Povežite se sa nama

FOKUS

Ja sam zakon

Objavljeno prije

11 godina

na

milo-djukanovic-333

Kontroverzni političar i biznismen Milo Đukanović ponovo je sa komandnog mjesta podviknuo puku i pravosuđu zahtijevajući da njega, njegove saradnike, srodnike i poslovne partnere uzmu u zaštitu, i tako sačuvaju ugled države.

,,Imali smo aferu Snimak, imali smo izmišljenu aferu napada na novinare Vijesti u Podgorici, pa onda aferu Brajušković (misli se na aferu crne trojke, primjedba Monitora)”, prisjećao se Đukanović početkom nedjelje. ,,Zajedničko za sve to je da još ne postoji efikasan i profesionalni državni organ koji štiti državu od takvih ataka. Dok nema toga, pojaviće se i sljedeći jer je ovdje očigledno moguće blatiti državu. Znači, moramo se zapitati ko je u ovoj državi od institucija sistema zadužen da zaštiti državu od permanentnog blaćenja?”

Tu se premijer posebno pozabavio tvrdnjama Brajuška Brajuškovića o policijskim crnim trojkama koje su, pod okriljem mraka, napadale i prebijale protivnike režima – od pokojnog Duška Jovanovića pa dalje, sve do Željka Ivanovića i Tufika Softića.

,,Nemoguće je obaviti profesionalno posao prema državi, ako afera Brajušković za epilog ne bude imala ili hapšenje i presudu nekadašnjem direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću ili hapšenje i presudu nekog ko je sve to kazao za nečiji račun”, konstatovao je Đukanović. Njemu, izgleda, ne smeta to što državno tužilaštvo nije osporilo Brajuškovićeve navode. Oni su od ove priče pobjegli uz alibi da tvrdnje bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) nijesu potkrijepljene materijalnim dokazima.

Da je pravosuđe kukavičko, Đukanović se uvjerio na vlastitom primjeru. Za razliku od Brajuškovića, koji imenovao samo osobe koje su pretukle Jovanovića, Đukanović je javnosti otkrio ime navodnog naručioca njegovog ubistva!

U martu ove godine, na konferenciji za štampu posvećenu rezultatima njegove vlade nakon 100 dana mandata, premijer je obznanio: ,,Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ. Taj čovjek koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ – može više poslužiti kao mrtav – onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao sumnje dodao je detalj: ,,To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”.

Prethodno je Vladimir Beba Popović, kontroverzni svjedok i tumač brojnih događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, pomenuti politički kišobran gostujući u Živoj istini smjestio u ruke Vojislava Koštunice. Nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović.

A ni on to nije tajio. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, bio je uporan. ,,Spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”.

Problem je što nadležni državni organi nijesu vjerovali u istinitost tvrdnji crnogorskog premijera. Ministar policije Raško Konjević izjavio je kako on drži da je Đukanović Koštunicu optužio ,,u kontekstu predsjedničke kampanje”. I u Državnom tužilaštvu su ignorisali Đukanovićevu priču. Premijeru za utjehu, makar hapšenje glasnika niko nije pominjao. A možda oni i ne znaju da postoje krivična djela lažno prijavljivanje i uznemiravanje javnosti.

Đukanoviću nije bilo za nauk što je nekada tvrdio da Dubrovčani pale stare gume kako bi optužili JNA za bombardovanje grada. Ne smetaju mu sve gadosti i laži kojima njegovi štitonoše pravdaju deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica. Nije ga briga za torturu i šikanu kroz koju je prošao Slobodan Pejović, policijski inspektor koji je objelodanio taj ratni zločin. Đukanović nema objašnjenje za dokumenta crnogorskog DB-a, registarske tablice i oružne listove kojima su službe pod njegovom kontrolom snabdijevale zemunce Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića – izvršioce atentata na Zorana Đinđića…Ne zna za muke kroz koje prolazi Goran Stanković nakon što je odlučio da posvjedoči o policijskoj torturi nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Đukanović ponovo, ne čekajući na nadležne, presuđuje kako je napad Vladimira Popovića na novinare Vijesti – izmišljen. ,,Teško mogu prokomentarisati napad koji se nije dogodio, jer sam razumio i da je državni tužilac ustanovio da nije bilo napada, što će reći da je to bilo medijska konstrukcija…”. Ne mari Đukanović ni za to što je njegov prijatelj priznao da je (psujući i pljujući) razoružao novinare oduzimajući im opremu za rad. Jednako je, svojevremeno, Đukanović u zaštitu uzimao još jednog uličnog nasilnika i napadača na novinare – Miomira Mugošu. Kada je ovaj osuđen zbog napada na novinare premijer je to prečuo i prešutao.

Poslovično selektivan, Milo Đukanović je i u Budvi zaboravio da pomene afere koje su zaista naštetile ugledu Crne Gore. I debelo je koštale. A bilo bi baš zgodno da je od Vesne Medenice i Veselina Vučkovića zatražio zaštitu od Ministarstva finansija SAD koje je, zbog korumpiranja crnogorskih i makedonskih zvaničnika, kaznilo Dojče telekom sa skoro 100 miliona dolara. Ta je vijest obišla zemaljsku kuglu, praćena tvrdnjom da je novac namijenjen korupciji otišao na račun ,,advokatice, sestre najvećeg državnog zvaničnika”. Svi znamo da je riječ o Ani Kolarević i Milu Đukanoviću.

Prećutao je aferu Prva banka i činjenicu da su on i njegov brat Aco Đukanović, kao njeni većinski vlasnici, kredit državi vraćali novcem poreskih obveznika. Taj su im novac obezbijedili ministri i članovi vlade, sadašnji i bivši, direktno potčinjeni premijeru Đukanoviću.

Čudo Đukanović ne traži da tužilaštvo, štiteći interese Crne Gore, procesuira briselski Komitet za operativno upravljanje i pouzdanost rada energetskog sistema koji je proljetos obznanio da je Crna Gora prva, a vjerovatno i posljednja država u Evropi, uhvaćena u krađi struje iz sistema Evropske interkonekcije. Premijer je tada, kaže, znao ,,da se neka struja troši”, da bi naknadno obznanio kako je njegova Vlada dala ,,prećutnu saglasnost” KAP-u da ne plaća utrošenu struju, a EPCG da uštedi na obaveznim porezima i doprinosima namijenjenim državnom budžetu.

Nije Đukanoviću prvi put da zahtijeva hapšenje neistomišljenika i političkih protivnika. Nekada bi on taj zahtjev provukao kao polu šalu-polu prijetnju. U aprilu prošle godine, na predizbornoj tribini u Tivtu, predložio je da ,,ukoliko se u Crnoj Gori moraju sprovesti hapšenja na kojima insistira EU”, u zatvore treba da idu čelnici opozicije i vlasnici nepodobnih medija. Jasno je aludirao na potencijalne osuđenike: Nebojšu Medojevića i Branka Radulovića iz PzP, bivšeg lidera SNP Predraga Bulatovića, čelnike NOVE Andriju Mandića i Gorana Danilovića i Miodraga Perovića, osnivača i suvlasnika Monitora i Vijesti.

Ne tako davno, slične prijetnje zaista su vodile u zatvor.

Aćim Višnjić, nekadašnji poslanik SRS u Skupštini Crne Gore našao se na optuženičkoj klupi u oktobru 1994. godine zato što je, prema optužnici osnovnog javnog tužioca u Podgorici, ,,javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore” (Mila Đukanovića – prim. Monitora) i izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Crne Gore tako što je, pored ostalog, tvrdio da su 12,5 miliona dolara ,,vlade Mila Đukanovića i Nikole Šainovića, preko Jugodrva, ukrale za naftu”. Da ,,Vlada lupeža” a da se ,,Zakon ne može sprovesti, jer u sudovima sjedi veliki broj kriminalaca …”. Višnjiću nije pomogao ni poslanički imunitet ni to što je u sudnicu donio ,,dva kila dokaznog materijala”. Poslije tri dana suđenja osuđen je na pet mjeseci zatvora.

Rijetki su već tada spoznali ono što danas postaje jasno mnogim mislećim ljudima u Crnoj Gori. Đukanović pokušava da sačuva vlast i porodično blago tako što se sa neistomišljenicima obračunava sljedeći svoje političke uzore – Aleksandra Karađorđevića i Slobodana Miloševića.

Prvi je 1920. godine, nakon što su se komunisti na izborima pokazali kao ozbiljna prijetnja monarhiji i krugu privilegovanih oko nje, inicirao donošenje Obznane kojom je naloženo da se ,,do rješenja Ustava Kraljevine SHS zabrani svaka komunistička i druga rastrojna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili mir i spokojstvo Države”. Eto odakle prepisuje Šef. A Obznana je, bilježe istoričari, skupa sa naknadno donijetim Zakonom o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi u zatvor odvela nekih deset hiljada ljudi. Da ne bi ,,mutili mir i spokojstvo države”. Konačno, Aleksandar je 1929. ukinuo Ustav i ozvaničio diktaturu.

Preselimo se sada u mart 1989. godine. Plato ispred Skupštine SFRJ. Malo više od godinu nakon što je u Crnoj Gori instalirao marionetski režim predvođen Momirom Bulatovićem, Svetozarom Marovićem i Milom Đukanovićem, Slobodan Milošević drži slovo okupljenima. Masa skandira: ,,Uhapsite Vlasija” (Azem Vlasi, visoki komunistički funkcioner sa Kosova). Milošević obećava: ,,Ne čujem dobro, ali želim da vam odgovorim da će oni koji manipulišu radi ostvarenja političkih ciljeva protiv Jugoslavije biti uhapšeni”. I koji dan kasnije Azem Vlasi je uhapšen.

Đukanović je, ne treba sumnjati, učio od velikih majstora despotija i diktature. Da li će to biti dovoljno?

Po izlasku sa robije u Spužu Aćim Višnjić je poručio da svoje zatvorske cipele ostavlja Milu Đukanoviću. Da li ga one još čekaju ne zna se. A mogle bi zatrebati. Pošto ni jedan strah nije vječan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

11 sati

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UZ PROTIVLJENJE CBCG, BEZ SAGLASNOSTI EK, PONOVO USVOJEN ZAKON O RAZVOJNOJ BANCI: Vladina igračka

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Oktobra, 2024

Objavio:

Teško je naći stručnjaka koji se protivi ideji formiranja razvojne banke.  Još teže onoga ko bez primjedbi podržava model za koji su se opredijelili Vlada i vladajuća većina, skrivajući potencijalne rizike svog nauma

 

 

Glasovima 42 poslanika vladajuće većine u Skupštini je i drugi put usvojen Zakon o razvojnoj banci, nakon što ga je predsjednik države, krajem avgusta, vratio parlamentu na ponovno izglasavanje. Jakov Milatović  sada je dužan da potpiše novi Zakon.

Prema usvojenom zakonu, osnivač razvojne banke biće Vlada, a banka će  preuzeti sve poslove, imovinu i zaposlene sadašnjeg Investiciono-razvojnog fonda (IRF). Fond će biti ugašen čim se banka upiše u Centralni registar privrednih subjekata, a njegova imovina, 90 miliona eura, postaće osnivački kapital nove banke.

Transformacijom IRF u razvojnu banku planira se primjena dodatnih podsticaja konkurentnosti crnogorske privrede kroz intenziviranje pristupa grantovima dostupnim kroz EU fondove, najavljivali su predlagači ovog Zakona iz poslaničkog kluba pokreta Evropa sad. “Jedna od ključnih prednosti transformacije IRF u razvojnu banku odnosi se na unapređenje modela finansiranja na bazi pristupa EU fondovima, s posebnim fokusom na kombinovane modele koji uključuju i značajne grant komponente”, navedeno je u obrazloženju prijedloga zakona uz očekivanje da će buduća državna banka više pomagati izvoznicima, proizvođačima i poljoprivrednicima.

Najavljuje se i, takođe izdašnija, podrška razvojnim regionalnim projektima. Prema usvojenom Zakonu, Vlada će izdavati garancije na cjelokupan iznos kredita plasiranog iz razvojne banke za projekte koji, prema ocjeni izvršne vlasti, budu doprinosili razvoju određenih područja i djelatnosti, ili će banci nadoknađivati eventualne gubitke. Po slovu novog Zakona, za razliku od komercijalnih banaka, razvojna banka ne posluje sa primarnim ciljem ostvarenja dobiti, a očekivani profit od poslovanja neće ići akcionaru (Vladi) već će se ulagati u dalji razvoj.

Ideja o osnivanju razvojne banke nije nova. Prethodni predlagači su se najčešće fokusirali na sada prihvaćeni model transfromacije IRF u razvojnu banku ali izvršne vlasti ni jednom nijesu zagrizle da uđu u realizaciju te ideje. Zanimljivo je da je prethodnu, nesupješnu, inicijativu za formiranje razvojne banke pokrenuo tadašnji poslanik Branko Radulović a da je ona odbijena od strane Vlade Zdravka Krivokapića.

“Ministarstvo finansija i socijalnog staranja smatra da treba nastaviti sa jačanjem regulatornih i institucionalnih kapaciteta IRF-a i reformom kreditne politike IRF-a, a ideju o transformaciji IRF-a i stvaranju nove institucije na tržištu razmotriti u nekom od narednih ciklusa kreiranja ekonomske politike”, piše u tadašnjem mišljenju Vlade. Ministar finansija u toj vladi bio je aktuelni premijer Milojko Spajić.

Evo je, izgleda,  došlo vrijeme za razvojnu banku. Tim prije što je proistekla iz partije kojoj je Spajić na čelu.

Tri su osnovne razlike između buduće razvojne banke i sadašnjeg Investiciono razvojnog fonda. Dok jedni u tome vide njenu šansu i pogodnost za buduće korisnike kredita a, tako, i  razvoj crnogorske privrede, drugi se plaše mogućih zloupotreba. Prisjećajući se, uz ostale zamjerke, i neslavnog završetka prethodnih banaka kojima su većinski vlasnici  bili država i državna preduzeća.

Među skeptične možemo ubrojati i Savjet Centralne banke Crne Gore kao i Delegaciju EU u Podgorici. Od njih smo početkom septembra saznali da, iako je to bilo očekivano i vjerovatno neophodno, izvršne i zakonodavne vlasti u Podgorici nijesu konsultovale Evropsku komisiju prilikom pripreme i usvajanja Zakona o razvojnoj banci.

Iz Delegacije EU uvijeno, a iz Savjeta CBCG eksplicitno, stigao je stav da pojedine odredbe tog Zakona nijesu usaglašenje sa pravnim tekovinama EU. U Skupštini smo čuli  mišljenja predstavnika opozicije po kojima je Zakon o razvojnoj banci u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore. Na sve te primjedbe iz vladajuće većine su odgovorili kako će se zakon popravljati i dotjerivati  “u hodu”. Uglavnom podzakonskim aktima koje treba usvojiti da bi cijela priča o razvojnoj banci prestala biti priča a postala finansijska realnost u Crnoj Gori.

Vratimo se spornim mjestima. Za razliku od Fonda, banka će moći da sakuplja depozite fizičkih i pravnih lica. Za početak, to znači da bi Vlada državne depozite mogla premjestiti iz komercijalnih u buduću razvojnu banku. Isto bi moglo biti sugerisano/naređeno i državnim preduzećima. Tako bi se raspoloživa sredstva u razvojnoj banci mogla dramatično uvećati dok bi mogla biti umanjena profitabilnost ili čak ugrožena likvidnost makar nekih komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori. Zaživi li u punoj mjeri, novi zakon bi omogućio i građanima da svoja sredstva deponuju u razvojnu banku. Vjerujući da će ona tamo biti sigurnija nego bilo gdje drugo. A nije tako.

Usvojeni zakon predviđa (član 4) da država garantuje za obaveze razvojne banke osim za depozite! Za deponente ne važe ni garancije koje imaju u “običnim”, komercijalnim bankama gdje im, na primjer, sigurnost ušteđevine garantuje Zakon o zaštiti depozita i istoimeni Fond. Iz njega su, sjetimo se, sa približno 100 miliona eura najvećim dijelom obeštećeni klijenti banaka u vlasništvu Duška Kneževića nakon njihovog posrnuća.

“Postavlja se i pitanje da li će deponenti koji nijesu dovoljno informisani biti u mogućnosti da razlikuju Razvojnu banku od ostalih kreditnih institucija, u koju će plasirati sredstva motivisani očekivano većim kamatnim stopama, rukovodeći se time da je riječ o državnoj kreditnoj instituciji gdje su im depoziti garantovani, ne znajući da nemaju pravo zaštite depozita, u skladu sa Zakonom o zaštiti depozita, odnosno da za njihove depozite neće garantovati Fond za zaštitu depozita”, navodi se u Mišljenju Savjeta CBCG koje su u Vladi imali prije nego je Zakon prvi put usvojen. Ali,  taj dokument nijesu predočili poslanicima.

Dodatno, iz CBCG upozoravaju da bi se pravom razvojne banke na prijem depozita moglo “ugroziti jedno od osnovnih principa funkcionisanja razvojnih državnih finansijskih institucija” -,načela nekonkurencije sa bankarskim sektorom.

“Ova institucija (razvojna banka – prim. Monitora) bi se stavila u privilegovani položaj u odnosu na banke koje su dužne da ispunjavaju sve regulatorne zahtjeve koji se odnose na njih i da pritom uplaćuju naknade po osnovu doprinosa za Fond za zaštitu depozita i Sanacioni fond u skladu sa zakonom. Stavljanjem u privilegovani položaj instituciju koja podliježe manjim prudencijalnim zahtjevima u odnosu na ostale učesnike na finansijskom tržištu moglo bi da dovede do narušavanja stabilnosti finansijskog sistema, posebno uzimajući u obzir njenu veličinu…”, naveli su iz CBCG a Vlada i parlament – prećutali.

Sjećanja na staru deviznu štednju a potom i na mrežu paradržavnih štedionica koje su opljačkale građane Crne Gore (Jezda, Dafina, Inos banka…) bude nespokoj. I morale su biti dovoljan razlog da se ovim zakonskim odredbama pristupi sa mnogo više pažnje, ozbiljnosti i znanja.

Slične dileme vezane su i za pravo razvojne banke da obavlja platni promet. Takvu mogućnost – pravo da otvaraju račune klijentima preko kojih se vrše naplate potraživanja, isplate računa, plata, poreza… – nemaju razvojne banke koje su mogle poslužiti kao primjer predlagačima novog zakona. Uz to, opominju iz CBCG, važećim EU direktivama “nije data mogućnost da pružaoci platnih usluga, odnosno platnog prometa budu i subjekti kao što je predložena Razvojna banka”.

Da li bi to nesaglasje sa EU standardima i direktivama moglo uticati i na očekivani priliv sredstava iz EU fondova na koja promoteri razvojne banke bezrezervno računaju? I šta ako tog novca ne bude? Tim prije što smo već čuli naum izvršnih vlasti da se neki najavljeni projekti (naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice…), čiji gabariti prelaze realne mogućnosti Crne Gore, značajnim dijelom finansiraju preko razvojne banke. Ne bi bilo prvi put da stvarni novac državnih preduzeća, po naređenju odozgo deponovan na računima kod određenih (uglavnom državnih) banaka,  pojedu tuđi megalomanski projekti.

Treća, jednako važna razlika između IRF-a i buduće razvojne banke jeste pitanje imenovanje upravljačkog kadra i kontrola poslovanja. Iz tog procesa će, kada je buduća banka u pitanju, biti isključeni ne samo CBCG već i parlament. Za imenovanje Nadzornog i Upravnog odbora, koji će upravljati bankom i račune polagati isključivo vladi, predviđena je jedna teško prevodiva šema čija je suština da oni samo određuju kriterijume i međusobno se biraju na funkcije. CBCG, kao  monetarna vlast, u tom procesu nema nikakvo učešće. Dok, recimo, ima pravo veta na imenovanje članova top menadžmenta svake od komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori.

Zapravo, iz CBCG ne moraju znati ni kome razvojna banka daje kredite, ni koliki su iznosi u pitanju. Pošto, ako se nešto ne izmijeni tzv. podzakonskim aktima,  razvojna banka nema obavezu dostavljanja podataka za Registar kreditnih zaduženja koje vodi CBCG. Umjesto toga, navodi se u mišljenju Savjeta CBCG, Zakon predviđa da se javnost rada razvojne banke “ostvaruje dostavljanjem izvještaja o radu i godišnjih finansijskih iskaza sa mišljenjem revizora Vladi na upoznavanje, kao i objelodanjivanjem uslova za korišćenje sredstava Razvojne banke”.

Mogu li najavljene niže kamate i duži rokovi otplate (sve su to za sada samo obećanja) za finansiranje razvojnih projekata države, privrednike i poljoprivrednike nadomjestiti moguće rizike. Podsjetimo, razvojna banka će, samo sa imovinom IRF-a, biti veća od značajnog broja postojećih komercijalnih banaka, od kojih su neke i sistemske, što znači da mogu da utiču na kretanja u ukupnom finansijskom i privrednom sistemu Crne Gore.

Dok to ne saznamo, ostaje da se divimo vlastima koje su još jednom pokazale sposobnost da i najbolje, već sasvim razrađene ideje, pretvore u rizičnu praksu. Uz bojazan da bi nas nova igračka u vladinim rukama mogla (pre)skupo koštati.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo