Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Investitorima po spomenik

Objavljeno prije

na

,,Auuu biće to dugačak naziv ulice: ‘Alo taxi treba mi vozilo u Ulicu šeika Zaid Bil Sultana Al Nahijana broj 74”, jedan je od komentara na društvenim mrežama vladine odluke da osnivač Ujedinjenih Arapaskih Emirata dobije spomenik i ulicu u Podgorici.

Vijest da će Podgorica dobiti novi spomenik obnarodovana je neposredno nakon što se Milo Đukanović sa svitom vratio iz posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo je premijer ugovorio saradnju sa najvišim zvaničnicima te države iz porodice Al Nahijan. Raniji pregovori o investicijama kraljevske porodice Al Nahijan na Velikoj plaži i Adi Bojani, te u Đukanovićevoj Prvoj banci propali su.

Dobre veze crnogorske vladajuće i emiratske kraljevske porodice, ponukale su gradonačelnika Miomira Mugošu da krajem decembra traži saglasnost od Ministarstva kulture da po osnivaču UAE da ime ulici u Podgorici. Komisija za podizanje spomen-obilježja ekspresno je prihvatila taj zahtjev.

Sve zasluge za to ne pripadaju samo Mugoši. Savjetu za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova pisao je ranije predsjednik Atlas grupe Duško Knežević. On je prvi predložio da ulica u Podgorici dobije ime osnivača UAE. Za to je dobio podršku od ambasadorke UAE Hafse Abdulla Al Ulame. Ambasada je zainteresovana da ime Šeika Zaida nosi ulica u neposrednoj blizini Atlas Kapital Centra, jer će u njemu biti smještene prostorije Ambasade UAE. Kapital Centar je inače zajednički projekat Kneževića i kompanije Kapital investment koja je u vlasništvu kraljevske porodice iz UAE.

Osim na društvenim mrežama odluka o novom spomeniku i nazivu ulice koji će krasiti glavni grad nije izazvala polemike. Jedan od rijetkih koji je komentarisao ovu odluku je publicista i novinar Danilo Burzan koji smatra da je odluka ,,čisto političke prirode i svrha joj je da se privuku i odobrovolje investitori iz te zemlje za ulaganja u Crnoj Gori”.

Za spomenike važi da su svojevrsna svjedočanstva o duhu vremena. Podgorički spomenici iz novog milenijuma pored ovog svjedoče i o strateškim investitorima.

Prvi su sa poklonima u vidu spomenika počeli Rusi. Grad Moskva je poklonio Podgorici spomenik Aleksandru Puškinu, postavljen u septembru 2002. Spomenik je svečano otkrio perfekt Centralno administrativnog okruga grada Moskve Genadij Valentijevič Djogtjev i gradonačelnik Miomir Mugoša.

Dvije godine kasnije otkriven je spomenik ruskom pjesniku i glumcu Vladimiru Visockom. Gradonačelnik Mugoša je upriličio i ovu ceremoniju.

Po zakonu, Ministarstvo kulture je nadležni organ koji daje odobrenje za podizanje spomenika. Stručna komisija Ministarstva kulture nije dala odobrenje za postavljanje spomenika Visockom, dok je za Puškinov spomenik sugerisala da se postavi u nekom od podgoričkih parkova.

Vlada i Mugoša nijesu htjeli za to da čuju. Spomenik Visockom je postavljen na obali Morače, a Opština je za postavljanje spomenika Puškinu predložila pet lokacija. Rusi su izabrali najatraktivniju – ispred galerije Centar.

Zabilježeno je da su najznačajniji crnogorski istoričari umjetnosti ocjenili da je spomenik Visockog antologijski neukus, a i da Puškinov spomenik nije daleko od toga odmakao.

Poslije podizanja ovih spomenika, Rusi, predvođeni Olegom Deripaskom, došli su u Kombinat aluminijuma.

Godinu nakon što je grčka kompanija Helenik Petroleum privatizovala Jugopetrol, Grčka, 2003. godine, poklanja spomenik posvećen grčkom heroju crnogorskog porijekla Vasosu Mavrovuniotisu – Vasu Crnogorcu. Međutim, nekoliko istaknutih istoričara u Crnoj Gori tada je kazalo da nijedno svjedočanstvo nacionalne istorije ne poznaje ime Vasa Brajovića, kako je navodno bilo pravo ime Mavrovuniotisu. Povodom Dana oslobođenja Podgorice gradonačelnik Mugoša i Mihail Spiuelis, ambasador Grčke, ipak su otkrili spomenik na platou preko puta upravne zgrade Telekoma na Mostu Blaža Jovanovića.

Spomenik i ulica za investitore iz UAE samo je nastavak te tradicije. U tom duhu je i zahtjev iz Azerbejdžana. Nakon što je državna naftna kompanije Sokar iz Azerbejdžana dobila u dugoročni zakup nekadašnju kasarnu u Kumboru, ambasador Azerbejdžana Eldar Hasanov pisao je gradonačelniku Podgorice. Ambasador od Mugoše traži da u Podgorici jedna ulica dobije ime po azerbejdžanskom glavnom gradu Bakuu. Ambasador Hasanov je Mugoši predložio i da se u Podgorici postavi bista velikog azerbejdžanskog pjesnika Huseina Džavida.

Ne treba sumnjati u Mugošinu i Vladinu bolećivost prema investitorima. I još strateškim. Da je otvoren prema investicijama a mnogo tvrđi prema kulturi i tradiciji, Mugoša je već dokazao rušenjem kina Kultura na čijem mjestu je sada parking. I nekadašnja kultna knjižara Kultura u centu Podgorice pretvorena je u butik, a ispred njega ,,rade” dileri.

Spomenici iz ranijeg, predmugoševskog perioda, u sjenci su ovih investicionih. Tako je spomenik Petru II preko puta Narodnog pozorišta svake godine mjesecima iscrtan grafitima. Tokom prošle godine ukradene su biste Branka Božovića ispred istoimene osnovne škole, zatim bista Sava Kažića na Barutani i Mahmuta Lekića u Tuzima. Kuća vajara Rista Stijovića ruinirana je, a sa zida koji samo što nije pao skinuta je i spomen ploča.

Ne bi bilo iznenađenje da se gradonačelnik Mugoša lati spiska investitora, pa počne da ih ovjekovječuje po zaslugama. Samo još da utvrdi tarifu – koliko je ulaganja potrebno za spomenik, koliko za ulicu, a koliko za spomen ploču…

,,Biće na kraju da ko god nam da koju paru po njemu nazovemo neku ulicu… Ako prifali ulica, cjepkaćemo ih na djelove”, jedan je od internet komentara na ovu razvojnu filozofiju.

Saveznici i bombe

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša prošle godine, povodom 13. jula, otvorio je u Tološkoj šumi spomenik savezničkim avionskim posadama koje su stradale tokom Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Evrope. Kako je Mugoša školovan po starom sistemu, mora da je učio da su saveznički avioni sravnili Podgoricu sa zemljom, te da je poslije Drezdena bila najviše bombardovani grad u toku Drugog svjetskog rata. Podgorica, tada varošica od 16.000 stanovnika koja nije imala strateški značaj, za par mjeseci savezničkih bombardovanja, a bilo ih je oko osamdeset, izgubila je 2.000 žitelja. Samo u jednom danu, 5. maja 1944. godine, savezničke leteće tvrđave izbacile su na Podgoricu oko 600 bombi, od kojih je poginulo oko 600 osoba, a nekoliko stotina je ranjeno. Okupatori su izgubili oko 80 vojnika. Do danas nije razjašnjeno zašto su saveznici bombardovali Podgoricu. Nije samo Podgorica stradala od savezničkih bombi, one su padale i na Nikšić, Budvu, Bar, Ulcinj, Danilovgrad, Andrijevicu, Berane i Pljevlja. Nedugo nakon postavljanja, Društvo za zaštitu Podgorice, iza kojeg stoje navijači Budućnosti – Varvari, izlijepilo je spomenik savezničkim pilotima plakatima kojima su upozorili da se ne smiju zaboraviti žrtve Podgorice tokom savezničkog bombardovanja. Plakati su ubrzo uklonjeni. Nasuprot ovog, u centru Podgorice, u krugu zgrade SDK, 1994. godine otkriven je spomenik ,,nevinim žrtvama bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu”. Iznad postamenta sa ovim natpisom visi bomba od više stotina kilograma.

Kupačica prekomandovana

Jedan od prvih Nugošinih poteza nakon što je 2000. preuzeo fotelju prvog čovjeka Podgorice, bio je da ukloni čuvenu skulpturu Kupačica iz parka preko puta Skupštine Crne Gore. Originalnog naziva Čežnja, skulptura je postavljena 1998. godine, a Podgoričani su je ubrzo prozvali Kupačica. Figuru žene od bijelog mermera, koja se ispod ogromnog bijelog luka kupa u fontani, Podgoričani su smatrali suviše krupnom za ovdašnje poimanje ljepote. ,,Bila je jedna od najvećih skulptura u mermeru na Balkanu, možda čak najveći ženski akt u Evropi, ali neki su htjeli da to bude lijepa Podgoričanka”, branili su se autori skulpture braća Svetozar i Svetomir Radović. Oni su tužili Opštinu zbog uklanjanja njihovog djela. Iako traje desetak godina, taj slučaj pred sudom još nije završen. Braća Radović traže naknadu materijalne i nematerijalne štete od skoro milion eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo