Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, LIDER RADNIČKE PARTIJE: Iskra slobode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Radnička partija na čijem ste čelu pozvala je Svetozara Marovića da vrati nezakonito stečeni novac i uplati ga na račun Fonda rada. Ništa?
VUČINIĆ: Da, pozvali smo ga da vrati nezakonito stečeni novac i da ga podijeli sirotinji, jer svakog koga zateknu da otuđuje, posebno od naroda i države, treba pozvati da vrati ono što je uzeo i omogućiti mu pošteno suđenje. A posebno Svetozara Marovića koji je nastupao u javnosti kao da mu je sitnica i dati život za Crnu Goru.

Marović je naš poziv ignorisao, ne grize savjest. Pokazalo se da mu je novac bio glavni motiv, ideologija i božanstvo svih ovih godina dok je kroz narod prosipao ljubav prema Crnoj Gori i u stavu mirno slušao himnu sa jednom rukom na srcu, a drugom na džepu. Na potezu je vrhovni državni tužilac Ivica Stanković.

MONITOR: Ima li još onih koje bi trebalo pozvati da vrate novac?
VUČINIĆ: Ako mislite na premijera Mila Đukanovića, uputiti njemu poziv da vrati ono što je otuđio uzaludan je posao, jer ga bije glas da je „tvrd na pare” i da teško poteže novčanik i za mnogo manje, a ne bogatstvo koje je stekao uzimajući od naroda i države koju je u međuvremenu toliko zavolio da je prisvojio, pa je sada krčmi sa rodbinom, prijateljima, kumovima i ostalim poslovnim partnerima.

Da li će Ivica Stanković dokazati da Milo Đukanović nije mogao steći toliko bogatstvo od prekovremenog rada, pošto premijer uvijek naglašava da je vrlo predan poslu i da radi po 16 i više sati dnevno, ostaje da se vidi.

MONITOR: Saopštili ste da će se Radnička partija zalagati za donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine funkcionera. Šta su još ciljevi partije?
VUČINIĆ: Da više ne bi pozivali bilo koga da vrati opljačkano potrebno je pod hitno donijeti zakon o utvrđivanju porijekla imovine i zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine, naravno uz zapljenu nezakonito stečanog novca crnogorskih građana na računima u inostranstvu.

Radnička partija je formirana da se bori za prava običnog čovjeka, njegovu porodicu i njegovo dostojanstvo kojeg je režim svih ovih godina uništavao, pljačkao i ponižavao. U našem fokusu su osnovna životna pitanja – kako obezbijediti radno mjesto, kako ga sačuvati, kako mladima obezbijediti budućnost, a penzionerima miran i podnošljiv život u starosti, kako onome ko se odluči za život na selu omogućiti da živi od svojih proizvoda.

Crna Gora je zarobljena država i mi nijesmo slobodno društvo. Mi smo partitokratska država sa oligarhijskim oblikom vladavine, jer su sve državne institucije stavljene u službu jedne partije koja silom održava vlast u zemlji sa kojom upravlja nekoliko porodica usko povezanih rodbinskim i tajkunsko mafijaškim vezama.

Zato je glavni cilj Radničke partije oslobođenje Crne Gore od odnarođene i kriminogene vlasti, da bi se stvorio prostor za poštenu i slobodnu političku utakmicu. Nakon toga krenulo bi se ka stvaranju humanijeg i naprednijeg društva, pravednom raspodjelom društvenog bogatstva. Na ovolikom prostoru i sa ovim brojem stanovnika i prirodnim bogatstvom, morali bismo daleko bolje i kvalitetnije da živimo nego danas kada je većina građana primorana da se bori za egzistencijalni opstanak.

Naravno, jedan od osnovnih razloga formiranja Radničke partije je borba za radnička prava koja su danas više nego ugrožena, jer su nas vlastodršci vratili više od stotinu godina unazad, u vrijeme divljeg kapitalizma, gdje se radnici tretiraju kao roba i eksploatišu kao mašine, šikaniraju i ponižavaju. Da stvar bude gora, nerijetko neobrazovani i bahati skorojevići, koji su na vlasti ili bliski vlastima, su za zadnjih 26 godina uzeli i opljačkali ogromnu društvenu imovinu, a sada izigravaju privrednike i krupne kapitaliste, dok su naša djeca kod njih nadničari i sluge. Dužnost i obaveza nam je da se borimo za našu djecu.

Siromašni radnici i radnička sirotinja, odnosno lumpenproleterijat, postoji u državama gdje je na vlasti mafija koja sprovodeći diktaturu živi u bogatstvu i luksuzu na račun građana i države. Zato je naše prvo programsko načelo oslobođenje Crne Gore od takve mafijaške vlasti

MONITOR: Iz opozicije se prigovaralo da Vlada opstruira početak primjene usvojenih izmjena Zakona o PIO, koje ste vi izvojevali , a po kojima pravo na penziju imaju stečajci sa 30, odnosno 25 godina staža. O čemu se radi?
VUČINIĆ: Taj zakon je i donesen da bi se pomoglo žrtvama tranzicije, onima koji su u poznim godinama prinuđeni da nadničare, tezgare po buvljacima i snalaze se kako bi preživjeli. Cilj je bio da im se omogući kakva takva socijalna sigurnost, pošto se radi o vrlo malim penzijama, mada je veliko pitanje da li je sa tim penzijama to moguće.

Ministar rada Predrag Bošković, kojeg premijer Đukanović koristi kao ,,džokera” u Vladi, pa da mu on može zamijeniti bilo kojeg ministra, kao što to može džoker u kartama, je nakon usvajanja zakona dojurio u Skupštinu i rekao da sam sa ovim zakonom udario na preostalih 125.000 penzionera i ugrozio održivost Fonda PIO.

To što je ta ista Vlada omogućavala povoljnije penzionisanje za predsjednika Vlade, Skupštine i države, to nije smetalo nikom. Jedino kada se treba pomoći radničkoj sirotinji nailazimo na negodovanje i opstrukciju od strane državnih institucija.

Direktor Fonda PIO Dušan Perović je tražio od mene da kao predlagač Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO dam tumačenje za primjenu zakona. Nadam se da poslije dobijenog tumačenja neće biti nejasnoća i opstrukcije.

MONITOR: Upozorili ste na slučaj radnika Željezare, koji rade i po 16 sati i gdje se proteklih godina dogodilo preko 25 teških povreda na radu. Tražili ste saslušanje ministra rada i ostalih nadležnih. Koliko takva saslušanja uopšte imaju efekta?
VUČINIĆ: Nakon dvije i po godine ćutanja, fabrički sindikat Željezare Toščelik Nikšić uputio je poziv svim državnim institucijama da im pomognu i zaštite od samovolje vlasnika. Tek tada smo saznali šta se sve dešava u toj fabrici, kako se šikaniraju i maltretiraju zaposleni, čak i žene, pod kojim terorom rade i kako ih uz prijetnju otkazima primoravaju da rade prekovremeno u najtežim i po zdravlje i život vrlo opasnim uslovima.

Sve je to uslovilo da za dvije i po godine u Željezari izgube život dva mlada radnika i da bude ne 25 nego preko četrdeset teških povreda na radu. Tamo se ginulo i povređivalo kao na frontu. Ovoliko povreda nije bilo zabilježeno ni kada je Željezara imala 7000 radnika i neuporedivo veću proizvodnju nego danas. Broj radnika sada je manji od 300, sa deset puta manjom proizvodnjom.

Korist od navedenog saslušanja je da je istina izašla na vidjelo o zbivanjima u ovoj fabrici i da je vlasniku Željezare stavljeno do znanja da mora poštovati zakone u Crnoj Gori, a i da postoji neko ko će stati u zaštitu radnika.

Isti poslodavac koji se danas u Željezari iživljava nad zaposlenima je mene kao predsjednika Sindikalne organizacije lažno optužio za mobing i uručio nezakoniti otkaz samo zato što sam predvodio štrajk radnika Čeličane.

MONITOR: Kako ćete se boriti za radnička prava?
VUČINIĆ: Moramo pronaći najefektniji način da bi se krenulo sa samog dna gdje su se našli radnici sa svojim pravima. Najavljenim izmjenama Zakona o radu, koje je na insistiranje Američke privredne komore najavio i premijer, će se nastojati da se radnici prikuju na samo dno. Evo prilike da ustanemo i pobunimo se protiv takvog Zakona o radu i počnemo mijenjati i donositi zakone u korist radnika.

MONITOR: Saopštili ste da ostajete u Demokratskom frontu i ocijenili da je napuštanje Fronta od strane Miodraga Lekića bio pogrešan potez.
VUČINIĆ: Front je najrespektabilnija opoziciona snaga, pri čemu ne želim da umanjujem značaj ostalih opozicionih političkih subjekata. Radničkoj partiji je mjesto u tom savezu. Za tri godine koliko postoji, većina od nas iz DF-a smo mukotrpno učestvovali u izgradnji i jačanju koalicije, pokazajući veliko uvažavanje i poštovanje prema lideru DF-a i pružajući mu pri tom bezrezervnu podršku. Zato je napuštanje Lekića sa pozicije lidera DF-a za mene predstavljalo neshvatljiv potez . Uvažavajući ga, i dalje smatram da živi ljudi mogu pogriješiti pa i nakon ogromnog političkog i diplomatskog iskustva koje gospodin Miodrag Lekić nesumnjivo ima.

Voditi koaliciju kao što je DF, koji je sačinjen od jakih političkih partija, različitih političkih ideologija i orijentacija, jakih i energičnih pojedinaca,dokazanih opozicionara nije bio nimalo lak posao, ali zbog onoga što nam je bilo svima zajedničko, a to je rušenje mafijaškog režima, Miodrag Lekić je trebao da ostane. I da je postojalo 100 razloga za napuštanje bio je 101 razlog za njegov ostanak u DF-u.

MONITOR: Radnička partija se povezuje sa grčkom Sirizom. Koliko smo po vašem mišljenju daleko od Grčke u kojoj je Siriza i preuzela vlast?
VUČINIĆ: Grčka je slobodna zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima. Ovdje u Crnoj Gori mi to nijesmo doživjeli. Ono što se desilo u Grčkoj, taj plamen koju su zapalili ljevičari, nosioci pravdoljubivih ideja i ideja poštenja, solidarnosti, jednakosti i jedinstva je moralo da ima odjeka i ovdje, pa ako ništa drugo, barem da iskre tog plamena koje su pale svuda po Evropi podržimo osnivanjem istinske ljevičarske partije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo