Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIBOR PAVIĆEVIĆ, VAJAR: Buđenje kaktusa

Objavljeno prije

na

Velibor Pavićević jedan je od umjetnika koji su ravnopravni dobitnici ovogodišnje nagrade Milunović, Stijović, Lubarda na 70. tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, koja je otvorena u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Osim njega nagrađeni su Marko Marković i Svetlana Dragojević, dok je nagradu za najbolju izložbu u 2014. godini, najstarije umjetničko – esnafsko udruženje dodijelilo Romanu Đuranoviću za postavku Roman Today, koja je 1. decembra, bila otvorena u Modernoj galeriji.

Velibor Pavićević diplomirao je i magistrirao vajarstvo na cetinjskom Fakultetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Žiri je jednoglasno odlučio da nagradu „Milunović, Stijović, Lubarda” dobijete za rad ,,Buđenje kaktusa”. Kako su istakli, taj rad nedvojbeno ukazuje na snažan osjećaj vaše stvaralačke discipline i pronalažanje podsticaja za kreaciju u svemu što vas okružuje.
PAVIĆEVIĆ: Potpuno prirodnim smatram da nalazim inspiraciju u svemu što nas okružuje. Da bi skulptura imala smisla i zaživjela na pravi način, potrebno je prije svega vladati zanatom. Dakle azbuka! Ono osnovno, prvo na koje se sve drugo nadograđuje. Skulptor mora poznavati zanat i prirodu materijala. Ovo govorim s razlogom jer primjećujem da se sve više ljudi bavi skulpturom u suštini sa primjetno oskudnim znanjem samoga zanata. Skulptor je prije svega zanatlija pa ako uspije da dosegne ono umjetničko onda to stavljamo u prvi plan.

Dugo vremena treba dok skulptorski jezik ne dovedete na nivo sa koga možete jasno da kažete stvari. Priča o radu sama po sebi dolazi. Rad je tu prvi i glavni koji to treba da posvjedoči.

Da bi se rad prenio na publiku, potrebno je da i publika ima prilagođena čula za skulptorske forme. To je interakcija. Ako toga nema onda je umjetnik prinuđen da stvara radi samoga sebe, a to je utopijski.

Trudim se da moj jezik u skulpturi bude jednostavan, što čitljiviji, da sa malo elemenata kažem što više tako da samu formu lišavam nepotrebnih primjesa. Jezik svodim na nivo simbola, na nešto ogoljeno, primarno… Na taj način pokušavam da prenesem i ono unutrašnje – arhetipsko.

MONITOR: Skulptura je rađena u kovanom gvožđu, materijalu koji zahtijeva vrijeme. Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
PAVIĆEVIĆ: Ne spadam među one umjetnike koji biraju jedan materijal i ostaju mu vjerni do kraja…U mom slučaju bi došlo do zasićenja. Želim da eksperimentišem, s toga često kombinujem materijale i pokušavam da ih pomirim u jedno. Smatram da se shodno ideji bira i materijal. Ono što možete u gvožđu, ne možemo u kamenu uraditi i obratno. U suštini privlače me prirodni materijali. Cijenim kada se vajar prilagodi materijalu i iz njega izvuče snagu njemu svojstvenu. Ranije sam napravio seriju skulptura u drvetu. Trudio sam se da klesarskim zanatom ovladam što više. Čak sam u tom periodu izbjegavao mašine, pa sam skulpture izvodio isključivo ručno. To je za mene bilo u tom trenutku važno. Kasnije sam više poštovao mašine sa kojima sam radio, uspješnije ih koristio. Sada radim skulpture u gvožđu tehnikom kovanja. Taj materijal mi omogućava da sprovedem neke nove ideje koje vidim isključivo u njemu. Kada osjetim da određena zamisao više odgovara drvetu ili kamenu onda ih sprovodim u tim materijalima.

Kod gvožđa me privlači njegova gustina, mogućnost spajanja više djelova, savitljivost… Koristim deblje komade koji imaju masu. Dobar je osjećaj kada se gvožđe usija na vatri, stavlja na nakovanj i počinje oblikovati. U tome ima nešto meditativno, oslobađajuće, što me obuzima… Kovanjem stvaram više elemenata koje kasnije zavarujem, spajam u jednu harmonizovanu cjelinu.

MONITOR: Umjetnici analiziraju svoj svijet i svijet u kojem žive. Možete li nam više reći o vašoj poetici i skulpturama?
PAVIĆEVIĆ: Moj rad ima arhaičan prizvuk. Na kraju mi pripadamo Mediteranu koji je iznjedrio civilizacije čiji tragovi pulsiraju u nama i danas. Ako provedete djetinjstvo pored ilirskih tumula; ostataka grčkih i rimskih staža i grobova; u blizini Duklje, toj velikoj riznici (koju smo tako divljački uništili), onda nije neočekivano da i sa tih izvora crpimo inspiraciju.

Istorija, arheologija u svim segmentima – stare knjige, njihova boja… zakivci na vratima… atmosfera muzejskih polica i život predmeta u njima, jedni su od znakova koji me upućuju i daju mi smjernice za početak rada. Sve što me okružuje može mi u jednom momentu postati interesantno.

Mrlje na pločniku, ostaci farbe na betonu mogu biti važniji izvori za moju formu. Dakle, sve što nas okružuje na neki način može biti skulptorska forma, samo je treba osloboditi i lišiti suvišnog i preko sopstvenog jezika učiniti je vidljivom za posmatrača.

MONITOR: Majstorstvom likovnog oblikovanja otkrivate svojstva materijala u kojima projektujete svoj odnos prema svijetu iluzija. Koje vas teme okupiraju?
PAVIĆEVIĆ: Skulpturu Buđenje kaktusa nijesam unaprijed isplanirao. Napravio sam više crteža. Obično tako počinjem. Za većinu skulptura napravim više malih skica. No većinom krajnji proizvod izgleda drugačije i na taj način dobijam dimenziju više. Sami proces postaje bogatiji. Ono što je najbitnije je sami proces, sam put stvaranja jednog djela. Kada se ono ostvari to je nešto drugo, ono nastavlja svoj život samo da živi.

Skulptura dobija svoje ime u toku rada. Ono se na neki način samo nameće. Ne bi ga ni trebalo objašnjavati. Ono proizilazi iz same forme, atmosfere koju ona pruža. Slično je i sa slobodnim stihom kada pjesnik pravi atmosferu koju srcem razumijete dok racionalno stavljate u drugi plan.

Trudim se da samom procesu priđem temeljno. Od samog početka rada na skulpturi pokušavam da održim istu energiju kako na početku, tako i na kraju.

Proces pravljenja alata i njegova priprema podjednako je važna kao i sam proces umjetničkog stvaranja. Skoro sam pravio kovački mijeh, na način na koji se to radilo nekada davno. Za mene je to iskustvo takođe uzvišen čin. Svoj skulptorski jezik ne mogu izolovati od savremenih prizvuka, a to mi nije cilj, naprotiv. On živi u sprezi sa savremenim kretanjima i kao takav pronalazi put do publike. Drago mi je kada od publike dobijem povratnu reakciju jer da nije tako naš posao bi se pretvorio u nešto uzaludno.

MONITOR: Ovo je vaša druga nagrada koju Vam je dodijelilo ULUCG. Šta za Vas predstavljaju nagrade, pogotovo koje vam dodjeljuju kolege?
PAVIĆEVIĆ: Zadovoljstvo je kada dobijete priznanje za svoj rad, to je potvrda da ono što radite ima svoje mjesto i služi kao pokretač za dalja istraživanja. Priznanje je utoliko veće kada dolazi od institucija kao što je ULUCG.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo