Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, LIDER RADNIČKE PARTIJE: Iskra slobode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Radnička partija na čijem ste čelu pozvala je Svetozara Marovića da vrati nezakonito stečeni novac i uplati ga na račun Fonda rada. Ništa?
VUČINIĆ: Da, pozvali smo ga da vrati nezakonito stečeni novac i da ga podijeli sirotinji, jer svakog koga zateknu da otuđuje, posebno od naroda i države, treba pozvati da vrati ono što je uzeo i omogućiti mu pošteno suđenje. A posebno Svetozara Marovića koji je nastupao u javnosti kao da mu je sitnica i dati život za Crnu Goru.

Marović je naš poziv ignorisao, ne grize savjest. Pokazalo se da mu je novac bio glavni motiv, ideologija i božanstvo svih ovih godina dok je kroz narod prosipao ljubav prema Crnoj Gori i u stavu mirno slušao himnu sa jednom rukom na srcu, a drugom na džepu. Na potezu je vrhovni državni tužilac Ivica Stanković.

MONITOR: Ima li još onih koje bi trebalo pozvati da vrate novac?
VUČINIĆ: Ako mislite na premijera Mila Đukanovića, uputiti njemu poziv da vrati ono što je otuđio uzaludan je posao, jer ga bije glas da je „tvrd na pare” i da teško poteže novčanik i za mnogo manje, a ne bogatstvo koje je stekao uzimajući od naroda i države koju je u međuvremenu toliko zavolio da je prisvojio, pa je sada krčmi sa rodbinom, prijateljima, kumovima i ostalim poslovnim partnerima.

Da li će Ivica Stanković dokazati da Milo Đukanović nije mogao steći toliko bogatstvo od prekovremenog rada, pošto premijer uvijek naglašava da je vrlo predan poslu i da radi po 16 i više sati dnevno, ostaje da se vidi.

MONITOR: Saopštili ste da će se Radnička partija zalagati za donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine funkcionera. Šta su još ciljevi partije?
VUČINIĆ: Da više ne bi pozivali bilo koga da vrati opljačkano potrebno je pod hitno donijeti zakon o utvrđivanju porijekla imovine i zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine, naravno uz zapljenu nezakonito stečanog novca crnogorskih građana na računima u inostranstvu.

Radnička partija je formirana da se bori za prava običnog čovjeka, njegovu porodicu i njegovo dostojanstvo kojeg je režim svih ovih godina uništavao, pljačkao i ponižavao. U našem fokusu su osnovna životna pitanja – kako obezbijediti radno mjesto, kako ga sačuvati, kako mladima obezbijediti budućnost, a penzionerima miran i podnošljiv život u starosti, kako onome ko se odluči za život na selu omogućiti da živi od svojih proizvoda.

Crna Gora je zarobljena država i mi nijesmo slobodno društvo. Mi smo partitokratska država sa oligarhijskim oblikom vladavine, jer su sve državne institucije stavljene u službu jedne partije koja silom održava vlast u zemlji sa kojom upravlja nekoliko porodica usko povezanih rodbinskim i tajkunsko mafijaškim vezama.

Zato je glavni cilj Radničke partije oslobođenje Crne Gore od odnarođene i kriminogene vlasti, da bi se stvorio prostor za poštenu i slobodnu političku utakmicu. Nakon toga krenulo bi se ka stvaranju humanijeg i naprednijeg društva, pravednom raspodjelom društvenog bogatstva. Na ovolikom prostoru i sa ovim brojem stanovnika i prirodnim bogatstvom, morali bismo daleko bolje i kvalitetnije da živimo nego danas kada je većina građana primorana da se bori za egzistencijalni opstanak.

Naravno, jedan od osnovnih razloga formiranja Radničke partije je borba za radnička prava koja su danas više nego ugrožena, jer su nas vlastodršci vratili više od stotinu godina unazad, u vrijeme divljeg kapitalizma, gdje se radnici tretiraju kao roba i eksploatišu kao mašine, šikaniraju i ponižavaju. Da stvar bude gora, nerijetko neobrazovani i bahati skorojevići, koji su na vlasti ili bliski vlastima, su za zadnjih 26 godina uzeli i opljačkali ogromnu društvenu imovinu, a sada izigravaju privrednike i krupne kapitaliste, dok su naša djeca kod njih nadničari i sluge. Dužnost i obaveza nam je da se borimo za našu djecu.

Siromašni radnici i radnička sirotinja, odnosno lumpenproleterijat, postoji u državama gdje je na vlasti mafija koja sprovodeći diktaturu živi u bogatstvu i luksuzu na račun građana i države. Zato je naše prvo programsko načelo oslobođenje Crne Gore od takve mafijaške vlasti

MONITOR: Iz opozicije se prigovaralo da Vlada opstruira početak primjene usvojenih izmjena Zakona o PIO, koje ste vi izvojevali , a po kojima pravo na penziju imaju stečajci sa 30, odnosno 25 godina staža. O čemu se radi?
VUČINIĆ: Taj zakon je i donesen da bi se pomoglo žrtvama tranzicije, onima koji su u poznim godinama prinuđeni da nadničare, tezgare po buvljacima i snalaze se kako bi preživjeli. Cilj je bio da im se omogući kakva takva socijalna sigurnost, pošto se radi o vrlo malim penzijama, mada je veliko pitanje da li je sa tim penzijama to moguće.

Ministar rada Predrag Bošković, kojeg premijer Đukanović koristi kao ,,džokera” u Vladi, pa da mu on može zamijeniti bilo kojeg ministra, kao što to može džoker u kartama, je nakon usvajanja zakona dojurio u Skupštinu i rekao da sam sa ovim zakonom udario na preostalih 125.000 penzionera i ugrozio održivost Fonda PIO.

To što je ta ista Vlada omogućavala povoljnije penzionisanje za predsjednika Vlade, Skupštine i države, to nije smetalo nikom. Jedino kada se treba pomoći radničkoj sirotinji nailazimo na negodovanje i opstrukciju od strane državnih institucija.

Direktor Fonda PIO Dušan Perović je tražio od mene da kao predlagač Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO dam tumačenje za primjenu zakona. Nadam se da poslije dobijenog tumačenja neće biti nejasnoća i opstrukcije.

MONITOR: Upozorili ste na slučaj radnika Željezare, koji rade i po 16 sati i gdje se proteklih godina dogodilo preko 25 teških povreda na radu. Tražili ste saslušanje ministra rada i ostalih nadležnih. Koliko takva saslušanja uopšte imaju efekta?
VUČINIĆ: Nakon dvije i po godine ćutanja, fabrički sindikat Željezare Toščelik Nikšić uputio je poziv svim državnim institucijama da im pomognu i zaštite od samovolje vlasnika. Tek tada smo saznali šta se sve dešava u toj fabrici, kako se šikaniraju i maltretiraju zaposleni, čak i žene, pod kojim terorom rade i kako ih uz prijetnju otkazima primoravaju da rade prekovremeno u najtežim i po zdravlje i život vrlo opasnim uslovima.

Sve je to uslovilo da za dvije i po godine u Željezari izgube život dva mlada radnika i da bude ne 25 nego preko četrdeset teških povreda na radu. Tamo se ginulo i povređivalo kao na frontu. Ovoliko povreda nije bilo zabilježeno ni kada je Željezara imala 7000 radnika i neuporedivo veću proizvodnju nego danas. Broj radnika sada je manji od 300, sa deset puta manjom proizvodnjom.

Korist od navedenog saslušanja je da je istina izašla na vidjelo o zbivanjima u ovoj fabrici i da je vlasniku Željezare stavljeno do znanja da mora poštovati zakone u Crnoj Gori, a i da postoji neko ko će stati u zaštitu radnika.

Isti poslodavac koji se danas u Željezari iživljava nad zaposlenima je mene kao predsjednika Sindikalne organizacije lažno optužio za mobing i uručio nezakoniti otkaz samo zato što sam predvodio štrajk radnika Čeličane.

MONITOR: Kako ćete se boriti za radnička prava?
VUČINIĆ: Moramo pronaći najefektniji način da bi se krenulo sa samog dna gdje su se našli radnici sa svojim pravima. Najavljenim izmjenama Zakona o radu, koje je na insistiranje Američke privredne komore najavio i premijer, će se nastojati da se radnici prikuju na samo dno. Evo prilike da ustanemo i pobunimo se protiv takvog Zakona o radu i počnemo mijenjati i donositi zakone u korist radnika.

MONITOR: Saopštili ste da ostajete u Demokratskom frontu i ocijenili da je napuštanje Fronta od strane Miodraga Lekića bio pogrešan potez.
VUČINIĆ: Front je najrespektabilnija opoziciona snaga, pri čemu ne želim da umanjujem značaj ostalih opozicionih političkih subjekata. Radničkoj partiji je mjesto u tom savezu. Za tri godine koliko postoji, većina od nas iz DF-a smo mukotrpno učestvovali u izgradnji i jačanju koalicije, pokazajući veliko uvažavanje i poštovanje prema lideru DF-a i pružajući mu pri tom bezrezervnu podršku. Zato je napuštanje Lekića sa pozicije lidera DF-a za mene predstavljalo neshvatljiv potez . Uvažavajući ga, i dalje smatram da živi ljudi mogu pogriješiti pa i nakon ogromnog političkog i diplomatskog iskustva koje gospodin Miodrag Lekić nesumnjivo ima.

Voditi koaliciju kao što je DF, koji je sačinjen od jakih političkih partija, različitih političkih ideologija i orijentacija, jakih i energičnih pojedinaca,dokazanih opozicionara nije bio nimalo lak posao, ali zbog onoga što nam je bilo svima zajedničko, a to je rušenje mafijaškog režima, Miodrag Lekić je trebao da ostane. I da je postojalo 100 razloga za napuštanje bio je 101 razlog za njegov ostanak u DF-u.

MONITOR: Radnička partija se povezuje sa grčkom Sirizom. Koliko smo po vašem mišljenju daleko od Grčke u kojoj je Siriza i preuzela vlast?
VUČINIĆ: Grčka je slobodna zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima. Ovdje u Crnoj Gori mi to nijesmo doživjeli. Ono što se desilo u Grčkoj, taj plamen koju su zapalili ljevičari, nosioci pravdoljubivih ideja i ideja poštenja, solidarnosti, jednakosti i jedinstva je moralo da ima odjeka i ovdje, pa ako ništa drugo, barem da iskre tog plamena koje su pale svuda po Evropi podržimo osnivanjem istinske ljevičarske partije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo