Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽIVOT U IZBJEGLIČKOM NASELJU U SMAJLAGIĆA POLJU: Samo muke ne fali

Objavljeno prije

na

Izbjegličko naselje u Smajlagića Polju, građeno prije petnaestak godina za ljude koji su sklonište iz ratom zahvaćenih područja našli u Kolašinu, sada je sve osim udobno mjesto za stanovanje. U naselju je 36 porodica, a među njima su i neki Kolašinci, koji na drugi način nijesu mogli da nađu krov nad glavom. Najviše je djece i starih. Žive u skučenim stanovima, no to im je, kažu, najmanji problem. Proteklih nekoliko mjeseci sva domaćinstva su u više navrata bila isključivana s vodovodne mreže i po desetak dana, a mnoge će porodice, zbog neizmirenog duga za električnu energiju, Novu godinu dočekati u mraku. Stanari tvrde da su zaboravljeni od svih, te da njihova bijeda odavno nikog ne dotiče, pa se rijetko i obraćaju bilo kome.

Zbog izlivanja fekalija iz spetičke jame, kolašinski Vodovod jesenas je, po nalogu Komunalne policije, nekoliko puta isključivao vodu cijelom naselju. Takvo stanje, tvrde stanari, umalo je izazvalo zarazu. Svi stanovi su priključeni na jednu septičku jamu, koja nije redovno pražnjena, pa su se fekalije izlile u prizemne stanove. Još gore je bilo kada je isključena voda. I dok neki smatraju da su nadležni u Vodovodu nesavjesno postupili, stanarka Vera Radovanović, tvrdi da drugog načina nije bilo.

„Septička se izliva u stanove, pa su neki poplavljenji fekalijama. Plivamo u fekalijama, ne znamo kome da se obratimo. Sve je to jer je svih 36 stanova na jednoj septičkoj jami. Vodovod nije imao drugog rješenja nego da isključi vodu. Mi nikako ne uspijevamo da obezbijedimo dovoljno novca da se septička jama redovno prazni”, kaže ona.

Njena komšinica Milica Ivaniš smatra da su im narušena osnovna prava time što je plombiran jedini priključak za vodu. Ona tvrdi da su stanari izbjegličkog naselja nekoliko puta skupljali novac za pražnjene septičke jame. Međutim, kaže, to nije dalo neke značajnije rezultate.

„Izvuku dvije cisterne, uzmu novac i odu, a nas ostave s istim problemom. Mi smo ostavljeni na milost i nemilost i strepimo od zime. U ovom naselju nas je oko 100, mnogi nijesu zaposleni, a većina je i starija od 60 godina. Strahovali smo da ćemo zbog fekalija koje su se izlile dobiti neku zarazu, onda smo danima bili bez vode. Obraćali smo se i Opštini, gdje tvrde da nemaju novca da nam pomognu”, kaže ona.

Iz Komunalne policije objašnjavaju da su, postupajući po prijavi nekih od stanara iz tog naselja, upozorili prije mjesec da se problem septičke jame mora riješiti, odnosno da se ona mora redovno prazniti.

„Napravili smo zapisnik i upozorili da se septička jama mora isprazniti. Ni nakon mjesec stanari to nijesu učinili. Nije bilo drugog načina nego da se isključi voda svima”, kazao je načelnik te službe Zoran Kujović.

Stanovi su nedavno opet priključeni na vodovodnu mrežu, ali problem pražnjenja septičke nije riješen, pa je, slažu se i stanari i Komunalna policija, samo pitanje dana kada će se ponovo izliti.

A dok su njene komšije bile u problemima zbog nedostatka vode, Svetlana Knežević, samohrana majka dvije djevojčice od 11 i 12 godina, ostala je i bez struje zbog duga od 800 eura. Ona tvrdi da neke od njenih komšija u izbjegličkom naselju, gdje živi par godina, duguju i po 4.000 eura, pa i dalje imaju struju.

„Korisnica sam materijalnog obezbjeđenja porodice i s tim novcem nikako nijesam uspijevala da redovno izmirujem račune za struju. Isključili su struju, bez upozorenja i bilo kakve najave. U to vrijeme bila sam na bolničkom liječenju u Podgorici, pa su mi dvije ćerke, učenice osnovne škole, bile same u stanu. Bila sam prinuđena da samoincijativno izađem iz bolnice, kako ne bi bile same u mraku”, kaže Kneževićeva.

Pokušala je, tvrdi ova žena, koja svoju porodicu izdržava čisteći tuđe stanove i cijepajući drva sugrađanima i da pozajmi novac, ali nije uspjela. Zbog isključenja struje štetovala je svu zimnica u zamrzivaču, pa nije sigurna kako će s djecom izaći iz zime.

„Štetovala sam na desetine kilograma hrane, koju sam čuvala u zamrzivaču, a koju sam od svojih nadnica kupovala tokom ljeta i jeseni, da bismo zimus imali šta da jedemo. Sve je to sada uništeno. Još nijesam uspjela ni da obezbijedim drva za ogrijev, pa kad nema struje nemam način ni da skuvam ručak djeci ili ugrijem vodu za održavanje higijene. Ogročena sam i nije mi jasno kako naša muka nikog ne dotiče”, kaže Kneževićeva.

Ona se prije dvije godine samovoljno iz prinudnog smještaja u Domu učenika s djecom preselila u jedan od praznih stanova u izbjegličkom naselju. Da tako nije učinila, kaže, bila bi beskućnica. Strahuje od trenutka kada će joj biti naređeno da se iseli.

Radnici kolašinske Elektrodistribucije, uz asistenciju policije, s elektromreže isključili su i stan Svetlanine komšinice Marice Novović. Ona izdržava petoro djece, od kojih je jedno teško bolesno, a već nekoliko godina i oni su krov nad glavom našli u u izbjegličkom naselju. Ukupna primanja porodice Novović iznose 75 eura, zbog čega nijesu mogli da izmiruju visoke račune za struju.

,,Prije dva mjeseca su mi isključili struju, zbog čega mi se ćerki koja je dijabetičar i ima još nekoliko teških dijagnoza, zdravstaveno stanje naglo pogoršalo. Samovoljno sam se priključila, znam da je to mimo zakona, ali drugog načina nijesam imala. Ukupno primam 75 eura po osnovu materijalnog obezbjeđenja porodice i dječjeg dodatka, pa ne mogu da plaćam račune od 90 eura”, objašnjava ona.

Novovićeva kaže da su isključenjem struje životno ugrozili njenu ćerku. Nema načina da se bez pomoći drugih izbori s finansijskim problemima, pa ni da plati račune za struju. Zatražila je pomoć i od Ministarstva rada i socijalnog staranja i od predsjednice Opštine Kolašin Željke Vuksanović. Iz kabineta predsjednice stiglo joj je obećanje da će u razgovorima s nadležnima u Elekroprivredi pokušati da nađu razumno rješenje.

,,Ja sigurno neću dozvoliti da mi dijete opet završi u bolnici jer nemam struje. To ne bi ni jedna majka dozvolila. Nemam način da plaćam redovno račune, koji premašuju moja primanja.”

Još nekoliko njenih komšija zbog neplaćenih računa živi u mraku ali, kažu, da se ne ljute ni na koga niti će moliti za pomoć. Plaćali su struju dok su mogli, sada su se računi nagomilali pa su znali da će biti isključenja.

,,Važnija mi je hrana za djecu nego struja, a oboje od svojih dnevnica fizičkog radnika ne mogu plaćati. Tako je kako je. Nekad mi se čini da se sva bijeda i jad ovog grada koncetrisala u ovo naselje. Rijetki su ovdje oni koji nijesu u krajnjoj bijedi”, kaže jedan od stanara, porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo