,,Auuu biće to dugačak naziv ulice: ‘Alo taxi treba mi vozilo u Ulicu šeika Zaid Bil Sultana Al Nahijana broj 74″, jedan je od komentara na društvenim mrežama vladine odluke da osnivač Ujedinjenih Arapaskih Emirata dobije spomenik i ulicu u Podgorici.

Vijest da će Podgorica dobiti novi spomenik obnarodovana je neposredno nakon što se Milo Đukanović sa svitom vratio iz posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo je premijer ugovorio saradnju sa najvišim zvaničnicima te države iz porodice Al Nahijan. Raniji pregovori o investicijama kraljevske porodice Al Nahijan na Velikoj plaži i Adi Bojani, te u Đukanovićevoj Prvoj banci propali su.

Dobre veze crnogorske vladajuće i emiratske kraljevske porodice, ponukale su gradonačelnika Miomira Mugošu da krajem decembra traži saglasnost od Ministarstva kulture da po osnivaču UAE da ime ulici u Podgorici. Komisija za podizanje spomen-obilježja ekspresno je prihvatila taj zahtjev.

Sve zasluge za to ne pripadaju samo Mugoši. Savjetu za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova pisao je ranije predsjednik Atlas grupe Duško Knežević. On je prvi predložio da ulica u Podgorici dobije ime osnivača UAE. Za to je dobio podršku od ambasadorke UAE Hafse Abdulla Al Ulame. Ambasada je zainteresovana da ime Šeika Zaida nosi ulica u neposrednoj blizini Atlas Kapital Centra, jer će u njemu biti smještene prostorije Ambasade UAE. Kapital Centar je inače zajednički projekat Kneževića i kompanije Kapital investment koja je u vlasništvu kraljevske porodice iz UAE.

Osim na društvenim mrežama odluka o novom spomeniku i nazivu ulice koji će krasiti glavni grad nije izazvala polemike. Jedan od rijetkih koji je komentarisao ovu odluku je publicista i novinar Danilo Burzan koji smatra da je odluka ,,čisto političke prirode i svrha joj je da se privuku i odobrovolje investitori iz te zemlje za ulaganja u Crnoj Gori”.

Za spomenike važi da su svojevrsna svjedočanstva o duhu vremena. Podgorički spomenici iz novog milenijuma pored ovog svjedoče i o strateškim investitorima.

Prvi su sa poklonima u vidu spomenika počeli Rusi. Grad Moskva je poklonio Podgorici spomenik Aleksandru Puškinu, postavljen u septembru 2002. Spomenik je svečano otkrio perfekt Centralno administrativnog okruga grada Moskve Genadij Valentijevič Djogtjev i gradonačelnik Miomir Mugoša.

Dvije godine kasnije otkriven je spomenik ruskom pjesniku i glumcu Vladimiru Visockom. Gradonačelnik Mugoša je upriličio i ovu ceremoniju.

Po zakonu, Ministarstvo kulture je nadležni organ koji daje odobrenje za podizanje spomenika. Stručna komisija Ministarstva kulture nije dala odobrenje za postavljanje spomenika Visockom, dok je za Puškinov spomenik sugerisala da se postavi u nekom od podgoričkih parkova.

Vlada i Mugoša nijesu htjeli za to da čuju. Spomenik Visockom je postavljen na obali Morače, a Opština je za postavljanje spomenika Puškinu predložila pet lokacija. Rusi su izabrali najatraktivniju – ispred galerije Centar.

Zabilježeno je da su najznačajniji crnogorski istoričari umjetnosti ocjenili da je spomenik Visockog antologijski neukus, a i da Puškinov spomenik nije daleko od toga odmakao.

Poslije podizanja ovih spomenika, Rusi, predvođeni Olegom Deripaskom, došli su u Kombinat aluminijuma.

Godinu nakon što je grčka kompanija Helenik Petroleum privatizovala Jugopetrol, Grčka, 2003. godine, poklanja spomenik posvećen grčkom heroju crnogorskog porijekla Vasosu Mavrovuniotisu – Vasu Crnogorcu. Međutim, nekoliko istaknutih istoričara u Crnoj Gori tada je kazalo da nijedno svjedočanstvo nacionalne istorije ne poznaje ime Vasa Brajovića, kako je navodno bilo pravo ime Mavrovuniotisu. Povodom Dana oslobođenja Podgorice gradonačelnik Mugoša i Mihail Spiuelis, ambasador Grčke, ipak su otkrili spomenik na platou preko puta upravne zgrade Telekoma na Mostu Blaža Jovanovića.

Spomenik i ulica za investitore iz UAE samo je nastavak te tradicije. U tom duhu je i zahtjev iz Azerbejdžana. Nakon što je državna naftna kompanije Sokar iz Azerbejdžana dobila u dugoročni zakup nekadašnju kasarnu u Kumboru, ambasador Azerbejdžana Eldar Hasanov pisao je gradonačelniku Podgorice. Ambasador od Mugoše traži da u Podgorici jedna ulica dobije ime po azerbejdžanskom glavnom gradu Bakuu. Ambasador Hasanov je Mugoši predložio i da se u Podgorici postavi bista velikog azerbejdžanskog pjesnika Huseina Džavida.

Ne treba sumnjati u Mugošinu i Vladinu bolećivost prema investitorima. I još strateškim. Da je otvoren prema investicijama a mnogo tvrđi prema kulturi i tradiciji, Mugoša je već dokazao rušenjem kina Kultura na čijem mjestu je sada parking. I nekadašnja kultna knjižara Kultura u centu Podgorice pretvorena je u butik, a ispred njega ,,rade” dileri.

Spomenici iz ranijeg, predmugoševskog perioda, u sjenci su ovih investicionih. Tako je spomenik Petru II preko puta Narodnog pozorišta svake godine mjesecima iscrtan grafitima. Tokom prošle godine ukradene su biste Branka Božovića ispred istoimene osnovne škole, zatim bista Sava Kažića na Barutani i Mahmuta Lekića u Tuzima. Kuća vajara Rista Stijovića ruinirana je, a sa zida koji samo što nije pao skinuta je i spomen ploča.

Ne bi bilo iznenađenje da se gradonačelnik Mugoša lati spiska investitora, pa počne da ih ovjekovječuje po zaslugama. Samo još da utvrdi tarifu – koliko je ulaganja potrebno za spomenik, koliko za ulicu, a koliko za spomen ploču…

,,Biće na kraju da ko god nam da koju paru po njemu nazovemo neku ulicu… Ako prifali ulica, cjepkaćemo ih na djelove”, jedan je od internet komentara na ovu razvojnu filozofiju.

Saveznici i bombe

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša prošle godine, povodom 13. jula, otvorio je u Tološkoj šumi spomenik savezničkim avionskim posadama koje su stradale tokom Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Evrope. Kako je Mugoša školovan po starom sistemu, mora da je učio da su saveznički avioni sravnili Podgoricu sa zemljom, te da je poslije Drezdena bila najviše bombardovani grad u toku Drugog svjetskog rata. Podgorica, tada varošica od 16.000 stanovnika koja nije imala strateški značaj, za par mjeseci savezničkih bombardovanja, a bilo ih je oko osamdeset, izgubila je 2.000 žitelja. Samo u jednom danu, 5. maja 1944. godine, savezničke leteće tvrđave izbacile su na Podgoricu oko 600 bombi, od kojih je poginulo oko 600 osoba, a nekoliko stotina je ranjeno. Okupatori su izgubili oko 80 vojnika. Do danas nije razjašnjeno zašto su saveznici bombardovali Podgoricu. Nije samo Podgorica stradala od savezničkih bombi, one su padale i na Nikšić, Budvu, Bar, Ulcinj, Danilovgrad, Andrijevicu, Berane i Pljevlja. Nedugo nakon postavljanja, Društvo za zaštitu Podgorice, iza kojeg stoje navijači Budućnosti – Varvari, izlijepilo je spomenik savezničkim pilotima plakatima kojima su upozorili da se ne smiju zaboraviti žrtve Podgorice tokom savezničkog bombardovanja. Plakati su ubrzo uklonjeni. Nasuprot ovog, u centru Podgorice, u krugu zgrade SDK, 1994. godine otkriven je spomenik ,,nevinim žrtvama bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu”. Iznad postamenta sa ovim natpisom visi bomba od više stotina kilograma.

Kupačica prekomandovana

Jedan od prvih Nugošinih poteza nakon što je 2000. preuzeo fotelju prvog čovjeka Podgorice, bio je da ukloni čuvenu skulpturu Kupačica iz parka preko puta Skupštine Crne Gore. Originalnog naziva Čežnja, skulptura je postavljena 1998. godine, a Podgoričani su je ubrzo prozvali Kupačica. Figuru žene od bijelog mermera, koja se ispod ogromnog bijelog luka kupa u fontani, Podgoričani su smatrali suviše krupnom za ovdašnje poimanje ljepote. ,,Bila je jedna od najvećih skulptura u mermeru na Balkanu, možda čak najveći ženski akt u Evropi, ali neki su htjeli da to bude lijepa Podgoričanka”, branili su se autori skulpture braća Svetozar i Svetomir Radović. Oni su tužili Opštinu zbog uklanjanja njihovog djela. Iako traje desetak godina, taj slučaj pred sudom još nije završen. Braća Radović traže naknadu materijalne i nematerijalne štete od skoro milion eura.

Predrag NIKOLIĆ