Povežite se sa nama

MONITORING

Intelektualci na partijskom zadatku

Objavljeno prije

na

Lijepo je naše, i sve takve, ljude od nauke i umjetnosti, srasle sa režimom, definisao početkom dvadesetog vijeka italijanski filozof Antonio Gramši -oficijelni intelektualci. Pojasnio je: povezani su sa klasnim i političkim strukturama ili korporacijama, koje ih koriste kako bi ostvarili svoje interese i stekli što više moći i kontrole. Znaju znanje narečeni: u sjenci moći, udobno i unosno – mudruju.

Crnogorski doprinos toj teoriji nije zanemarljiv. Naprotiv. Afera Snimak, bjelodani, nikada eksplicitniji, dokaz kriminogenosti dvodecenijske vlasti Demokratske partije socijalista na čelu sa sedmostrukim premijerom Milom Đukanovićem, nije udarila po obrazu niti jednom od onih koji sebe nazivaju intelektualcima, bliskim režimu. Ili ćute. Ili aplaudiraju. Ili savjetuju. Svejedno: saučestvuju.

Ili, kao dekan Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja Nenad Šoškić – drže političke govore. Osim vajarstva Šoškić voli i DPS. Vrlo. Član je Glavnog odbora partije. Na početnoj konvenciji predsjedničkog kandidata Filipa Vujanovića u Baru, isklesao je od sebe kip fana Svetozara Marovića i ekipe: dok je filozof iz Grblja na bini pokušavao da bude duhovit sa svojom nebuloznom političkom matematikom („Prošli put je bilo trojica na jednog, a jedan je imao više od tri zajedno. Sada nema tih tri, ima jedan, u ime njih dva…”) koju je, valjda, samo on razumio, intelektualac Šoškić je, iza njega, padao u trans oduševljenja i aplaudiranja.

Da bi dodatno dokazao ljubav prema partiji i privilegijama Šoškić je uzeo mikrofon i odbrusio: „Dobar, pošten, vrijedan, pravičan, pametan – sinonimi su za ime Filip Vujanović. Siguran sam da će građani Bara, građani Crne Gore, kao i do sada prepoznati istinske vrijednosti.”

Ostalo je nejasno na šta je mislio. Da li na istinske vrijednosti u vidu, recimo, zapošljavanja jednog nezaposlenog kako bi partija dobila četiri glasa.

No, ne ostaje takav angažman bez odjeka. Vajar je, sjetimo se, u martu 2012. godine, od svoje Vlade dobio u zakup stan od 75 kvadrata, da ga koristi kao radni prostor. Reče – za atelje. Detalj: Šoškić je šest godina ranije od svog Univerziteta dobio stan u elitnom dijelu Podgorice, Bulevar Džordža Vašingtona. Trosoban. Partija čuva svoje intelektualce.

Dok je Šoškić držao govor, iz prvih redova ga je, osim Vujanovića, slušala koleginica, dekanica Fakulteta političkih nauka Sonja Tomović-Šundić. Po službenom zadatku. Doktorica filozofskih nauka, istaknuti poznavalac Danila Kiša, Njegoša, Ničea… stručnjak iz oblasti političke antropologije i estetike, verzirana je, sada, i u politiku Filipa Vujanovića. Tomović-Šundić savjetnica je predsjednika države za oblast ljudskih prava i manjina. Istog onog predsjednika države i potpredsjednika partije, koja je uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora planirala da se otpremnine bivšim radnicima preko Fonda rada isplaćuju isključivo članovima stranke, novcem dijelom obezbijeđenim i od Evropske investicione banke. Pomenuti Kiš, u čuvenom eseju Saveti mladom piscu, govoreći o intelektualizmu, poručuje: ,,Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.”

Iako, za razliku od Šoškića, nije u Glavnom odboru, na rediteljku Radmilu Vojvodić i te kako računaju u vladajućoj garnituri. Dokazala se u očima partije. Zadužena je za najmanje dvije stvari: za nacionalni teatar i za kreativno osmišljavanje političkih kampanja DPS-a. Dekanica Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, predsjednica Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore, članica DANU i istaknuta kulturna stvarateljka (za to zvanje od kojeg će doživotno mjesečno prihodovati dvije prosječne plate, predložio je suprug!) zajedno sa bračnim drugom, ministrom kulture i intelektualcem Branislavom Mićunovićem i sinom, intelektualcem Veljkom, brine o – pozorištu.

Tako je baš ona režirala prvu crnogorsku operu Balkanska carica, koju je sa 100 hiljada eura sponzorisala Prva banka, gdje je Radmila bila u Upravnom odboru, i u kojoj posjeduje 0,064 odsto vlasničkog udjela. Sin Veljko režirao je Otelo, projekat vrijedan, procjenjivano je, oko 300.000 eura. Vojvodićka je radila spot za Crnogorsko narodno pozorište, kojem je nadređeni njen – suprug. Snimala je i spot za Kotor art festival čiji je počasni predsjednik – suprug… Tako nego kako.

Njena MAPA, agencija za reklamiranje i produkciju, priprema kampanje DPS-a. Milo Đukanović u objavljenim audio snimcima sa sastanaka DPS-a, kaže: ,,Što se tiče pisanja dokumenata, tj. programa tu je Sveto, što se tiče marketinške kampanje tu je Sveto, Radmila i ekipa koja tradicionalno radi taj dio posla za naše kampanje…” Tradicionalno i intelektualno. Zna partija da nagradi: MAPA ima poseban odnos sa Đukanovićevom vladom. Najviše posluje sa DPS-om. Nacionalnom turističkom organizacijom. Tu je i NATO. Pa Glavni grad… Stotine hiljada eura od projekata.

Baš kao i za kolegu mu, umjetnika Nenada Šoškića, Vlada brine i za komociju ministra kulture, člana Odbora za pozorišnu umjetnost pri CANU i predsjednika senata DANU. Iako u zgradi Vektre posjeduje stan od skromnih 187m2, Vlada je Mićunoviću u zakup, bez oglašavanja, dodijelila 75m2 radnog prostora u univerzitetskoj zgradi kod Delte. Bez oglašavanja je i ministar o, recimo, diskriminišućoj nakani partije da se otpremnine rasporede isključivo na glasače DPS-a. Intelektualni tajac.

Ništa nije glasniji ni istoričar Živko Andrijašević. Nakon što je teorijski obuhvatio nacionalnu politiku i ideologiju Crne Gore kroz prošla vremena, sa akcentom na Novi vijek (doktorska teza Državna ideologija Crne Gore 1878-1918. godine) prešao je na praksu. Sada je savjetnik predsjednika Vlade za nacionalnu politiku, pa iz prve ruke utiče na državu i političara koji pred protekle parlamentarne izbore, u internoj partijskoj komunikaciji (izbilo je na površinu tokom afere Snimak), na primjer, kaže: ,,Dogovorili smo da se formira i medijski tim što je uobičajeno… U sastavu tog tima su ljudi koji se bave tom vrstom posla i u centrali partije i na onim važnim punktovima u državnoj strukturi koje pokrivaju kadrovi DPS-a.” Zloupotreba javnog informisanja u partijske svrhe. To se zove nacionalna politika.

Koalicioni partner, prvi čovjek Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić svoj kabinet je takođe začinio intelektualcem. Dobra je to reklama za Skupštinu, njega lično, ali i SDP. Od pisca, antiratnog aktiviste i nezavisnog novinara, Andrej Nikolaidis postaje Krivokapićev savjetnik za kulturu i slobodnu javnost – sinekura stranke koja skoro deceniju i po saučestvuje u kriminalu svake vrste. Tako je Nikolaidis, koji je u tekstu Dželatov šegrt kritikovao Kusturičino podržavanje Slobodana Miloševića, postao – šegrt kriminogenog režima. Pun je to krug tužne zbilje: Kusturica je podržavao Miloševića, Miloševića je podržavao Đukanović, Đukanovića podržava i održava Krivokapić, za Krivokapića radi Nikolaidis. Za onog Krivokapića koji je o aferi Snimak, bolje – združenom kriminalnom poduhvatu, koja potresa Crnu Goru kazao: ,,Ne negiram problem, ali ti problemi postoje u svim partijama.” Underground.

Pisac Pavle Goranović donedavno je bio Nikolaidisov koalicioni kolega. Prije sadašnje funkcije direktora Zavoda za školstvo, na koju ga je predložio ministar prosvjete i nauke Slavoljub Stijepović, bio je savjetnik za kulturu premijera Đukanovića, koji drži do nje. Goranović, koji piše poeziju, prozu i književnu kritiku, predsjednik žirija ovogodišnje dodjele nagrade Oktoih, diplomirao je na Filozofskom fakultetu što mu, vjerovatno, pomaže u komunikaciji sa prvim ministrom.

Pliva pisac dobro u vodama politike. Početkom godine, u toku čuvenog kovertiranja ostavki (straha), Vlada ga je razriješila funkcije direktora Zavoda za školstvo. U obrazloženju odluke o razrješenju Goranovića navodilo se da je donijeta na njegov zahtjev. Iz ličnih razloga. U jednoj pjesmi Goranović ovako piše: Uzaludnost je ionako moj najjači motiv. No, kovertiranje nije bilo uzaludno. Naprotiv. Urodilo je plodom: na istoj sjednici tokom koje je razriješen, ista Vlada ga je ponovo imenovala za vršioca dužnosti šefa iste ustanove. Poezija politike.

Goranovićev dosta stariji brat po ćutanju, peru i politici Branko Banjević nije direktno uključen u strukture vladajuće partije. Jedan od osnivača crnogorskog P.E.N. centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika, predsjednik Matice crnogorske, zadužen je za duhovnu nadgradnju. O Milu Đukanoviću ovako priča: ,,On je u svim fazama, ja sam ga pratio, vukao mudre poteze, tako je znao da pročita situaciju, on nije nikada napravio ono što bi štetilo napretku slobode Crne Gore, građanskom napretku Crne Gore, napretku nacionalne svijesti… Vrlo je to vješto vodio i tom vještinom me, da vam pravo kažem, zapanjivao… Mislim da je njegova uloga u razvitku Crne Gore epohalna. To što je napravio on, a i političke snage na čijem je čelu stajao i snage koje su ga podržavale, to je u Crnoj Gori milenijumska stvar.” Banjević, milenijumski intelektualac.

Podugačak je spisak intelektualaca po mjeri režima: metodolog Miloš Bešić koji je prema nedemantovanim saznanjima našeg lista dobio državljanstvo kao zaslužni građanin, dežurni analitičar Srđan Vukadinović – obojica nezakonito stalno zaposleni na dva fakulteta; novinar i urednik portala Analitika Draško Đuranović, prvi čovjek Pobjede Srđan Kusovac, urednik Antene M Darko Šuković… Pa prvi ljudi DANU i CANU, pa akademici, pa dekani, pa profesori i saradnici fakulteta, pa novinari…

Koji autokrata ne bi poželio ovakve intelektualce?

Akademci pogazili lično dostojanstvo

„Uloga intelektualca je da govori istinu ciljanoj publici, najbolje što on to može”, sažeto i jasno kaže Čomski. Kada govorimo o intelektualcima u Crnoj Gori, posebno onim sinekurskim i režimskim, njihova uloga ide u suprotnom pravcu: zakamuflirati i pod svaku cijenu izbjeći istinu, kaže za Monitor Duško Kovačević, kolumnista dnevnika Vijesti.

,,To su ‘akademski građani’ koji su pogazili nacionalno i lično dostojanstvo, ali i sami prometejski duh nauke i umjetnosti u korist sitnih privilegija, radeći na taj način najviše protiv sopstvenog naroda i sopstvene države.

Postoji li išta tako poražavajuće za jedno društvo od žalosne činjenice da crnogorski režim svoje najvjernije apologete mobiliše upravo sa Univerziteta, koji sam po sebi, još od Platonove akademije, jeste autonomna, savjesna i najprogresivnija institucija svakog naroda”.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo