Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIBOR PAVIĆEVIĆ, VAJAR: Buđenje kaktusa

Objavljeno prije

na

Velibor Pavićević jedan je od umjetnika koji su ravnopravni dobitnici ovogodišnje nagrade Milunović, Stijović, Lubarda na 70. tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, koja je otvorena u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Osim njega nagrađeni su Marko Marković i Svetlana Dragojević, dok je nagradu za najbolju izložbu u 2014. godini, najstarije umjetničko – esnafsko udruženje dodijelilo Romanu Đuranoviću za postavku Roman Today, koja je 1. decembra, bila otvorena u Modernoj galeriji.

Velibor Pavićević diplomirao je i magistrirao vajarstvo na cetinjskom Fakultetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Žiri je jednoglasno odlučio da nagradu „Milunović, Stijović, Lubarda” dobijete za rad ,,Buđenje kaktusa”. Kako su istakli, taj rad nedvojbeno ukazuje na snažan osjećaj vaše stvaralačke discipline i pronalažanje podsticaja za kreaciju u svemu što vas okružuje.
PAVIĆEVIĆ: Potpuno prirodnim smatram da nalazim inspiraciju u svemu što nas okružuje. Da bi skulptura imala smisla i zaživjela na pravi način, potrebno je prije svega vladati zanatom. Dakle azbuka! Ono osnovno, prvo na koje se sve drugo nadograđuje. Skulptor mora poznavati zanat i prirodu materijala. Ovo govorim s razlogom jer primjećujem da se sve više ljudi bavi skulpturom u suštini sa primjetno oskudnim znanjem samoga zanata. Skulptor je prije svega zanatlija pa ako uspije da dosegne ono umjetničko onda to stavljamo u prvi plan.

Dugo vremena treba dok skulptorski jezik ne dovedete na nivo sa koga možete jasno da kažete stvari. Priča o radu sama po sebi dolazi. Rad je tu prvi i glavni koji to treba da posvjedoči.

Da bi se rad prenio na publiku, potrebno je da i publika ima prilagođena čula za skulptorske forme. To je interakcija. Ako toga nema onda je umjetnik prinuđen da stvara radi samoga sebe, a to je utopijski.

Trudim se da moj jezik u skulpturi bude jednostavan, što čitljiviji, da sa malo elemenata kažem što više tako da samu formu lišavam nepotrebnih primjesa. Jezik svodim na nivo simbola, na nešto ogoljeno, primarno… Na taj način pokušavam da prenesem i ono unutrašnje – arhetipsko.

MONITOR: Skulptura je rađena u kovanom gvožđu, materijalu koji zahtijeva vrijeme. Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
PAVIĆEVIĆ: Ne spadam među one umjetnike koji biraju jedan materijal i ostaju mu vjerni do kraja…U mom slučaju bi došlo do zasićenja. Želim da eksperimentišem, s toga često kombinujem materijale i pokušavam da ih pomirim u jedno. Smatram da se shodno ideji bira i materijal. Ono što možete u gvožđu, ne možemo u kamenu uraditi i obratno. U suštini privlače me prirodni materijali. Cijenim kada se vajar prilagodi materijalu i iz njega izvuče snagu njemu svojstvenu. Ranije sam napravio seriju skulptura u drvetu. Trudio sam se da klesarskim zanatom ovladam što više. Čak sam u tom periodu izbjegavao mašine, pa sam skulpture izvodio isključivo ručno. To je za mene bilo u tom trenutku važno. Kasnije sam više poštovao mašine sa kojima sam radio, uspješnije ih koristio. Sada radim skulpture u gvožđu tehnikom kovanja. Taj materijal mi omogućava da sprovedem neke nove ideje koje vidim isključivo u njemu. Kada osjetim da određena zamisao više odgovara drvetu ili kamenu onda ih sprovodim u tim materijalima.

Kod gvožđa me privlači njegova gustina, mogućnost spajanja više djelova, savitljivost… Koristim deblje komade koji imaju masu. Dobar je osjećaj kada se gvožđe usija na vatri, stavlja na nakovanj i počinje oblikovati. U tome ima nešto meditativno, oslobađajuće, što me obuzima… Kovanjem stvaram više elemenata koje kasnije zavarujem, spajam u jednu harmonizovanu cjelinu.

MONITOR: Umjetnici analiziraju svoj svijet i svijet u kojem žive. Možete li nam više reći o vašoj poetici i skulpturama?
PAVIĆEVIĆ: Moj rad ima arhaičan prizvuk. Na kraju mi pripadamo Mediteranu koji je iznjedrio civilizacije čiji tragovi pulsiraju u nama i danas. Ako provedete djetinjstvo pored ilirskih tumula; ostataka grčkih i rimskih staža i grobova; u blizini Duklje, toj velikoj riznici (koju smo tako divljački uništili), onda nije neočekivano da i sa tih izvora crpimo inspiraciju.

Istorija, arheologija u svim segmentima – stare knjige, njihova boja… zakivci na vratima… atmosfera muzejskih polica i život predmeta u njima, jedni su od znakova koji me upućuju i daju mi smjernice za početak rada. Sve što me okružuje može mi u jednom momentu postati interesantno.

Mrlje na pločniku, ostaci farbe na betonu mogu biti važniji izvori za moju formu. Dakle, sve što nas okružuje na neki način može biti skulptorska forma, samo je treba osloboditi i lišiti suvišnog i preko sopstvenog jezika učiniti je vidljivom za posmatrača.

MONITOR: Majstorstvom likovnog oblikovanja otkrivate svojstva materijala u kojima projektujete svoj odnos prema svijetu iluzija. Koje vas teme okupiraju?
PAVIĆEVIĆ: Skulpturu Buđenje kaktusa nijesam unaprijed isplanirao. Napravio sam više crteža. Obično tako počinjem. Za većinu skulptura napravim više malih skica. No većinom krajnji proizvod izgleda drugačije i na taj način dobijam dimenziju više. Sami proces postaje bogatiji. Ono što je najbitnije je sami proces, sam put stvaranja jednog djela. Kada se ono ostvari to je nešto drugo, ono nastavlja svoj život samo da živi.

Skulptura dobija svoje ime u toku rada. Ono se na neki način samo nameće. Ne bi ga ni trebalo objašnjavati. Ono proizilazi iz same forme, atmosfere koju ona pruža. Slično je i sa slobodnim stihom kada pjesnik pravi atmosferu koju srcem razumijete dok racionalno stavljate u drugi plan.

Trudim se da samom procesu priđem temeljno. Od samog početka rada na skulpturi pokušavam da održim istu energiju kako na početku, tako i na kraju.

Proces pravljenja alata i njegova priprema podjednako je važna kao i sam proces umjetničkog stvaranja. Skoro sam pravio kovački mijeh, na način na koji se to radilo nekada davno. Za mene je to iskustvo takođe uzvišen čin. Svoj skulptorski jezik ne mogu izolovati od savremenih prizvuka, a to mi nije cilj, naprotiv. On živi u sprezi sa savremenim kretanjima i kao takav pronalazi put do publike. Drago mi je kada od publike dobijem povratnu reakciju jer da nije tako naš posao bi se pretvorio u nešto uzaludno.

MONITOR: Ovo je vaša druga nagrada koju Vam je dodijelilo ULUCG. Šta za Vas predstavljaju nagrade, pogotovo koje vam dodjeljuju kolege?
PAVIĆEVIĆ: Zadovoljstvo je kada dobijete priznanje za svoj rad, to je potvrda da ono što radite ima svoje mjesto i služi kao pokretač za dalja istraživanja. Priznanje je utoliko veće kada dolazi od institucija kao što je ULUCG.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo