MONITORING
Do nove pljačke

Nastavlja se licitiranje sudbinom Kombinata aluminijuma.
U igri nijesu samo KAP (mada je od nekadašnjeg Kombinata jedva ostala poluugašena Elektroliza), Rudnik boksita i hiljadu i po preostalih radnika u te dvije kompanije. Posredno, odlučuje se i o ekonomskoj budućnosti Elektroprivrede CG, Željezničke infrastrukture, Luke Bar… Zato se, uz minimalna pojednostavljenja, može reći da će predstojeće rješenje – kakvo god da bude – imati dalekosežne posljedice na ukupna ekonomska dešavanja u Crnoj Gori.
Samo je jedno konstanta. Što god da se desi, vladajuća koalicija će – 15 godina od kako je ozvaničena uoči posljednjih parlamentarnih izbora u prošlom vijeku – nastaviti da gazduje Crnom Gorom. Uspješno kao i do sada. A da tome jadu kraja nema potvrđeno je i sredinom nedjelje kada su, praktično istovremeno, čelnici DPSDP saveza Ranko Krivokapić i Milo Đukanović javnosti predočili svoja rješenja enigme KAP.
Krivokapiću se učinjelo zgodno da se još jednom sakrije iza tuđeg mišljenja, pa je predložio da se odluka o budućnosti KAP-a donese – na referendumu. Neka građani odluče „žele li da država postane zavisna od bilo koga, a najmanje od jedne kompanije koja ne ispunjava svoje obaveze”, predložio je predsjednik parlamenta. Prethodno je poslanik Damir Šehović, SDP-ov glasnogovornik u najnovijoj epizodi sage o KAP-u, javnost podsjetio kako je ova partija za sve ove godine koliko je na vlasti bila „protiv privatizacije KAP-a, ugovora o poravnanju, dodjeljivanja državne pomoći i garancija i sad smo došli u situaciju da se podvuče crta”.
Farsa bi bila potpuna kada bi neko predložio da tu SDP crtu podvuče Vujica Lazović – potpredsjednik SDP-a i Đukanovićeve prošle i sadašnje Vlade, jedan od najzaslužnijih što ugovor sa ruskim tajkunom Olegom Deripaskom nije raskinut 2009. godine – na štetu kupca KAP-a i, eventualno, onih osoba koje su u ime Crne Gore obmanule ili prevarile Ruse tokom pregovora o privatizaciji. Umjesto toga Deripaska i njegovi skriveni partneri iz konglomerata nekoliko of-šor kompanija dobili su novu priliku za otimačinu novca crnogorskih poreskih obveznika. I, mora se priznati, dobro su je iskoristili.
Na drugoj strani DPSDP vlasti, u skladu sa karakterom i vlastitim poimanjem biznisa, premijer Đukanović poručuje kako Vlada zna način da sačuva proizvodnju aluminijuma u Crnoj Gori. „Nakon dugo, dugo razmatranja došli smo do jednog održivog modela te proizvodnje. Modela koji bi garantovao da se u toj proizvodnji, čak i u godinama ekonomske depresije, može obezbijediti profitabilnost, a da se pri tom ne ugrožavaju šanse u drugim oblastima kao što je proizvodnja električne energije”.
Nažalost, Đukanoviću se u priči o KAP-u ne može vjerovati makar iz dva krajnje konkretna razloga.
Zainteresovani, sigurno je, nijesu zaboravili sa kolikim je prezirom Milo Đukanović odbio da makar sasluša dobronamjerne savjete iznijete tokom javne rasprave upriličene povodom Vladinog nauma da KAP privatizuje po istim metodama po kojima su do tada poslovali vagonima i šleperima Canetovog marlboroa. Potom je Vlada, pripremajući KAP za privatizaciju, uradila ama baš sve ono za što su joj stručnjaci naglasili da ne treba i ne smije da uradi. Ni to nije bilo dovoljno pa je Đukanović u direktnim, praktično privatnim, pregovorima sa Olegom Deripaskom utanačio detalje posla koji je Crnoj Gori donio više materijalne štete od NATO bombardovanja. Konačno, kada se Deripaska pokazao kao krajnje nepouzdan partner države Crne Gore (o mogućim privatnim aranžmanima ovdje nije riječ) Đukanović je upregao sve strukture izvršne, zakonodavne i sudske vlasti da pronađu model za nastavak saradnje. I tu je Vujica Lazović odigrao kako je odigrao – za sebe i SDP.
Sada je, najkraće rečeno, nepristojno pričati o budućnosti KAP-a a da se prethodno ne postavi pitanje odgovornosti i eventualne kazne za Mila Đukanovića i njegove najbliže saradnike.
Drugi je problem to što Vlada crnogorskoj javnosti još nije predočila „održiv model” o kome govori Milo Đukanović. Nije isključeno da on postoji, samo mi ne znamo za njega. Ono o čemu govori vladin glasnogovornik u ovoj igrariji – ministar ekonomije Vladimir Kavarić to sigurno nije. Uostalom, i Kavarić kaže: „Više puta sam ponovio da biramo između loših opcija”!
Oponašajući manire vrhunskih prevaranata, vladini zvaničnici nas ubjeđuju da aktuelni prijedlog – prema kome će Crna Gora platiti CEAC-u pravo da naslijedi njegove dugove (iako taj novac nije završio u KAP-u) umjesto da raskine ugovor na štetu kupca koji ga ne poštuje – nije njihov nego naš!? Godinu dana nakon što je Skupština (ne zaboravimo – na prijedlog Vlade) usvojila set mjera koje nalažu raskid ugovora sa CEAC-om, nacionalizaciju KAP-a i nezavisnu analizu njegovog poslovanja i budućih perspektiva, Kavarić i društvo su tu odluku prisvojili kao alibi za nešto što je u suštoj suprotnosti sa interesima Crne Gore.
SDP se najnovijem naumu koalicionog partnera suprotstavio argumentima koji zvuče prilično ubjedljivo. Damir Šehović zapaža kako je „ključni argument Ministarstva ekonomije spremnost CEAC-a da prihvati da nepostojeći dug od 120 miliona naplati sa stvarnih 40 miliona eura, bez prethodno sprovedene revizije”. Ozbiljnije optužbe od ovoga ne može biti. Istovremeno, Šehović, odnosno SDP, predlaže da se CEAC istjera iz KAP-a zbog neplaćenih računa za struju. „Zbog toga su odavno ispunjeni uslovi da se akcije koje CEAC ima u KAP-u vrate državi, što ne spori čak ni Ministarstvo ekonomije”, kaže Šehović uz partijsku poentu „problem koji ima Ministarstvo je u tome što ne zna kako to da uradi, a čije nas neznanje, ili nešto drugo, već koštalo 85 miliona eura”.
Da je zaista brinuo o interesima Crne Gore, umjesto što se bavio usko partijskim kalkulacijama, SDP bi ova pitanja postavio najduže tri mjeseca nakon što je parlament Vladi naložio da raskine ugovor sa CEAC-om. Štaviše, ta je pitanja trebalo da postavi neko od Krivokapićevih ministara, a ponajprije Vujica Lazović.
Ovako, prepucavanja o KAP-u ne mogu donijeti ništa dobro građanima Crne Gore. SDP je, i pored toga, u pravu kada svojom argumentacijom ruši DPS-ov argument da je programirani stečaj u KAP-u krajnje nepoželjan zbog sudbine radnika, buduće vlasničke strukture (ako KAP preživi stečajni postupak), aktiviranja državnih garancija… Nedavno smo bili u prilici – u slučaju stečaja, a potom i bankrota nikšićke Željezare – da se svi ti problemi mogu riješiti uz malo truda. I da sve to, zapravo, košta puno manje od prikrivanja pljačke koju sprovode aktuelni vlasnici KAP-a. Ko god da su oni.
Dakle, ministar Kavarić nema pravo kada građane Crne Gore straši pretpostavkom da bi, u slučaju stečaja, CEAC mogao ostati vlasnik KAP-a. Poređenje je neizbježno: MNSS više ne gazduje Željezarom, i pored ogromnog truda koji su funkcioneri DPS-a uložili kako bi odbranili interese tog of–šora i njegovih anonimnih vlasnika. Jednako, od desetina i stotina miliona koje su oni potraživali od nikšićke kompanije (na osnovu navodnih ulaganja i ko zna čega još) na kraju stečajnog postupka ostale su samo mrvice. Velika je vjerovatnoća da bi se slična priča ponovila i u KAP-u. Uostalom, šta ako bi CEAC ostao vlasnik KAP-a? Ako je to neki problem neka se ministar Kavarić argumentovano obrati onome ko je Ruse i doveo u Podgoricu – svom partijskom šefu i poslodavcu u Vladi. To bi bilo mnogo poštenije od tvrdnji koje stižu iz njegovog ministarstva, a prema kojima je nagomilani dug za struju „posljedica odluke da KAP radi, koju su jednoglasno donijeli svi poslanici”, a ne posljedica nečinjenja Vlade.
Uz to se ministar Kavarić pita: kako bi se, u slučaju pokretanja stečaja, KAP snabdijevao strujom? A svi smo svjedoci da danas niko u Crnoj Gori ne umije da objasni kome će biti ispostavljen račun za struju koju Kombinat troši od početka godine pošto se KAP strujom snabdijeva bez bilo kakvog ugovora. Može se naslutiti da zvaničnici Elektroprivrede i Elektroprenosnog sistema ne bacaju milione zato što su pomahnitali nakon novogodišnjih praznika, već kao lojalni članovi vladajućih partija izvršavaju zadatke vrhovne DPSDP komande. Jednako je sporna prijetnja da bi, u slučaju stečaja, državne garancije dospjele na naplatu. One su već dospjele. Ili se predstavnici Vlade, cijelu godinu unazad, sa zvaničnicima OTP banke druže i pogađaju, onako, iz besposlice.
Od 2009. godine do danas još se nije desilo da je neko od zvaničnika KAP-a rekao – obezbijeđene su sirovine za nesmetan rad Kombinata u sljedećih 60, 90, 180 dana… Njihova mantra, godinama unazad, glasi – ako nam ne date nove subvencije, beneficije, garancije… KAP će stati za dva dana. Zato stečaj, sutinski, ne bi donio ništa novo.
Ovako priča može ići u nedogled. Suština je: prijedlog koji je prezentovao Kavarić, a izglede da ga podržava i premijer-preduzetnik Đukanović ne sprječava stečaj Kombinata. On ne štiti državnu kasu. Kao što ne garantuje da će Kombinat opstati, makar do proljeća naredne godine. Na kraju – prijedlog DPS-a ne štiti radnike Kombinata. Možda samo one koji imaju partijsku knjižicu. Evo šta ministar Kavarić kaže u trenucima iskrenosti: ,,U ovom trenutku se borimo za održivost funkcionisanja KAP-a uz isplatu socijalnog programa za 700 od 1200 radnika”.
Dakle, sva je ova priča i sve su ove stotine miliona stavljene u službu 500 radnika koji će ostati u KAP-u? Morate biti mnogo naivni, pa da povjerujete u tu tvrdnju. Neko želi da nastavi pljačku crnogorskih državnih resursa koja traje, bezmalo, od 1991. godine.
Konačno, SDP i DPS se, makar na izgled, slažu u konstataciji da gašenje KAP-a nije opcija. Niko se, međutim, ne usuđuje da obrazloži ovu tvrdnju. Svi se, zapravo, pozivaju na neke ranije odluke, stavove i zaključke kao da je Kombinat aluminijuma na jednom mjestu objedinio Cetinjski manastir, Husein pašinu džamiju i Katedralu svetog Tripuna. A zapravo, riječ je samo o kompaniji koja više nije ni najveća ni najvažnija u Crnoj Gori. Iako je mogla biti i jedno i drugo. Suštinski, danas je postalo mnogo jeftinije plaćati (sve) radnike KAP-a da sjede kući, nego snositi troškove (struja, glinica, dugovi, kamate, porezi…) ovako organizovane proizvodnje.
Poenta priče je – do stvarnog rješenja za Kombinat aluminijuma Crna Gora može doći samo ako u obzir uzme sve mogućnosti, i iz procesa odlučivanja isključi privatne interese onih koji će odluku donijeti. Ubrzo ćemo vidjeti koliko je sve to realno.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije