Povežite se sa nama

INTERVJU

STEVAN BODROŽA, REDITELJ: Mentalna i moralna travestija

Objavljeno prije

na

Predstava o.Rest in Peace – Saga jedne balkanske porodice, koju je po tekstu Jetona Neziraja režirao Stevan Bodroža, nedavno je imala premijeru u Crnogorskom narodnom pozorištu. Za prevod teksta pobrinuo se Škeljzen Malići, producent je Janko Ljumović, dramaturškinja Bojana Mijović, lektorka Dubravka Drakić, scenografkinja Natalija Vujošević, kostimografkinja Lina Leković, kompozitor Žarko Mirković, za scenski pokret zadužena je Tamara Vujošević-Mandić, za dizajn svjetla pobrinuo se Mirko Radonjić, a muzička saradnica je Vjera Nikolić. Uloge u predstavi povjerene su Nadi Vukčević, Aleksandru Raduloviću, Branimiru Popoviću, Milivoju Obradoviću, Ani Vučković, Nikoli Perišiću, Žani Gardašević-Bulatović, Jeleni Nenezić-Rakočević, Stevanu Radusinoviću, Dejanu Ivaniću, Jovanu Daboviću i Maji Stojanović. o.Rest in Peace je treća premijera u aktuelnoj sezoni CNP-a.

MONITOR: Predstava „o.Rest in Peace” bavi se Balkanom devedesetih godina prošlog vijeka, a verzija je Eshilove „Orestije”. U ovom komadu bavite se temama koje su vrlo slične onima od prije više od dvije hiljade godina. Kroz priču o jednoj porodici, kritikujete i vrijeme, društvo i sredinu u kojoj živimo. Šta biste nam vi rekli o ovome komadu Jetona Neziraja?
BODROŽA: Grčke tragedije potresno su svedočanstvo kako civilizacija, od vremena kad su one napisane, nije doživela suštinsku transformaciju, preobražaj u nešto bolje, u moralnom, psihološkom, političkom smislu… Mračne strasti opisane kod Eshila, Sofokla i Euripida i dalje su, nažalost, sastavni deo čovekovog egzistencijalnog iskustva. Zato smo se Jeton i ja i opredelili za kombinovani princip aktuelizacije i dekonstrukcije mita opisanog u Eshilovoj Orestiji. Tragizam Jetonovih likova u toj meri je možda veći od tragizma Eshilovih zato što Jetonovi likovi, smatrajući sebe za savremene ljude, žive u još većoj zabludi i samozavaravanju u odnosu na Eshilove – zabludi da mogu da kontrolišu svoju sudbinu, zabludi da mogu neukrotivi vrtlog života da potčine svojoj volji, htenjima i planovima. Rasplet sudbine ih u tome gorko demantuje i još jednom potvrđuje da je na prostoru u kom živimo uverenje kako možemo kontrolisati sopstveni život, kako možemo zauzdati iracionalno, tragično samozavaravanje, svojevrsna mentalna i moralna travestija.

MONITOR: Naziv „o.Rest in Peace” je svojevrsno poigravanje sa Orestovim imenom i engleskim izrazom „ počivaj u miru”, a podnaslov je saga jedne balkanske porodice. Predstava je vrlo pesimistična i groteskna. Koliko je bilo teško prvi put postaviti ovaj komad, jer praizvedba je sama po sebi vrlo izazovna, ali i obavezujuća?
BODROŽA: Radeći novi tekst, tzv. praizvedbu, reditelj se nalazi pred jednom neistraženom zemljom, koju ni sam ne poznaje dovoljno a treba u nju da povede grupu ljudi i, metaforično govoreći, sa tim ljudima, u tom prostoru, mora pokušati da izgradi ,,naseobinu”, nešto čvrsto, što će komunicirati sa publikom, pričati koherentnu, jasnu i preglednu priču. To nije nimalo lako. Novi tekst morate tumačiti, prepoznati njegove vrline, izvući ih u prvi plan, prepoznati mane i njih sakriti. Ali na prvom mestu taj novi tekst mora da vam bude inspirativan, to mora biti ,,terra incognita” koju želite da istražujete, koja vas uzbuđuje i pokreće. Jetonov tekst za mene je to svakako bio jer sam imao tu retku privilegiju za reditelja da učestvujem u njegovom nastanku, da mi Jeton dozvoli da mu sugerišem motive koji su meni uzbudljivi, da ih on potom rado prihvata i da u tom saglasju dva kreativna uma nastane ova drama.

MONITOR: Ovo vam je druga saradnja sa CNP-om, nakon uspješne predstave „Lasice” po tekstu Bojane Mijović. Kažite nam o radu sa našim glumcima i nacionalnim teatrom?
BODROŽA: U CNP-u sam se osećao uglavnom onako kako se osećam u čitavoj Crnoj Gori- kao gost prema kome se svi, upravo zato što je gost, ponašaju vrlo predusretljivo, ljubazno, srdačno…verujem da je to stvar mentaliteta i odnosa prema ideji gosta i gostoprimstva uopšte i ta crta mentaliteta mnogo je doprinela da oba moja procesa u CNP-u budu prijatna jer sam naišao na otvorenost kako ansambla tako i produkcije prema mojim idejama. Crnogorski glumci su posebna tema o kojoj bih mogao da pričam jako dugo. U pitanju su daroviti ljudi, iza čije scenske veštine očigledno stoji dobra škola, ali ne samo ona. Kod njih postoji jedna, meni vrlo dragocena, spremnost da se hrabro bace u vrtlog strasti i emocija koje likovi, kojima ja volim da se bavim, nude. I ta spremnost, hrabrost, odsustvo straha od strasti i emocija stvara osećaj kakav i treba da postoji na probama i u konačnici na izvedbama predstava- da je sve moguće, da je pozorište prostor u kom se iz života hirurški odstranjuje ono što je dosadno i banalno i ostaje samo esencija postojanja, uzbudljiva i intrigantna, zbog koje pravimo pozorište, gledamo ga, volimo…Što se tiče samog Crnogorskog narodnog pozorišta reći ću samo da mi je jako drago što sam ovim projektom postao deo jedne tradicije koja postoji u ovom teatru i koju je čitavim nizom repertoarskim poteza, pa i ovom Jetonovom dramom, nastavio i negovao Janko Ljumović- tradicije da crnogorska kulturna sredina bude mesto susreta, mesto gde će ljudi, koji zbog diskontinuiteta nastalog ex-jugoslovenskim ratovima retko i teško imaju mogućnost da sarađuju, moći da se sretnu, razmenjuju misli, nešto zajedno stvore. Za Jetona, Albanca iz Prištine, i mene, Srbina iz Beograda, Crna Gora je bila taj prostor slobode i otvorenosti kakvu naše sredine nažalost još uvek nemaju u dovoljnoj meri.

MONITOR: Podgorička publika je imala prilike da vidi vašu predstavu ,,Merlinkina ispovest”, potresnu priču o Vjeranu Miladinoviću. Šta vas je najviše privuklo ovom komadu i mislite li da je danas jedna od glavnih uloga umjetnosti da mijenja ljude, njihove stavove i predrasude?
BODROŽA: Priča Vjerana Miladinovića Merlinke je priča o odbačenosti jednog ljudskog bića, odbačenosti od porodice, sredine, društva, koja je tolika i tako okrutna da to biće počinje očajnički da traga za ljubavlju na najpogrešnijim mestima. Rad na ovoj predstavi bio je moj pokušaj da osvetlim unutrašnji svet onih koji žive na tolikoj margini da se više niko ne pita kako se oni osećaju, kako su na tu marginu dospeli, da li i koliko pate. Duboko sam uveren da bi sudbine kao što je Vjeranova bile u manjoj meri moguće ili barem u manjoj meri tragične da su naša društva otvorenija prema činjenici da ljudski identitet ima bezbroj varijeteta i da su ti varijeteti bogatstvo i lepota pojma ,,čovek” a ne nešto što se treba osuđivati i odbacivati. Zato pozorište može da pomogne jer ima jedno moćno oruđe- empatiju. Kad publika vidi kako je Vjeran, travestit i seksualni radnik, postao to što je postao i kako se osećao, duboko verujem da će teže u budućnosti osuđivati ljude slične njemu.

MONITOR: Koje vas teme još interesuju i da li bi nekad radili klasičnu komediju?
BODROŽA: O da…voleo bih da radim komedije Georgea Bernarda Shawa…on društveno licemerje ismeva na posebno suptilan i neodoljiv način.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko SOVILJ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo