INTERVJU
STEVAN BODROŽA, REDITELJ: Mentalna i moralna travestija

Predstava o.Rest in Peace – Saga jedne balkanske porodice, koju je po tekstu Jetona Neziraja režirao Stevan Bodroža, nedavno je imala premijeru u Crnogorskom narodnom pozorištu. Za prevod teksta pobrinuo se Škeljzen Malići, producent je Janko Ljumović, dramaturškinja Bojana Mijović, lektorka Dubravka Drakić, scenografkinja Natalija Vujošević, kostimografkinja Lina Leković, kompozitor Žarko Mirković, za scenski pokret zadužena je Tamara Vujošević-Mandić, za dizajn svjetla pobrinuo se Mirko Radonjić, a muzička saradnica je Vjera Nikolić. Uloge u predstavi povjerene su Nadi Vukčević, Aleksandru Raduloviću, Branimiru Popoviću, Milivoju Obradoviću, Ani Vučković, Nikoli Perišiću, Žani Gardašević-Bulatović, Jeleni Nenezić-Rakočević, Stevanu Radusinoviću, Dejanu Ivaniću, Jovanu Daboviću i Maji Stojanović. o.Rest in Peace je treća premijera u aktuelnoj sezoni CNP-a.
MONITOR: Predstava „o.Rest in Peace” bavi se Balkanom devedesetih godina prošlog vijeka, a verzija je Eshilove „Orestije”. U ovom komadu bavite se temama koje su vrlo slične onima od prije više od dvije hiljade godina. Kroz priču o jednoj porodici, kritikujete i vrijeme, društvo i sredinu u kojoj živimo. Šta biste nam vi rekli o ovome komadu Jetona Neziraja?
BODROŽA: Grčke tragedije potresno su svedočanstvo kako civilizacija, od vremena kad su one napisane, nije doživela suštinsku transformaciju, preobražaj u nešto bolje, u moralnom, psihološkom, političkom smislu… Mračne strasti opisane kod Eshila, Sofokla i Euripida i dalje su, nažalost, sastavni deo čovekovog egzistencijalnog iskustva. Zato smo se Jeton i ja i opredelili za kombinovani princip aktuelizacije i dekonstrukcije mita opisanog u Eshilovoj Orestiji. Tragizam Jetonovih likova u toj meri je možda veći od tragizma Eshilovih zato što Jetonovi likovi, smatrajući sebe za savremene ljude, žive u još većoj zabludi i samozavaravanju u odnosu na Eshilove – zabludi da mogu da kontrolišu svoju sudbinu, zabludi da mogu neukrotivi vrtlog života da potčine svojoj volji, htenjima i planovima. Rasplet sudbine ih u tome gorko demantuje i još jednom potvrđuje da je na prostoru u kom živimo uverenje kako možemo kontrolisati sopstveni život, kako možemo zauzdati iracionalno, tragično samozavaravanje, svojevrsna mentalna i moralna travestija.
MONITOR: Naziv „o.Rest in Peace” je svojevrsno poigravanje sa Orestovim imenom i engleskim izrazom „ počivaj u miru”, a podnaslov je saga jedne balkanske porodice. Predstava je vrlo pesimistična i groteskna. Koliko je bilo teško prvi put postaviti ovaj komad, jer praizvedba je sama po sebi vrlo izazovna, ali i obavezujuća?
BODROŽA: Radeći novi tekst, tzv. praizvedbu, reditelj se nalazi pred jednom neistraženom zemljom, koju ni sam ne poznaje dovoljno a treba u nju da povede grupu ljudi i, metaforično govoreći, sa tim ljudima, u tom prostoru, mora pokušati da izgradi ,,naseobinu”, nešto čvrsto, što će komunicirati sa publikom, pričati koherentnu, jasnu i preglednu priču. To nije nimalo lako. Novi tekst morate tumačiti, prepoznati njegove vrline, izvući ih u prvi plan, prepoznati mane i njih sakriti. Ali na prvom mestu taj novi tekst mora da vam bude inspirativan, to mora biti ,,terra incognita” koju želite da istražujete, koja vas uzbuđuje i pokreće. Jetonov tekst za mene je to svakako bio jer sam imao tu retku privilegiju za reditelja da učestvujem u njegovom nastanku, da mi Jeton dozvoli da mu sugerišem motive koji su meni uzbudljivi, da ih on potom rado prihvata i da u tom saglasju dva kreativna uma nastane ova drama.
MONITOR: Ovo vam je druga saradnja sa CNP-om, nakon uspješne predstave „Lasice” po tekstu Bojane Mijović. Kažite nam o radu sa našim glumcima i nacionalnim teatrom?
BODROŽA: U CNP-u sam se osećao uglavnom onako kako se osećam u čitavoj Crnoj Gori- kao gost prema kome se svi, upravo zato što je gost, ponašaju vrlo predusretljivo, ljubazno, srdačno…verujem da je to stvar mentaliteta i odnosa prema ideji gosta i gostoprimstva uopšte i ta crta mentaliteta mnogo je doprinela da oba moja procesa u CNP-u budu prijatna jer sam naišao na otvorenost kako ansambla tako i produkcije prema mojim idejama. Crnogorski glumci su posebna tema o kojoj bih mogao da pričam jako dugo. U pitanju su daroviti ljudi, iza čije scenske veštine očigledno stoji dobra škola, ali ne samo ona. Kod njih postoji jedna, meni vrlo dragocena, spremnost da se hrabro bace u vrtlog strasti i emocija koje likovi, kojima ja volim da se bavim, nude. I ta spremnost, hrabrost, odsustvo straha od strasti i emocija stvara osećaj kakav i treba da postoji na probama i u konačnici na izvedbama predstava- da je sve moguće, da je pozorište prostor u kom se iz života hirurški odstranjuje ono što je dosadno i banalno i ostaje samo esencija postojanja, uzbudljiva i intrigantna, zbog koje pravimo pozorište, gledamo ga, volimo…Što se tiče samog Crnogorskog narodnog pozorišta reći ću samo da mi je jako drago što sam ovim projektom postao deo jedne tradicije koja postoji u ovom teatru i koju je čitavim nizom repertoarskim poteza, pa i ovom Jetonovom dramom, nastavio i negovao Janko Ljumović- tradicije da crnogorska kulturna sredina bude mesto susreta, mesto gde će ljudi, koji zbog diskontinuiteta nastalog ex-jugoslovenskim ratovima retko i teško imaju mogućnost da sarađuju, moći da se sretnu, razmenjuju misli, nešto zajedno stvore. Za Jetona, Albanca iz Prištine, i mene, Srbina iz Beograda, Crna Gora je bila taj prostor slobode i otvorenosti kakvu naše sredine nažalost još uvek nemaju u dovoljnoj meri.
MONITOR: Podgorička publika je imala prilike da vidi vašu predstavu ,,Merlinkina ispovest”, potresnu priču o Vjeranu Miladinoviću. Šta vas je najviše privuklo ovom komadu i mislite li da je danas jedna od glavnih uloga umjetnosti da mijenja ljude, njihove stavove i predrasude?
BODROŽA: Priča Vjerana Miladinovića Merlinke je priča o odbačenosti jednog ljudskog bića, odbačenosti od porodice, sredine, društva, koja je tolika i tako okrutna da to biće počinje očajnički da traga za ljubavlju na najpogrešnijim mestima. Rad na ovoj predstavi bio je moj pokušaj da osvetlim unutrašnji svet onih koji žive na tolikoj margini da se više niko ne pita kako se oni osećaju, kako su na tu marginu dospeli, da li i koliko pate. Duboko sam uveren da bi sudbine kao što je Vjeranova bile u manjoj meri moguće ili barem u manjoj meri tragične da su naša društva otvorenija prema činjenici da ljudski identitet ima bezbroj varijeteta i da su ti varijeteti bogatstvo i lepota pojma ,,čovek” a ne nešto što se treba osuđivati i odbacivati. Zato pozorište može da pomogne jer ima jedno moćno oruđe- empatiju. Kad publika vidi kako je Vjeran, travestit i seksualni radnik, postao to što je postao i kako se osećao, duboko verujem da će teže u budućnosti osuđivati ljude slične njemu.
MONITOR: Koje vas teme još interesuju i da li bi nekad radili klasičnu komediju?
BODROŽA: O da…voleo bih da radim komedije Georgea Bernarda Shawa…on društveno licemerje ismeva na posebno suptilan i neodoljiv način.
Miroslav MINIĆ
Foto: Marko SOVILJ
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori
MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?
MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.
MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.
MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?
MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.
Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.
Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja
MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere?
BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.
Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.
Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.
Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.
Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.
Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom „tridesetgodišnjem ratu“ se već poodavno nalazimo

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija
MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?
VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.
MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji. Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?
VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično