Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIBOR PAVIĆEVIĆ, VAJAR: Buđenje kaktusa

Objavljeno prije

na

Velibor Pavićević jedan je od umjetnika koji su ravnopravni dobitnici ovogodišnje nagrade Milunović, Stijović, Lubarda na 70. tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, koja je otvorena u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Osim njega nagrađeni su Marko Marković i Svetlana Dragojević, dok je nagradu za najbolju izložbu u 2014. godini, najstarije umjetničko – esnafsko udruženje dodijelilo Romanu Đuranoviću za postavku Roman Today, koja je 1. decembra, bila otvorena u Modernoj galeriji.

Velibor Pavićević diplomirao je i magistrirao vajarstvo na cetinjskom Fakultetu likovne umjetnosti.

MONITOR: Žiri je jednoglasno odlučio da nagradu „Milunović, Stijović, Lubarda” dobijete za rad ,,Buđenje kaktusa”. Kako su istakli, taj rad nedvojbeno ukazuje na snažan osjećaj vaše stvaralačke discipline i pronalažanje podsticaja za kreaciju u svemu što vas okružuje.
PAVIĆEVIĆ: Potpuno prirodnim smatram da nalazim inspiraciju u svemu što nas okružuje. Da bi skulptura imala smisla i zaživjela na pravi način, potrebno je prije svega vladati zanatom. Dakle azbuka! Ono osnovno, prvo na koje se sve drugo nadograđuje. Skulptor mora poznavati zanat i prirodu materijala. Ovo govorim s razlogom jer primjećujem da se sve više ljudi bavi skulpturom u suštini sa primjetno oskudnim znanjem samoga zanata. Skulptor je prije svega zanatlija pa ako uspije da dosegne ono umjetničko onda to stavljamo u prvi plan.

Dugo vremena treba dok skulptorski jezik ne dovedete na nivo sa koga možete jasno da kažete stvari. Priča o radu sama po sebi dolazi. Rad je tu prvi i glavni koji to treba da posvjedoči.

Da bi se rad prenio na publiku, potrebno je da i publika ima prilagođena čula za skulptorske forme. To je interakcija. Ako toga nema onda je umjetnik prinuđen da stvara radi samoga sebe, a to je utopijski.

Trudim se da moj jezik u skulpturi bude jednostavan, što čitljiviji, da sa malo elemenata kažem što više tako da samu formu lišavam nepotrebnih primjesa. Jezik svodim na nivo simbola, na nešto ogoljeno, primarno… Na taj način pokušavam da prenesem i ono unutrašnje – arhetipsko.

MONITOR: Skulptura je rađena u kovanom gvožđu, materijalu koji zahtijeva vrijeme. Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu?
PAVIĆEVIĆ: Ne spadam među one umjetnike koji biraju jedan materijal i ostaju mu vjerni do kraja…U mom slučaju bi došlo do zasićenja. Želim da eksperimentišem, s toga često kombinujem materijale i pokušavam da ih pomirim u jedno. Smatram da se shodno ideji bira i materijal. Ono što možete u gvožđu, ne možemo u kamenu uraditi i obratno. U suštini privlače me prirodni materijali. Cijenim kada se vajar prilagodi materijalu i iz njega izvuče snagu njemu svojstvenu. Ranije sam napravio seriju skulptura u drvetu. Trudio sam se da klesarskim zanatom ovladam što više. Čak sam u tom periodu izbjegavao mašine, pa sam skulpture izvodio isključivo ručno. To je za mene bilo u tom trenutku važno. Kasnije sam više poštovao mašine sa kojima sam radio, uspješnije ih koristio. Sada radim skulpture u gvožđu tehnikom kovanja. Taj materijal mi omogućava da sprovedem neke nove ideje koje vidim isključivo u njemu. Kada osjetim da određena zamisao više odgovara drvetu ili kamenu onda ih sprovodim u tim materijalima.

Kod gvožđa me privlači njegova gustina, mogućnost spajanja više djelova, savitljivost… Koristim deblje komade koji imaju masu. Dobar je osjećaj kada se gvožđe usija na vatri, stavlja na nakovanj i počinje oblikovati. U tome ima nešto meditativno, oslobađajuće, što me obuzima… Kovanjem stvaram više elemenata koje kasnije zavarujem, spajam u jednu harmonizovanu cjelinu.

MONITOR: Umjetnici analiziraju svoj svijet i svijet u kojem žive. Možete li nam više reći o vašoj poetici i skulpturama?
PAVIĆEVIĆ: Moj rad ima arhaičan prizvuk. Na kraju mi pripadamo Mediteranu koji je iznjedrio civilizacije čiji tragovi pulsiraju u nama i danas. Ako provedete djetinjstvo pored ilirskih tumula; ostataka grčkih i rimskih staža i grobova; u blizini Duklje, toj velikoj riznici (koju smo tako divljački uništili), onda nije neočekivano da i sa tih izvora crpimo inspiraciju.

Istorija, arheologija u svim segmentima – stare knjige, njihova boja… zakivci na vratima… atmosfera muzejskih polica i život predmeta u njima, jedni su od znakova koji me upućuju i daju mi smjernice za početak rada. Sve što me okružuje može mi u jednom momentu postati interesantno.

Mrlje na pločniku, ostaci farbe na betonu mogu biti važniji izvori za moju formu. Dakle, sve što nas okružuje na neki način može biti skulptorska forma, samo je treba osloboditi i lišiti suvišnog i preko sopstvenog jezika učiniti je vidljivom za posmatrača.

MONITOR: Majstorstvom likovnog oblikovanja otkrivate svojstva materijala u kojima projektujete svoj odnos prema svijetu iluzija. Koje vas teme okupiraju?
PAVIĆEVIĆ: Skulpturu Buđenje kaktusa nijesam unaprijed isplanirao. Napravio sam više crteža. Obično tako počinjem. Za većinu skulptura napravim više malih skica. No većinom krajnji proizvod izgleda drugačije i na taj način dobijam dimenziju više. Sami proces postaje bogatiji. Ono što je najbitnije je sami proces, sam put stvaranja jednog djela. Kada se ono ostvari to je nešto drugo, ono nastavlja svoj život samo da živi.

Skulptura dobija svoje ime u toku rada. Ono se na neki način samo nameće. Ne bi ga ni trebalo objašnjavati. Ono proizilazi iz same forme, atmosfere koju ona pruža. Slično je i sa slobodnim stihom kada pjesnik pravi atmosferu koju srcem razumijete dok racionalno stavljate u drugi plan.

Trudim se da samom procesu priđem temeljno. Od samog početka rada na skulpturi pokušavam da održim istu energiju kako na početku, tako i na kraju.

Proces pravljenja alata i njegova priprema podjednako je važna kao i sam proces umjetničkog stvaranja. Skoro sam pravio kovački mijeh, na način na koji se to radilo nekada davno. Za mene je to iskustvo takođe uzvišen čin. Svoj skulptorski jezik ne mogu izolovati od savremenih prizvuka, a to mi nije cilj, naprotiv. On živi u sprezi sa savremenim kretanjima i kao takav pronalazi put do publike. Drago mi je kada od publike dobijem povratnu reakciju jer da nije tako naš posao bi se pretvorio u nešto uzaludno.

MONITOR: Ovo je vaša druga nagrada koju Vam je dodijelilo ULUCG. Šta za Vas predstavljaju nagrade, pogotovo koje vam dodjeljuju kolege?
PAVIĆEVIĆ: Zadovoljstvo je kada dobijete priznanje za svoj rad, to je potvrda da ono što radite ima svoje mjesto i služi kao pokretač za dalja istraživanja. Priznanje je utoliko veće kada dolazi od institucija kao što je ULUCG.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo