Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, LIDER RADNIČKE PARTIJE: Iskra slobode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Radnička partija na čijem ste čelu pozvala je Svetozara Marovića da vrati nezakonito stečeni novac i uplati ga na račun Fonda rada. Ništa?
VUČINIĆ: Da, pozvali smo ga da vrati nezakonito stečeni novac i da ga podijeli sirotinji, jer svakog koga zateknu da otuđuje, posebno od naroda i države, treba pozvati da vrati ono što je uzeo i omogućiti mu pošteno suđenje. A posebno Svetozara Marovića koji je nastupao u javnosti kao da mu je sitnica i dati život za Crnu Goru.

Marović je naš poziv ignorisao, ne grize savjest. Pokazalo se da mu je novac bio glavni motiv, ideologija i božanstvo svih ovih godina dok je kroz narod prosipao ljubav prema Crnoj Gori i u stavu mirno slušao himnu sa jednom rukom na srcu, a drugom na džepu. Na potezu je vrhovni državni tužilac Ivica Stanković.

MONITOR: Ima li još onih koje bi trebalo pozvati da vrate novac?
VUČINIĆ: Ako mislite na premijera Mila Đukanovića, uputiti njemu poziv da vrati ono što je otuđio uzaludan je posao, jer ga bije glas da je „tvrd na pare” i da teško poteže novčanik i za mnogo manje, a ne bogatstvo koje je stekao uzimajući od naroda i države koju je u međuvremenu toliko zavolio da je prisvojio, pa je sada krčmi sa rodbinom, prijateljima, kumovima i ostalim poslovnim partnerima.

Da li će Ivica Stanković dokazati da Milo Đukanović nije mogao steći toliko bogatstvo od prekovremenog rada, pošto premijer uvijek naglašava da je vrlo predan poslu i da radi po 16 i više sati dnevno, ostaje da se vidi.

MONITOR: Saopštili ste da će se Radnička partija zalagati za donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine funkcionera. Šta su još ciljevi partije?
VUČINIĆ: Da više ne bi pozivali bilo koga da vrati opljačkano potrebno je pod hitno donijeti zakon o utvrđivanju porijekla imovine i zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine, naravno uz zapljenu nezakonito stečanog novca crnogorskih građana na računima u inostranstvu.

Radnička partija je formirana da se bori za prava običnog čovjeka, njegovu porodicu i njegovo dostojanstvo kojeg je režim svih ovih godina uništavao, pljačkao i ponižavao. U našem fokusu su osnovna životna pitanja – kako obezbijediti radno mjesto, kako ga sačuvati, kako mladima obezbijediti budućnost, a penzionerima miran i podnošljiv život u starosti, kako onome ko se odluči za život na selu omogućiti da živi od svojih proizvoda.

Crna Gora je zarobljena država i mi nijesmo slobodno društvo. Mi smo partitokratska država sa oligarhijskim oblikom vladavine, jer su sve državne institucije stavljene u službu jedne partije koja silom održava vlast u zemlji sa kojom upravlja nekoliko porodica usko povezanih rodbinskim i tajkunsko mafijaškim vezama.

Zato je glavni cilj Radničke partije oslobođenje Crne Gore od odnarođene i kriminogene vlasti, da bi se stvorio prostor za poštenu i slobodnu političku utakmicu. Nakon toga krenulo bi se ka stvaranju humanijeg i naprednijeg društva, pravednom raspodjelom društvenog bogatstva. Na ovolikom prostoru i sa ovim brojem stanovnika i prirodnim bogatstvom, morali bismo daleko bolje i kvalitetnije da živimo nego danas kada je većina građana primorana da se bori za egzistencijalni opstanak.

Naravno, jedan od osnovnih razloga formiranja Radničke partije je borba za radnička prava koja su danas više nego ugrožena, jer su nas vlastodršci vratili više od stotinu godina unazad, u vrijeme divljeg kapitalizma, gdje se radnici tretiraju kao roba i eksploatišu kao mašine, šikaniraju i ponižavaju. Da stvar bude gora, nerijetko neobrazovani i bahati skorojevići, koji su na vlasti ili bliski vlastima, su za zadnjih 26 godina uzeli i opljačkali ogromnu društvenu imovinu, a sada izigravaju privrednike i krupne kapitaliste, dok su naša djeca kod njih nadničari i sluge. Dužnost i obaveza nam je da se borimo za našu djecu.

Siromašni radnici i radnička sirotinja, odnosno lumpenproleterijat, postoji u državama gdje je na vlasti mafija koja sprovodeći diktaturu živi u bogatstvu i luksuzu na račun građana i države. Zato je naše prvo programsko načelo oslobođenje Crne Gore od takve mafijaške vlasti

MONITOR: Iz opozicije se prigovaralo da Vlada opstruira početak primjene usvojenih izmjena Zakona o PIO, koje ste vi izvojevali , a po kojima pravo na penziju imaju stečajci sa 30, odnosno 25 godina staža. O čemu se radi?
VUČINIĆ: Taj zakon je i donesen da bi se pomoglo žrtvama tranzicije, onima koji su u poznim godinama prinuđeni da nadničare, tezgare po buvljacima i snalaze se kako bi preživjeli. Cilj je bio da im se omogući kakva takva socijalna sigurnost, pošto se radi o vrlo malim penzijama, mada je veliko pitanje da li je sa tim penzijama to moguće.

Ministar rada Predrag Bošković, kojeg premijer Đukanović koristi kao ,,džokera” u Vladi, pa da mu on može zamijeniti bilo kojeg ministra, kao što to može džoker u kartama, je nakon usvajanja zakona dojurio u Skupštinu i rekao da sam sa ovim zakonom udario na preostalih 125.000 penzionera i ugrozio održivost Fonda PIO.

To što je ta ista Vlada omogućavala povoljnije penzionisanje za predsjednika Vlade, Skupštine i države, to nije smetalo nikom. Jedino kada se treba pomoći radničkoj sirotinji nailazimo na negodovanje i opstrukciju od strane državnih institucija.

Direktor Fonda PIO Dušan Perović je tražio od mene da kao predlagač Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO dam tumačenje za primjenu zakona. Nadam se da poslije dobijenog tumačenja neće biti nejasnoća i opstrukcije.

MONITOR: Upozorili ste na slučaj radnika Željezare, koji rade i po 16 sati i gdje se proteklih godina dogodilo preko 25 teških povreda na radu. Tražili ste saslušanje ministra rada i ostalih nadležnih. Koliko takva saslušanja uopšte imaju efekta?
VUČINIĆ: Nakon dvije i po godine ćutanja, fabrički sindikat Željezare Toščelik Nikšić uputio je poziv svim državnim institucijama da im pomognu i zaštite od samovolje vlasnika. Tek tada smo saznali šta se sve dešava u toj fabrici, kako se šikaniraju i maltretiraju zaposleni, čak i žene, pod kojim terorom rade i kako ih uz prijetnju otkazima primoravaju da rade prekovremeno u najtežim i po zdravlje i život vrlo opasnim uslovima.

Sve je to uslovilo da za dvije i po godine u Željezari izgube život dva mlada radnika i da bude ne 25 nego preko četrdeset teških povreda na radu. Tamo se ginulo i povređivalo kao na frontu. Ovoliko povreda nije bilo zabilježeno ni kada je Željezara imala 7000 radnika i neuporedivo veću proizvodnju nego danas. Broj radnika sada je manji od 300, sa deset puta manjom proizvodnjom.

Korist od navedenog saslušanja je da je istina izašla na vidjelo o zbivanjima u ovoj fabrici i da je vlasniku Željezare stavljeno do znanja da mora poštovati zakone u Crnoj Gori, a i da postoji neko ko će stati u zaštitu radnika.

Isti poslodavac koji se danas u Željezari iživljava nad zaposlenima je mene kao predsjednika Sindikalne organizacije lažno optužio za mobing i uručio nezakoniti otkaz samo zato što sam predvodio štrajk radnika Čeličane.

MONITOR: Kako ćete se boriti za radnička prava?
VUČINIĆ: Moramo pronaći najefektniji način da bi se krenulo sa samog dna gdje su se našli radnici sa svojim pravima. Najavljenim izmjenama Zakona o radu, koje je na insistiranje Američke privredne komore najavio i premijer, će se nastojati da se radnici prikuju na samo dno. Evo prilike da ustanemo i pobunimo se protiv takvog Zakona o radu i počnemo mijenjati i donositi zakone u korist radnika.

MONITOR: Saopštili ste da ostajete u Demokratskom frontu i ocijenili da je napuštanje Fronta od strane Miodraga Lekića bio pogrešan potez.
VUČINIĆ: Front je najrespektabilnija opoziciona snaga, pri čemu ne želim da umanjujem značaj ostalih opozicionih političkih subjekata. Radničkoj partiji je mjesto u tom savezu. Za tri godine koliko postoji, većina od nas iz DF-a smo mukotrpno učestvovali u izgradnji i jačanju koalicije, pokazajući veliko uvažavanje i poštovanje prema lideru DF-a i pružajući mu pri tom bezrezervnu podršku. Zato je napuštanje Lekića sa pozicije lidera DF-a za mene predstavljalo neshvatljiv potez . Uvažavajući ga, i dalje smatram da živi ljudi mogu pogriješiti pa i nakon ogromnog političkog i diplomatskog iskustva koje gospodin Miodrag Lekić nesumnjivo ima.

Voditi koaliciju kao što je DF, koji je sačinjen od jakih političkih partija, različitih političkih ideologija i orijentacija, jakih i energičnih pojedinaca,dokazanih opozicionara nije bio nimalo lak posao, ali zbog onoga što nam je bilo svima zajedničko, a to je rušenje mafijaškog režima, Miodrag Lekić je trebao da ostane. I da je postojalo 100 razloga za napuštanje bio je 101 razlog za njegov ostanak u DF-u.

MONITOR: Radnička partija se povezuje sa grčkom Sirizom. Koliko smo po vašem mišljenju daleko od Grčke u kojoj je Siriza i preuzela vlast?
VUČINIĆ: Grčka je slobodna zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima. Ovdje u Crnoj Gori mi to nijesmo doživjeli. Ono što se desilo u Grčkoj, taj plamen koju su zapalili ljevičari, nosioci pravdoljubivih ideja i ideja poštenja, solidarnosti, jednakosti i jedinstva je moralo da ima odjeka i ovdje, pa ako ništa drugo, barem da iskre tog plamena koje su pale svuda po Evropi podržimo osnivanjem istinske ljevičarske partije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo