Povežite se sa nama

INTERVJU

STEVAN BODROŽA, REDITELJ: Mentalna i moralna travestija

Objavljeno prije

na

Predstava o.Rest in Peace – Saga jedne balkanske porodice, koju je po tekstu Jetona Neziraja režirao Stevan Bodroža, nedavno je imala premijeru u Crnogorskom narodnom pozorištu. Za prevod teksta pobrinuo se Škeljzen Malići, producent je Janko Ljumović, dramaturškinja Bojana Mijović, lektorka Dubravka Drakić, scenografkinja Natalija Vujošević, kostimografkinja Lina Leković, kompozitor Žarko Mirković, za scenski pokret zadužena je Tamara Vujošević-Mandić, za dizajn svjetla pobrinuo se Mirko Radonjić, a muzička saradnica je Vjera Nikolić. Uloge u predstavi povjerene su Nadi Vukčević, Aleksandru Raduloviću, Branimiru Popoviću, Milivoju Obradoviću, Ani Vučković, Nikoli Perišiću, Žani Gardašević-Bulatović, Jeleni Nenezić-Rakočević, Stevanu Radusinoviću, Dejanu Ivaniću, Jovanu Daboviću i Maji Stojanović. o.Rest in Peace je treća premijera u aktuelnoj sezoni CNP-a.

MONITOR: Predstava „o.Rest in Peace” bavi se Balkanom devedesetih godina prošlog vijeka, a verzija je Eshilove „Orestije”. U ovom komadu bavite se temama koje su vrlo slične onima od prije više od dvije hiljade godina. Kroz priču o jednoj porodici, kritikujete i vrijeme, društvo i sredinu u kojoj živimo. Šta biste nam vi rekli o ovome komadu Jetona Neziraja?
BODROŽA: Grčke tragedije potresno su svedočanstvo kako civilizacija, od vremena kad su one napisane, nije doživela suštinsku transformaciju, preobražaj u nešto bolje, u moralnom, psihološkom, političkom smislu… Mračne strasti opisane kod Eshila, Sofokla i Euripida i dalje su, nažalost, sastavni deo čovekovog egzistencijalnog iskustva. Zato smo se Jeton i ja i opredelili za kombinovani princip aktuelizacije i dekonstrukcije mita opisanog u Eshilovoj Orestiji. Tragizam Jetonovih likova u toj meri je možda veći od tragizma Eshilovih zato što Jetonovi likovi, smatrajući sebe za savremene ljude, žive u još većoj zabludi i samozavaravanju u odnosu na Eshilove – zabludi da mogu da kontrolišu svoju sudbinu, zabludi da mogu neukrotivi vrtlog života da potčine svojoj volji, htenjima i planovima. Rasplet sudbine ih u tome gorko demantuje i još jednom potvrđuje da je na prostoru u kom živimo uverenje kako možemo kontrolisati sopstveni život, kako možemo zauzdati iracionalno, tragično samozavaravanje, svojevrsna mentalna i moralna travestija.

MONITOR: Naziv „o.Rest in Peace” je svojevrsno poigravanje sa Orestovim imenom i engleskim izrazom „ počivaj u miru”, a podnaslov je saga jedne balkanske porodice. Predstava je vrlo pesimistična i groteskna. Koliko je bilo teško prvi put postaviti ovaj komad, jer praizvedba je sama po sebi vrlo izazovna, ali i obavezujuća?
BODROŽA: Radeći novi tekst, tzv. praizvedbu, reditelj se nalazi pred jednom neistraženom zemljom, koju ni sam ne poznaje dovoljno a treba u nju da povede grupu ljudi i, metaforično govoreći, sa tim ljudima, u tom prostoru, mora pokušati da izgradi ,,naseobinu”, nešto čvrsto, što će komunicirati sa publikom, pričati koherentnu, jasnu i preglednu priču. To nije nimalo lako. Novi tekst morate tumačiti, prepoznati njegove vrline, izvući ih u prvi plan, prepoznati mane i njih sakriti. Ali na prvom mestu taj novi tekst mora da vam bude inspirativan, to mora biti ,,terra incognita” koju želite da istražujete, koja vas uzbuđuje i pokreće. Jetonov tekst za mene je to svakako bio jer sam imao tu retku privilegiju za reditelja da učestvujem u njegovom nastanku, da mi Jeton dozvoli da mu sugerišem motive koji su meni uzbudljivi, da ih on potom rado prihvata i da u tom saglasju dva kreativna uma nastane ova drama.

MONITOR: Ovo vam je druga saradnja sa CNP-om, nakon uspješne predstave „Lasice” po tekstu Bojane Mijović. Kažite nam o radu sa našim glumcima i nacionalnim teatrom?
BODROŽA: U CNP-u sam se osećao uglavnom onako kako se osećam u čitavoj Crnoj Gori- kao gost prema kome se svi, upravo zato što je gost, ponašaju vrlo predusretljivo, ljubazno, srdačno…verujem da je to stvar mentaliteta i odnosa prema ideji gosta i gostoprimstva uopšte i ta crta mentaliteta mnogo je doprinela da oba moja procesa u CNP-u budu prijatna jer sam naišao na otvorenost kako ansambla tako i produkcije prema mojim idejama. Crnogorski glumci su posebna tema o kojoj bih mogao da pričam jako dugo. U pitanju su daroviti ljudi, iza čije scenske veštine očigledno stoji dobra škola, ali ne samo ona. Kod njih postoji jedna, meni vrlo dragocena, spremnost da se hrabro bace u vrtlog strasti i emocija koje likovi, kojima ja volim da se bavim, nude. I ta spremnost, hrabrost, odsustvo straha od strasti i emocija stvara osećaj kakav i treba da postoji na probama i u konačnici na izvedbama predstava- da je sve moguće, da je pozorište prostor u kom se iz života hirurški odstranjuje ono što je dosadno i banalno i ostaje samo esencija postojanja, uzbudljiva i intrigantna, zbog koje pravimo pozorište, gledamo ga, volimo…Što se tiče samog Crnogorskog narodnog pozorišta reći ću samo da mi je jako drago što sam ovim projektom postao deo jedne tradicije koja postoji u ovom teatru i koju je čitavim nizom repertoarskim poteza, pa i ovom Jetonovom dramom, nastavio i negovao Janko Ljumović- tradicije da crnogorska kulturna sredina bude mesto susreta, mesto gde će ljudi, koji zbog diskontinuiteta nastalog ex-jugoslovenskim ratovima retko i teško imaju mogućnost da sarađuju, moći da se sretnu, razmenjuju misli, nešto zajedno stvore. Za Jetona, Albanca iz Prištine, i mene, Srbina iz Beograda, Crna Gora je bila taj prostor slobode i otvorenosti kakvu naše sredine nažalost još uvek nemaju u dovoljnoj meri.

MONITOR: Podgorička publika je imala prilike da vidi vašu predstavu ,,Merlinkina ispovest”, potresnu priču o Vjeranu Miladinoviću. Šta vas je najviše privuklo ovom komadu i mislite li da je danas jedna od glavnih uloga umjetnosti da mijenja ljude, njihove stavove i predrasude?
BODROŽA: Priča Vjerana Miladinovića Merlinke je priča o odbačenosti jednog ljudskog bića, odbačenosti od porodice, sredine, društva, koja je tolika i tako okrutna da to biće počinje očajnički da traga za ljubavlju na najpogrešnijim mestima. Rad na ovoj predstavi bio je moj pokušaj da osvetlim unutrašnji svet onih koji žive na tolikoj margini da se više niko ne pita kako se oni osećaju, kako su na tu marginu dospeli, da li i koliko pate. Duboko sam uveren da bi sudbine kao što je Vjeranova bile u manjoj meri moguće ili barem u manjoj meri tragične da su naša društva otvorenija prema činjenici da ljudski identitet ima bezbroj varijeteta i da su ti varijeteti bogatstvo i lepota pojma ,,čovek” a ne nešto što se treba osuđivati i odbacivati. Zato pozorište može da pomogne jer ima jedno moćno oruđe- empatiju. Kad publika vidi kako je Vjeran, travestit i seksualni radnik, postao to što je postao i kako se osećao, duboko verujem da će teže u budućnosti osuđivati ljude slične njemu.

MONITOR: Koje vas teme još interesuju i da li bi nekad radili klasičnu komediju?
BODROŽA: O da…voleo bih da radim komedije Georgea Bernarda Shawa…on društveno licemerje ismeva na posebno suptilan i neodoljiv način.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko SOVILJ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo