Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, LIDER RADNIČKE PARTIJE: Iskra slobode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Radnička partija na čijem ste čelu pozvala je Svetozara Marovića da vrati nezakonito stečeni novac i uplati ga na račun Fonda rada. Ništa?
VUČINIĆ: Da, pozvali smo ga da vrati nezakonito stečeni novac i da ga podijeli sirotinji, jer svakog koga zateknu da otuđuje, posebno od naroda i države, treba pozvati da vrati ono što je uzeo i omogućiti mu pošteno suđenje. A posebno Svetozara Marovića koji je nastupao u javnosti kao da mu je sitnica i dati život za Crnu Goru.

Marović je naš poziv ignorisao, ne grize savjest. Pokazalo se da mu je novac bio glavni motiv, ideologija i božanstvo svih ovih godina dok je kroz narod prosipao ljubav prema Crnoj Gori i u stavu mirno slušao himnu sa jednom rukom na srcu, a drugom na džepu. Na potezu je vrhovni državni tužilac Ivica Stanković.

MONITOR: Ima li još onih koje bi trebalo pozvati da vrate novac?
VUČINIĆ: Ako mislite na premijera Mila Đukanovića, uputiti njemu poziv da vrati ono što je otuđio uzaludan je posao, jer ga bije glas da je „tvrd na pare” i da teško poteže novčanik i za mnogo manje, a ne bogatstvo koje je stekao uzimajući od naroda i države koju je u međuvremenu toliko zavolio da je prisvojio, pa je sada krčmi sa rodbinom, prijateljima, kumovima i ostalim poslovnim partnerima.

Da li će Ivica Stanković dokazati da Milo Đukanović nije mogao steći toliko bogatstvo od prekovremenog rada, pošto premijer uvijek naglašava da je vrlo predan poslu i da radi po 16 i više sati dnevno, ostaje da se vidi.

MONITOR: Saopštili ste da će se Radnička partija zalagati za donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine funkcionera. Šta su još ciljevi partije?
VUČINIĆ: Da više ne bi pozivali bilo koga da vrati opljačkano potrebno je pod hitno donijeti zakon o utvrđivanju porijekla imovine i zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine, naravno uz zapljenu nezakonito stečanog novca crnogorskih građana na računima u inostranstvu.

Radnička partija je formirana da se bori za prava običnog čovjeka, njegovu porodicu i njegovo dostojanstvo kojeg je režim svih ovih godina uništavao, pljačkao i ponižavao. U našem fokusu su osnovna životna pitanja – kako obezbijediti radno mjesto, kako ga sačuvati, kako mladima obezbijediti budućnost, a penzionerima miran i podnošljiv život u starosti, kako onome ko se odluči za život na selu omogućiti da živi od svojih proizvoda.

Crna Gora je zarobljena država i mi nijesmo slobodno društvo. Mi smo partitokratska država sa oligarhijskim oblikom vladavine, jer su sve državne institucije stavljene u službu jedne partije koja silom održava vlast u zemlji sa kojom upravlja nekoliko porodica usko povezanih rodbinskim i tajkunsko mafijaškim vezama.

Zato je glavni cilj Radničke partije oslobođenje Crne Gore od odnarođene i kriminogene vlasti, da bi se stvorio prostor za poštenu i slobodnu političku utakmicu. Nakon toga krenulo bi se ka stvaranju humanijeg i naprednijeg društva, pravednom raspodjelom društvenog bogatstva. Na ovolikom prostoru i sa ovim brojem stanovnika i prirodnim bogatstvom, morali bismo daleko bolje i kvalitetnije da živimo nego danas kada je većina građana primorana da se bori za egzistencijalni opstanak.

Naravno, jedan od osnovnih razloga formiranja Radničke partije je borba za radnička prava koja su danas više nego ugrožena, jer su nas vlastodršci vratili više od stotinu godina unazad, u vrijeme divljeg kapitalizma, gdje se radnici tretiraju kao roba i eksploatišu kao mašine, šikaniraju i ponižavaju. Da stvar bude gora, nerijetko neobrazovani i bahati skorojevići, koji su na vlasti ili bliski vlastima, su za zadnjih 26 godina uzeli i opljačkali ogromnu društvenu imovinu, a sada izigravaju privrednike i krupne kapitaliste, dok su naša djeca kod njih nadničari i sluge. Dužnost i obaveza nam je da se borimo za našu djecu.

Siromašni radnici i radnička sirotinja, odnosno lumpenproleterijat, postoji u državama gdje je na vlasti mafija koja sprovodeći diktaturu živi u bogatstvu i luksuzu na račun građana i države. Zato je naše prvo programsko načelo oslobođenje Crne Gore od takve mafijaške vlasti

MONITOR: Iz opozicije se prigovaralo da Vlada opstruira početak primjene usvojenih izmjena Zakona o PIO, koje ste vi izvojevali , a po kojima pravo na penziju imaju stečajci sa 30, odnosno 25 godina staža. O čemu se radi?
VUČINIĆ: Taj zakon je i donesen da bi se pomoglo žrtvama tranzicije, onima koji su u poznim godinama prinuđeni da nadničare, tezgare po buvljacima i snalaze se kako bi preživjeli. Cilj je bio da im se omogući kakva takva socijalna sigurnost, pošto se radi o vrlo malim penzijama, mada je veliko pitanje da li je sa tim penzijama to moguće.

Ministar rada Predrag Bošković, kojeg premijer Đukanović koristi kao ,,džokera” u Vladi, pa da mu on može zamijeniti bilo kojeg ministra, kao što to može džoker u kartama, je nakon usvajanja zakona dojurio u Skupštinu i rekao da sam sa ovim zakonom udario na preostalih 125.000 penzionera i ugrozio održivost Fonda PIO.

To što je ta ista Vlada omogućavala povoljnije penzionisanje za predsjednika Vlade, Skupštine i države, to nije smetalo nikom. Jedino kada se treba pomoći radničkoj sirotinji nailazimo na negodovanje i opstrukciju od strane državnih institucija.

Direktor Fonda PIO Dušan Perović je tražio od mene da kao predlagač Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO dam tumačenje za primjenu zakona. Nadam se da poslije dobijenog tumačenja neće biti nejasnoća i opstrukcije.

MONITOR: Upozorili ste na slučaj radnika Željezare, koji rade i po 16 sati i gdje se proteklih godina dogodilo preko 25 teških povreda na radu. Tražili ste saslušanje ministra rada i ostalih nadležnih. Koliko takva saslušanja uopšte imaju efekta?
VUČINIĆ: Nakon dvije i po godine ćutanja, fabrički sindikat Željezare Toščelik Nikšić uputio je poziv svim državnim institucijama da im pomognu i zaštite od samovolje vlasnika. Tek tada smo saznali šta se sve dešava u toj fabrici, kako se šikaniraju i maltretiraju zaposleni, čak i žene, pod kojim terorom rade i kako ih uz prijetnju otkazima primoravaju da rade prekovremeno u najtežim i po zdravlje i život vrlo opasnim uslovima.

Sve je to uslovilo da za dvije i po godine u Željezari izgube život dva mlada radnika i da bude ne 25 nego preko četrdeset teških povreda na radu. Tamo se ginulo i povređivalo kao na frontu. Ovoliko povreda nije bilo zabilježeno ni kada je Željezara imala 7000 radnika i neuporedivo veću proizvodnju nego danas. Broj radnika sada je manji od 300, sa deset puta manjom proizvodnjom.

Korist od navedenog saslušanja je da je istina izašla na vidjelo o zbivanjima u ovoj fabrici i da je vlasniku Željezare stavljeno do znanja da mora poštovati zakone u Crnoj Gori, a i da postoji neko ko će stati u zaštitu radnika.

Isti poslodavac koji se danas u Željezari iživljava nad zaposlenima je mene kao predsjednika Sindikalne organizacije lažno optužio za mobing i uručio nezakoniti otkaz samo zato što sam predvodio štrajk radnika Čeličane.

MONITOR: Kako ćete se boriti za radnička prava?
VUČINIĆ: Moramo pronaći najefektniji način da bi se krenulo sa samog dna gdje su se našli radnici sa svojim pravima. Najavljenim izmjenama Zakona o radu, koje je na insistiranje Američke privredne komore najavio i premijer, će se nastojati da se radnici prikuju na samo dno. Evo prilike da ustanemo i pobunimo se protiv takvog Zakona o radu i počnemo mijenjati i donositi zakone u korist radnika.

MONITOR: Saopštili ste da ostajete u Demokratskom frontu i ocijenili da je napuštanje Fronta od strane Miodraga Lekića bio pogrešan potez.
VUČINIĆ: Front je najrespektabilnija opoziciona snaga, pri čemu ne želim da umanjujem značaj ostalih opozicionih političkih subjekata. Radničkoj partiji je mjesto u tom savezu. Za tri godine koliko postoji, većina od nas iz DF-a smo mukotrpno učestvovali u izgradnji i jačanju koalicije, pokazajući veliko uvažavanje i poštovanje prema lideru DF-a i pružajući mu pri tom bezrezervnu podršku. Zato je napuštanje Lekića sa pozicije lidera DF-a za mene predstavljalo neshvatljiv potez . Uvažavajući ga, i dalje smatram da živi ljudi mogu pogriješiti pa i nakon ogromnog političkog i diplomatskog iskustva koje gospodin Miodrag Lekić nesumnjivo ima.

Voditi koaliciju kao što je DF, koji je sačinjen od jakih političkih partija, različitih političkih ideologija i orijentacija, jakih i energičnih pojedinaca,dokazanih opozicionara nije bio nimalo lak posao, ali zbog onoga što nam je bilo svima zajedničko, a to je rušenje mafijaškog režima, Miodrag Lekić je trebao da ostane. I da je postojalo 100 razloga za napuštanje bio je 101 razlog za njegov ostanak u DF-u.

MONITOR: Radnička partija se povezuje sa grčkom Sirizom. Koliko smo po vašem mišljenju daleko od Grčke u kojoj je Siriza i preuzela vlast?
VUČINIĆ: Grčka je slobodna zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima. Ovdje u Crnoj Gori mi to nijesmo doživjeli. Ono što se desilo u Grčkoj, taj plamen koju su zapalili ljevičari, nosioci pravdoljubivih ideja i ideja poštenja, solidarnosti, jednakosti i jedinstva je moralo da ima odjeka i ovdje, pa ako ništa drugo, barem da iskre tog plamena koje su pale svuda po Evropi podržimo osnivanjem istinske ljevičarske partije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo