Povežite se sa nama

MONITORING

Do nove pljačke

Objavljeno prije

na

Nastavlja se licitiranje sudbinom Kombinata aluminijuma.

U igri nijesu samo KAP (mada je od nekadašnjeg Kombinata jedva ostala poluugašena Elektroliza), Rudnik boksita i hiljadu i po preostalih radnika u te dvije kompanije. Posredno, odlučuje se i o ekonomskoj budućnosti Elektroprivrede CG, Željezničke infrastrukture, Luke Bar… Zato se, uz minimalna pojednostavljenja, može reći da će predstojeće rješenje – kakvo god da bude – imati dalekosežne posljedice na ukupna ekonomska dešavanja u Crnoj Gori.

Samo je jedno konstanta. Što god da se desi, vladajuća koalicija će – 15 godina od kako je ozvaničena uoči posljednjih parlamentarnih izbora u prošlom vijeku – nastaviti da gazduje Crnom Gorom. Uspješno kao i do sada. A da tome jadu kraja nema potvrđeno je i sredinom nedjelje kada su, praktično istovremeno, čelnici DPSDP saveza Ranko Krivokapić i Milo Đukanović javnosti predočili svoja rješenja enigme KAP.

Krivokapiću se učinjelo zgodno da se još jednom sakrije iza tuđeg mišljenja, pa je predložio da se odluka o budućnosti KAP-a donese – na referendumu. Neka građani odluče „žele li da država postane zavisna od bilo koga, a najmanje od jedne kompanije koja ne ispunjava svoje obaveze”, predložio je predsjednik parlamenta. Prethodno je poslanik Damir Šehović, SDP-ov glasnogovornik u najnovijoj epizodi sage o KAP-u, javnost podsjetio kako je ova partija za sve ove godine koliko je na vlasti bila „protiv privatizacije KAP-a, ugovora o poravnanju, dodjeljivanja državne pomoći i garancija i sad smo došli u situaciju da se podvuče crta”.

Farsa bi bila potpuna kada bi neko predložio da tu SDP crtu podvuče Vujica Lazović – potpredsjednik SDP-a i Đukanovićeve prošle i sadašnje Vlade, jedan od najzaslužnijih što ugovor sa ruskim tajkunom Olegom Deripaskom nije raskinut 2009. godine – na štetu kupca KAP-a i, eventualno, onih osoba koje su u ime Crne Gore obmanule ili prevarile Ruse tokom pregovora o privatizaciji. Umjesto toga Deripaska i njegovi skriveni partneri iz konglomerata nekoliko of-šor kompanija dobili su novu priliku za otimačinu novca crnogorskih poreskih obveznika. I, mora se priznati, dobro su je iskoristili.

Na drugoj strani DPSDP vlasti, u skladu sa karakterom i vlastitim poimanjem biznisa, premijer Đukanović poručuje kako Vlada zna način da sačuva proizvodnju aluminijuma u Crnoj Gori. „Nakon dugo, dugo razmatranja došli smo do jednog održivog modela te proizvodnje. Modela koji bi garantovao da se u toj proizvodnji, čak i u godinama ekonomske depresije, može obezbijediti profitabilnost, a da se pri tom ne ugrožavaju šanse u drugim oblastima kao što je proizvodnja električne energije”.

Nažalost, Đukanoviću se u priči o KAP-u ne može vjerovati makar iz dva krajnje konkretna razloga.

Zainteresovani, sigurno je, nijesu zaboravili sa kolikim je prezirom Milo Đukanović odbio da makar sasluša dobronamjerne savjete iznijete tokom javne rasprave upriličene povodom Vladinog nauma da KAP privatizuje po istim metodama po kojima su do tada poslovali vagonima i šleperima Canetovog marlboroa. Potom je Vlada, pripremajući KAP za privatizaciju, uradila ama baš sve ono za što su joj stručnjaci naglasili da ne treba i ne smije da uradi. Ni to nije bilo dovoljno pa je Đukanović u direktnim, praktično privatnim, pregovorima sa Olegom Deripaskom utanačio detalje posla koji je Crnoj Gori donio više materijalne štete od NATO bombardovanja. Konačno, kada se Deripaska pokazao kao krajnje nepouzdan partner države Crne Gore (o mogućim privatnim aranžmanima ovdje nije riječ) Đukanović je upregao sve strukture izvršne, zakonodavne i sudske vlasti da pronađu model za nastavak saradnje. I tu je Vujica Lazović odigrao kako je odigrao – za sebe i SDP.

Sada je, najkraće rečeno, nepristojno pričati o budućnosti KAP-a a da se prethodno ne postavi pitanje odgovornosti i eventualne kazne za Mila Đukanovića i njegove najbliže saradnike.

Drugi je problem to što Vlada crnogorskoj javnosti još nije predočila „održiv model” o kome govori Milo Đukanović. Nije isključeno da on postoji, samo mi ne znamo za njega. Ono o čemu govori vladin glasnogovornik u ovoj igrariji – ministar ekonomije Vladimir Kavarić to sigurno nije. Uostalom, i Kavarić kaže: „Više puta sam ponovio da biramo između loših opcija”!

Oponašajući manire vrhunskih prevaranata, vladini zvaničnici nas ubjeđuju da aktuelni prijedlog – prema kome će Crna Gora platiti CEAC-u pravo da naslijedi njegove dugove (iako taj novac nije završio u KAP-u) umjesto da raskine ugovor na štetu kupca koji ga ne poštuje – nije njihov nego naš!? Godinu dana nakon što je Skupština (ne zaboravimo – na prijedlog Vlade) usvojila set mjera koje nalažu raskid ugovora sa CEAC-om, nacionalizaciju KAP-a i nezavisnu analizu njegovog poslovanja i budućih perspektiva, Kavarić i društvo su tu odluku prisvojili kao alibi za nešto što je u suštoj suprotnosti sa interesima Crne Gore.

SDP se najnovijem naumu koalicionog partnera suprotstavio argumentima koji zvuče prilično ubjedljivo. Damir Šehović zapaža kako je „ključni argument Ministarstva ekonomije spremnost CEAC-a da prihvati da nepostojeći dug od 120 miliona naplati sa stvarnih 40 miliona eura, bez prethodno sprovedene revizije”. Ozbiljnije optužbe od ovoga ne može biti. Istovremeno, Šehović, odnosno SDP, predlaže da se CEAC istjera iz KAP-a zbog neplaćenih računa za struju. „Zbog toga su odavno ispunjeni uslovi da se akcije koje CEAC ima u KAP-u vrate državi, što ne spori čak ni Ministarstvo ekonomije”, kaže Šehović uz partijsku poentu „problem koji ima Ministarstvo je u tome što ne zna kako to da uradi, a čije nas neznanje, ili nešto drugo, već koštalo 85 miliona eura”.

Da je zaista brinuo o interesima Crne Gore, umjesto što se bavio usko partijskim kalkulacijama, SDP bi ova pitanja postavio najduže tri mjeseca nakon što je parlament Vladi naložio da raskine ugovor sa CEAC-om. Štaviše, ta je pitanja trebalo da postavi neko od Krivokapićevih ministara, a ponajprije Vujica Lazović.

Ovako, prepucavanja o KAP-u ne mogu donijeti ništa dobro građanima Crne Gore. SDP je, i pored toga, u pravu kada svojom argumentacijom ruši DPS-ov argument da je programirani stečaj u KAP-u krajnje nepoželjan zbog sudbine radnika, buduće vlasničke strukture (ako KAP preživi stečajni postupak), aktiviranja državnih garancija… Nedavno smo bili u prilici – u slučaju stečaja, a potom i bankrota nikšićke Željezare – da se svi ti problemi mogu riješiti uz malo truda. I da sve to, zapravo, košta puno manje od prikrivanja pljačke koju sprovode aktuelni vlasnici KAP-a. Ko god da su oni.

Dakle, ministar Kavarić nema pravo kada građane Crne Gore straši pretpostavkom da bi, u slučaju stečaja, CEAC mogao ostati vlasnik KAP-a. Poređenje je neizbježno: MNSS više ne gazduje Željezarom, i pored ogromnog truda koji su funkcioneri DPS-a uložili kako bi odbranili interese tog of–šora i njegovih anonimnih vlasnika. Jednako, od desetina i stotina miliona koje su oni potraživali od nikšićke kompanije (na osnovu navodnih ulaganja i ko zna čega još) na kraju stečajnog postupka ostale su samo mrvice. Velika je vjerovatnoća da bi se slična priča ponovila i u KAP-u. Uostalom, šta ako bi CEAC ostao vlasnik KAP-a? Ako je to neki problem neka se ministar Kavarić argumentovano obrati onome ko je Ruse i doveo u Podgoricu – svom partijskom šefu i poslodavcu u Vladi. To bi bilo mnogo poštenije od tvrdnji koje stižu iz njegovog ministarstva, a prema kojima je nagomilani dug za struju „posljedica odluke da KAP radi, koju su jednoglasno donijeli svi poslanici”, a ne posljedica nečinjenja Vlade.

Uz to se ministar Kavarić pita: kako bi se, u slučaju pokretanja stečaja, KAP snabdijevao strujom? A svi smo svjedoci da danas niko u Crnoj Gori ne umije da objasni kome će biti ispostavljen račun za struju koju Kombinat troši od početka godine pošto se KAP strujom snabdijeva bez bilo kakvog ugovora. Može se naslutiti da zvaničnici Elektroprivrede i Elektroprenosnog sistema ne bacaju milione zato što su pomahnitali nakon novogodišnjih praznika, već kao lojalni članovi vladajućih partija izvršavaju zadatke vrhovne DPSDP komande. Jednako je sporna prijetnja da bi, u slučaju stečaja, državne garancije dospjele na naplatu. One su već dospjele. Ili se predstavnici Vlade, cijelu godinu unazad, sa zvaničnicima OTP banke druže i pogađaju, onako, iz besposlice.

Od 2009. godine do danas još se nije desilo da je neko od zvaničnika KAP-a rekao – obezbijeđene su sirovine za nesmetan rad Kombinata u sljedećih 60, 90, 180 dana… Njihova mantra, godinama unazad, glasi – ako nam ne date nove subvencije, beneficije, garancije… KAP će stati za dva dana. Zato stečaj, sutinski, ne bi donio ništa novo.

Ovako priča može ići u nedogled. Suština je: prijedlog koji je prezentovao Kavarić, a izglede da ga podržava i premijer-preduzetnik Đukanović ne sprječava stečaj Kombinata. On ne štiti državnu kasu. Kao što ne garantuje da će Kombinat opstati, makar do proljeća naredne godine. Na kraju – prijedlog DPS-a ne štiti radnike Kombinata. Možda samo one koji imaju partijsku knjižicu. Evo šta ministar Kavarić kaže u trenucima iskrenosti: ,,U ovom trenutku se borimo za održivost funkcionisanja KAP-a uz isplatu socijalnog programa za 700 od 1200 radnika”.

Dakle, sva je ova priča i sve su ove stotine miliona stavljene u službu 500 radnika koji će ostati u KAP-u? Morate biti mnogo naivni, pa da povjerujete u tu tvrdnju. Neko želi da nastavi pljačku crnogorskih državnih resursa koja traje, bezmalo, od 1991. godine.

Konačno, SDP i DPS se, makar na izgled, slažu u konstataciji da gašenje KAP-a nije opcija. Niko se, međutim, ne usuđuje da obrazloži ovu tvrdnju. Svi se, zapravo, pozivaju na neke ranije odluke, stavove i zaključke kao da je Kombinat aluminijuma na jednom mjestu objedinio Cetinjski manastir, Husein pašinu džamiju i Katedralu svetog Tripuna. A zapravo, riječ je samo o kompaniji koja više nije ni najveća ni najvažnija u Crnoj Gori. Iako je mogla biti i jedno i drugo. Suštinski, danas je postalo mnogo jeftinije plaćati (sve) radnike KAP-a da sjede kući, nego snositi troškove (struja, glinica, dugovi, kamate, porezi…) ovako organizovane proizvodnje.

Poenta priče je – do stvarnog rješenja za Kombinat aluminijuma Crna Gora može doći samo ako u obzir uzme sve mogućnosti, i iz procesa odlučivanja isključi privatne interese onih koji će odluku donijeti. Ubrzo ćemo vidjeti koliko je sve to realno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo