Povežite se sa nama

MONITORING

IZBORNI PUČ ILI DRŽAVNI UDARAC: Dva oka u glavi i strani element

Objavljeno prije

na

Priča o planiranim terorističkim napadima/državnom udaru u izbornoj noći, uhapšenim teroristima i onima koji su još u bjekstvu (ili skriveni na rezervnom položaju?), potraga za njihovim inspiratorima i finansijerima i, konačno, ciljevima otkrivene zločinačke organizacije – ili više njih – dobila je nove pripovjedače. Dio službenih saznanja iz prve ruke sa nama su, u minulih nedjelju dana, podijelili glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vućić i odlazeći crnogorski premijer Milo Đukanović. I pored toga, i dalje je mnogo nepoznanica i neslaganja u pričama o tome šta se desilo, a šta je moglo da se desi 16. oktobra, nakon 23 sata, u Podgorici.

,,Mi smo zaustavili točak istorije, a bio je planiran užas koji nije zabilježen…”, utisak je Milivoja Katnića. Gostujući u emisiji Načisto na TV Vijesti, Katnić je ustvrdio kako bi ,,Crna Gora bila u crno zavijena”, da tužilaštvo, uz pomoć specijalnog policijskog odjeljenja, Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) i pripadnika Uprave policje (UP) nije uhapsilo grupu srpskih državljana osumnjičenih za stvaranje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju. ,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić insistirajući da Specijalno tužilaštvo ima dokaze ,,za sve što kaže”.

Nažalost, specijalni tužilac je ostao nedorečen na mjestima koja bi nam pomogla da lakše shvatimo uzroke i posljedice događaja koji su, bez sumnje, obilježili minule izbore. Uhapšeni su namjeravali da u Skupštinu uđu u uniformama policajaca, kazao je Katnić, ,,najvjerovatnije posebne jedinice”. Znači li to da specijalni tužilac, zapravo, ne zna koje su uniforme namjeravali da koriste nesuđeni napadači? Slično, Katnić kaže kako su ,,došli do dokaza” da je teroristička grupa htjela da zauzme parlament i omogući narodu i političarima da u njega uđu. Ali – ,,ja ne znam koji bi to političari bili”. Umjesto toga tužilac, kao podatak, nudi priču da su se napadači spremali na ,,višednevnu, pa i višemjesečnu odbranu” zauzete zgrade ,,sve dok im ne dođe očekivana pomoć”. Sami procijenite realnost tog iskaza. Bez obzira na to da li su takve ideje snimljene tokom nekog od prisluškivanih razgovora.

Crnogorska javnost je ostala zatečene i informacijom da državni organi, zapravo, nijesu zaplijenili oružje koje su teroristi planirali da iskoriste tokom napada. ,,Mi ga ne prikazujemo zato što nijesmo dozvolili da to oružje uopšte uđe u Crnu Goru”. Kazao je Katnić precizirajući kako ,,nije bilo moguće da se oružje isprati od granice između Srbije i Albanije”. Inače, Srbija i Albanija – kako sada stvari stoje – nemaju međusobnu granicu.

Specijalni tužilac kaže kako je oružje već uništeno, na bezbjednoj lokaciji gdje je bilo pripremljeno da se ubaci u Crnu Goru, i da su to – bez saradnje sa službama susjednih zemalja – ,,uradila lica pod kontrolom SDT i specijalnog odjeljenja policije”!?

Tu je, ako smo dobro razumjeli tužioca, riječ o 50 automatskih pušaka i 3.500 metaka (oko 120 okvira). Napadači su – ko god oni bili – planirali da ubace i ,,druge naoružane grupe, uniforme policije, sredstva veze, izvore električne energije… “, kazao je Katnić. Bez jasnog objašnjenja šta je od tog plana realizovano.

Neobično je zvučalo i obrazloženje odustajanja od optužbi protiv šestorice uhapšenih. ,,Ova lica su dobrovoljno odustala od izvršenja ovog krivičnog djela”, kaže specijalni tužilac, ,,imajući u vidu da imamo puno posla na razotkrivanju drugih činjenica koje su važne, mi smo ova lica pustili”. Uporedimo li spisak puštenih sa ranije objavljenim podacima tužilaštva, vidimo da je pet od šest oslobođenih sumnjičeno za planiranu ,,upotrebu oružja, hapšenje građana i policijskih službenika i zauzimanja državnih institucija”. U tom kontekstu, njihovo puštanje na slobodu djeluje, možda, i previše milosrdno. O čemu se radi?

Konačno, važno je saznanje da je Milorad Katnić, 16. oktobra, zvao ministra policije, upoznao ga sa planom napadača i zatražio da se spriječe najavljena okupljanja pred Skupštinom. ,,Vjerujem da bi, da su se građani okupili, došlo do krvoprolića”, objasnio je Katnić. Zašto ta pomisao nije smetala vladinim zvaničnicima upućenim u detalje izbornog puča – od direktora UP Slavka Stojanovića do potpredsjednika Vlade i DPS kandidata za budućeg premijera Duška Markovića, pa nijedan od njih nije našao za shodno da se javno oglasi u kritičnim momentima? To je, možda, jedna od najvećih nepoznanica (ne)realizovanog državnog udara.

Jer, dileme nema – Crnoj Gori je prijetila opasnost terorističkog napada. Ostaje da se vidi koliko je ona bila ozbiljna, procijeni pričinjena šteta i prosudi da li je opasnost od napada trajno otklonjena.

U ponedjeljak veče, nakon sastanka Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti RS, i Aleksandar Vučić je obznanio kako zvanični Beograd ima dokaze da su ,,određena lica pratila putanju kretanja premijera Crne Gore i to na dnevnom nivou, svake sekunde, i obaveštavale druga lica”. I taman kad smo pomislili da su se kockice poklopile, Vučić insistira da ,,to nisu ovi koji su uhapšeni dole”.

-Sećate se da sam odmah čim su uhapšeni rekao da taj bašibozuk nije mogao to da uradi, ali ima ko je mogao, rekao je srpski premijer uz opasku “znate o kome govorim”. Znamo li?

Javio se, na to, i Đukanović. Za razliku od izbornog dana, kada je – neuobičajeno naivan i neinformisan – čekao saopštenje državnih organa da se obavijesti o licima koja su, pored ostalog, planirala i njegovu otmicu, odlazeći premijer je poruku iz Beograda čuo i shvatio iz prve. ,,Onaj dio istrage koji je vođen u Srbiji potvrdio je sve ono o čemu smo i govorili tokom predizborne kampanje, uoči i na dan izbora – da imamo snažnu involviranost inostranih faktora kada je u pitanju crnogorski proces parlamentarnih izbora i da se pri tome služe nelegalnim novcem i metodama koje su svakako van svih propisa i van svakih sistema države…”.

Onima koji nije bilo do kraja jasno, Đukanović je bio voljan da prevede: „Bila bi puka koincidencija da oni koji su došli da zauzmu parlament i pucaju u građane računaju da će neko nepoznat okupiti nekoliko hiljada ljudi ispred parlamenata i da to nema baš nikakve veze sa onim što su lideri Fronta najavljivali upravo pozivajući narod da se okupi”.

Đukanović je naglasio da priča ono „što je politička logika”. Bez dokaza, dakle. Nešto nalik poznatoj konstrukciji da iza ubistvo Duška Jovanovića stoji Vojislav Koštunica. Zato premijer nije razmatrao mogućnost da su pohapšeni pučisti bili prevareni za najavljeno okupljanje pred parlamentom, na isti način – a možda i od istih lica – koja su ih već obmanula po pitanju oružja i uniformi koje će im biti na raspolaganju.

Na drugoj strani, Vučić i Katnić su insistirali na tome da ne znaju političke inspiratore ljudi koji su spremali napade u Crnoj Gori. Zapravo, srpski premijer je naveo da iza svega stoje „mnogo ozbiljna lica”, a onda, kao ohrabrenje, javnosti ponudio informaciju: „Dobra je vest da u svemu nismo naišli na umešanost bilo kog političara iz Srbije, a ni iz Crne Gore”.

Katnić je insistirao da on „nema saznanja ko su političari za koje je planirano da zavjerenici uđu u Skupštinu” (ne zna, a ne nema dokaza). Onda je, po uzoru na Đukanovića, i on malo logicirao. Tako mu je palo na pamet da bi političku korist od svega ovoga mogao imati i DPS. ,,Ko kaže da to (organizovanje napada na parlament) ne bi mogao da odradi neko iz njegovog (Đukanovićevog – prim. Monitora) okruženja”, odgovorio je Katnić na primjedbe da je Specijalno tužilaštvo konstacijom da su zavjerenici radili u korist neimenovane političke grupacije, praktično optužilo opoziciju za pripremu državnog udara.

Dok ne dobijemo kompletne informacije, pokušajmo da i mi malo ,,logiciramo”. Pretpostavimo kako je izborni puč pod komandom Dikića i Sinđelića – uspješno završen. Može biti logično, makar onoliko koliko je utemeljena i pretpostavka da iza pučista stoji neko iz opozicije, da je potencijalnim napadačima komandovao neko angažovan od strane vlasti. Sa ciljem da tokom izbornog dana zaplaši jedne, zbuni druge a motiviše treće – glasače vladajuće ,,procrnogrske” opcije. I da, u slučaju nepovoljnog ishoda glasanja, ima – ili dodatno stvori – povod za uvođenje vanrednog stanja kojim bi, faktički, bila poništena pobjeda opozicije. A od tog scenarija nas je dijelilo, recimo, da Đukanovićeve Socijaldemokrate osvoje nekih 0,2 odsto glasova manje, odnosno, da na birališta izađe još dva do tri odsto birača. Malo ili mnogo?

Sa tom logikom – na prvi pogled – imamo problem da objasnimo postojanje pučista koji još nijesu otkriveni i uhapšeni a iza kojih, prema Vučiću, stoji ,,mnogo ozbiljna ekipa i ljudi”.

Tu nam može pomoći DF-ova interpretacija Vučićevog izlaganja. „Sa-znanja koja je prezentovao Aleksandar Vučić, u suštini su ukazala na dugogodišnju povezanost Mila Đukanovića sa organizovanim krimina-lom…”, saopštili su iz DF-a, „Nije nikakva tajna i nije ništa novo da je Milo Đukanović prevario mnoge od tih partnera, pa ne bi bilo nikakvo iznenađenje da pojedini od njih žele da znaju gdje se on u svakoj se-kundi nalazi. A što se tiče stranih obavještajnih službi, podsjećamo da je on i ranije bio predmet njihove pažnje…”.

Množe se, dakle, interpretacije navodnog državnog udara. Koji je možda izvršen, možda spriječen, a možda još nije ni započeo. Istina nam, i dalje, ostaje jednako daleko kao što je to bila i 16. oktobra.

TRANSKRIPTI NA POPRAVNOM: Reci šta hoćeš, brate

U sjenci izjava specijalnog državnog tužioca i čelnika srpske i crnogorske vlade, ovdašnji mediji naklonjeni DPS-u – Pink M, Informer i paket dnevnih novina i portala u vlasništvu omiljenog vladinog Grka Petrosa Statisa – nastavljaju sa ,,razotkrivanjem domaćih izdajnika” i publikovanjem ekskluzivnih informacija, ne mareći mnogo za sumnje u njihovu tačnost.

„Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP-a Goran Danilović, neposredno nakon objavljivanja prve ture navodnih zavjereničkih razgovora, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije. „Objavljeni transkripti nijesu pouzdani”, potvrdio je i Milivoje Katnić, potvrdivši da je pokrenuta istraga zbog „curenja informacija”.

Tragikomična priča je, ipak, dobila svoj nastavak. Tako se djelovi navodnog transkripta razgovora između Aleksandra Sinđelića i Bratislava Dikića, objavljeni početkom prošle nedjelje, na njenom kraju – na istom mjestu (CDM) – pojavljuju kao razgovori Sinđelića i izvjesnog Velimirovića (vjerovatno je riječ o Mirku Velimiroviću, koji je crnogorskoj policiji prijavio terorističku operaciju u kojoj je i sam imao bitnu ulogu):

SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.

DIKIĆ/u drugoj verziji VELIMIROVIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.

SINĐA: „Baš”.

U drugoj epizodi razgovor dobija novi, vanredno zanimljiv, zaplet:

SINĐELIĆ: „Ovi su rekli ako dođe do gužve i ako se on pojavi da izađe slučajno na trg među narod, nagrada se daje ko ga uhvati… Bukvalno da ga tu uhapsite.”

VELIMIROVIĆ: „Da uhapsimo Mila?”

SINĐELIĆ: „Znači to… Bili bi nagrađeni do kraja.”

VELIMIROVIĆ: „Reci mi koja bi bila nagrada, brate?”

SINĐELIĆ: Nagrada… Reci šta hoćeš…”

VELIMIROVIĆ: „Važi, brate.”

SINĐELIĆ: „Vidiš ti kakav sam ja čovek…”.

Dakle, da pritvrdimo, plan je bio sledeći: ako „dođe do gužve” pa se Milo Đukanović pojavi „na trgu”, među ljudima koji demonstriraju protiv njega – angažovani zavjerenici trebalo bi da ga uhapse. I da to snime. Pa da onda, nagradu, kažu šta hoće.

Potvrdi li se autentičnost ovog zapisa, nije isključeno da će ga advokati optuženih priložiti kao neoboriv dokaz smanjenje uračunljivosti njihovih klijenata. U međuvremenu, nadamo se novim „ekskluzivama” iz DPS-ove medijske kuhinje. I ako nijesu tačne – zabavne su.

Vučićev rebus

Nijesu svi dijelili oduševljenje zvaničnika iz Podgorice, nakon što je srpski premijer Aleksandar Vučić saopštio da je, povodom planiranih operacija u Crnoj Gori, zvanični Beograd uhapsio neka lica (do danas se ne zna koga i koliko njih); zaplijenio neke uniforme (čije, koliko?) i ,,ogroman novac” (125 hiljada eura – jedini opipljiv podatak iz Vučićeve priče).

„Što se sadržaja te kratke i konfuzne konferencije za novinare tiče, bilo je to neobično zbunjujuće za sve; čini se i za njega… (Aleksandra Vućića)”, piše u nedjeljniku Vreme Miloš Vasić. Pa nastavlja: „Ovoga puta nije pominjao ravnogorce iz Zubinog Potoka i tamošnjeg komandira policije Seljimaja, kao prošli put, ali je upotrebio zbirni naziv bazibozluk (kaže se bašibozuk, turska neredovna pešadija). Pohvalio se i da naše službe znaju više od crnogorskih, što je i logično ako je o teritoriji Srbije reč. Iz svega toga nismo, barem nas desetak koji smo razmenjivali utiske ponedeljka, razumeli ama baš ništa… Šta je ovaj hteo da kaže? Čemu izvanredna konferencija za štampu, osim što on to voli? Šta je uopšte rekao?”

Vasiću se ne može spočitati pristrasnost, ali ni nekompetentnost i neopreznost sa ozbiljnim stvarima. Kao bivši policajac, novinar sa velikim iskustvom i autor knjige Atentat na Zorana (Đinđića, prim. Monitora) Vasić zna da postavi granice. Ali i uoči očigledne šupljine u serviranim pričama. Nije jedini, uostalom.

Beogradski Danas piše: „Hapšenje državljana Srbije u Crnoj Gori uoči izbornog dana i najnovije izjave premijera Srbije Aleksandra Vučića da postoje nepobitni dokazi o praćenju crnogorskog premijera iz sekunde u sekundu predstavljaju jednu veoma čudnu priču, kažu za Danas nezvanično diplomatski izvori. Naši sagovornici navode da se stiče utisak da tu ima suviše spinovanja i besmislica, pa je veoma teško davati bilo kakve ocene.

Isti dnevnik – da se ponovo pozabavimo pitanjem (ne)pristrasnosti – u četvrtak donosi ekskluzivnu inofrmaciju da je „nekoliko ruskih državljana proterano iz Srbije zbog učešća u pripremama terorističkih akcija u Crnoj Gori”. Danas je tu informaciju objavio pozivajući se na izvore bliske vlastima u Srbiji ali dodaju da nisu uspjeli da saznaju o kojim licima se radi i da li je posjeta sekretara ruskog Savjeta bezbjednosti Nikolaja Petruševa koji je u srijedu doputovao u Beograd povezana sa tim protjerivanjem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno      

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika  i dalje su Ivan Ubović,  Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune

 

 

Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na  prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.

Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.

Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša.  Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.

Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa,  negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer  „nije želio da se u to petlja“. Samo mu  je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.

Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.

Mladi  Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.

Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura.  Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je  na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je  poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.

Među najbogatijima regiona opet  je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu,  sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura.  I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.

Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a  Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona,  Pejovića  na 296 miliona, a France na 218 miliona.

Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno  Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.

Na Listi je  najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska.  Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.

“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.

Naznačili su da su i ovu Listu sačinili  eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.

Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih  podataka.

Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.

O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.

Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.  On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.

O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji  šef  trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.

Đukanović se prije više od decenije  našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura.  Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.

Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne  istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara  (ICFJ) nazvane Pandorini papiri,  objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o  oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta  razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu.  Nazivani  su –  “finansijski zemljotres“.

Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali  u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.

I tako, iz godine u godinu, od liste do liste,  u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima,  postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija

 

 

Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.

Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.

Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja –   nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već  priče.

Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.

Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.

O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.

Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.

DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.

Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.

Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se  “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.

Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.

Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.

Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se  vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.

Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.

Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.

Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.

DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.

Dio  analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.

Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato.  Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.

U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda,  priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.

Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.

Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.

Zoran RADULOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

 

 

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo