MONITOR: Započet je proces pripreme za realizaciju projekta Beograd na vodi. Taj ,,zavjetni” projekat Vlade Aleksandra Vučića, prati negodovanje struke i suprotstavljanje opozicije, posebno kada se radi o donošenju posebnog zakona o eksproprijaciji zemljišta za taj projekat. Da li je ovaj “lex specialis” loš znak za perspektivu čitavog tog projekta?
BUŠATLIJA: Ne mora biti loš znak za realizaciju ovog projekta, ali je apsolutno loš znak za investitore iz inostranstva, bar one koji su nam najpotrebniji, jer ne iznose profit, već dolaze da tu ostanu i reinvestiraju. Takvi investitori koji zahtijevaju uređen privredni ambijent, predvidljiv na dugi rok, na „lex specialis” gledaće isključivo kao na trgovinu političkim uticajem, jer stvara netransparentan ambijent za nepoznatog korisnika, nelojalnu konkurenciju, koji je za razliku od njih amnestiran od mnogih obaveza koje opterećuju investiciju. Podsjetimo da „lex specialis” predviđa da njegov korisnik treba da plati sve dažbine prema gradu i Republici i participacije za infrastrukturu, tek nakon završetka ukupno planiranih 1,8 miliona m2. Budući da ovaj prostor još nije definisan, veliko je pitanje da li će i u kom obliku ovaj projekat ikada biti u cjelosti realizovan. Ta činjenica ukazuje na mogućnost da korisnik ovoga zakona izgradi objekte po cijeni nižoj za 40 do 50 odsto od cijene koju će platiti ostali graditelji, koji nisu počastvovani bratskom pažnjom aktuelne javne uprave. Izaći na neregulisano tržište nekretnina sa ovako jeftinim proizvodom, u našem slučaju znači imati šansu da ono što se inače plaća državi, ostane kao profit u privatnim rukama.
Sa stanovišta uređenog demokratskog slobodno-tržišnog društva, ovaj pristup navodnom razvoju ekonomije apsolutno je neprihvatljiv.
MONITOR: U javnosti se dugo pominju navodni investitori ovog mega projekta iz UAE. Nema nikakvog pisanog traga o ovoj investiciji, a nije poznat ni biznis plan niti dinamika gradnje. Prema vašem iskustvu, da li je ovakav tok stvari uobičajen?
BUŠATLIJA: Jedini motiv svakog investitora je ostvarivanje profita. Zato investitor mora biti siguran da će izgrađene stanove imati kome da proda, a kancelariski i prodajni prostor da će moći nekome iznajmiti. Smatra se da u Beogradu momentalno postoji oko milion kvadratnih metara poslovnog prostora koji godinama zvrji prazan. U samom centru Beograda, u krugu od 100 metara od palate Albanija, već godinama je prazno preko 35.000 m2 poslovnog prostora, a veliki broj stanova u naselju Belvil u N. Beogradu je neprodat iako je cijena sa početnih 2.200€ + PDV pala na 1.200€ sa PDV. Ne vidim nikakav interes investitora da uđe u izgradnju ovako velikog kompleksa, za koji se čak ne zna ni sadržaj. Pogotovo je apsurdno očekivati da investitori iz UAE budu zainteresovani za ovaj projekat, imajući u vidu da su se u posljednjih dvije decenije afirmisali u tom poslu, kako na svom terenu tako i na evropskim prostorima.
Bojim se da će vrijeme pokazati da ovaj projekat podržan „lex specialis-om” služi tome da se već ekspatrirane pare opljačkane kroz privatizaciju, tajkunizaciju, monopolizaciju, kartelizaciju, trgovinu političkim uticajem i kriminalizaciju, vrate u legalne tokove, jer im je mogućnost plasmana u privrede ostalih zemalja u velikoj mjeri onemogućena, borbom protiv off shore poslovanja, koje prije svega nanosi veliku štetu državnim budžetima. Ovaj povraćaj već iznešenih para ne znači realizaciju projekta, nego po ko zna koji put tajkunsko zauzimanje atraktivne lokacije.
Imajući ovakav ishod u vidu, sasvim je normalno da se čitav proces vodi netransparentno, da se ne zna koji su pravi motivi ovog projekta, sa kim državna uprava sarađuje i ko će biti investitor, ali ne bi trebalo da bude normalno da se pod parolom izvanredne prilike za „dinamičan razvoj”, zloupotrebljava javni interes.
MONITOR: Ruski ministar energetike, Aleksandar Novak, kaže da pregovara sa predstavnicima nekoliko zemalja, pa i sa srpskim, o prolaženju Turskog toka na putu gasa od Rusije, preko Turske do Evrope. Kakve su šanse Srbije da ona napravi dogovor?
BUŠATLIJA: Mi imamo svoju poziciju kao tranzitna zemlja, bilo da se koristi ranija trasa Južnog toka ili nova trasa koja bi uz ulazak Grčke u projekat išla preko Makedonije, kroz Srbiju do Mađarske. U slučaju Turskog toka ne vidim interes Rusije da učestvuje i sufinansira zajednička preduzeća kroz Makedoniju i Srbiju, ako će u Turskoj imati centralno skladište sa koga će zemlje centralne Evrope preuzimati gas. U ovom slučaju će biti potrebno da partnera za taj posao tražimo među zemljama korisnicama ruskog gasa, ali aktuelna kriza praktično onemogućava zemljama Centralne evrope realizaciju tog projekta. Podsjetimo se da je Nabuko propao u nedostatku novca u daleko boljim vremenima prije krize.
MONITOR: Pokušajima nacionalizacije rudnika Trepča od strane Vlade Kosova i pregovaranja oko stranog ulaganja u skijališta na Brezovici, raspolaganje imovinom preduzeća na Kosovu, dolazi u centar pažnje na Kosovu a i u Srbiji. Kako bi to moglo najbolje da se riješi?
BUŠATLIJA: To je trebalo rješavati u okviru sukcesije Jugoslavije, jer su industrijski i metalurški pogoni na Kosovu građeni i razvijani parama iz fonda za razvoj Kosova, koji su punile Slovenija, Hrvatska i Srbija, a turistički objekti isključivo parama Srbije. Dosljednom primjenom korporativnih zakona koji važe u najrazvijenijim demokratskim zemljama, mogla bi se i danas ustanoviti vlasnička struktura na osnovu uloženog novca. Ni Đinđićeva vlada ni bilo koja nakon toga nije bila raspoložena da otvori to pitanje na profesionalnom nivou, koji bi podrazumjevao prvo dogovor Slovenije, Hrvatske i Srbije o zajedničkom nastupu, pa zatim ozbiljno lobiranje kod sponzora raspada Jugoslavije. Sadašnja reakcija Srbije je iznuđena, ali bojim se da neće dovesti do pozitivnog rezultata, odnosno da će poslužiti za legalizaciju zatečenog stanja, ili kako kažu Amerikanci „imovinsko pravo je u držanju”, što znači da ako neko dugo vremena nešto drži to na kraju postaje njegova imovina.
MONITOR: U Srbiji se mnogo odugovlači sa procesom restitucije. Koji su tu najveći problemi ?
BUŠATLIJA: Srbija je krenula u tranziciju bez dugoročnog plana razvoja, koji bi odredio i strategiju upravljanja državnom imovinom, čemu pripada i imovina koja se mora vratiti ranijim vlasnicima. Na žalost najvažnije je bilo rasprodati sve što se može, napuniti budžet i stvoriti privid rasta standarda, što sada svi građani obilato plaćaju. U procesu i zloupotrebi privatizacije, došlo je do otuđivanja dijela državne imovine koja se više ne može vratiti, ali se vlasnik mora finansijski obeštetiti. Država sa slabašnom ekonomijom koja ne puni budžet, ne može pravedno obeštetiti bivšeg vlasnika, bar ne u onoj mjeri u kojoj je nagradila privatnika kojem je u bescjenje prodala tuđe vlasništvo. Do koje mjere se nisu poštovali zakoni, vidi se i iz činjenice da je i pored sudske zabrane u proces privatizacije uključivana i imovina predviđena za restituciju.
Izlaz iz ove situacije neće se naći dok država ne bude sposobna da kroz razvijenu ekonomiju obezbijedi punjenje budžeta do mjere da stare vlasnike može pravedno obeštetiti.
Sve za tajkune
MONITOR: Vlada Srbije, ali i druge u regionu, prihvataju navodne investitore nekritički, prepuštajući javna dobra neizvjesnoj sudbini. U Crnoj Gori su mnogi započeti objekti, naročito na primorju, ostali u ruševinama. Ima li tome lijeka?
BUŠATLIJA: Ne znam kako je taj proces krenuo u Crnoj Gori, ali u Srbiji je krenuo izjavom tadašnjeg premjera Đinđića da nije važno kako je neko „zaradio” prvi milion (vremenom to je naraslo na milijarde), što je otvorilo put kriminalnom novcu stečenom 90-ih godina, a da ni jedan jedini put nije provjeravano porijeklo novca prilikom privatizacije. To nas je i dovelo do potpune relativizacije javnog interesa, gdje je političarima bilo važnije omogućiti svojim tajkunima privatizaciju koja je donosila materijalnu korist partijama na vlasti, kao i važnijim pojedincima iz političkog miljea, nego zaštititi državni kapital i na taj način i zaštititi javni interes. Proklamovana demokratizacija nije dovela nijednu od balkanskih državica do demokratskih i slobodno- tržišnih institucija koje kontrolišu i ograničavaju političku moć, a u ime građana i njihovog interesa. Demokratija je društveno- politički sistem u kome građani imaju daleko više obaveza nego prava, a ta prava mogu koristiti isključivo ako ispunjavaju obaveze. Nije čudno da se Srbija i poslije 15 godina demokratizacije proglašava poludemokratskom zemljom
Vučićev suficit
MONITOR: Reforme Vlade su, kaže premijer, dovele do suficita u budžetu! On će razgovarati sa MMF da dođe do ,,otopljavanja” penzija i plata. Ekonomisti pokazuju da se radi samo o malom manevrisanju, jer su i dividende javnih preduzeća isplaćene pre nego što su usvojeni završni računi. Čemu takve igre?
BUŠATLIJA: To je dnevna politika bez utemeljenja u logici, znanju iskovanom u iskustvu i visoko profesionalizovanom upravljanju državnom imovinom. Inače bi premijer primijetio da se uštede na račun kapitalnih ulaganja vraćaju kao bumerang nemogućnosti razvoja ekonomije.
Nastasja RADOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice