović bili skupa u automobilu kada je Veljović naredio Šćepanoviću da je zove i prijeti.

Protiv Brajuškovića ustao je i Veljovićev tjelohranitelj Mirko Banović, pripadnik SAJ-a, koji je bio navodno umiješan 2007. u prijetnje upućene članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću.

Tu su i dvojica specijalaca osuđenih zbog prekoračenja ovlašćenja u akciji Orlov let: Marko Kalezić i Darko Šekularac.

Brojni uhapšeni Albanci iz Malesije u policijskoj akciji Orlov let 2006. su tvrdili da su brutalno tučeni u betonjerci, moreni glađu i žeđu. Monitor je objavio da postoje sudski zapisnici da su dva ili tri dana od hapšenja pred istražnog sudiju izvođeni sa otvorenim ranama od povreda. Specijalci su na sudu osuđeni na po tri mjeseca zatvora.

Vrh policije nije nikada snosio nikakvu odgovornost zbog nasilja svojih uposlenih. Demonstracije nasilja bile su brojne. U septembru 2005. godine Veljović, dok je još komandovao SAJ-om, sa oko 100 specijalaca upao je u zatvor u Spužu radi, kako je saopšteno, „pretresanja spavaona u okviru istrage ubistva načelnika MUP-a Slavoljuba Šćekića”. Bivši direktor ZIKS-a Dragan Pajović, koji je ubrzo nakon incidenta smijenjen, rekao je da su specijalci razoružali zatvorske stražare, zabranili im da prisustvuju pretresu i potom pretukli 31 pritvorenika.

Ubrzo potom Miljan Perović promijenio je raniji iskaz da je Ljubo Bigović u njegovom prisustvu prijetio Šćekiću. Šćekić je između ostalog istraživao ubistvo Duška Jovanovića. Njegova sestra Slavica Šćekić izjavila je nakon što je izbila afera crne trojke da se nada da će Brajušković otkriti ulogu Veljovića i Perovića u ubistvu njenog brata.

Na sudu je Perović svjedočio i da se, nakon obavještenja o ubistvu Šćekića, sa kolegom Draganom Blagojevićem uputio na mjesto zločina, nakon čega su krenuli u potragu i primijetili automobil koji je korišćen za bjekstvo ubica. Međutim, automobil je bio miniran i ubrzo je eksplodirao – prije nego je obavljen pregled i prikupljeni dokazi. Dragan Blagojević je bivši zapovjednik SAJ-a i načelnik nikšićke policije. Nakon što je Pozitivna Crna Gora objavila da su policajci u civilu u zgradi nikšićke SO nadgledali izbor predsjednika skupštine, kada je opozicija izgubila tek dobijenu vlast u tom gradu, nakon što je odbornik PCG Drago Đurović naprasno odlučio da ne glasa za svoje već za vladajuću partiju, Blagojević je tvrdio da su policajci u civilu bili tu jer su nadgledali štrajk radnika Željezare. Blagojević je u upravnom odboru Džudo saveza. Nakon što iz bilo kog razloga napuste specijalne jedinice, specijalci nerijetko završavaju u sportu, posebno borilačkim vještinama. Zato nije loše poznavati nekog u upravi.

Među potpisnicima peticije protiv Brajuškovića je i nekadašnji vozač Duška Markovića Dobrilo Gojković. Gojkoviću nije prvi put da u pravo vrijeme istupi u javnost. Svojevremeno se javio da potvrdi da su Marković i Milo Đukanović ,,spasavali” Miodraga Perovića, vlasnika Monitora, sklonivši ga iz zemlje.

Tu je i potpis Željka Bajovića, specijalca koji je svojevremeno bio šef obezbjeđenja Darka Šarića. Tokom istrage u Srbiji saznalo se da se na Bajovića vodila kuća u Novom Sadu, zaplijenjena kao Šarićeva imovina. On je 2009, kako je Monitor objavio, viđan u društvu narkobosa. Šarić je uspio da pobjegne iz Crne Gore dok je Veljović bio na čelu policije. Bajović nije jedini specijalac u obezbjeđenju interesantnih crnogorskih investitora. Željko Spalević je bio sikjuriti menadžer Aman Resortsa, nekadašnjeg zakupca Svetog Stefana, ,,najznačajnijeg Vladinog aranžmana” okončanog bankrotom Amana. I on je potpisao peticiju.

Brajušković je kazao da će samo tužiocu reći imena specijalaca koji su kao dio crnih trojki učestvovali u prebijanju nepodobnih novinara I opozicionara. Navode Brajuškovića da je pojedine opozicionare i novinare upozorio o napadima, poerd Duška Sekulića, potvrdila je i bivša novinarka Dragana Bećirović. Ona je kazala da je tačno da se skrivala u kući Brajuškovića nakon što ju je upozorio da se sprema napad na nju.

Prema više svjedočenja crne trojke su stajale iza prebijanja urednika Dana Duška Jovanovića 2000. godine, četiri godine prije nego što je ubijen, pjesnika Momira Vojvodića, vlasnika Elmaga Gojka Mitrovića, direktora Vijesti Željka Ivanovića, pisca Jevrema Brkovića… Nijedan od ovih slučajeva nije rasvijetljen.

,,Ako kažem imena, organizovaće se, pronaći će ljude koji će im dati lažni alibi. Uradiće sve da me naprave lažovom i strpaju u zatvor”, kazao je Brajušković.

Lojalnost saradnika Veljović je, očigledno je, znao da cijeni. Optuženi za nasilje bili su nagrađivani, a insajderi i oni koji se pobune kažnjavani.

Tužilaštvo još nije saslušalo Veljovića, lojalnog Đukanovićevog podređenog koji nije mogao ni da zamisli da uhapsi šefa. Đukanović se nije oglašavao. Možda zato još niko od nadležnih ne može da zamisli da ispita, ili ne daj Bože u slučaju da treba, uhapsi Veljovića.

 

Vladan Pavićević, privatni detektiv
Prva prijava protiv „crnih trojki”

„Krajem 2004. godine podnio sam Osnovnom državnom tužiocu krivičnu prijavu povodom fizičkog napada i prebijanja u Podgorici direktora i glavnog urednika Dana Duška Jovanovića. Njega su 2000. godine napala tri muškarca u mračnom ulazu zgrade u Jerevanskoj ulici i oteli mu torbu sa skupštinskim materijalom. Tog dana Jovanović je kao poslanik SNP-a vrlo kritički govorio u parlamentu. Na prvoj narednoj sjednici Skupštine Crne Gore Jovanović je uputio pitanje tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vukašinu Marašu da li su mu poznata imena osoba koje su ga pretukle, naglasivši ako se napad na njega ne rasvijetli smatraće da iza njega stoji Maraš lično. Jovanović je naveo imena napadača, pošto je u međuvremenu očigledno dobio precizne podatke o njima, i kazao da su oni pripadnici MUP-a iz jedinice stacionirane u kampu na Zlatici. Ne znam sudbinu te prve krivične prijave podnesene protiv crnih trojki,” kaže u razgovoru za Monitor Vladan Pavićević, privatni detektiv, koji je nekada radio u ZIKS-u.

„Bivši pripadnik SAJ-a Brajušković obratio mi se dok je Jovanović bio živ i ispričao mi detalje o napadu uz želju da i Jovanovića o tome upoznam. Jovanović mu je ponudio da svjedoči o tom događaju, ali Brajušković je kazao da bi to rado učinio nego ne smije od straha jer bi mu, kako je rekao, pobili porodicu.

Jasno je da su i tada nekome bile potrebne crne trojke, kao što je danas jasno da su prepreka Crnoj Gori na putu ka Evropskoj uniji upravo oni koji nijesu pokazali ni trunku političke volje da stanu u kraj bahatim pojedincima koji su sasvim sigurno znali da za svoja monstruozna djela neće odgovarati pred zakonom države Crne Gore,” kaže Pavićević.

Pavićević kaže da je i on znao za anonimno pismo koje je nakon prebijanja 2000. godine dobio Duško Jovanović, a koje je ovih dana Vijestima objelodanio Miodrag Jovanović, brat ubijenog Jovanovića. U pismu se tvrdi da su Jovanovića pretukli Veljovićevi specijalci, a da tom i svim sličnim akcijama rukovode i Veselin Veljović i Duško Marković, tada šef DB-a. „Udarna trojka batinaškog voda je:1. Slavko Đurović iz Bara, 2. Vlado Lazović iz Bijelog Polja (stric mu je šef DB-a u B. Polju Zoran Lazović), 3. Dragan Kalezić iz Podgorice”, kaže se u pismu. Zanimljivo, u peticiji koju su ovih dana potpisali pripadnici SAJ-a kojom negiraju Brajuškovićeve tvrdnje o crnim trojkama, stoje i imena specijalaca Slavka Đurovića i Vlada Lazovića.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo