Povežite se sa nama

MONITORING

Kad jaganjci glasaju

Objavljeno prije

na

Nikad, mjesec pred izbore, nije bilo tiše u Crnoj Gori. Vlast sprovodi kombinovanu kampanju od vrata do vrata i od uva do uva. Prva služi prostiranju obećanja, druga se koristi za ocrnjivanje političkih protivnika. „Onaj se liječio na psihijatriji”. Naizgled, većinu ljudi brine hronični nedostatak novca, ne izbori. Po pravilu, pitanja o načinu na koji se u ovoj zemlji vlada i time ko njom vlada, ne dovode se u vezu sa životnim standardom. Na poslu, na ulici, u kafani, s komšijama, po pijacama, svijet bez prestanka kuka kako sa ovim cijenama i ovim platama ne može da se živi. Isti taj svijet vrlo je spreman da ponovo glasa za istu vlast.

Na prošlim izborima vlast je osvojila preko 168 hiljada glasova. Nema matematike i statistike kojom se može dokazati da je riječ o ljudima zadovoljnim uslovima za život koje stvara ova vlast.

Prosječna zarada u julu ove godine u Crnoj Gori iznosila je 480 eura.

Potrošačka korpa za isti mjesec koštala je 787 eura.

Vladajuća koalicija, izvjesno, može računati na većinu glasova ljudi koji rade u državnoj administraciji. Monitor je već pisao o tome da je u posljednjih deset godina, prema zvaničnim statističkim podacima, broj zaposlenih u državnoj upravi porastao više nego duplo. Na početku decenije u državnoj upravi i obaveznom socijalnom osiguranju, radilo je 9160 ljudi, 2010. godine – 18.868. Najmasovnije zapošljavanje u državnim službama zabilježeno je u vrijeme sticanja nezavisnosti. Broj zaposlenih u državnoj upravi 2006. bio je 10.345, godinu kasnije bilo ih je 17.575.

Prosječna plata u državnoj upravi je 492 eura. Neće biti da nijansa za koju je ona veća od ukupnog prosjeka garantuje privrženost vladajućim partijama. Vjernost je garantovana principom: ja sam ti stvorio radno mjesto, ja ga mogu i ukinuti.

Zanimljivi podaci o strukturi zaposlenih u Crnoj Gori stigli su i sa posljednjeg popisa. Rukovodioci-direktori, funkcioneri i zakonodavci čine sedam odsto zaposlenih u Crnoj Gori, službenici za administrativne poslove čine deset odsto, skoro četvrtina zaposlenih je u sektoru trgovine i usluga. Zanimanja u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu obavlja svega dva odsto zaposlenog stanovništva.

Iako im plate ne stižu iz državnog budžeta, zaposleni u trgovini bitan su izvor glasova za vlast. Bez ovog režima, njihove gazde ne bi bile gazde. Zahvalnost se, pored ostalog, izražava kontrolom zaposlenih. Procesi se međusobno prožimaju. Kad podgorički OO DPS-a najavi da će 106 žena sa srednjom školom biti zaposleno na trafikama Rokšpeda na autobuskim stajalištima, valjda je riječ o obezbjeđivanju povoljnog ambijenta za privrednike.

Uoči izbora, vlada je pokrenula projekat stručnog osposobljavanja visokoškolaca. Slučajno. Od januara sljedeće godine, obećali su, svim svršenim visokoškolcima biće omogućeno da rade devet mjeseci i tako se stručno osposobljavaju, s tim što bi im država plaćala nešto više od 200 eura. Riječ je o oko pet hiljada mladih ljudi.

Na primjedbe opozicije da je riječ o predizbornom marketingu potpredsjednik Savjeta mladih DPS-a Ilija Mlinarević kazao je da „crnogorskoj opoziciji ni dobro ne valja”.

,,Opoziciji je važno da pokuša da DPS-u nanese štetu i ubere koji jeftini dnevnopolitički poen, pa makar i po cijenu da ispolitizuju jedan sjajan projekat i u svoje politikanstvo uvuku skoro 5000 mladih ljudi”, rekao je Mlinarević.

Kad ljudi, da bi tražili posao ili socijalnu pomoć, ne idu u Zavod za zapošljavanje ili centar za socijalni rad, nego u DPS – to je za njihovo dobro.

Jedan od najvažnijih izvora glasova za vlast su i penzioneri. Država svakoga mjeseca objavljuje koliko para troši na penzije i da će one biti isplaćene na vrijeme, dok podatke o tome koliko penzionera ima daje znatno rjeđe. Kad se sabere broj penzionera iz 2010, sa oko pet hiljada onih koji su tada bili predali zahtjeve za penziju – ima ih oko 115 hiljada. Čine više od petine upisanih birača, ali, ako se ima u vidu da najredovnije izlaze na izbore, čine sigurno više od četvrtine glasača.

Prosječna penzija iznosi 278 eura. U većini slučajeva to ne donosi bijes zbog toga što im radni vijek nije obezbijedio mirnu starost, već ih čini sitno potkupljivima. Revnosno se po mjesnim zajednicama prave spiskovi kome je potrebna pomoć, stižu, evo i jagnjad.

Od jagnjećih brigada do predizbornih aktivnosti jagnjad su nezaobilazan faktor tranzicione Crne Gore. Vlada će do kraja ove godine otkupiti 18 hiljada jagnjadi, koje će po povlašćenim uslovima podijeliti organizacijama penzionera. Kad budu kupovali jagnjetinu, neće plaćati ni PDV. Iz Ministarstva poljoprivrede su najavili da penzioneri mogu očekivati isporuke sukcesivno do kraja oktobra, po cijeni 4,3 eura po kilogramu mesa. Na osam rata bez kamate.

Otkup jagnjadi Vlada je, usput, predstavila i kao pomoć poljoprivrednicima, koji, zbog suše, ne bi mogli da ih izime. Svima lijepo.

Od penzionera se, fakat, ne može očekivati da budu pokretačka snaga društva. Po prirodi stvari, oni su najneskloniji promjenama, o čemu svjedoče i njihovi uobičajeni odgovori na pitanje – zašto, iako jedva žive, glasaju za vlast. ,,Nemam za koga drugog”, ,,Milo je bolji od svih”, ,,A šta bi ovi mogli da urade”. Rad terenskih službi DPS-a ogleda se u odgovorima: ,,Ovi bi prodali zemlju Srbiji”, ,,Ovi u opoziciji su niko i ništa, onaj je pokrao…”. Izgovora ne fali.

Oni kojima jedan euro, ipak, nije velika suma, često sa ogorčenjem govore da se neko prodao za pedeset eura pomoći. Prema istraživanju koje je nedavno objavila UNICEF-ova kancelarija u Crnoj Gori, svako deseto dijete u ovoj zemlji je siromašno. Za majku koja kupuje hljeb od juče, jer je jeftiniji deset centi, pedeset eura je skoro bogatstvo. Vlast na to pažljivo računa. Nije slučajno, pored traženja posla, traženje socijalne pomoći opcija broj dva u zahtjevima koje prikuplja DPS.

Socijalnu pomoć, prema podacima od pretprošle godine, u Crnoj Gori prima blizu 14 hiljada porodica, oko 42 hiljade ljudi. Materijalno obezbjeđenje porodice, kako se kod nas zove socijalna pomoć, za jednočlanu porodicu iznosi 63.50 eura, za dvočlanu 76.20, tročlanu 91.50, za četvoročlanu 108 eura. Porodice sa pet i više članova dobijaju 120.70 eura. Staračka naknada za domaćinstva koja žive na selu, bave se poljoprivredom i nemaju drugih socijalnih primanja iznosi 40 eura. Vlast decenijama širi propagandu kako taj novac ugroženi dobijaju samo zahvaljujući sposobnostima DPS-a i drugova. Svako zna: Milo je sačuvao mir i obezbijedio isplate penzija i socijale.

Na drugoj strani su oni koji primaju svoje hiljadice, sa kojima se već može živjeti. Državnih funkcionera u ovoj zemlji iz mjeseca u mjesec je sve više. Na dan 1. septembar 2012. godine, prema podacima Komisije za sprječavanje sukoba interesa, evidentirano je 3. 415 javnih funkcionera u Crnoj Gori. U maju ih je bilo 3217.

Funkcioner, plus funkcionerova žena, plus koje punoljetno dijete – desetak hiljada glasova. Ne treba zanemariti ni uticaj koji dobro pozicionirani imaju na svoju blisku rodbinu i prijatelje. Ne pripadati vlastima inače se u ovoj zemlji sve češće tretira kao posebna vrsta otpadništva iz društva.

Polja krupnih i sitnijih kriminalaca takođe su plodna za prikupljanje sigurnih glasova. Prosto: ono što ova vlast dopušta, nijedna normalna ne bi.

Strah, podaništvo, krajnja nemaština, tolerancija prema korupciji i kriminalu – osnove su na kojima se gaje sigurni glasovi. Siguran glas je negacija slobode, ali ovdje, već predugo, sloboda nekako staromodno zvuči.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo