Povežite se sa nama

INTERVJU

MAHMUD BUŠATLIJA, SAVJETNIK VLADE SRBIJE ZA RAZVOJ I INVESTICIJE: Beograd na magli

Objavljeno prije

na

MONITOR: Započet je proces pripreme za realizaciju projekta Beograd na vodi. Taj ,,zavjetni” projekat Vlade Aleksandra Vučića, prati negodovanje struke i suprotstavljanje opozicije, posebno kada se radi o donošenju posebnog zakona o eksproprijaciji zemljišta za taj projekat. Da li je ovaj “lex specialis” loš znak za perspektivu čitavog tog projekta?
BUŠATLIJA: Ne mora biti loš znak za realizaciju ovog projekta, ali je apsolutno loš znak za investitore iz inostranstva, bar one koji su nam najpotrebniji, jer ne iznose profit, već dolaze da tu ostanu i reinvestiraju. Takvi investitori koji zahtijevaju uređen privredni ambijent, predvidljiv na dugi rok, na „lex specialis” gledaće isključivo kao na trgovinu političkim uticajem, jer stvara netransparentan ambijent za nepoznatog korisnika, nelojalnu konkurenciju, koji je za razliku od njih amnestiran od mnogih obaveza koje opterećuju investiciju. Podsjetimo da „lex specialis” predviđa da njegov korisnik treba da plati sve dažbine prema gradu i Republici i participacije za infrastrukturu, tek nakon završetka ukupno planiranih 1,8 miliona m2. Budući da ovaj prostor još nije definisan, veliko je pitanje da li će i u kom obliku ovaj projekat ikada biti u cjelosti realizovan. Ta činjenica ukazuje na mogućnost da korisnik ovoga zakona izgradi objekte po cijeni nižoj za 40 do 50 odsto od cijene koju će platiti ostali graditelji, koji nisu počastvovani bratskom pažnjom aktuelne javne uprave. Izaći na neregulisano tržište nekretnina sa ovako jeftinim proizvodom, u našem slučaju znači imati šansu da ono što se inače plaća državi, ostane kao profit u privatnim rukama.

Sa stanovišta uređenog demokratskog slobodno-tržišnog društva, ovaj pristup navodnom razvoju ekonomije apsolutno je neprihvatljiv.

MONITOR: U javnosti se dugo pominju navodni investitori ovog mega projekta iz UAE. Nema nikakvog pisanog traga o ovoj investiciji, a nije poznat ni biznis plan niti dinamika gradnje. Prema vašem iskustvu, da li je ovakav tok stvari uobičajen?
BUŠATLIJA: Jedini motiv svakog investitora je ostvarivanje profita. Zato investitor mora biti siguran da će izgrađene stanove imati kome da proda, a kancelariski i prodajni prostor da će moći nekome iznajmiti. Smatra se da u Beogradu momentalno postoji oko milion kvadratnih metara poslovnog prostora koji godinama zvrji prazan. U samom centru Beograda, u krugu od 100 metara od palate Albanija, već godinama je prazno preko 35.000 m2 poslovnog prostora, a veliki broj stanova u naselju Belvil u N. Beogradu je neprodat iako je cijena sa početnih 2.200€ + PDV pala na 1.200€ sa PDV. Ne vidim nikakav interes investitora da uđe u izgradnju ovako velikog kompleksa, za koji se čak ne zna ni sadržaj. Pogotovo je apsurdno očekivati da investitori iz UAE budu zainteresovani za ovaj projekat, imajući u vidu da su se u posljednjih dvije decenije afirmisali u tom poslu, kako na svom terenu tako i na evropskim prostorima.

Bojim se da će vrijeme pokazati da ovaj projekat podržan „lex specialis-om” služi tome da se već ekspatrirane pare opljačkane kroz privatizaciju, tajkunizaciju, monopolizaciju, kartelizaciju, trgovinu političkim uticajem i kriminalizaciju, vrate u legalne tokove, jer im je mogućnost plasmana u privrede ostalih zemalja u velikoj mjeri onemogućena, borbom protiv off shore poslovanja, koje prije svega nanosi veliku štetu državnim budžetima. Ovaj povraćaj već iznešenih para ne znači realizaciju projekta, nego po ko zna koji put tajkunsko zauzimanje atraktivne lokacije.

Imajući ovakav ishod u vidu, sasvim je normalno da se čitav proces vodi netransparentno, da se ne zna koji su pravi motivi ovog projekta, sa kim državna uprava sarađuje i ko će biti investitor, ali ne bi trebalo da bude normalno da se pod parolom izvanredne prilike za „dinamičan razvoj”, zloupotrebljava javni interes.

MONITOR: Ruski ministar energetike, Aleksandar Novak, kaže da pregovara sa predstavnicima nekoliko zemalja, pa i sa srpskim, o prolaženju Turskog toka na putu gasa od Rusije, preko Turske do Evrope. Kakve su šanse Srbije da ona napravi dogovor?
BUŠATLIJA: Mi imamo svoju poziciju kao tranzitna zemlja, bilo da se koristi ranija trasa Južnog toka ili nova trasa koja bi uz ulazak Grčke u projekat išla preko Makedonije, kroz Srbiju do Mađarske. U slučaju Turskog toka ne vidim interes Rusije da učestvuje i sufinansira zajednička preduzeća kroz Makedoniju i Srbiju, ako će u Turskoj imati centralno skladište sa koga će zemlje centralne Evrope preuzimati gas. U ovom slučaju će biti potrebno da partnera za taj posao tražimo među zemljama korisnicama ruskog gasa, ali aktuelna kriza praktično onemogućava zemljama Centralne evrope realizaciju tog projekta. Podsjetimo se da je Nabuko propao u nedostatku novca u daleko boljim vremenima prije krize.

MONITOR: Pokušajima nacionalizacije rudnika Trepča od strane Vlade Kosova i pregovaranja oko stranog ulaganja u skijališta na Brezovici, raspolaganje imovinom preduzeća na Kosovu, dolazi u centar pažnje na Kosovu a i u Srbiji. Kako bi to moglo najbolje da se riješi?
BUŠATLIJA: To je trebalo rješavati u okviru sukcesije Jugoslavije, jer su industrijski i metalurški pogoni na Kosovu građeni i razvijani parama iz fonda za razvoj Kosova, koji su punile Slovenija, Hrvatska i Srbija, a turistički objekti isključivo parama Srbije. Dosljednom primjenom korporativnih zakona koji važe u najrazvijenijim demokratskim zemljama, mogla bi se i danas ustanoviti vlasnička struktura na osnovu uloženog novca. Ni Đinđićeva vlada ni bilo koja nakon toga nije bila raspoložena da otvori to pitanje na profesionalnom nivou, koji bi podrazumjevao prvo dogovor Slovenije, Hrvatske i Srbije o zajedničkom nastupu, pa zatim ozbiljno lobiranje kod sponzora raspada Jugoslavije. Sadašnja reakcija Srbije je iznuđena, ali bojim se da neće dovesti do pozitivnog rezultata, odnosno da će poslužiti za legalizaciju zatečenog stanja, ili kako kažu Amerikanci „imovinsko pravo je u držanju”, što znači da ako neko dugo vremena nešto drži to na kraju postaje njegova imovina.

MONITOR: U Srbiji se mnogo odugovlači sa procesom restitucije. Koji su tu najveći problemi ?
BUŠATLIJA: Srbija je krenula u tranziciju bez dugoročnog plana razvoja, koji bi odredio i strategiju upravljanja državnom imovinom, čemu pripada i imovina koja se mora vratiti ranijim vlasnicima. Na žalost najvažnije je bilo rasprodati sve što se može, napuniti budžet i stvoriti privid rasta standarda, što sada svi građani obilato plaćaju. U procesu i zloupotrebi privatizacije, došlo je do otuđivanja dijela državne imovine koja se više ne može vratiti, ali se vlasnik mora finansijski obeštetiti. Država sa slabašnom ekonomijom koja ne puni budžet, ne može pravedno obeštetiti bivšeg vlasnika, bar ne u onoj mjeri u kojoj je nagradila privatnika kojem je u bescjenje prodala tuđe vlasništvo. Do koje mjere se nisu poštovali zakoni, vidi se i iz činjenice da je i pored sudske zabrane u proces privatizacije uključivana i imovina predviđena za restituciju.

Izlaz iz ove situacije neće se naći dok država ne bude sposobna da kroz razvijenu ekonomiju obezbijedi punjenje budžeta do mjere da stare vlasnike može pravedno obeštetiti.

Sve za tajkune

MONITOR: Vlada Srbije, ali i druge u regionu, prihvataju navodne investitore nekritički, prepuštajući javna dobra neizvjesnoj sudbini. U Crnoj Gori su mnogi započeti objekti, naročito na primorju, ostali u ruševinama. Ima li tome lijeka?
BUŠATLIJA: Ne znam kako je taj proces krenuo u Crnoj Gori, ali u Srbiji je krenuo izjavom tadašnjeg premjera Đinđića da nije važno kako je neko „zaradio” prvi milion (vremenom to je naraslo na milijarde), što je otvorilo put kriminalnom novcu stečenom 90-ih godina, a da ni jedan jedini put nije provjeravano porijeklo novca prilikom privatizacije. To nas je i dovelo do potpune relativizacije javnog interesa, gdje je političarima bilo važnije omogućiti svojim tajkunima privatizaciju koja je donosila materijalnu korist partijama na vlasti, kao i važnijim pojedincima iz političkog miljea, nego zaštititi državni kapital i na taj način i zaštititi javni interes. Proklamovana demokratizacija nije dovela nijednu od balkanskih državica do demokratskih i slobodno- tržišnih institucija koje kontrolišu i ograničavaju političku moć, a u ime građana i njihovog interesa. Demokratija je društveno- politički sistem u kome građani imaju daleko više obaveza nego prava, a ta prava mogu koristiti isključivo ako ispunjavaju obaveze. Nije čudno da se Srbija i poslije 15 godina demokratizacije proglašava poludemokratskom zemljom

 

Vučićev suficit

MONITOR: Reforme Vlade su, kaže premijer, dovele do suficita u budžetu! On će razgovarati sa MMF da dođe do ,,otopljavanja” penzija i plata. Ekonomisti pokazuju da se radi samo o malom manevrisanju, jer su i dividende javnih preduzeća isplaćene pre nego što su usvojeni završni računi. Čemu takve igre?
BUŠATLIJA: To je dnevna politika bez utemeljenja u logici, znanju iskovanom u iskustvu i visoko profesionalizovanom upravljanju državnom imovinom. Inače bi premijer primijetio da se uštede na račun kapitalnih ulaganja vraćaju kao bumerang nemogućnosti razvoja ekonomije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo