Povežite se sa nama

FOKUS

MOJKOVAČKA PIRAMIDA DUŠKA MARKOVIĆA: Svi potpredsjednikovi ljudi

Objavljeno prije

na

hro-izrucenje

Skoro će godina (17. novembra) otkada je potpredsjednik Vlade i ministar pravde Duško Marković slavodobitno proglasio apsolutnu pobjedu na lokalnim izborima u njegovom Mojkovcu (rođen u Podbišću). Najodaniji čovjek sedmostrukog poremijera Mila Đukanovića, koji je bio koordinator predsjedništva DPS-a za pomenute izbore – kazao je tada da pobjeda predstavlja ,,želju građana da se njihovi problemi počnu mijenjati”. Prema podacima Monitora sa terena, stvar je posve drugačija: pobjeda na izborima ali i održavanje vlasti, plod su želje (čitaj – žestokih pritisaka) upravo Markovića i njegove tamošnje ekipe da se po svaku cijenu osvoji i zadrži Mojkovac. Nekolicina ljudi, odanih ministru pravde, drže sve poluge moći u tom gradiću.

Pred izbore (ali ne samo tada), Marković stvari nije prepuštao slučaju. Prema ispovijestima više dobro obaviještenih Monitorovih izvora, koji su insistirali na anonimnosti, ministar pravde mjesecima pred lokalne izbore lično je obilazio kolebljive birače odlazeći u njihove kuće i navodno dijelio novac u zamjenu za glas DPS-u. Jedan od razloga za lični angažman i terenski rad – kaže sagovornik našeg lista – jeste fakat da su se u prethodnim izbornim procesima niži partijski funkcioneri više ugrađivali, tj. novac koji bi dobijali za ,,kupovanje duša” koristili su obilnije i za lične potrebe. Pritisak se isplatio – namaknuta je apsolutna većina.

Imalo se za što i za koga boriti: valjalo je štititi zaposjednuto. Marković u imovinskom kartonu ima notiran stan i garažu u Podgorici (106m2 + 14m2), četvrtinu porodične kuće u Podbišću (72m2), četvrtinu pašnjaka takođe u Podbišću (od ukupno 25.882m2), te osminu pašnjaka u Kolašinu (od ukupno 10.630 m2).

Njegov rođeni brat, Velizar Marković Marče, koji je radio na održavanju bazena u hotelu Bjanka (skromna plata od nekoliko stotina eura) ali i Crnagoraputu, sada je nezaposlen. Kao takav(!), posjeduje poslovni prostor u centru grada koji izdaje Prvoj banci premijerovog brata Aca Đukanovića, površine 247 metara kvadratnih (u istoj zgradi se nalaze i kancelarije DPS-a). Tu ima još jedan poslovni prostor, od 113 metara kvadratnih. To nije sve. Na drugoj lokaciji, takođe u užem centru grada, Marče posjeduje još dva poslovna prostora: jedan površine 423m2 i drugi 42 m2. Njih u zakup daje supermarketu Voli.

Indikativan je način na koji je Duškov brat došao do prostora koji će u zakup izdati Voliju. Prema Monitorovom izvoru, na prvoj licitaciji za prodaju tog prostora pobijedio je jedan od najboljih mojkovačkih sportista, košarkaš i sadašnji trener u Francuskoj, Nebojša Bogavac. Licitacija je naprasno poništena. Na novu licitaciju (od koje Bogavac odustaje) nije se direktno javio brat ministra Markovića, već njegov blizak prijatelj Dragoljub Bošković, koji je i kupio prostor, ponudivši znatno nižu cijenu u odnosu na Bogavca! Tek nakon toga poslovni prostor prelazi u ruke Velizara Markovića.

Nije samo brat povlašćen. Tu su i drugovi koji uživaju zaštitu, u zamjenu za lojalnost njemu i partiji. Najodaniji potpredsjednikov čovjek je Vlatko Rakočević, službenik Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), na čijem čelu je, Marković bio punih 12 godina.

Rakoćević je vlasnik luksuznog mojkovačkog etno sela Imanje Rakočević (apartmani, heliodrom, zatvoreni bazen, đakuzi, sauna, teniski i košarkaški tereni…) ali i rukometnog kluba Mojkovac, čiji je predsjednik. Prema zvaničnim podacima Uprave za nekretnine vlasnik je više od 35.000 m2 zemljišta u Mojkovcu (na kome se nalazi kompleks Imanje Rakočević). Vlasnik je i kuće u toj opštini od 254 kvadratna metra. Na Starom aerodromu u Podgorici kupovinom je stekao objekat od 100 kvadratnih metara, pa dogradio još toliko. Jednom je, objavile su Vijesti, pojasnio da je sve stekao godinama izdajući kuću jednoj međunarodnoj organizaciji u Podgorici!

Dugogodišnji prvi čovjek mojkovačke tajne policije u javnost je dospijevao više puta. Jednom, kada je procurio snimak svadbe sada odbjeglog narkobosa Safeta Kalića: na njemu je ,,zakačena” audio sekvenca telefonskog razgovora na kojem se čuje kako Rakočević navodno razgovara sa službenikom sa graničnog prelaza Ribarevine, koji je zaustavio narkobosa Nasera Keljmendija, sa oko pola miliona eura kod sebe. Na snimku se navodno čuje Rakočevićev glas koji nalaže da se Keljmendi pusti. Rakočević je demantovao. Marković takođe: kazao je da – prema nalazu tužilaštva – nije riječ o glasu Rakočevića. Septembra 2011. godine, još jedan Mojkovčanin, tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović održao je prošireni kolegijum sa oko 50-ak najbližih saradnika na privatnom ranču Imanje Rakočević, o trošku poreskih obveznika.

Marta prošle godine, tužilaštvo je tražilo dokumentaciju o poslovanju Rakočevićevog imanja i Rukometnog kluba Mojkovac. Namjera je bila da, navodno, uđu u trag Draganu Nikoliću, koji je uplaćivao velike sume novca i poslovao sa te dvije Rakočevićeve firme, objavile su Vijesti. Monitor je pisao o Nikoliću (Koloplet moćnih, 23. novembar 2012. godine): na njegovu firmu Werisan DOO – koja se pominjala kao jedan od aktera pranja papira na prelazu Kula, od 2006. do 2009. godine, u poslu lukrativnog (milioni eura su u pitanju) fiktivnog izvoza goriva na Kosovo – zaveden je stan u kojem živi prvi carinik Crne Gore Vladan Joković.

U Markovićevom najužem timu je – kaže izvor Monitora – i Rakočevićev kum, Ranko Mišnić, član OO DPS-a Mojkovac. Mišnić je vlasnik turističke agencije North star, koja je dobila licencu od ministarstva turizma krajem 2012. godine. Na sajtu stoji: „Osnovali su je dugogodišnji ljubitelji prirode, koji su promovisali ‘Divlju ljepotu’ kroz planinarsko društvo Džambas, rafting klub Tara, paraglajding klub Fenix…„ On je jedan i od osnivača Auto moto kluba Mojkovac. Mišnićev moto, koji stoji na sajtu DPS-a, glasi: „Htjeti je moći”. Naročito ako imaš moćnog kuma.

Rankov brat Radoje Mišnić takođe je – prema dokumentima Centralnog registra privrednih subjekata – u Auto moto klubu Mojkovac. Tamo je ovlašćeni zastupnik, izvršni direktor i, kao i brat mu, jedan od osnivača. Od 2002. godine, kada je registrovana, do decembra prošle godine, bio je stoprocentni vlasnik firme, benzinske pumpe Mojkovac petrol (koja je takođe jedan od osnivača Auto moto kluba Mojkovac). Pumpa je sada u vlasništvu firme Vuk petrol. Mišnić je predsjednik Upravnog odbora Radija Mojkovac.

Prema izvoru našeg lista trougao Marković – Rakočević – Mišnić brine se da nijedan važniji posao u Mojkovcu i okolini ne prođe mimo njih. Bili su volšebno uključeni u milionski posao saniranja Jalovišta, a pokušali su i da se domognu izuzetnog izvorišta Ravnjak, gdje je bila planirana fabrika vode. To se izjalovilo jer je, prema našim izvorima, čovjek koji se sa njima dogovorio da istupi kao investitor pokušao da se osamostali. Na scenu je sada stupila Vlada koja je proteklog jula usvojila plan za korišćenje dijela voda za potrebe flaširanja odnosno pakovanja ili dopremanja u komercijalne svrhe. U ovoj godini se, prema planu, koncesije mogu dati za 13 izvorišta. Među njima je i Ravnjak. Biće interesantno propratiti ko će se domognuti tog bisera, vrela koji izvire ispod grebena Krstac, u dolini Mojkovačke Bistrice.

Istaknuti član probranog društva je i biznismen, drvoprerađivački magnat Vuksan Radonjić. On je stoprocentni vlasnik mojkovačke firme za rezanje i obradu drveta Trudbenik, koja ima tri filijale i zvanični ukupni kapital u iznosu od 1.210.839 eura. Trudbenik se bavi i proizvodnjom bukovih elemenata koje izvozi u Italiju, Španiju, Njemačku, arapske zemlje… Radonjić se u jednom intervjuu Pobjedi hvalio: ,,Od Fonda za razvoj Crne Gore dobili smo 200.000 eura kredita. Isto toliko, dobićemo ovih dana od Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća , što je za firmu veoma važno. Moram naglasiti i to da rad Trudbenika redovno i bez ikakvih rezervi prati Atlasmont banka. Sve to potvrđuje da smo mi ozbiljna i perspektivna firma.”

Prije dvije godine članovi takozvanog Odbora za zaštitu Dragišnice pisali su predsjednici Vrhovnog suda i državnoj tužiteljki zbog, kako su kazali, skandalozne odluke Višeg suda u Bijelom Polju da oslobodi koncesionara Vuksana Radonjića i njegov Trudbenik, od optužbe da su počinili krivično djelo uništenja i oštećenja zaštićenog prirodnog dobra u Nacionalnom parku Durmitor. Naveli su da su Osnovni sud na Žabljaku i bjelopoljski Viši sud, uprkos dokazima o bespravnoj sječi i devastaciji terena, stali u zaštitu koncesionara i njegove firme. Radonjić je, nakon što je oslobođen, najavio da će – zbog pretrpljene štete – tužiti državu, i tražiti da mu nadoknadi 1,3 miliona eura.

Koncem 2013. godine, prenijeli su mediji, komunalna policija u Podgorici nije uspjela da zapečati stovarište drveta i građevinskog materijala Trudbenik na Zlatici, jer inspektori nijesu imali asistenciju Uprave policije. Iako je intervencija Komunalne policije bila zakazana u devet časova, ni nakon pola sata od zakazanog termina nije se pojavila policija, zbog čega su se komunalni policajci povukli.

Među najlojalnijim potpredsjednikovim ljudima je i mojkovčanin Obrad Mišo Stanišić (pisali o njemu detaljno: DPS-ov džuboks, Monitor, 26. jul 2013. godine) koji je od nastavnika srpskohrvatskog jezika i književnosti u Loparima, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, stigao do poslanika DPS-a, člana tri skupštinska odbora: za bezbjednost, za antikorupciju i za međunarodne odnose. U međuvremenu značajno je uvećao svoje bogatstvo, privilegije i moć.

Prema riječima Monitorovog izvora pomenuti na svojim leđima iznose, između svega ostaloga, izborne kampanje DPS-a. ,,Fond za izbore je finansiran i iz fabrike cigareta u Poljima u kojoj oni vedre i oblače. Dio kampanje za prethodne lokalne izbore finansirao je i fudbalski reprezentativac Stevan Savić, koji je bio i na odborničkoj listi. To je nepisano pravilo: za sve što od DPS-a dobijaju, moraju i da se odužuju.”

Markovićeva mojkovačka mreža.

Marko MILAČIĆ

Komentari

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo