Povežite se sa nama

MONITORING

Američki gambit

Objavljeno prije

na

Ambasada SAD u Podgorici je ovih dana objavila saopštenje o 8,32 miliona dolara potrošenih od oktobra 2008. do septembra 2012. za podršku vladavini prava u Crnoj Gori. Dio te sume je izdvojen za reformu Uprave policije (UP) koji sprovodi Međunarodni program pomoći u obuci policije (ICITAP) američkog Ministarstva pravde.

Na čelu podgoričke Kancelarije ICITAP-a je Džefri L. Palmer, alijas Džef, viši policijski savjetnik (Senior Police Advisor) za organizovani kriminal.

Svojevremeno je bio uspješan investigator na Floridi, a u novije vrijeme izgleda još bolji savjetnik koji je pomogao hrvatskom Uredu sa suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK) da pripremi neke važne optužnice – pominje se konkretno slučaj Iva Sanadera, bivšeg hrvatskog premijera i čelnika HDZ-a, ali nikakvih potvrda iz službenih izvora o tome nema.

Kao dio američke diplomatske misije Palmer je od 2011. stalno u Crnoj Gori. O njegovoj reputaciji svjedoči i u javnosti potpuno neprimjećen podatak da je prošle godine na jednoj konferenciji održanoj u Budvi doveo Džoa Pistona, najslavnijeg živog agenata FBI-a (po epizodi iz njegovog života snimljen je film Doni Brasko).

Nedugo po stupanju na dužnost v.d. direktora UP-a Božidar Vuksanović je najavio kako će pri njegovom kabinetu djelovati „predstavnik američke ambasade Palmer, poznati policajac koji će biti konsultant”.

On je Palmerov angažman za TV Atlas 17. marta prošle godine doveo u vezu sa najavom formiranja policijskog tima za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala „koji će se baviti i krivičnim djelima iz ranijeg perioda, uključujući neriješena ubistva”.

No, otprilike tek do avgusta – poslije usvajanja novog Zakona o unutrašnjim poslovima kojim je policija vraćena pod neposredniju nadležnost ministra unutrašnjih poslova – Palmer se „usidrio” u sjedištu UP-a. Dobio je kancelariju odmah do Vuksanovićeve, sa njim je „dnevno komunicirao” i započeo neposredne opservacije o stanju u vrhu policije.

Ravnatelj USKOK-a, Dinko Cvitan, za Vijesti je 21. avgusta kazao da su „vrhunski eksperti koji su godinama bili u Hrvatskoj i pomagali USKOK-u sada u Crnoj Gori” i da će „oni ukazati na eventualne stvari koje treba poboljšavati i u zakonodavstvu, ali i kad je u pitanju konkretan rad”.

Naredno pominjanje USKOK-a u crnogorskom kontekstu stiglo je do Raška Konjevića, novog ministra unutrašnjih poslova. Na raspravi u parlamentarnom Odboru za bezbjednost i odbranu je rekao da bi Crna Gora trebalo da dobije poseban tim kao što je USKOK – nije naveo unutar kojeg organa posebno.

Konjević je među rijetkim ministrima koji je 18. decembra sa ambasadorkom SAD-a u Podgorici Sju K. Braun, neposredno po formiranju nove Vlade, imao sastanak. Saopšteno je da „su se sagovornici složili da vladavina prava jeste ključni izazov koji će obezbijediti dinamiku i kvalitet nastavka evro-atlantskog puta Crne Gore”.

Ambasadorka Braun – koja u hijerarhiji Stejt dipartmenta ima rang ministarke savjetnice – je 12. maja 2011. predala akreditive crnogorskoj vladi a jedan od najvažnijih poteza bilo je samo dva mjeseca kasnije potpisivanje Sporazuma o sprovođenju zakona sa programom treninga, donacija opreme i tehničkoj odnosno ekspertskoj podršci za crnogorske sudije, tužioce i policijske službenike. Sa crnogorske strane potpisnik je vicepremijer i ministar pravde Duško Marković.

Slično Džefriju Palmeru u policiji, stalni pravni savjetnik (Residential Legal Advisor) pri Ambasadi SAD Sesilija E. Braten je zadužena za kancelarije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) i Specijalnog tužilaštva (uključujući Zajednički istražni timu), Centar za edukaciju nosilaca pravosudne funkcije, prvostepene krivične sudove i Ministarstvo pravde i ljudskih prava. U međuvremenu je 31. avgusta 2012. godine Sporazum amandmanom produžen do kraja ove godine.

Kao „mjere ocjenjivanja” uspješnosti Sporazuma pominje se formiranje izvjesne „jedinica za tajne operacije” koja će „dovesti ili do sakupljanja upotrebljivih obavještajnih informacija ili do slučajeva koji se mogu krivično goniti do kraja 2011”, ili da će „UP dodatno razviti čvrsti akcioni plan za reorganizaciju do kraja 2012 godine”. Možemo opravdano sumnjati da su ovi ciljevi realizovani.

Uopšte, izgleda da neposredna američka opservacija pravosuđa i UP-a možda dugoročno nije ohrabrujuća za crnogorske vlasti ili neke njene istaknute pojedince. Ambasadorka Braun je 3. januara, kao nikad ranije, najavila pojačanu kontrolu vjerodostojnosti „borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala”.

„Crna Gora treba da se bori protiv korupcije na svim nivoima i pokaže da je ozbiljna u vezi sa svojim deklarisanim obavezama”, kazala je agenciji MINA i dodala da „Crna Gora ulazi u izazovan period gdje će pregovori sa EU postati intenzivniji i postojaće snažna provjera uspješnosti njenih reformi i postignuća na području vladavine prava”.

Na drugoj strani, infiltracija američkih eksperata u crnogorsko pravosuđe i UP je u nesrazmjeri sa zbunjujućim postupkom nedostavljanja spisa iz predmeta koji se pred Okružnim sudom u Njujorku vodi protiv trojice bivših direktora Magyar Telekoma.

Uspješnu istragu, podsjetimo, pet godina je vodilo upravo Ministarstvo pravde SAD-a čiji su službenici sada kao eksperti angažovani u Crnoj Gori. Američke vlasti skoro 10 mjeseci od podnošenja nijesu odgovorile na zamolnicu VDT-a za međunarodnu pomoć. Kako sudski spisi iz Njujorka nijesu dostavljeni, Ranka Čarapić tvrdi da na osnovu do sada prikupljenih informacija VDT nema osnova za krivično gonjenje pojedinaca u Crnoj Gori.

Među četiri sporna konsultantska ugovora, koji se dovode u vezu sa privatizacijom sadašnjeg Crnogorskog Telekoma, nalazi se i onaj sklopljen sa firmom Sigma, preko koje je isplaćeno oko 580.000 eura a od te sume je dio ili cijeli iznos „namijenjen sestri visokog vladinog funkcionera koja se bavi advokaturom” – Ani Kolarević.

Iz Ambasade SAD su nedavno poručili da „Crna Gora može istražiti slučaj Telekom direktno kontaktirajući njemačke i mađarske vlasti i od njih zatražiti iste dokumente”. No, nikakvog odgovora sa iste adrese nije bilo na pitanje Vijesti da li uzevši u obzir osobe koje se pominju u aferi i njihove veze sa najvišim zvaničnicima u američkoj ambasadi smatraju da postoji politička volja da se ovaj slučaj istraži do kraja.

Sumnju u te ili slične američke aktivnosti izrazio je nedavno Nebojša Medojević, predsjednik Pokreta za promjene (PzP) i dugogodišnji član Odbora za bezbjednost i odbranu. On je krajem godine tvrdio da je „agent CIA kreirao Đukanovićevu vladu” i da je on „stvarni premijer kojeg predsjednik DPS-a sluša”.

Mislio je na Andreju B. Popova, koji navodno „komunicirа sа lokаlnom mаfijom, druži se sа nаjkorumpirаnijim аgentimа ANB-a iz Grаndа”. Popov je prvi sekretar (First Secretary) Ambasade SAD iz koje su potvrdili njegov službeni status i poručili da „komuniciraju sa Vladom Crne Gore putem zvaničnih kanala i nijedna od aktivnosti opisanih u ovim medijskim izvještajima nije tačna”.

Ipak, Medojević je pomenuo da Popov navodno „smjenjuje direktora ANB-a”, što je jasna aluzija na „ostavku iz ličnih razloga” koju je krajem 2011. podnio Vladan Joković. Na neki način predsjednik PzP-a je moguće anticipirao nedavni rasplet ili zaplet, kako ko voli, sa propalim konkursom za izbor direktora UP-a na koji se Joković u zadnji čas i prijavio i odustao. Prema našim saznanjima, Popov je zaista viđen više puta u Grandu, neformalnoj bazi Milana Roćena, koji se zbog Listinga i-ili još nekih manje poznatih činjenica protivio izboru Jokovića za šefa policije.

Za razliku od Roćena, Medojević je za Jokovića nedavno kazao da je „ostavio utisak jednog odmjerenog profesionalca”, iako opozicija za njega ne bi glasala u postupku saslušanja kandidata za direktora UP-a pred Odborom za bezbjednost i odbranu „jer je kadar Duška Markovića”.

I ministar Konjević je bio najavio da će Vladi za izbor novog šefa policije UP-a predložiti Jokovića, no ta je mogućnost otpala naglim odustankom bivšeg šefa ANB-a.

U međuvremenu, novi v.d. direktor UP-a Slavko Stojanović, dugogodišnji bliski saradnik Veselina Veljovića – kojem je Duško Marković 2011. bio kum na vjenčanju – sastao se sa Džozefom Palmerom. Rutinski je saopšteno da „UP i ICITAP treba da nastave sa aktivnostima i zajedničkim projektima, prvenstveno u oblasti jačanja kapaciteta”.

No, vjeruje se kako je Palmer snažno uticao na Konjevića da presječe ubrzanu rehabilitaciju bliskih Veljovićevih saradnika koje je Stojanović vraćao na mjesta s kojih su prije oko godinu smijenjeni. Naime, pozivajući se na ovlašćenja novog Zakona o unutrašnjim poslovima, ukinuo je kabinet direktora UP-a i postoji tendencija da se policija doslovno sve¬de¬ na ope¬ra¬ti¬vu što je najavljeno i izradom nove sistematizacije radnih mjesta.

Kao i Andreja Popov, takođe i Palmer je operativno potčinjen i odgovara za rad Daglasu Džonsu, koji je 21. jula 2011. preuzeo dužnost zamjenika šefa misije (Counsellor) u Ambasadi SAD-a u Podgorici.

Džouns je osoba koja je upućena u najdelikatnije NATO operacije, s obzirom da je u Bijeloj kući radio kao direktor za NATO i odnose sa Zapadnom Evropom a 2006-2009. u američkoj misiji pri NATO-u u Briselu bio zamjenik i v.d. političkog savjetnika za operacije.

Nota bene, Konjević je u svojim mlađim danima bio polaznik seminara u organizaciji vašingtonskog Nacionalnog demokratskog instituta, dok u službenoj biografiji na sajtu MUP-a ističe da je „boravio na stručnom usavršavanju u SAD”…

Blokada izbora Jokovića i imobilizacija Veljovićevih kadrova – sve su to moguće nepovoljne indicije po Duška Markovića i njegov „američki” rejting stečen u danima pripreme arestovanja Radovana Karadžića, ili još više akcijom hapšenja i suđenja nekih domaćih aktera Zavale.

Naime, Zavalom je, između ostalog, službeno otpočelo – a ovih dana DPS-SDP prepucavanjem oko KAP-a nastavljeno – distanciranje crnogorskih vlasti od masivne penetracije ruskog kapitala i posljedičnih strateških implikacija, koje su Amerikancima u čitavoj priči izgleda i najbitnije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo