Povežite se sa nama

FOKUS

Junaci zarobljene države

Objavljeno prije

na

junac_2ANA KOLAREVIĆ Advokatica i članica familije. Istakla se ove godine kao pravna zastupnica brata, premijera Mila Đukanovića. Zastupala ga je u tužbi koju je pokrenuo protiv Željka Ivanovića, direktora Vijesti. Premijer je Ivanovića tužio zbog duševnih bolova, pošto je direktor Vijesti izjavio da iza napada na njega stoji Đukanovićeva „biološka i kriminalna porodica“. Sestra je za bratove duševne bolove tražila milion eura, na kraju je dobila proces, ali nije bila zadovoljna procijenjenom sumom ipak znatno manjom od miliona, pa je najavila žalbu. Kolarevićeva je bila sutkinja Vrhovnog suda kada je u sporu oko hotela Avala presudila u korist kompanije Bepler i Džejkobson, iza koje je stajao Zoran Ćoćo Bećirović, biznismen blizak porodici Đukanović. Presuda se nije ni osušila, a Kolarevićeva je napustila poziciju u sudu i otvorila advokatsku kancelariju, u kojoj je jedan od prvih klijenata bio Bepler i Džejkobson, koji je na temeljima Avale sagradio hotel znatno većih gabarita, ne poštujući planove, dozvole i autorska prava. Kolarevićevoj sjajno ide advokatski posao, posebno oko spornih privatizacija. Zastupala je i zastupa zvučne kompanije i imena – Jugopetrol, Telekom, Crnogorsku komercijalnu banku, Hipo banku, te pojedince kao što su Vadim Lejbenzon, odbjegli direktor Željezare, Piter Mank, novi vlasnik Arsenala i drugi. Iako joj je klijent Lejbenzon utekao, ostavljajući probleme i dugove, imenovana je za članicu borda nikšićke Željezare, pošto su kompaniju preuzeli novi vlasnici. Pred kraj godine našla se u neobičnoj ulozi. Sama je sebi i braći zaprijetila tužbom, kada je Željezara najavila da će tužiti Prvu banku, zbog zadržavanja desetine miliona eura. Ana, poput braće, posjeduje akcije u banci prve familije.

junaci_4ACO DJUKANOVIC.Biznismen i finansijski stručnjak. Počeo je skromno, kao veseli organizator muzičkih maratona i drugih svečanosti. Bio je zadužen i za ozvučenje na partijskim skupovima devedesetih, kada se uzdizala zvijezda njegovog brata Mila. Pored osmišljavanja partijskih promocija, mlađi Đukanović je razvijao i druge biznise. U teškim godinama rata i sankcija, bio je posebno zapažen u Herceg Novom i okolini, gdje su cvjetali poslovi s naftom i cigaretama. Zvanično, Aco je bio godinama nezaposlen, o čemu je više puta govorio premijer, ističući to kao porodični problem. Nezaposleni je brat napravio imperiju. Ova ga je godina zatekla kao vlasnika više kompanija i akcije. Sredinom godine je uveo stečaj u svoju Monte nova, iako je to preduzeće prema analizi završnih računa za 2006. bilo treće na rang listi sa najvećim ostvarenim profitom, odmah nakon Telekoma i Kombinata aluminijuma. Vrijednosti sa firme Aco Đukanović je prenio na sebe, da bi izbjegao buduće poreske obaveze. U popisu imovine koju će Đukanović naslijediti iz ,,propale’’ Monte nove su: 28 odsto akcija Prve banke Crne Gore, 4,5 odsto akcija Rudnika uglja u Pljevljima, 75 odsto akcijskog kapitala Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje, plac od 5.000 kvadrata na barskoj obali plaćen dva miliona eura… Pred kraj godine, znatno je povećao udio u Prvoj banci, na više od 40 odsto akcija. Zanimljivo, u banku nije uveo stečaj, iako ima ozbiljne probleme s likvidnošću. Đukanovićeva je banka izdala mnogo kredita bez pokrića i ugrozila finansijski sistem zemlje. Mlađem bratu u pomoć je pritekao premijer sa 44 miliona eura državnih para. Koliko će još našeg novca otići u banku prve familije, vidjeće se naredne godine.

junaci_5SVETOZAR MAROVIĆ, Potpredsjednik DPS-a i biznismen. Od kad je napustio državničke funkcije sav se posvetio biznisu. Odlično mu ide. Vizionar je preko svoje kompanije Moninvest kupio dio akcija Prve banke za pola miliona eura i preko noći napravio – tri. Krenuo je na počinak, a ujutro u novinama, prema sopstvenom priznanju, pročitao da mu se kapital umnožio. Opozicija je Marovićeve poslove ovako prokomentarisala: lider DPS-a Milo Đukanović ima privatnu državu Crnu Goru, a Marović sopstveni grad- Budvu. Svetozarevo na moru. Njegova kompanija Moninvest sa Mirax grupom ruskog milijardera Sergeja Polonskog na poluostrvu Zavala podiže 40 luksuznih vila i 30-spratni soliter. Ortaci su započeli gradnju bez građevinske dozvole, a zahvatili su i 25 hektara opštinske zemlje koja je pod sporom. Ljetos je, zajedno sa premijerom Milom Đukanovićem, svjedočio pred podgoričkim Višim sudom o deportaciji bosanskih izbjeglica. Marović je u vrijeme deportacija bio član Predsjedništva bivše SFRJ. Izjavio je da nije znao za taj slučaj. Nešto kasnije učestvovao je u DPS-ovoj kampanji za kotorske opštinske izbore. Tek toliko da se potpuno ne udalji od politike. Ulaznica za visoku politiku bila mu je podrška antibirokratskoj revoluciji, od koje se upravo ovih dana navršavaju dvije decenije. Pripadao je trojci ,,mladih, pametnih i lijepih” – Momir Bulatović – Milo Đukanović – Svetozar Marović. Nekad je rado citirao Marksov Kapital, vjerovatno i ne sluteći da će tvorac naučnog socijalizma ovih dana opet biti vrlo aktuelan. Da li je najpoznatiji Budvanin još tada sanjao da će po imovinskom kartonu postati buržuj?

junaci_7RADMILA VOJVODIĆ Nacionalna umjetni ca, omiljena rediteljka režima i finansijski stručnjak imala je plodnu godinu. Posli je brojnih predstava na nacionalne teme, ušla je u novu ulo gu i režirala operu Balkanska carica po libretu iz dra me crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Nje­goša. Opera je pre mijerno izvedena ovog jula na Cetinju, u čast Dana državnosti. A rediteljka se pohvalila: ,,Ono što je pred publikom, sigurno je veliki kulturni podvig, a opera je kao i svaka teatarska izvedba, jedan živi organizam i ona će govoriti o sebi”. Rediteljka je za operu dobila izdašnu donaciju od Prve banke, u čijem je bordu bila done davno. Iako je po zakonu o bankama bord odgovo ran za poslovanje, Vojvodićeva kao ni ostali članovi borda, još nije odgovarala za brojne po slovne pro mašaje Prve banke braće Đukanović. Opozicija je, inače, slučaj Prve banke pre poručila državnoj tužiteljici. Radmila je i marke tinški guru. Njena agencija MAPA dobila je posao vrijedan 74.000 eura za savjetovanje Vlade u promociji evroatlanskih integracija i članstva u NATO-u i to bez tendera. Zbog umješnosti u beskonačnoj crnogorskoj tranziciji, Vojvodićeva jepoznata i po nadimku Tajkunica.

junaci_10PETAR IVANOVIĆ Direktor Agencije za promociju stranih investicija, donedavni član borda Hipo Alpe Adrija banke, desna ruka učenik i sljedbenik profesora Veselina Vukotića i uzdanica Mila Đukanovića, koji je na čelu Petrove Agencije i na čijem univerzitetu Ivanović radi, učeći studente predu zetništvu. Ivanović je krajem ove godine zapanjio javnost priznanjem da ga je u Hanoveru, gdje je promovisao Crnu Goru, privodila policija, pošto su Vije sti objavile priču. Ivanović priveden zbog sumnje da je na zabavi mladih industrijalaca krao mobilne i naočare. Jedan od svjedoka događaja zapanjeno je izjavio srpskim medijima: „Izgledao je tako evropski“. Ivanović je bio jedan od velikih igrača na crnogorskim berzama, na kojima je zahvaljujući insajderskim informacijama, okrenuo milione. Zbog incidenta u Hanoveru ni dlaka s glave nije mu falila. I dalje će promovisati Crnu Goru po svijetu. Zaslužio je, dok je bio u bordu Hipo Alpe Adrija banke, odobrio je Milu Đukanoviću kredit za kupovinu zemljišta u Budvi, i to više nego što je našem premijeru trebalo za 20.000 kvadrata uz Zavalu.

junaci_11AMFILOHIJE RADOVIĆ Mitropolit Srpske pravoslavne cr kve u Crnoj Gori, bio je i ove godine hiperaktivan. Zamjenjivao je srpskog patrijarha Pavla, pjevao i naricao za Kosovom na mitingu srpske opozicije u Podgorici, svađao se sa srpskim vla dikama, kleo i vrijeđao sveštenstvo i vjernike Crnogorske crkve, kritikovao crnogorsku vlast… ban Potpuno je oprav dao stari epitet ,,po litičar u mantiji”. Jesenas je uzbunio mještane nikšićkog sela Dragovoljići da spriječe mitro­polita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila da osvešta temeljac manastira u obližnjem Risjem Dolu. Morala je da interveniše i poli­cija. I zvanično je potvrđeno da je Amfilohije i vele posjednik – u Crnoj Gori upravlja i ze mljištem vrijednim stotine miliona eura. Prema listovima nepokretnosti, Amfi lohije je vlasnik po tituli 35 nekretnina u Podgorici, suvlasnik 15, a upisan je i kao korisnik šest nekretnina u podgoričkoj i bjelopoljskoj opštini. I po tome je SPC u Crnoj Gori država u državi. Nedavno je, na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora, pokušao da se nametne za nasljed nika patrijarha Pavla. Poražen je od strane većine episkopa. Ovih dana episkop zahum skohercegovački Gri­gorije optužio ga je za loše stanje u SPC. Taj neočekivani napad mogao bi Amfilohiju definitvno pokopati sve šanse da sjedne na prijesto srpskog patrijarha.

junaci_13RADOVAN KARADŽIĆ Najtraženiji haški bjegunac, uhapšen je u julu. Ratnog vođu bosanskih Srba optu ženog u Hagu za ratne zločine uhapsila je policija u Beogradu. U bjekstvu je bio cijelih 12 godina. Sada se nalazi u Hagu, gdje mu se sudi. Karadžić se skrivao u Beogradu, po istom kalupu i scenariju srpskih obavještajnih službi kao i dosadaš nji haški optuženici, koji su uživali punu zaštitu Srbije. Promijenio je lični opis, dobio je lažna lična do kumenta, imao svoju firmu, slobodu kretanja… Karadžić će najvjerovatnije ostatak života provesti iza rešetaka. Optužnica Haškog tužilaštva tereti ga za genocid i saučesništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, teške povrede Ženevske konvencije… Crnogorska policija, kako je prije nekoliko godina objavio Monitor a niko nije demantovao, prva je uhap sila Karadžića i to prije dvanaest godina. Uhvatila, pa pustila. Akcija je počela 11. maja 1996. godine kada je Srpska pravoslavna crkva orga nizovala prenošenje moštiju svetog Vasilija Ostroškog po Hercegovini. U ranim devedesetim nikome u cr nogorskom vrhu nije padalo na pamet da će doći vrijeme kada će pozdravljati hapšenje Radovana Karadžića, kako je to učinio premijer Milo Đukanović. Prvi mandat devedesetih Đukanović je sa svojim drugom Bulatovićem potrošio pomažući Karadžiću i njegovoj ratnoj mašini.

ONI NIJESU ĆUTALI

junaci_3MILAN POPOVIĆ, univerzitetski profesor, crnogorski Čomski i ove je godine bio jedan od najžešćih kritičara Đukanovićevog režima. Predvodio je grupu koja je u otvorenom pismu javnosti u februaru, kada je aktuelni premijer preuzeo čelnu poziciju u Vladi, upozorila da će Đukanovićev konflikt interesa, ako se ne obuzda, ugroziti Crnu Goru. Iako su se ta predviđanja obistinila, Popović ističe da je malo vjerovatno da bi u Crnoj Gori na narednim parlamentarnim izborima mogla biti ugrožena vlast i to zbog mogućnosti DPS-a da ucijeni veliki dio populacije zbog siromaštva i zloupotreba vladajućih krugova. Međutim, kaže da „ima puno simptoma slabljenja same strukture vlasti zbog njene ultramono polističke parazitske prirode koja je sada u fazi da jede samu sebe. Kao što je Miloševićev režim pao u Srbiji onda kad je izgledao vrlo solidan i jak. Mislim da će se tako nešto desiti u narednih nekoliko godina u Crnoj Gori jer je ovaj režim iscrpio sve snage. Ako se to ne desi, onda mi frankistička Španija izgleda kao najvjerovatnija perspektiva“, ocjenjuje Popović. Prema Popoviću Crna Gora je zarobljeno društvo, o čemu najbolje svjedoči slučaj Prve banke: “Afera sa Prvom bankom donosi mnoštvo osnova sumnje da tu postoji jedna šema, jedna organizovana grupa na čelu sa predsjednikom Vlade koja je zarobila čitavo društvo – državu, parlament, vladu, Centralnu banku i da sprovodi svoj nelegitimni privatni interes. To se zove organizovani kriminal, čitavo društvo pati zbog toga, svi ćute“. Profesor Popović tvrdi da je na Univerzitetu 1980-tih bilo više slobode nego danas. Na svojoj je koži osjetio kako se sprovodi diskriminacija i to na Fakultetu političkih nauka. Raskinuo je stalni radni odnos na FPN-u, na kome dekan Srđan Darmanović umjesto kritičke misli njeguje jednoumlje. Zanimljivo, Darmanović je bio učenik Milana Popovića, a sada je jedan od stubova režima, koji je nekadašnji Centar za demokratiju i ljudska prava pretvorio u biro za pružanje statističkih usluga premijeru.


junaci_6VANJA ĆALOVIĆ, direktorka NVO MANS, prije nekoliko dana diplomirala je na Eko nomskom fakultetu u Podgorici na temu Ekonomski razvoj zarobljene države – studije slučajeva iz Crne Gore. Studija je ocijenjena desetkom, a Ćalović u njoj zaključuje da su ,,zahvaljujući sprezi biznisa, politike i kriminala, u Crnoj Gori formirane oligarhične strukture koje su omogućile uspostavljanje monopola i kartela, a unakrsno članstvo u odborima direktora u vlasništvu je stavljeno u funkciju zarobljavanja države”. Ćalović se i ove godine najviše bavila problemom korupcije. U većini anketa javnost je označila kao osobu kojoj najviše vjeruje. Paradoks je da Ćalovićeva ostaje najpopularnija, dok vladajuće stranke, na čije propuste ona ukazuje, takođe bilježe rast. U nedavnom ispitivanju javnog mnjenja Centra za demokratiju i ljudska prava, sa prosječnom ocjenom 3,03, Ćalovićeva je bila prva na listi političara i javnih ličnosti kojima se najviše vjeruje. I u prošlogodišnjoj anketi iza nje su se našli predsjednik Filip Vujanović i premijer Milo Đukanović. Ćalovićeva smatra da građani osjećaju teret korupcije bez obzira na političku pripadnost, ističući da nacionalne priče više nijesu interesantne.

 

junaci_8

SLOBODAN PEJOVIĆ, bivši inspektor iz Herceg Novog, godinama svjedoči o tome kako je crnogorska vlast u pro ljeće 1992. bosanske izbjeglice izručivala Radovanu Karadžiću. Godinama, zato što govori istinu o zločinu, trpi razne vrste pritisaka. Mirna savjest košta ga mirnog života. Samo tokom ove godine tri puta je bio meta nepoznatih počinilaca. U februaru mu je neko velikim kamenom razbio duplo balkonsko staklo na stanu. Nedavno je ispod brisača na automobilu našao listić na kom je flomasterom bilo is pisano „minirano“. Onda mu je razbijeno staklo na autu. Prošle godine napao ga je prolaznik metalnom šipkom. Jasno – opomene da ćuti o deportaciji. Od čega se boje oni koji ga proganjaju? ,,Na području Herceg Novog, to se zna, bilo je još zločina osim deportacije. Za razliku od deportacije o kojoj se sve zna, o drugim zločinima se ne govori… Postojala je paravojna grupa koja je, onako samoinicijativno, te nesrećne ljude noću odvodila iz kuća. Prvo bi ih opljačkali pa ih onda, neđe tamo, na koridoru smrti, na planinama Orijena, likvidirali. Broj im se ne zna, ne zna se ništa”, kazao je nedavno u intervuju Monitoru. Pejović tvrdi da nije tačno da su deportacije trajale jedan vikend, nego najmanje mjesec, čitavi maj. Ljetos mu je Upravni odbor Kongresa Bošnjaka Sjeverne Ame rike dodijelio plaketu.

 

junaci_9

GORAN KNEŽEVIĆ, zamjenik generalnog direktora Cen tralne banke Crne Gore za kontrolu bankarskog sistema i član Savjeta CB, podnio je ostavku početkom februara, najavljujući nastupajuću krizu u crnogorskom finansijskom sektoru. ,,Razlog mog podnošenja ostavke je kulminacija debalansa između ovlašćenja i odgovor nosti koja mi je data članom 20. Zakona o Centralnoj banci, i nemogućnosti da u ovakvom zakonsko-institucionalnom okviru dalje odgovaram za kvalitetno obavljanje supervizije banaka”, saopštio je Knežević. Stručnjake je zabrinula činjenica do ovakva ocjena dolazi od čovjeka koji je, po službenoj dužnosti, imao uvid u najvažnije informacije i transakcije u crnogorskim bankama. Najoprezniji su već tada najavljivali ono što se dešavalo ove jeseni. Mediji su cijenili da je Kneževićeva ostavka prizvod dvostrukog pritiska. Sa jedne strane, na njega i predsjednika Savjeta CBCG Ljubišu Krgovića okomio se ,,ban karski lobi’’ nezadovoljan odlukom o ograničenju kreditnog rasta tokom ove godine, što su oni tumačili kao direktan atak na njihov profit. Istovremeno, čelnici Centralne banke našli su se na meti vladajuće partije, koja je amandmanima na Zakon o bankama, usvojen neposredno nakon Kneževićeve ostavke, smanjila uticaj CBCG na finansijska kretanja u Crnoj Gori. Zahvaljujući tome, danas u Crnoj Gori imamo ,,slučaj Prva banka’’. Što stvari nijesu još gore, dobrim dijelom je zaslužna i prošlogodišnja odluka CBCG o ograničenju kreditnog rasta. Ipak, nakon Kneževićevog odlaska monetarne vlasti su, čini se, počele da gube kontrolu nad finansijskim tržištem. To ne znači da su ta dva događaja u direktnoj vezi, ali potvrđuje argumente koje je Goran Knežević naveo obrazlažući svoju ostavku.

 

junaci_12

MARIJANA MUGOŠA slijepa pravnica, danima ne može da uđe u zgradu Skupštine opštine Podgorica, gdje se nalazi njeno radno mjesto. Ne daju joj dalje od portirnice po naredbi gradonačelnika Miomira Mugoše. On ne dozvoljava da Marijana u kancelariju uđe sa psom vodičem, dresiranim za pomoć slijepim osobama. Marijana je prva osoba u Crnoj Gori koja je bijeli štap uspjela da zamijeni psom vo dičem. ,,Ja zovem mene i Ksenu – ledolomke,” kazala je Marijana Mugoša novinarima. Njih dvoje probijaju led predrasuda prema osobama s invaliditetom, nakon što je stupio na snagu Zakon o psima vodičima. Brojni pravnici ocijenili su da je gradonačelnik Mugoša pogazio zakon. I mnoga udru ženja osoba sa hendikepom i pojedinci iz cijelog regiona apelovali su na gradonačelnika, ljekara da poštuje propise. Gradonačelnik je i dalje neumoljiv. Kabadahije najnemilosrdnije udaraju one za koje misle da su najslabiji. Ali, Mugoša se malo preračunao. Marijana je svojom borbom da bude ravnopravna sa ostalim građanima, podigla javnost. Od ogormne je važnosti pomoći Marijani da izbori svoje pravo. Zbog nje i zbog nas.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo