Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Izgoreće i ko neće

Objavljeno prije

na

Sjećam se kako je i po najvećim vrućinama moja baba ložila smederevac, da kuva ručak i peče štrudlu, boljelo je uvo za vrućinu, jer djeca moraju da jedu!!! Tako je bilo onomad

 

I dalje žeže. Nije toliko vruće koliko nismo ogoljeni gde treba. I opet se setim moje babe koja čitavo leto nosi vuneni prsluk. Govorila je: „Kad čeljade zađe u ozbiljne godine, važno je da ne manita i da prebaci neki gunj preko krsta.“

Već je prošlo više od mesec dana otkako sam se preselila. Vreme prolazi, propisi su umarajući i opterećujući, a život i dalje smislen. U ponedeljak ću opet brinuti zbog nevažnih stvari, birokratiije i zaposlenih u javnim ustanovama, o tome kako šaltersko staklo deli svetove. Danas ću slušati neku muziku, biti grešna i čekati kišu. Komarci napadaju iz trave, ne sa drveća. Jutarnje rose uvek ima, čak i u sušnom periodu, jajašca sa novim naraštajem polažu u travu. Teritorijalno su organizovani i ne vole vetar ni promaju. Pored komaraca upravo ratujem i protiv mrava, ničim izazvani su počeli da mi opsedaju dvore, pojavili se niotkuda kao Huni i od sve hemije najefikasnija se pokazala kineska kreda.

Sada sledi pitanje kako je malenim Špancima uspelo da zavladaju sportovima sa loptom? Sijesta, braćo moja i sestre, sijesta, popodnevna dremka. Odmoran čovek i život bez stresa, osnova da se gradi sistem u kome kvalitet ispliva na površinu. Primer sijeste iz našeg naroda, kad smo cara imali tj. ženili:

„…zlu nauku Miloš naučio

Kod ovaca u Šari planini,

Pospavati svagda oko podne…“

Naravno, svi znaju da dremka nije zla nauka, već je trenutak bio loš, Miloš je zaspao na leđima kulaša koji se umešao među careve konje. Kada vratimo popodnevnu dremku, vratiće se i carstvo. Kod mene došlo neko vreme da svake noći sve ranije ležem da ne spavam. Učili su  me da je svaka šala pola istine. A ja sam sama naučila da neke šale (i pola istine u njima) ignorišem zarad sopstvenog mira i čvrstog uverenja da su pogrešne. Slušam te, da. Ali tvoje oči pričaju drugu priču. Kao i uzdah u pola reči. Topliju. Krhkiju. Izvesniju. I ja ću rečima potvrditi  tvoje reči. A uzdah u mraku će potvrditi onu drugu priču. Jer…hteli, ne hteli, razumemo se na tako mnogo načina.

Sećam se kako je i po najvećim vrućinama moja baba ložila smederevac, da kuva ručak i peče štrudlu, bolelo je uvo za vrućinu, jer deca moraju da jedu!!! Tako je bilo onomad. Najjača reč iz starina srpskog jezika – onomad, kažeš to, pa nit znaš da li je juče ili je pre dve nedelje, ili dve godine, ali ne moraš ni da razmišljaš ni da objašnjavaš. Dakle, odoh da pravim štrudlu. Sa makom.

P.S. Hodanje po tankom ledu kao beg od vrućine.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zapuštena prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim

 

„… Sunce mira, ljubavi, da nam svima sineee. Da živimo svi u slozi, Sveti Savo ti pomozi. Počuj glas svog roda, srpskoga narodaaa.“ Jedina prednost današnjeg dana je što je poslednji utorak u januaru. Iako je delovalo da nikad neće doći.

Prigodan dan za razmisliti o rutini koju stalno ponavljamo, a ne preispitujemo je. Gotovo svi mediji su postali samo crna hronika. Tuga, jad. Političko ratište. Red žalosti, red nesreće. Treba nam nešto novo. Neka nova iluzija. Novo mesto za beg. Dođeš tako u neke godine kad ćutiš i gledaš, al’ u jednu tačku. Nisam za društvo kad sam gladna, žedna, kad mi se spava i kad sam budna. Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim. Doduše, pružila mi ruku prodavačica na pijaci kad mi je davala blitvu za koju sam dobila popust gotovo dvadeset posto. Cenkala sam se. Ona prihvatila. Šta sada sa ušteđenim parama?! Osećam se kao Jehovin svedok koga su konačno  pustili da uđe u kuću… Gorčina skače sa istine na istinu, lako, kao da preskače potočić, s kamena na kamen. Ljudi, meni samo treba da odem na pijacu i odmah se stvari pomere sa mrtve tačke.

Pamtim kako mi to nekad nije bilo važno, tiho i kroz poneku napisanu reč. Ne sećam se baš svega, ali se sećam griže savesti i stida, kao kad se prvi put zaljubiš.

Čista kuća, ko zna koja mašina centrifugira, večera u rerni, a ja okupana gledam TV i dremkam, najlepše provedeno veče, kao prava penzionerka. Kažu da u snovima ispunjavamo svoje želje i ja sam konačno sanjala ispunjenje jedne proste želje, vrlo bukvalno i bez ikakve potrebe za tumačenjima komplikovanih, zbrkanih, nejasnih motiva, kako to obično biva u snovima. Hvala mojoj glavi što je odlučila da me poštedi sebe. Lepo je kad volite iste stvari, al još lepše je da nosite istu dioptriju pa kad zaboravite svoje, uzmete njegove naočare. A i šta on ima da gleda izbliza kad niste vi pored njega. Jel tako – tako je. Kako je to ono beše rekla Nina Simone, birds flying high, a vi nemate blage veze kako se ja osećam.

Još jedan dan je na izmaku koji narod serbski potroši na lažnu deobu: Sveti Sava ili Dositej Obradović… Nema nam spasa.

P.S. Život je krajnje nerazumljiv zato što nema didaskalija.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zemlja prečeg svijeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snijeg kao nekakav bijeli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Snijeg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo

 

 

Danas mi se pogled sreo sa vraninim pogledom. Ne verujem da sam od nje ni važnija, ni pametnija.

Primetila sam i da novi sneg briše tragove, sve izravna. Izašla sam napolje gologlava. Htela sam da mi sneg izbriše poneko sećanje. I jeste. Kad sam ušla u kuću, videla sam svoje tragove i sve prošle, svoje i tuđe… tragove… Neka razmišljanja smestim u praznu kutiju. Kad budem imala više hrabrosti pogledaću to. Mada sam sve bliže mišljenju da postoje istine koje treba zakopati i ne čačkati tu zemlju nikada.

Moj je um širok teren na kome se svakog jutra sastaju i do gubitka svesti biju vuk erudita i vuk glupak, a pobednik kao nagradu dobija da upravlja mojim danom.

Kaže mi sin juče: „ Šta je sa ovim Trampom, jer on stvarno hoće da okupira Grenland?“

„Polako sine“, kažem, „nije ti Uncle Sam još uvek napravio vojnu bazu u opštini u kojoj si se rodio. Stani u red.“

Sergej Jesenjin o Americi, 1922. godine, u pismu prijatelju, kaže: „Šta da kažem o ovom najužasnijem carstvu malograđanštine koje se graniči sa idiotizmom. Osim fokstrota ovde nema skoro ničega, ovde žderu i piju i opet fokstrot… Dušu ovde na zapadu zbog interesa licemerno prodaju za dolar ili kao nepotrebnu robu menjanju za bezdušnost.“

Norveški pisac Knut Hamsun poklonio je svoju Nobelovu nagradu šefu nacističke propagande Jozefu Gebelsu 1943. godine. Maria Maćado poklonila je svoju Nobelovu nagradu Donaldu Trampu 2026.

Ipak, Ameri kakvi god da su, imaju: utemeljenu demokratiju, kvalitetno školovanje, stipendije za talente, mogućnost za dobro zarade, putuju gde god požele, neprolazni glamur Oskara… doduše imaju i šizoidnog predsednika. A mi? Mi imamo samo ovo poslednje.

Taman smislim nešto glupo, kad ono već me neko pretekao. Pročitah: „Baka Prase će se kandidovati na izborima.“ Menjam ugao posmatranja. Prebaciću radni sto iz jedne sobe u drugu.

Makar je sneg. Sneg kao nekakav beli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Sneg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo.

Sada kada je već sve jasno.., samo bih ẓ̌elela da ugasim svetlo.

P.S. I zamisli, prstima izvajaš utočište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Budna iz nehata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo

 

 

Napolju je minus osam, čini se kao da je minus petnaest, a pod jorganom je taman. Sanjala sam moju pokojnu babu. Pitam je: „Baba, zašto te uvek sanjam za praznike?“ Kaže ona: „Zato što samo ti i ja umemo da na određeni način razvijamo kore“. Rekoh: „Aha, pa ima smisla“. I to vam je tako sa snovima.

Evo me, postala sam moja baba. U vunenom prsluku ’ranim živinu i čekam neke opskurne drugare da dođu na raku (ne od grob, već od rakija), pa da bistrimo politiku. Dođosmo tako i do zaključka: Dobrodošli u novi srednji vek u kojem vredi samo jedno pravilo – Ko je jači, taj i tlači.

Juče u prigradskom autobusu žena sa otvorenim kišobranom manevriše između sedišta. Nudimo joj pomoć da zatvori kišobran, a ona uporno odbija, kaže: „Ne, ne, ne može da se zatvori, ali još nije za bacanje. Čujem ekonomskog tigra kako kaže: „Rrrrhoarrr!“, ali hoću da verujem da je gospođa jednostavno osobenjak. I opet iznova razmišljam koliko je ljudskom društvu potrebno nešto kao Kardov Govornik za mrtve. Čovek nikada neće spoznati koliko je zemlja teška, čak i kada bude na njemu. Nadu je potrebno, nositi tiho, da je neko ne čuje i ne slomi.

Nego, da razgalimo srca junačka uz Smak i Crossroads. Točak mi je tu bolji od Kleptona, a Pera Džo je najjači belac na usnoj harmonici i… kad to Srbija nije bila svet? Kad naučiš da živiš posle života koji te nije ni sreo, onda možeš da stvaraš, gajiš i gradiš slobodom svako udisaja. I neočekivano postane moguće. Postoji mir u ovakvim trenucima koji jednostavno znaju kako da te zadrže u sebi.

Znaš šta, mama? Hajde ti malo sedi, podigni noge na tabure… Mi ćemo ti skuvati čaj (dodaćemo i malo ruma), ti odmori. Mi ćemo preuzeti ostatak dana. Osećaj kad je kuća pod konac i konačno sedneš uz kafu poseban je nivo unutrašnjeg mira. Pre sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo. Život postaje dosta lepši kad se odbace stari preziri i iluzije o savršenoj slobodi. Vreme je da prestanemo umirati pre vremena.

Vaistinu se preporodi.

P.S. Grlim mislima sve one koje ne mogu rukama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo