Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Najmanje se pomijeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji bi trebalo da nas uvedu u EU  daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom, počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. Iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospješili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se mnogo više očekivalo. Političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak

 

 

MONITOR: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić” iz Pljevalja javno je promovisala nove naslove o ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Biblioteka ih je na svom Instagram profilu promovisala kao nova izdanja kojima je fond „obogaćen”, „uvažavajući predloge korisnika i čitalaca”. Šta to govori?

GORJANC PRELEVIĆ:  Radi se o još jednoj u nizu nacionalističkih provokacija iz asortimana tzv. srpskog sveta, koje bi morala da suzbija svaka građanska država zasnovana na vladavini prava. Crna Gora se Evropi i svijetu predstavlja kao takva država, to i piše u prvom članu njenog Ustava. Crna Gora sa svojim etnički raznolikim stanovništvom jedino i može da opstane kao tako uređeno društvo. Ipak, neki javni funkcioneri, među kojima je i direktorka Narodne biblioteke u Pljevljima, Bojana Đačić, aktivno i u kontinuitetu podrivaju Crnu Goru kao građansku državu. Oni bi da ona bude država po mjeri šovinističke verzije srpstva bivšeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koja uključuje veličanje ratnih zločinaca, falsifikovanje istorije i prezir prema žrtvama. I takvi ljudi se nažalost još održavaju na javnim funkcijama u Crnoj Gori kao cijena koju plaćamo da bi aktuelna koaliciona Vlada ostala na vlasti i da bismo se u prividu stabilnosti pridružili Evropskoj uniji. Civilno društvo se takvim štetnim provokacijama aktivno suprotstavlja i uporno insistira da država uključi sve postojeće kontrolne i korektivne mehanizme za odbranu demokratije. Očekujemo ispitivanje takvih odluka i u slučaju Biblioteke po svim osnovama odgovornosti.

MONITOR: Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori nije daleko stigao. No, dešava li se sada neka „regresija“, kada je u pitanju odnos prema prošlosti?

GORJANC PRELEVIĆ: Promocijom revizionizma i veličanjem ratnih zločinaca pojedini političari i dalje skupljaju glasove na nacionalističkoj osnovi. Događaji kao što su smrt i sahrane ratnih zločinaca, kao što je Ratko Mladić, ili nove presude za ratne zločine, kao što su posljednje Hašimu Tačiju, uvijek potpiruju takve nacionalističke izlive. Ipak, nade ima, prije svega zbog promjene vlasti u Srbiji. Pobjednici tamošnjih izbora već su rekli da poštuju presude međunarodnih sudova kojima je utvrđena odgovornost za genocid u Srebrenici i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a krenulo se i sa očiglednom demonstracijom primjene zakona na mnogim poljima.

MONITOR: Koje teme čekaju Srbiju nakon promjene vlasti, a tiču se i Crne Gore?

GORJANC PRELEVIĆ: Crnoj Gori su posle pada DPS-a najviše problema pravili upravo političari i mediji bliski Vučićevom režimu i kompromitovanoj Bezbjednosno-informativnoj agenciji (BIA), koja se sada raspada po šavovima. Očekujem da njeni rukovodioci krivično odgovaraju, kao što je i u Crnoj Gori bivši direktor ANB-a prvostepeno osuđen za nezakonito prisluškivanje. Posebno je važno da se javno otkriju i da odgovaraju agenti i saradnici BIA u Crnoj Gori. A raskrinkavanje nacionalizma kao podvale i prevare, očekujem da gledamo u direktnom prenosu iz Srbije, koja će, nadam se, baš one koji su se sami proglasili za najveće branitelje svega srpskog procesuirati kao obične kriminalce, koji su građane sve vrijeme samo krali i obmanjivali koristeći nacionalizam kao paravan za svoje nezajažljivo bogaćenje. Oni koji prevaru nacionalista nijesu prozreli na primjeru devedesetih godina, sada će dobiti novu priliku.

MONITOR: Kritikovali ste to što Evropska komisija u ovogodišnjem Izvještaju o Crnoj Gori nije pomenula učestalo veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Šta vam to govori?

GORJANC PRELEVIĆ: Evropska komisija nije to pomenula ni prošle godine, pa smo to i tada kritikovali. Evropski parlament, s druge strane, na to redovno upozorava u svojim rezolucijama, a i sama Komisija je u avgustu, poslije Mladićeve smrti, poručila da veličanju ratnih zločinaca nema mjesta ni u EU ni u državama kandidatkinjama. Utoliko je čudnije što toga nema i u izvještaju. Pretpostavljam da Komisija smatra da djeluje u interesu Crne Gore kada je prikazuje stabilnijom nego što jeste. Vjerovatno razmišljaju ovako – znamo za to, ali to dolazi od Srbije, a Crnu Goru će od takvih pokušaja destabilizacije najbolje spasiti ulazak u EU. Međutim, Crna Gora bi prije ulaska morala da pokaže da je sposobna da se sama odbrani, radom svog tužilaštva i svojih sudova, etičkim osudama svog parlamenta, građanskim obrazovanjem. Od Evropske komisije očekujemo da u tom smislu iskoristi svoj uticaj, bar nezvanično, i da problem ne gura pod tepih, jer može da joj se vrati kao bumerang.

MONITOR: Nije bilo posebnih kritika ni zbog toga što napredak Crne Gore u procesuiranju ratnih zločina nije na nivou završnih mjerila za poglavlje 23?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije, rekla bih iz istih razloga. Ocjenjeno je da je vrijeme da se pregovori privode kraju, i da se poglavlja na svaki način zatvaraju. Međutim, ona će biti samo privremeno zatvorena, što znači da se mogu ponovo otvoriti tokom dvije godine ratifikacije ugovora o pristupanju. Očekujem i da sam ugovor, kako je već najavljeno, sadrži obavezu države da nastavi rad na dostizanju završnih mjerila, među kojima su i slučajevi ratnih zločina na najvišem nivou odgovornosti, uz ozbiljne posljedice ako sa reformama posustane.

 MONITOR: Kako vidite to što je Ustavni sud prošle sedmice preispitivao svoju odluku, vezano za funkcionerske stanove?

GORJANC PRELEVIĆ: Nije neobično da Ustavni sud preispita odluku koju još nije otpremio. Takva mogućnost postoji i u drugim državama, kod kojih je, kao i kod nas, uređena poslovnikom. Međutim, druge države propisuju i rok za izradu i objavljivanje odluke. U Crnoj Gori tog roka nema, a smatram da bi unio više pravne sigurnosti.

Drugo je pitanje zašto je do preispitivanja došlo i da li je u pitanju politički uticaj. U julu je Ustavni sud saopštio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja i povrijedio principe vladavine prava i saglasnosti pravnih propisa. Sada se preispitivanje te odluke zasniva na članu Poslovnika koji zahtijeva da se došlo do „novih saznanja ili činjenica od bitnog značaja”, ali sud nije objavio koja su to saznanja ili činjenice. Ta netransparentnost ostavlja prostor za sumnju, utoliko više što bi promjena odluke oduzela jedno od uporišta predlogu Demokrata o oporezivanju imovinske koristi od tako stečenih stanova (predlog je i pored toga veoma sporan). Pažnju je privuklo i to što su odlučivale dvije sutkinje koje su ranije kupile stanove po povlašćenim uslovima, pošto je sud odbio njihove zahtjeve za izuzeće. One su te stanove stekle u skladu sa važećim propisima i odluka suda ne bi direktno uticala na njihov položaj. Ipak, upravo zato je sud trebalo da obrazloži i ovaj dio i otkloni svaku sumnju.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene koje je Crna Gora od EK dobila kada je u pitanju pravosuđe?

GORJANC PRELEVIĆ:  Najavljeno je da je cilj zatvoriti pregovore do kraja godine, a to znači i poglavlje 23. Sudstvo jeste postiglo vidne rezultate u povećanju efikasnosti, uprkos uslovima rada iz prošlog vijeka. Ustavni sud je znatno povećao ažurnost: po ustavnim žalbama sada odlučuje za oko 11 mjeseci, umjesto ranijih tri i više godina, pa više ne krši pravo na suđenje u razumnom roku. Uz to konačno radi u punom sastavu, što je za pohvalu. S druge strane, opšte je poznato da je potrebno još dosta napora da bi se postigla nezavisnost i ojačao integritet u pravosuđu. Veting bi bio efikasan način da se to uradi, ali to će po svemu sudeći morati da sačeka neku drugu vlast i ulazak u EU.

MONITOR: Pomjeramo li se ka Evropi i suštinski? 

GORJANC PRELEVIĆ: Kako ko. Naravno da ima napretka. Građanska i ekološka svest kod ljudi jača, ali djeluje da se i najmanje pomjeraju oni koji bi trebalo da nas uvedu u Evropsku uniju. Oni daju neodgovorne izjave umjesto da rade u interesu evropske budućnosti građana. Tu mislim i na zatezanje u odnosima sa Hrvatskom počev od rezolucije o Jasenovcu i isključivih izjava o brodu Jadran i Prevlaci, sve do saučešća zbog smrti Mladića. S druge strane, iako je evidentan uspjeh u borbi protiv organizovanog kriminala, koju su pospešili podaci Europola, od borbe protiv korupcije na najvišem nivou se s razlogom mnogo više očekivalo. Svim političarima na vlasti su godinama puna usta optužbi za korupciju na račun bivšeg predsjednika Đukanovića, dok se protiv njega jedva nateže jedan postupak.  Očekujem da sada urnebesni zaokret ka vladavini prava u Srbiji podstakne i Crnu Goru. Može da se desi da Srbija pokaže šta je sve suštinski Crna Gora trebalo da uradi, a nije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU  NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas  imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu  pozitivno raspoloženje Brisela?

NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je  jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.

Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.

EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.

Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.

MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?

NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.

Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo  izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.

Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.

MONITOR:  Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika  Milatovića i premijera  Spajića, nakon podužeg vremena.  Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?

NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će  biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.

Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se  već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.

Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.

MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?

NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban  značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU.  To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.

Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.

Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu  čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo  dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.

Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi  političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se  legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.

Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.

Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.

Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.

Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.

 

Test naše sposobnosti

MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?

NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.

Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta  pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.

Mislim da je  jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.

 

 

U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.

Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.

U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.

MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.

MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?

BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.

MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?

BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?

BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.

MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?

BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.

MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?

BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.

MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?

BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.

MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?

BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.

MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?

BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.

MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?

BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo