Povežite se sa nama

MONITORING

Do nove pljačke

Objavljeno prije

na

Nastavlja se licitiranje sudbinom Kombinata aluminijuma.

U igri nijesu samo KAP (mada je od nekadašnjeg Kombinata jedva ostala poluugašena Elektroliza), Rudnik boksita i hiljadu i po preostalih radnika u te dvije kompanije. Posredno, odlučuje se i o ekonomskoj budućnosti Elektroprivrede CG, Željezničke infrastrukture, Luke Bar… Zato se, uz minimalna pojednostavljenja, može reći da će predstojeće rješenje – kakvo god da bude – imati dalekosežne posljedice na ukupna ekonomska dešavanja u Crnoj Gori.

Samo je jedno konstanta. Što god da se desi, vladajuća koalicija će – 15 godina od kako je ozvaničena uoči posljednjih parlamentarnih izbora u prošlom vijeku – nastaviti da gazduje Crnom Gorom. Uspješno kao i do sada. A da tome jadu kraja nema potvrđeno je i sredinom nedjelje kada su, praktično istovremeno, čelnici DPSDP saveza Ranko Krivokapić i Milo Đukanović javnosti predočili svoja rješenja enigme KAP.

Krivokapiću se učinjelo zgodno da se još jednom sakrije iza tuđeg mišljenja, pa je predložio da se odluka o budućnosti KAP-a donese – na referendumu. Neka građani odluče „žele li da država postane zavisna od bilo koga, a najmanje od jedne kompanije koja ne ispunjava svoje obaveze”, predložio je predsjednik parlamenta. Prethodno je poslanik Damir Šehović, SDP-ov glasnogovornik u najnovijoj epizodi sage o KAP-u, javnost podsjetio kako je ova partija za sve ove godine koliko je na vlasti bila „protiv privatizacije KAP-a, ugovora o poravnanju, dodjeljivanja državne pomoći i garancija i sad smo došli u situaciju da se podvuče crta”.

Farsa bi bila potpuna kada bi neko predložio da tu SDP crtu podvuče Vujica Lazović – potpredsjednik SDP-a i Đukanovićeve prošle i sadašnje Vlade, jedan od najzaslužnijih što ugovor sa ruskim tajkunom Olegom Deripaskom nije raskinut 2009. godine – na štetu kupca KAP-a i, eventualno, onih osoba koje su u ime Crne Gore obmanule ili prevarile Ruse tokom pregovora o privatizaciji. Umjesto toga Deripaska i njegovi skriveni partneri iz konglomerata nekoliko of-šor kompanija dobili su novu priliku za otimačinu novca crnogorskih poreskih obveznika. I, mora se priznati, dobro su je iskoristili.

Na drugoj strani DPSDP vlasti, u skladu sa karakterom i vlastitim poimanjem biznisa, premijer Đukanović poručuje kako Vlada zna način da sačuva proizvodnju aluminijuma u Crnoj Gori. „Nakon dugo, dugo razmatranja došli smo do jednog održivog modela te proizvodnje. Modela koji bi garantovao da se u toj proizvodnji, čak i u godinama ekonomske depresije, može obezbijediti profitabilnost, a da se pri tom ne ugrožavaju šanse u drugim oblastima kao što je proizvodnja električne energije”.

Nažalost, Đukanoviću se u priči o KAP-u ne može vjerovati makar iz dva krajnje konkretna razloga.

Zainteresovani, sigurno je, nijesu zaboravili sa kolikim je prezirom Milo Đukanović odbio da makar sasluša dobronamjerne savjete iznijete tokom javne rasprave upriličene povodom Vladinog nauma da KAP privatizuje po istim metodama po kojima su do tada poslovali vagonima i šleperima Canetovog marlboroa. Potom je Vlada, pripremajući KAP za privatizaciju, uradila ama baš sve ono za što su joj stručnjaci naglasili da ne treba i ne smije da uradi. Ni to nije bilo dovoljno pa je Đukanović u direktnim, praktično privatnim, pregovorima sa Olegom Deripaskom utanačio detalje posla koji je Crnoj Gori donio više materijalne štete od NATO bombardovanja. Konačno, kada se Deripaska pokazao kao krajnje nepouzdan partner države Crne Gore (o mogućim privatnim aranžmanima ovdje nije riječ) Đukanović je upregao sve strukture izvršne, zakonodavne i sudske vlasti da pronađu model za nastavak saradnje. I tu je Vujica Lazović odigrao kako je odigrao – za sebe i SDP.

Sada je, najkraće rečeno, nepristojno pričati o budućnosti KAP-a a da se prethodno ne postavi pitanje odgovornosti i eventualne kazne za Mila Đukanovića i njegove najbliže saradnike.

Drugi je problem to što Vlada crnogorskoj javnosti još nije predočila „održiv model” o kome govori Milo Đukanović. Nije isključeno da on postoji, samo mi ne znamo za njega. Ono o čemu govori vladin glasnogovornik u ovoj igrariji – ministar ekonomije Vladimir Kavarić to sigurno nije. Uostalom, i Kavarić kaže: „Više puta sam ponovio da biramo između loših opcija”!

Oponašajući manire vrhunskih prevaranata, vladini zvaničnici nas ubjeđuju da aktuelni prijedlog – prema kome će Crna Gora platiti CEAC-u pravo da naslijedi njegove dugove (iako taj novac nije završio u KAP-u) umjesto da raskine ugovor na štetu kupca koji ga ne poštuje – nije njihov nego naš!? Godinu dana nakon što je Skupština (ne zaboravimo – na prijedlog Vlade) usvojila set mjera koje nalažu raskid ugovora sa CEAC-om, nacionalizaciju KAP-a i nezavisnu analizu njegovog poslovanja i budućih perspektiva, Kavarić i društvo su tu odluku prisvojili kao alibi za nešto što je u suštoj suprotnosti sa interesima Crne Gore.

SDP se najnovijem naumu koalicionog partnera suprotstavio argumentima koji zvuče prilično ubjedljivo. Damir Šehović zapaža kako je „ključni argument Ministarstva ekonomije spremnost CEAC-a da prihvati da nepostojeći dug od 120 miliona naplati sa stvarnih 40 miliona eura, bez prethodno sprovedene revizije”. Ozbiljnije optužbe od ovoga ne može biti. Istovremeno, Šehović, odnosno SDP, predlaže da se CEAC istjera iz KAP-a zbog neplaćenih računa za struju. „Zbog toga su odavno ispunjeni uslovi da se akcije koje CEAC ima u KAP-u vrate državi, što ne spori čak ni Ministarstvo ekonomije”, kaže Šehović uz partijsku poentu „problem koji ima Ministarstvo je u tome što ne zna kako to da uradi, a čije nas neznanje, ili nešto drugo, već koštalo 85 miliona eura”.

Da je zaista brinuo o interesima Crne Gore, umjesto što se bavio usko partijskim kalkulacijama, SDP bi ova pitanja postavio najduže tri mjeseca nakon što je parlament Vladi naložio da raskine ugovor sa CEAC-om. Štaviše, ta je pitanja trebalo da postavi neko od Krivokapićevih ministara, a ponajprije Vujica Lazović.

Ovako, prepucavanja o KAP-u ne mogu donijeti ništa dobro građanima Crne Gore. SDP je, i pored toga, u pravu kada svojom argumentacijom ruši DPS-ov argument da je programirani stečaj u KAP-u krajnje nepoželjan zbog sudbine radnika, buduće vlasničke strukture (ako KAP preživi stečajni postupak), aktiviranja državnih garancija… Nedavno smo bili u prilici – u slučaju stečaja, a potom i bankrota nikšićke Željezare – da se svi ti problemi mogu riješiti uz malo truda. I da sve to, zapravo, košta puno manje od prikrivanja pljačke koju sprovode aktuelni vlasnici KAP-a. Ko god da su oni.

Dakle, ministar Kavarić nema pravo kada građane Crne Gore straši pretpostavkom da bi, u slučaju stečaja, CEAC mogao ostati vlasnik KAP-a. Poređenje je neizbježno: MNSS više ne gazduje Željezarom, i pored ogromnog truda koji su funkcioneri DPS-a uložili kako bi odbranili interese tog of–šora i njegovih anonimnih vlasnika. Jednako, od desetina i stotina miliona koje su oni potraživali od nikšićke kompanije (na osnovu navodnih ulaganja i ko zna čega još) na kraju stečajnog postupka ostale su samo mrvice. Velika je vjerovatnoća da bi se slična priča ponovila i u KAP-u. Uostalom, šta ako bi CEAC ostao vlasnik KAP-a? Ako je to neki problem neka se ministar Kavarić argumentovano obrati onome ko je Ruse i doveo u Podgoricu – svom partijskom šefu i poslodavcu u Vladi. To bi bilo mnogo poštenije od tvrdnji koje stižu iz njegovog ministarstva, a prema kojima je nagomilani dug za struju „posljedica odluke da KAP radi, koju su jednoglasno donijeli svi poslanici”, a ne posljedica nečinjenja Vlade.

Uz to se ministar Kavarić pita: kako bi se, u slučaju pokretanja stečaja, KAP snabdijevao strujom? A svi smo svjedoci da danas niko u Crnoj Gori ne umije da objasni kome će biti ispostavljen račun za struju koju Kombinat troši od početka godine pošto se KAP strujom snabdijeva bez bilo kakvog ugovora. Može se naslutiti da zvaničnici Elektroprivrede i Elektroprenosnog sistema ne bacaju milione zato što su pomahnitali nakon novogodišnjih praznika, već kao lojalni članovi vladajućih partija izvršavaju zadatke vrhovne DPSDP komande. Jednako je sporna prijetnja da bi, u slučaju stečaja, državne garancije dospjele na naplatu. One su već dospjele. Ili se predstavnici Vlade, cijelu godinu unazad, sa zvaničnicima OTP banke druže i pogađaju, onako, iz besposlice.

Od 2009. godine do danas još se nije desilo da je neko od zvaničnika KAP-a rekao – obezbijeđene su sirovine za nesmetan rad Kombinata u sljedećih 60, 90, 180 dana… Njihova mantra, godinama unazad, glasi – ako nam ne date nove subvencije, beneficije, garancije… KAP će stati za dva dana. Zato stečaj, sutinski, ne bi donio ništa novo.

Ovako priča može ići u nedogled. Suština je: prijedlog koji je prezentovao Kavarić, a izglede da ga podržava i premijer-preduzetnik Đukanović ne sprječava stečaj Kombinata. On ne štiti državnu kasu. Kao što ne garantuje da će Kombinat opstati, makar do proljeća naredne godine. Na kraju – prijedlog DPS-a ne štiti radnike Kombinata. Možda samo one koji imaju partijsku knjižicu. Evo šta ministar Kavarić kaže u trenucima iskrenosti: ,,U ovom trenutku se borimo za održivost funkcionisanja KAP-a uz isplatu socijalnog programa za 700 od 1200 radnika”.

Dakle, sva je ova priča i sve su ove stotine miliona stavljene u službu 500 radnika koji će ostati u KAP-u? Morate biti mnogo naivni, pa da povjerujete u tu tvrdnju. Neko želi da nastavi pljačku crnogorskih državnih resursa koja traje, bezmalo, od 1991. godine.

Konačno, SDP i DPS se, makar na izgled, slažu u konstataciji da gašenje KAP-a nije opcija. Niko se, međutim, ne usuđuje da obrazloži ovu tvrdnju. Svi se, zapravo, pozivaju na neke ranije odluke, stavove i zaključke kao da je Kombinat aluminijuma na jednom mjestu objedinio Cetinjski manastir, Husein pašinu džamiju i Katedralu svetog Tripuna. A zapravo, riječ je samo o kompaniji koja više nije ni najveća ni najvažnija u Crnoj Gori. Iako je mogla biti i jedno i drugo. Suštinski, danas je postalo mnogo jeftinije plaćati (sve) radnike KAP-a da sjede kući, nego snositi troškove (struja, glinica, dugovi, kamate, porezi…) ovako organizovane proizvodnje.

Poenta priče je – do stvarnog rješenja za Kombinat aluminijuma Crna Gora može doći samo ako u obzir uzme sve mogućnosti, i iz procesa odlučivanja isključi privatne interese onih koji će odluku donijeti. Ubrzo ćemo vidjeti koliko je sve to realno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo