Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, LIDER RADNIČKE PARTIJE: Iskra slobode

Objavljeno prije

na

MONITOR: Radnička partija na čijem ste čelu pozvala je Svetozara Marovića da vrati nezakonito stečeni novac i uplati ga na račun Fonda rada. Ništa?
VUČINIĆ: Da, pozvali smo ga da vrati nezakonito stečeni novac i da ga podijeli sirotinji, jer svakog koga zateknu da otuđuje, posebno od naroda i države, treba pozvati da vrati ono što je uzeo i omogućiti mu pošteno suđenje. A posebno Svetozara Marovića koji je nastupao u javnosti kao da mu je sitnica i dati život za Crnu Goru.

Marović je naš poziv ignorisao, ne grize savjest. Pokazalo se da mu je novac bio glavni motiv, ideologija i božanstvo svih ovih godina dok je kroz narod prosipao ljubav prema Crnoj Gori i u stavu mirno slušao himnu sa jednom rukom na srcu, a drugom na džepu. Na potezu je vrhovni državni tužilac Ivica Stanković.

MONITOR: Ima li još onih koje bi trebalo pozvati da vrate novac?
VUČINIĆ: Ako mislite na premijera Mila Đukanovića, uputiti njemu poziv da vrati ono što je otuđio uzaludan je posao, jer ga bije glas da je „tvrd na pare” i da teško poteže novčanik i za mnogo manje, a ne bogatstvo koje je stekao uzimajući od naroda i države koju je u međuvremenu toliko zavolio da je prisvojio, pa je sada krčmi sa rodbinom, prijateljima, kumovima i ostalim poslovnim partnerima.

Da li će Ivica Stanković dokazati da Milo Đukanović nije mogao steći toliko bogatstvo od prekovremenog rada, pošto premijer uvijek naglašava da je vrlo predan poslu i da radi po 16 i više sati dnevno, ostaje da se vidi.

MONITOR: Saopštili ste da će se Radnička partija zalagati za donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine funkcionera. Šta su još ciljevi partije?
VUČINIĆ: Da više ne bi pozivali bilo koga da vrati opljačkano potrebno je pod hitno donijeti zakon o utvrđivanju porijekla imovine i zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine, naravno uz zapljenu nezakonito stečanog novca crnogorskih građana na računima u inostranstvu.

Radnička partija je formirana da se bori za prava običnog čovjeka, njegovu porodicu i njegovo dostojanstvo kojeg je režim svih ovih godina uništavao, pljačkao i ponižavao. U našem fokusu su osnovna životna pitanja – kako obezbijediti radno mjesto, kako ga sačuvati, kako mladima obezbijediti budućnost, a penzionerima miran i podnošljiv život u starosti, kako onome ko se odluči za život na selu omogućiti da živi od svojih proizvoda.

Crna Gora je zarobljena država i mi nijesmo slobodno društvo. Mi smo partitokratska država sa oligarhijskim oblikom vladavine, jer su sve državne institucije stavljene u službu jedne partije koja silom održava vlast u zemlji sa kojom upravlja nekoliko porodica usko povezanih rodbinskim i tajkunsko mafijaškim vezama.

Zato je glavni cilj Radničke partije oslobođenje Crne Gore od odnarođene i kriminogene vlasti, da bi se stvorio prostor za poštenu i slobodnu političku utakmicu. Nakon toga krenulo bi se ka stvaranju humanijeg i naprednijeg društva, pravednom raspodjelom društvenog bogatstva. Na ovolikom prostoru i sa ovim brojem stanovnika i prirodnim bogatstvom, morali bismo daleko bolje i kvalitetnije da živimo nego danas kada je većina građana primorana da se bori za egzistencijalni opstanak.

Naravno, jedan od osnovnih razloga formiranja Radničke partije je borba za radnička prava koja su danas više nego ugrožena, jer su nas vlastodršci vratili više od stotinu godina unazad, u vrijeme divljeg kapitalizma, gdje se radnici tretiraju kao roba i eksploatišu kao mašine, šikaniraju i ponižavaju. Da stvar bude gora, nerijetko neobrazovani i bahati skorojevići, koji su na vlasti ili bliski vlastima, su za zadnjih 26 godina uzeli i opljačkali ogromnu društvenu imovinu, a sada izigravaju privrednike i krupne kapitaliste, dok su naša djeca kod njih nadničari i sluge. Dužnost i obaveza nam je da se borimo za našu djecu.

Siromašni radnici i radnička sirotinja, odnosno lumpenproleterijat, postoji u državama gdje je na vlasti mafija koja sprovodeći diktaturu živi u bogatstvu i luksuzu na račun građana i države. Zato je naše prvo programsko načelo oslobođenje Crne Gore od takve mafijaške vlasti

MONITOR: Iz opozicije se prigovaralo da Vlada opstruira početak primjene usvojenih izmjena Zakona o PIO, koje ste vi izvojevali , a po kojima pravo na penziju imaju stečajci sa 30, odnosno 25 godina staža. O čemu se radi?
VUČINIĆ: Taj zakon je i donesen da bi se pomoglo žrtvama tranzicije, onima koji su u poznim godinama prinuđeni da nadničare, tezgare po buvljacima i snalaze se kako bi preživjeli. Cilj je bio da im se omogući kakva takva socijalna sigurnost, pošto se radi o vrlo malim penzijama, mada je veliko pitanje da li je sa tim penzijama to moguće.

Ministar rada Predrag Bošković, kojeg premijer Đukanović koristi kao ,,džokera” u Vladi, pa da mu on može zamijeniti bilo kojeg ministra, kao što to može džoker u kartama, je nakon usvajanja zakona dojurio u Skupštinu i rekao da sam sa ovim zakonom udario na preostalih 125.000 penzionera i ugrozio održivost Fonda PIO.

To što je ta ista Vlada omogućavala povoljnije penzionisanje za predsjednika Vlade, Skupštine i države, to nije smetalo nikom. Jedino kada se treba pomoći radničkoj sirotinji nailazimo na negodovanje i opstrukciju od strane državnih institucija.

Direktor Fonda PIO Dušan Perović je tražio od mene da kao predlagač Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO dam tumačenje za primjenu zakona. Nadam se da poslije dobijenog tumačenja neće biti nejasnoća i opstrukcije.

MONITOR: Upozorili ste na slučaj radnika Željezare, koji rade i po 16 sati i gdje se proteklih godina dogodilo preko 25 teških povreda na radu. Tražili ste saslušanje ministra rada i ostalih nadležnih. Koliko takva saslušanja uopšte imaju efekta?
VUČINIĆ: Nakon dvije i po godine ćutanja, fabrički sindikat Željezare Toščelik Nikšić uputio je poziv svim državnim institucijama da im pomognu i zaštite od samovolje vlasnika. Tek tada smo saznali šta se sve dešava u toj fabrici, kako se šikaniraju i maltretiraju zaposleni, čak i žene, pod kojim terorom rade i kako ih uz prijetnju otkazima primoravaju da rade prekovremeno u najtežim i po zdravlje i život vrlo opasnim uslovima.

Sve je to uslovilo da za dvije i po godine u Željezari izgube život dva mlada radnika i da bude ne 25 nego preko četrdeset teških povreda na radu. Tamo se ginulo i povređivalo kao na frontu. Ovoliko povreda nije bilo zabilježeno ni kada je Željezara imala 7000 radnika i neuporedivo veću proizvodnju nego danas. Broj radnika sada je manji od 300, sa deset puta manjom proizvodnjom.

Korist od navedenog saslušanja je da je istina izašla na vidjelo o zbivanjima u ovoj fabrici i da je vlasniku Željezare stavljeno do znanja da mora poštovati zakone u Crnoj Gori, a i da postoji neko ko će stati u zaštitu radnika.

Isti poslodavac koji se danas u Željezari iživljava nad zaposlenima je mene kao predsjednika Sindikalne organizacije lažno optužio za mobing i uručio nezakoniti otkaz samo zato što sam predvodio štrajk radnika Čeličane.

MONITOR: Kako ćete se boriti za radnička prava?
VUČINIĆ: Moramo pronaći najefektniji način da bi se krenulo sa samog dna gdje su se našli radnici sa svojim pravima. Najavljenim izmjenama Zakona o radu, koje je na insistiranje Američke privredne komore najavio i premijer, će se nastojati da se radnici prikuju na samo dno. Evo prilike da ustanemo i pobunimo se protiv takvog Zakona o radu i počnemo mijenjati i donositi zakone u korist radnika.

MONITOR: Saopštili ste da ostajete u Demokratskom frontu i ocijenili da je napuštanje Fronta od strane Miodraga Lekića bio pogrešan potez.
VUČINIĆ: Front je najrespektabilnija opoziciona snaga, pri čemu ne želim da umanjujem značaj ostalih opozicionih političkih subjekata. Radničkoj partiji je mjesto u tom savezu. Za tri godine koliko postoji, većina od nas iz DF-a smo mukotrpno učestvovali u izgradnji i jačanju koalicije, pokazajući veliko uvažavanje i poštovanje prema lideru DF-a i pružajući mu pri tom bezrezervnu podršku. Zato je napuštanje Lekića sa pozicije lidera DF-a za mene predstavljalo neshvatljiv potez . Uvažavajući ga, i dalje smatram da živi ljudi mogu pogriješiti pa i nakon ogromnog političkog i diplomatskog iskustva koje gospodin Miodrag Lekić nesumnjivo ima.

Voditi koaliciju kao što je DF, koji je sačinjen od jakih političkih partija, različitih političkih ideologija i orijentacija, jakih i energičnih pojedinaca,dokazanih opozicionara nije bio nimalo lak posao, ali zbog onoga što nam je bilo svima zajedničko, a to je rušenje mafijaškog režima, Miodrag Lekić je trebao da ostane. I da je postojalo 100 razloga za napuštanje bio je 101 razlog za njegov ostanak u DF-u.

MONITOR: Radnička partija se povezuje sa grčkom Sirizom. Koliko smo po vašem mišljenju daleko od Grčke u kojoj je Siriza i preuzela vlast?
VUČINIĆ: Grčka je slobodna zemlja u kojoj se vlast može promijeniti na izborima. Ovdje u Crnoj Gori mi to nijesmo doživjeli. Ono što se desilo u Grčkoj, taj plamen koju su zapalili ljevičari, nosioci pravdoljubivih ideja i ideja poštenja, solidarnosti, jednakosti i jedinstva je moralo da ima odjeka i ovdje, pa ako ništa drugo, barem da iskre tog plamena koje su pale svuda po Evropi podržimo osnivanjem istinske ljevičarske partije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo