Povežite se sa nama

FOKUS

Institucije kao paravojska

Objavljeno prije

na

Već viđeno: umjesto pred nepristrasnim pravosuđem, Afera crne trojke raspliće se u javnosti, uz mnoštvo oprobanih recepata vlasti i njihovih glasila za zamagljivanje istine i zataškavanja skandala. Da li je iz iste kuhinje stigla i peticija 82 bivša i sadašnja pripadnika Specijalnih antiterorističkih jedinica (SAJ) u kojoj se navodi da oni ,,s gnušanjem odbacuju navode Brajuška Brajuškovića kao lažne i zlonamjerne”?

Specijalci u peticiji pozivaju da se sprovede istraga protiv Brajuškovića, bivšeg pripadnika SAJ-a, koji je optužio svoje nekadašnje šefove Veselina Veljovića i Miljana Perovića da su bili organizatori takozvanih crnih trojki, zaduženih za prebijanje nepodobnih novinara i opozicionara.

Brajušković je optužio Veljovića da stoji iza peticije i da mu nije prvi put da koristi jedinicu da bi održao funkciju. On tvrdi da je to radio i kada je sada pokojni Vukašin Maraš htio da ga smijeni sa mjesta komandanta.

Ko je organizovao peticiju ne zna se, ali je sigurno da su neki od potpisnika bili pozvani da je potpišu. „Potpisao sam se, jer sam u to vrijeme bio pripadnik SAJ-a. Peticija nije protiv Brajuškovića, već samo potvrda da nemam saznanja o postojanju crnih trojki. S obzirom na to da već pet godina ne radim tamo, zvali su me i pitali imam li ikakvih saznanja o postojanju crnih trojki i da li se ograđujem od tvrdnji Brajuškovića, što sam potpisom potvrdio”, kaže za Monitor Željko Loncović, sada rukovodilac Gorske službe spasa u Nikšiću. Na pitanje ko ga je zvao, Loncović nije precizno odgovorio.

Jasno je i da je peticija pripremljena prije nego što se stiglo utvrditi da je neće svi upisani potpisati. Pored imena specijalca, umjesto potpisa piše ,,inostranstvo”.

Na spisku potpisnika protiv Brajškovića su i pripadnici SAJ-a kojima je Veljović dodijelio kredite samo nekoliko mjeseci nakon što je u policiji mučen pokojni Aleksandar Pejanović, u čemu su prema tvrdnjama svjedoka učestvovali i pripadnici specijalne jedinice. Kao što je poznato, Goran Stanković, policajac koji je odbio zvaničnu verziju policije da Pejanović nije mučen u policiji, svjedočio je da su policijske starješine na sastancima sa svima koji su te noći bili u betonjerci dogovorili šta će se reći za javnost.

Među onima koji su ubrzo nakon torture nad Pejanovićem dobili kredite a koji se sada nalaze na spisku potpisnika peticije su: Žanko Tomović, Marko Kujović, Milan Kovačević, Marko Kalezić, Rajko Spalević, Maksim Filipović i Dejan Đukanović.

Veljović je tada, u decembru 2008. godine, naprasno podijelio preko 600 hiljada eura stambenih kredita. U odgovoru MUP-a na poslaničko pitanje Predraga Bulatovića o tome da li su ti krediti dati u skladu sa odgovarajućim kriterijumima i procedurama, navodi se da je odluku o izdavanju stambenih kredita donio lično Veljović, bez sprovedenog prethodnog oglašavanja. Odluka je, navodi se u odgovoru, bila bazirana na vladinoj odluci. Zanimljivo je, međutim, da je ta uredba kojom je Vlada odredila da se stambeni krediti mogu dijeliti i bez oglašavanja donesena tek nešto ranije, takođe u decembru 2008. Tužilaštvo još nije uradilo ništa povodom inicijative da se ispita zakonitost Veljovićeve odluke.

Kredit je tada dobio i Miljan Perović, direktor ZIKS-a, kojeg Brajušković optužuje da je direktno bio zadužen za organizovanje crnih trojki, a koji je kada je dobio kredit bio zadužen za Sektor obezbjeđenja ličnosti i objekata. Perović je dobio čak 30 hiljada eura stambenog kredita, iako je, prema podacima sa sajta Komisije za hartije od vrijednosti u to vrijeme već imao otkupljen stan. Perović je takođe bivši zapovjednik SAJ-a, kao i Veljović. Bio je i pomoćnik direktora policije. Zanimljivo je da se i Peroviću posrećilo sa nekretninama kao i Veljoviću. Veljović je po nevjerovatno visokoj cijeni prodao zemljište u Doljanima, bar tako je prijavio Komisiji za hartije od vrijednosti. Perović je uspio da ode dalje. On je 2011, prijavio 75 hiljada eura profita od prodaje zemljišta koje ranije nikada nije prijavio Komsiji. Zanimljivo je da je i Veljović iste 2011. godine dobio preko 100 hiljada eura od prodaje zemljišta.

Među kreditiranim potpisnicima je i bivši specijalac Vlajko Babović, koji je kredit dobio kao pripadnik beranske policije. Babovića je ministar Raško Konjević u maju ove godine suspendovao sa još šestoricom policajaca pošto je protiv njih prije dvije godine podignuta optužnica zbog toga što su 2007. iz službenih pištolja sasuli kišu metaka u trojicu Beranaca Zorana Vasovića, Neđeljka Pekovića i Zlatibora Vrhovca, koji su ostali živi. Vasović, Peković i Vrhovac ranije su bili osuđeni zbog pokušaja ubistva, nedozvoljenog držanja oružja i napada na policajce.

Vasović je ubijen u januaru ove godine. Njegova porodica sumnja da iza ubistva stoji policija. Kum pokojnog Vasovića Neđo Peković na sudu je tvrdio da je ubistvo izvršeno iz političkih razloga i u dogovoru sa beranskim narkodilerima.

Babovića je 2008. godine ispitivala Unutrašnja kontrola zbog uloge u hapšenju člana Glavnog odbora Narodne stranke nakon mitinga o priznavanju Kosova. U aprilu iste godine pištoljem je po glavi udarao navijače Budućnosti. Oni su tvrdili da ih je Babović vezane tukao u stanici. Krajem iste godine Veljović ga je nagradio kreditom.

Nije on jedini specijalac sa spiska koji se u javnosti ili pred sudovima pominjao u vezi sa nasiljem nad kritičarima režima ili ostalima koje režim targetira.

Tu su i dvojica Veljovićevih saradnika Milenko Rabrenović i Vuksan Šćepanović koje je novinarka Vijesti Olivera Lakić označila kao osobe povezane sa napadom na nju. Ona je napadnuta nakon istraživanja o ilegalnoj mojkovačkoj fabrici cigareta Tara. Iz opozicije su više puta tvrdili da iza tog posla stoji Mojkovački klan – Veselin Veljović i Duško Marković.

Milenku Rabrenoviću se sudilo zbog napada na Lakićku, a Vuksana Šćepanovića ona je označila kao ,,Boška”, muškarca koji se tako predstavio kada joj je telefonom prijetio da će joj napasti kćerku.

,,Znao je da je u Rimu tada, znao je i ime njene cimerke. Tada sam bila sigurna da je to policija”, kazala je Lakić. Ona je tvrdila da ima saznanja iz policije da je to on. Ona je tvrdila da ima saznanja iz Uprave policije da su sva trojica, Veljović, Rabrenović i Šćepanović bili skupa u automobilu kada je Veljović naredio Šćepanoviću da je zove i prijeti.

Protiv Brajuškovića ustao je i Veljovićev tjelohranitelj Mirko Banović, pripadnik SAJ-a, koji je bio navodno umiješan 2007. u prijetnje upućene članu Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandru Zekoviću.

Tu su i dvojica specijalaca osuđenih zbog prekoračenja ovlašćenja u akciji Orlov let: Marko Kalezić i Darko Šekularac.

Brojni uhapšeni Albanci iz Malesije u policijskoj akciji Orlov let 2006. su tvrdili da su brutalno tučeni u betonjerci, moreni glađu i žeđu. Monitor je objavio da postoje sudski zapisnici da su dva ili tri dana od hapšenja pred istražnog sudiju izvođeni sa otvorenim ranama od povreda. Specijalci su na sudu osuđeni na po tri mjeseca zatvora.

Vrh policije nije nikada snosio nikakvu odgovornost zbog nasilja svojih uposlenih. Demonstracije nasilja bile su brojne. U septembru 2005. godine Veljović, dok je još komandovao SAJ-om, sa oko 100 specijalaca upao je u zatvor u Spužu radi, kako je saopšteno, „pretresanja spavaona u okviru istrage ubistva načelnika MUP-a Slavoljuba Šćekića”. Bivši direktor ZIKS-a Dragan Pajović, koji je ubrzo nakon incidenta smijenjen, rekao je da su specijalci razoružali zatvorske stražare, zabranili im da prisustvuju pretresu i potom pretukli 31 pritvorenika.

Ubrzo potom Miljan Perović promijenio je raniji iskaz da je Ljubo Bigović u njegovom prisustvu prijetio Šćekiću. Šćekić je između ostalog istraživao ubistvo Duška Jovanovića. Njegova sestra Slavica Šćekić izjavila je nakon što je izbila afera crne trojke da se nada da će Brajušković otkriti ulogu Veljovića i Perovića u ubistvu njenog brata.

Na sudu je Perović svjedočio i da se, nakon obavještenja o ubistvu Šćekića, sa kolegom Draganom Blagojevićem uputio na mjesto zločina, nakon čega su krenuli u potragu i primijetili automobil koji je korišćen za bjekstvo ubica. Međutim, automobil je bio miniran i ubrzo je eksplodirao – prije nego je obavljen pregled i prikupljeni dokazi. Dragan Blagojević je bivši zapovjednik SAJ-a i načelnik nikšićke policije. Nakon što je Pozitivna Crna Gora objavila da su policajci u civilu u zgradi nikšićke SO nadgledali izbor predsjednika skupštine, kada je opozicija izgubila tek dobijenu vlast u tom gradu, nakon što je odbornik PCG Drago Đurović naprasno odlučio da ne glasa za svoje već za vladajuću partiju, Blagojević je tvrdio da su policajci u civilu bili tu jer su nadgledali štrajk radnika Željezare. Blagojević je u upravnom odboru Džudo saveza. Nakon što iz bilo kog razloga napuste specijalne jedinice, specijalci nerijetko završavaju u sportu, posebno borilačkim vještinama. Zato nije loše poznavati nekog u upravi.

Među potpisnicima peticije protiv Brajuškovića je i nekadašnji vozač Duška Markovića Dobrilo Gojković. Gojkoviću nije prvi put da u pravo vrijeme istupi u javnost. Svojevremeno se javio da potvrdi da su Marković i Milo Đukanović ,,spasavali” Miodraga Perovića, vlasnika Monitora, sklonivši ga iz zemlje.

Tu je i potpis Željka Bajovića, specijalca koji je svojevremeno bio šef obezbjeđenja Darka Šarića. Tokom istrage u Srbiji saznalo se da se na Bajovića vodila kuća u Novom Sadu, zaplijenjena kao Šarićeva imovina. On je 2009, kako je Monitor objavio, viđan u društvu narkobosa. Šarić je uspio da pobjegne iz Crne Gore dok je Veljović bio na čelu policije. Bajović nije jedini specijalac u obezbjeđenju interesantnih crnogorskih investitora. Željko Spalević je bio sikjuriti menadžer Aman Resortsa, nekadašnjeg zakupca Svetog Stefana, ,,najznačajnijeg Vladinog aranžmana” okončanog bankrotom Amana. I on je potpisao peticiju.

Brajušković je kazao da će samo tužiocu reći imena specijalaca koji su kao dio crnih trojki učestvovali u prebijanju nepodobnih novinara I opozicionara. Navode Brajuškovića da je pojedine opozicionare i novinare upozorio o napadima, poerd Duška Sekulića, potvrdila je i bivša novinarka Dragana Bećirović. Ona je kazala da je tačno da se skrivala u kući Brajuškovića nakon što ju je upozorio da se sprema napad na nju.

Prema više svjedočenja crne trojke su stajale iza prebijanja urednika Dana Duška Jovanovića 2000. godine, četiri godine prije nego što je ubijen, pjesnika Momira Vojvodića, vlasnika Elmaga Gojka Mitrovića, direktora Vijesti Željka Ivanovića, pisca Jevrema Brkovića… Nijedan od ovih slučajeva nije rasvijetljen.

,,Ako kažem imena, organizovaće se, pronaći će ljude koji će im dati lažni alibi. Uradiće sve da me naprave lažovom i strpaju u zatvor”, kazao je Brajušković.

Lojalnost saradnika Veljović je, očigledno je, znao da cijeni. Optuženi za nasilje bili su nagrađivani, a insajderi i oni koji se pobune kažnjavani.

Tužilaštvo još nije saslušalo Veljovića, lojalnog Đukanovićevog podređenog koji nije mogao ni da zamisli da uhapsi šefa. Đukanović se nije oglašavao. Možda zato još niko od nadležnih ne može da zamisli da ispita, ili ne daj Bože u slučaju da treba, uhapsi Veljovića.

 

Vladan Pavićević, privatni detektiv
Prva prijava protiv „crnih trojki”

„Krajem 2004. godine podnio sam Osnovnom državnom tužiocu krivičnu prijavu povodom fizičkog napada i prebijanja u Podgorici direktora i glavnog urednika Dana Duška Jovanovića. Njega su 2000. godine napala tri muškarca u mračnom ulazu zgrade u Jerevanskoj ulici i oteli mu torbu sa skupštinskim materijalom. Tog dana Jovanović je kao poslanik SNP-a vrlo kritički govorio u parlamentu. Na prvoj narednoj sjednici Skupštine Crne Gore Jovanović je uputio pitanje tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vukašinu Marašu da li su mu poznata imena osoba koje su ga pretukle, naglasivši ako se napad na njega ne rasvijetli smatraće da iza njega stoji Maraš lično. Jovanović je naveo imena napadača, pošto je u međuvremenu očigledno dobio precizne podatke o njima, i kazao da su oni pripadnici MUP-a iz jedinice stacionirane u kampu na Zlatici. Ne znam sudbinu te prve krivične prijave podnesene protiv crnih trojki,” kaže u razgovoru za Monitor Vladan Pavićević, privatni detektiv, koji je nekada radio u ZIKS-u.

„Bivši pripadnik SAJ-a Brajušković obratio mi se dok je Jovanović bio živ i ispričao mi detalje o napadu uz želju da i Jovanovića o tome upoznam. Jovanović mu je ponudio da svjedoči o tom događaju, ali Brajušković je kazao da bi to rado učinio nego ne smije od straha jer bi mu, kako je rekao, pobili porodicu.

Jasno je da su i tada nekome bile potrebne crne trojke, kao što je danas jasno da su prepreka Crnoj Gori na putu ka Evropskoj uniji upravo oni koji nijesu pokazali ni trunku političke volje da stanu u kraj bahatim pojedincima koji su sasvim sigurno znali da za svoja monstruozna djela neće odgovarati pred zakonom države Crne Gore,” kaže Pavićević.

Pavićević kaže da je i on znao za anonimno pismo koje je nakon prebijanja 2000. godine dobio Duško Jovanović, a koje je ovih dana Vijestima objelodanio Miodrag Jovanović, brat ubijenog Jovanovića. U pismu se tvrdi da su Jovanovića pretukli Veljovićevi specijalci, a da tom i svim sličnim akcijama rukovode i Veselin Veljović i Duško Marković, tada šef DB-a. „Udarna trojka batinaškog voda je:1. Slavko Đurović iz Bara, 2. Vlado Lazović iz Bijelog Polja (stric mu je šef DB-a u B. Polju Zoran Lazović), 3. Dragan Kalezić iz Podgorice”, kaže se u pismu. Zanimljivo, u peticiji koju su ovih dana potpisali pripadnici SAJ-a kojom negiraju Brajuškovićeve tvrdnje o crnim trojkama, stoje i imena specijalaca Slavka Đurovića i Vlada Lazovića.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo