Povežite se sa nama

INTERVJU

MAHMUD BUŠATLIJA, SAVJETNIK VLADE SRBIJE ZA RAZVOJ I INVESTICIJE: Beograd na magli

Objavljeno prije

na

439166_mahmud-busatlija0124

MONITOR: Započet je proces pripreme za realizaciju projekta Beograd na vodi. Taj ,,zavjetni” projekat Vlade Aleksandra Vučića, prati negodovanje struke i suprotstavljanje opozicije, posebno kada se radi o donošenju posebnog zakona o eksproprijaciji zemljišta za taj projekat. Da li je ovaj “lex specialis” loš znak za perspektivu čitavog tog projekta?
BUŠATLIJA: Ne mora biti loš znak za realizaciju ovog projekta, ali je apsolutno loš znak za investitore iz inostranstva, bar one koji su nam najpotrebniji, jer ne iznose profit, već dolaze da tu ostanu i reinvestiraju. Takvi investitori koji zahtijevaju uređen privredni ambijent, predvidljiv na dugi rok, na „lex specialis” gledaće isključivo kao na trgovinu političkim uticajem, jer stvara netransparentan ambijent za nepoznatog korisnika, nelojalnu konkurenciju, koji je za razliku od njih amnestiran od mnogih obaveza koje opterećuju investiciju. Podsjetimo da „lex specialis” predviđa da njegov korisnik treba da plati sve dažbine prema gradu i Republici i participacije za infrastrukturu, tek nakon završetka ukupno planiranih 1,8 miliona m2. Budući da ovaj prostor još nije definisan, veliko je pitanje da li će i u kom obliku ovaj projekat ikada biti u cjelosti realizovan. Ta činjenica ukazuje na mogućnost da korisnik ovoga zakona izgradi objekte po cijeni nižoj za 40 do 50 odsto od cijene koju će platiti ostali graditelji, koji nisu počastvovani bratskom pažnjom aktuelne javne uprave. Izaći na neregulisano tržište nekretnina sa ovako jeftinim proizvodom, u našem slučaju znači imati šansu da ono što se inače plaća državi, ostane kao profit u privatnim rukama.

Sa stanovišta uređenog demokratskog slobodno-tržišnog društva, ovaj pristup navodnom razvoju ekonomije apsolutno je neprihvatljiv.

MONITOR: U javnosti se dugo pominju navodni investitori ovog mega projekta iz UAE. Nema nikakvog pisanog traga o ovoj investiciji, a nije poznat ni biznis plan niti dinamika gradnje. Prema vašem iskustvu, da li je ovakav tok stvari uobičajen?
BUŠATLIJA: Jedini motiv svakog investitora je ostvarivanje profita. Zato investitor mora biti siguran da će izgrađene stanove imati kome da proda, a kancelariski i prodajni prostor da će moći nekome iznajmiti. Smatra se da u Beogradu momentalno postoji oko milion kvadratnih metara poslovnog prostora koji godinama zvrji prazan. U samom centru Beograda, u krugu od 100 metara od palate Albanija, već godinama je prazno preko 35.000 m2 poslovnog prostora, a veliki broj stanova u naselju Belvil u N. Beogradu je neprodat iako je cijena sa početnih 2.200€ + PDV pala na 1.200€ sa PDV. Ne vidim nikakav interes investitora da uđe u izgradnju ovako velikog kompleksa, za koji se čak ne zna ni sadržaj. Pogotovo je apsurdno očekivati da investitori iz UAE budu zainteresovani za ovaj projekat, imajući u vidu da su se u posljednjih dvije decenije afirmisali u tom poslu, kako na svom terenu tako i na evropskim prostorima.

Bojim se da će vrijeme pokazati da ovaj projekat podržan „lex specialis-om” služi tome da se već ekspatrirane pare opljačkane kroz privatizaciju, tajkunizaciju, monopolizaciju, kartelizaciju, trgovinu političkim uticajem i kriminalizaciju, vrate u legalne tokove, jer im je mogućnost plasmana u privrede ostalih zemalja u velikoj mjeri onemogućena, borbom protiv off shore poslovanja, koje prije svega nanosi veliku štetu državnim budžetima. Ovaj povraćaj već iznešenih para ne znači realizaciju projekta, nego po ko zna koji put tajkunsko zauzimanje atraktivne lokacije.

Imajući ovakav ishod u vidu, sasvim je normalno da se čitav proces vodi netransparentno, da se ne zna koji su pravi motivi ovog projekta, sa kim državna uprava sarađuje i ko će biti investitor, ali ne bi trebalo da bude normalno da se pod parolom izvanredne prilike za „dinamičan razvoj”, zloupotrebljava javni interes.

MONITOR: Ruski ministar energetike, Aleksandar Novak, kaže da pregovara sa predstavnicima nekoliko zemalja, pa i sa srpskim, o prolaženju Turskog toka na putu gasa od Rusije, preko Turske do Evrope. Kakve su šanse Srbije da ona napravi dogovor?
BUŠATLIJA: Mi imamo svoju poziciju kao tranzitna zemlja, bilo da se koristi ranija trasa Južnog toka ili nova trasa koja bi uz ulazak Grčke u projekat išla preko Makedonije, kroz Srbiju do Mađarske. U slučaju Turskog toka ne vidim interes Rusije da učestvuje i sufinansira zajednička preduzeća kroz Makedoniju i Srbiju, ako će u Turskoj imati centralno skladište sa koga će zemlje centralne Evrope preuzimati gas. U ovom slučaju će biti potrebno da partnera za taj posao tražimo među zemljama korisnicama ruskog gasa, ali aktuelna kriza praktično onemogućava zemljama Centralne evrope realizaciju tog projekta. Podsjetimo se da je Nabuko propao u nedostatku novca u daleko boljim vremenima prije krize.

MONITOR: Pokušajima nacionalizacije rudnika Trepča od strane Vlade Kosova i pregovaranja oko stranog ulaganja u skijališta na Brezovici, raspolaganje imovinom preduzeća na Kosovu, dolazi u centar pažnje na Kosovu a i u Srbiji. Kako bi to moglo najbolje da se riješi?
BUŠATLIJA: To je trebalo rješavati u okviru sukcesije Jugoslavije, jer su industrijski i metalurški pogoni na Kosovu građeni i razvijani parama iz fonda za razvoj Kosova, koji su punile Slovenija, Hrvatska i Srbija, a turistički objekti isključivo parama Srbije. Dosljednom primjenom korporativnih zakona koji važe u najrazvijenijim demokratskim zemljama, mogla bi se i danas ustanoviti vlasnička struktura na osnovu uloženog novca. Ni Đinđićeva vlada ni bilo koja nakon toga nije bila raspoložena da otvori to pitanje na profesionalnom nivou, koji bi podrazumjevao prvo dogovor Slovenije, Hrvatske i Srbije o zajedničkom nastupu, pa zatim ozbiljno lobiranje kod sponzora raspada Jugoslavije. Sadašnja reakcija Srbije je iznuđena, ali bojim se da neće dovesti do pozitivnog rezultata, odnosno da će poslužiti za legalizaciju zatečenog stanja, ili kako kažu Amerikanci „imovinsko pravo je u držanju”, što znači da ako neko dugo vremena nešto drži to na kraju postaje njegova imovina.

MONITOR: U Srbiji se mnogo odugovlači sa procesom restitucije. Koji su tu najveći problemi ?
BUŠATLIJA: Srbija je krenula u tranziciju bez dugoročnog plana razvoja, koji bi odredio i strategiju upravljanja državnom imovinom, čemu pripada i imovina koja se mora vratiti ranijim vlasnicima. Na žalost najvažnije je bilo rasprodati sve što se može, napuniti budžet i stvoriti privid rasta standarda, što sada svi građani obilato plaćaju. U procesu i zloupotrebi privatizacije, došlo je do otuđivanja dijela državne imovine koja se više ne može vratiti, ali se vlasnik mora finansijski obeštetiti. Država sa slabašnom ekonomijom koja ne puni budžet, ne može pravedno obeštetiti bivšeg vlasnika, bar ne u onoj mjeri u kojoj je nagradila privatnika kojem je u bescjenje prodala tuđe vlasništvo. Do koje mjere se nisu poštovali zakoni, vidi se i iz činjenice da je i pored sudske zabrane u proces privatizacije uključivana i imovina predviđena za restituciju.

Izlaz iz ove situacije neće se naći dok država ne bude sposobna da kroz razvijenu ekonomiju obezbijedi punjenje budžeta do mjere da stare vlasnike može pravedno obeštetiti.

Sve za tajkune

MONITOR: Vlada Srbije, ali i druge u regionu, prihvataju navodne investitore nekritički, prepuštajući javna dobra neizvjesnoj sudbini. U Crnoj Gori su mnogi započeti objekti, naročito na primorju, ostali u ruševinama. Ima li tome lijeka?
BUŠATLIJA: Ne znam kako je taj proces krenuo u Crnoj Gori, ali u Srbiji je krenuo izjavom tadašnjeg premjera Đinđića da nije važno kako je neko „zaradio” prvi milion (vremenom to je naraslo na milijarde), što je otvorilo put kriminalnom novcu stečenom 90-ih godina, a da ni jedan jedini put nije provjeravano porijeklo novca prilikom privatizacije. To nas je i dovelo do potpune relativizacije javnog interesa, gdje je političarima bilo važnije omogućiti svojim tajkunima privatizaciju koja je donosila materijalnu korist partijama na vlasti, kao i važnijim pojedincima iz političkog miljea, nego zaštititi državni kapital i na taj način i zaštititi javni interes. Proklamovana demokratizacija nije dovela nijednu od balkanskih državica do demokratskih i slobodno- tržišnih institucija koje kontrolišu i ograničavaju političku moć, a u ime građana i njihovog interesa. Demokratija je društveno- politički sistem u kome građani imaju daleko više obaveza nego prava, a ta prava mogu koristiti isključivo ako ispunjavaju obaveze. Nije čudno da se Srbija i poslije 15 godina demokratizacije proglašava poludemokratskom zemljom

 

Vučićev suficit

MONITOR: Reforme Vlade su, kaže premijer, dovele do suficita u budžetu! On će razgovarati sa MMF da dođe do ,,otopljavanja” penzija i plata. Ekonomisti pokazuju da se radi samo o malom manevrisanju, jer su i dividende javnih preduzeća isplaćene pre nego što su usvojeni završni računi. Čemu takve igre?
BUŠATLIJA: To je dnevna politika bez utemeljenja u logici, znanju iskovanom u iskustvu i visoko profesionalizovanom upravljanju državnom imovinom. Inače bi premijer primijetio da se uštede na račun kapitalnih ulaganja vraćaju kao bumerang nemogućnosti razvoja ekonomije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo