Povežite se sa nama

FOKUS

Kažeš Ivo misliš Milo

Objavljeno prije

na

djukanovic-sanader

   Mogu suvereno svjedočiti što su ta dva stupa koja sjedinjuju sve te brojne ljude – mlade i stare. To su prvi predsjednik HDZ-a dr Franjo Tuđman i predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a dr Ivo Sanader. Na spomen ta dva čovjeka, u svakom selu, u svakom gradu, ljudi staju na noge puni ponosa i radosti. I tu je snaga naše stranke, tu je njezina prošlost, ali i sadašnjost i budućnost…

 

 

 

 

 

 

Ovo je, u monografiji povodom 20 godina HDZ–a, zapisala Jadranka Kosor. Monografija službeno neće ugledati svjetlo dana. Taman kad je trebala biti objavljena Sanader je, bez objašnjenja, dao ostavku na sve dužnosti. Tog 1. jula 2009. izazvao je tektonski poremećaj u političkom životu Hrvatske i zapečatio svoju sudbinu. Shvatit će to nekoliko mjeseci kasnije i pokušati povratak, ali njegov partijski puč je okončan za nekoliko sati. Izbacili su ga iz stranke i trasirali mu put u ćeliju istražnog zatvora.

Paralele se nameću. ,,Premijer Milo Đukanović radi zaista težak posao i ja se čudim odakle tom mladom i dragom čovjeku tolika energija”, ljeporječio je predsjednik Crne Gore i DPS-a i Momir Bulatović nakon parlamentarnih izbora 1996. godine. „Ja mislim da u Crnoj Gori nema spretnije i snažnije ličnosti koja bi obavljala taj posao…”. Koji mjesec kasnije, nakon partijskog raskola, Bulatović je u knjizi Pravila ćutanja o istoj osobi zapisao: „Milo Đukanović nikada nije pokazivao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar… Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije”.

Đukanović je, politički, preživio sukob. Novo iskušenje aktuelnog, i kažu – odlazećeg premijera slijedi. Kako god da ode, valja mu da obrati pažnju na one koji će ga ispratiti sa suzama. Uloge se, kao i vjetrovi, na Balkanu brzo okrenu.

BIJEG I PRITVOR: Čim je dobio informaciju da je Državno odvjetništvo tražilo ukidanje njegovog zastupničkog imuniteta, Sanader je odlučio poći na ,,unaprijed dogovoreni poslovni put”. Ostalo se zna: stigao je do Austrije gdje je uhapšen na naplatnim kućicama blizu Salzburga. Njegova naredna stanica bio je istražni zatvor u tom austrijskom gradu.

Mnogima u Hrvatskoj, među njima i predsjedniku Ivi Josipoviću, učinilo se da je policija Sanadera pustila da pobjegne. Josipović je tražio odgovornost, a policijski ministar Tomislav Karamarko pravdao se da bjegunca zbog zastupničkog imuniteta nije mogao zadržati.

Poređenje po ovoj temi bilo bi neumjesno. Cane, Maka, Šare… i raznorazne šinavatre i terzići ne trebaju imunitet da bi u Crnoj Gori bili na sigurnom.

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala raspisao je 9. decembra potjernicu na kojoj je kao Sanaderov krimen upisano ,,udruživanje radi počinjenja kaznenog djela i zloupotreba položaja i ovlasti”. Osumnjičen je da je uz pomoć rizničara HDZ-a Mladena Barišića i marketinškog poduzeća FIMI media u vlasništvu Barišićeve partnerke Nevenke Jurak iz javnih poduzeća izvukao desetine miliona kuna. Dijelom tog novca finansiran je HDZ, dok su dio za sebe zadržavali Sanader, Barišić i Jurak.

Operacija je bila jednostavna: Sanader je u aprilu 2007. godine sazvao sastanak čelnih ljudi javnih poduzeća i rekao im da slušaju što im Barišić ima za reći. Ovaj je naložio da sve marketinške poslove javna poduzeća ubuduće imaju davati poduzeću Nevenke Jurak. Direktori su poslušno prihvatili preporuku, pa je u narednih par godina na račune firme FIMI media sjelo više od 15 miliona eura.

Kako se finansiraju političke partije u Crnoj Gori? Šta je sa pričama da su Kombinat aluminijuma nekada, a Elektroprivreda sada nepresušan izvor novca za potrebe vladajuće DPS? Da li će, i kada će, revizori obratiti pažnju na troškove koji se pod stavkom sortno vode u poslovnim knjigama i završnim računima javnih i državnih preduzeća? Dešavanja u Hrvatskoj znak su da će se, jednom, i te teme naći na dnevnom redu.

MEDIJSKA PRIPREMA: Hapšenje Iva Sanadera se očekivalo mjesecima. Bivšeg premijera tukli su sa svih strana, a najniže udarce primao je od stranačkih podanika koji su mu do jučer puzali oko koljena.

Jednako bijednu ulogu igrali su mediji koji su ga ranije dizali u nebesa i hvalili preko granice dobrog ukusa. Nakon šest godina šutnje stale su se otkrivati javne tajne. Ukazuje se na neobjašnjivo bogatstvo Sanaderovih, vilu u Kozarčevoj ulici, kolekciju skupocjenih satova, poslovni prostor, vinograd, račune napunjene milionima kuna… Dnevne novine kao na traci nižu dijelove iskaza pritvorenih Sanaderovih prijatelja i saradnika, ranije uhapšenih Barišića, Jurakice i glavnog direktora Hrvatske elektroprivrede Ivana Mravka.

Sanader je znao da dolazi njegov red. Aktivirao je saborski mandat, pa dobio zastupnički imunitet. Rad je bio uzaludan. Konce u Saboru u rukama je čvrsto držao Vladimir Šeks, stari stranački lisac kojeg je Sanader na vrhuncu moći nekoliko puta javno ponizio.

Ključni čovjek koji je imao prikupiti dokaze protiv bivšeg premijera bio je Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Prije nekoliko dana putem Vikiliksa iscurio je američki dokument o jednom od njegovih razgovora s Jamesom B. Foleyem, veleposlanikom SAD-a u Zagrebu.

AFERA HIPO: Bajić veleposlanika uvjerava da ima najmanje jedan jak slučaj protiv bivšeg premijera. Radi se o predmetu iz druge polovine ‘90-tih, kad je HDZ-ov tajkun Miroslav Kutle navodno platio Ivu Sanaderu 800 hiljada njemačkih maraka za nezakonito posredovanje za kredit kod Hipo banke.

Iskaz svjedokinje o ovom slučaju – bivše Kutline tajnice – Mladen Bajić u svojim ladicama ima već deset godina. O tome je prije šest godina pisao Feral Tribune, ali Sanader je tad bio u zaletu i optužbe je odbio tvrdnjom da mu smješta obavještajno podzemlje.

Kolika je to muka zna Ranka Čarapić. Četvrtu godinu crnogorska državna tužiteljica po rukama pretura vruć krompir – krivičnu prijavu koju je, zbog divlje gradnje na Zavali, NVO MANS predala protiv grupe u kojoj važna mjesta zauzimaju braća Svetozar i Dragan Marović. I Ranka provjerava i provjerava.

Hrvatski premijer je medije držao u šaci. Što zahvaljujući poslovnim dilovima s izdavačima, što autoritetu državnog i stranačkog vođe. Zato tužilac Bajić nije usudio procesuirati niti jedan ozbiljniji antikorupcijski predmet. Kad je od Jadranke Kosor dobio zeleno svjetlo – na dnevni red stigli su predmeti s tri prsta prašine na koricama.

Slučaj FIMI media bio je drugi, važniji pravac istrage, a treći se odnosio na Hrvatsku elektroprivredu i pogodovanje tajkunu Robertu Ježiću pri prodaji struje za postrojenja njegove tvrtke DIOKI. Onog dana kad je Sanader pobjegao u Sloveniju, uhapšen je i Ježić, inače i vlasnik uglednih dnevnih novina Novi list.

Odvjetništvo smatra, a to je iskazom potkrijepio i privedeni direktor HEP-a Ivan Mravak, da je Sanader osobno tražio da državna tvrtka pogoduje Ježiću. Uz ova tri pravca istrage, nad Sanaderovom glavom visi i slučaj Hipo banke. Dobar dio javnosti smatra da je on omogućio uspon Hipo banke u Hrvatskoj, koji su pratile sumnjive kupoprodaje državnog zemljišta i krediti probranima bez adekvatnog osiguranja.

Poslovanje Hipo banke, tako tvrde, provjeravaju i nadležne institucije u Crnoj Gori. Jednako opravdano. I nevoljno. Teško je suditi o banci kojoj je pravni zastupnik sestra aktuelnog premijera Ana Kolarević, u kojoj je svoj bankarski talenat dokazivao njegov ekonomski savjetnik Petar Ivanović (banka je tada napravila gubitak veći od 20 miliona), a premijer se – nekako baš u to vrijeme – na lijepe oči zadužio za nekih pet miliona eura. Koje još nije vratio.

Hrvatski mediji su, u kontekstu tamošnje filijale Hipo banke pisali o navodnom Sanaderovom fondu vrijednom više od 100 miliona eura. Crnogorski su se usredsredili na of-šor fond pod kontrolom Darka Šarića i njegovih saradnika od Kotora do Pljevalja. Preko njega su tekli milioni. Gdje su izvirali, a gdje se ulivali, to istraga u Crnoj Gori nije pokazala. Da li to predstavlja sličnost ili razliku sa hrvatskom pričom – zaključite.

EPILOG: Nagađa se da će Sanader otegnuti izručenje koliko god bude mogao, iako je jednako izgledno da se on neće protiviti prebacivanju u hrvatski pritvor. Njemu više odgovara da bude brzo prebačen u Hrvatsku, jer njegove informacije imat će neku vrijednost još samo do izbora. Želi li iskoristiti oružje koje mu je preostalo on mora učiniti sve da do suđenja dođe u idućih deset mjeseci.

Sanader je vjerovao da će iz sjene uticati na politička zbivanja, pa za šeficu države i vladajuće stranke instalirao osobu koje se najmanje bojao. A sa crnogorskog dvora se čuje, da je Đukanović davno odlučio koga će, kao najsigurniju stražu, da zaglavari prije no što ode. Sanaderovoj nasljednici je, trebalo tek nekoliko mjeseci da svečano otvori lov na njegovu glavu. Nedjela za koja ga sumnjiče nose kaznu od pet i više godina zatvora. Ništa je to spram glavobolje koja bi mogla mučiti Igora Lukšića ako milost padne na njega.

Vedran Džihić, politikolog iz Beča, hapšenje Sanadera stavlja u širi kontekst. „Cijeli Balkan pati od akutne sanaderizacije: povjerenje građana u politiku je nisko, frustracije visoke, a zavladala je politička i socioekonomska apatija. Političke elite su jedino zainteresirane za ostvarenje vlastitih interesa te se bave same sobom.”

Slučaj Iva Sanadera, kaže Džihić jedan je od plodova evropskog puta Hrvatske. On bi mogao dovesti ,,do katarze među političkim i gospodarskim elitama, a to podrazumijeva beskompromisnu borbu protiv korupcije, jačanje pravne države i transparentnu politiku”. U suprotnom, zaključuje Džihić, ,,mladim i nestabilnim demokracijama na jugoistoku Europe prijeti velika kriza”.

Balkansko pospremanje neće se završiti u Zagrebu.

Ladislav TOMIČIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DESET NAJBOGATIJIH CRNOGORSKIH PORODICA: Milioneri preko državne grbače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pošto  nema zvaničnih podataka o najbogatijima u Crnoj Gori, listu 10 najimućnijih crnogorskih porodica teško je precizno sastaviti. Jedno je sigurno, na njenom vrhu morala bi biti porodica Đukanović

 

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je nedavno da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica.

“Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju. To je postalo više štrikiranje nego stvarni napredak”, rekao je francuski ambasador.

Ko su tih deset porodica o kojima govori ambasador?  Na to pitanje nije lako dati precizan odgovor, pošto zvanične liste o najbogatijima u Crnoj Gori, zasnovane na podacima poreske uprave i drugih relevantnih ustanova –  nema. Tu je i činjenica da su oni koji su danas najbogatiji u Crnoj Gori, dio kapitala stekli kao tranzicioni pobjednici, te da se njihov kapital nalazi dobrim dijelom i van Crne Gore, ili se vodi na druge osobe.  Zvanično, zna se samo da je ove godine u Crnoj Gori – 71 milioner. Sudeći po bankovnim računima. Po nedavno javno saopštenim podacima CBCG, koje joj banke mjesečno dostavljaju, toliko ljudi je na kraju avgusta u bankama imalo depozit veći od milion eura. Najveću depozit je 32 miliona eura.

Jedno je, međutim,  sigurno, na vrhu liste najbogatijih porodica, mora biti porodica Đukanović. Bogatstvo porodice Đukanović prepoznali su i u svijetu. Aktuelni predsjednik Crne Gore i njen dvodecenijski premijer Milo Đukanović našao se i na Forbosovoj listi najbogatijih vladara svijeta, sa bogatstvom procijenjenim na 167 miliona.  No, taj broj je u stvari procjena bogatstva Đukanovića još iz 2009. godine. Tokom deset godina koje su uslijedile, u porodici Đukanović stasao je još jedan milioner. Predsjednikov sin Blažo postao je biznismen u jednom od najunosnijih poslova –  izgradnji hidorelektrana. Samo ta činjenica dovoljna je za procjenu da je bogatstvo ove porodice mnogo veće.

Kako se Đukanović s  platom koja ne prelazi hiljadu eura,  našao na listi najbogatijih svijeta? Kako je mlađahni premijer siromašne zemlje koji je nosio džemper, postao premijer i predsjednik još siromašnije zemlje koji  samo na ruci ima satove vrijedne milion eura.

Više svjedoka tvrdilo je da je Đukanović prve velike novce u stvari zaradio od šverca cigareta. Zbog kog se našao i na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta.

,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Stanko Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”, tvrdio je svojevremeno, između ostalih, Srećko Kestner, poslovni partner beogradskog biznismena Stanka Subotića. Kestner je u Njemačkoj nedavno osuđen za šverc cigareta.

I Đukanovićev kum Ratko Knežević, šef trgovačke misije Crne Gore u Vašingtonu tvrdio je da su Đukanović i Subotić bili organizatori „duvanske mafije”, koja je od tog posla zaradila milijarde dolara. Prema Kneževićevim tvrdnjama, samo u 1999. i 2000. godini, preko računa dvije firme iz Lihtenštajna i  Kipra, duvanski kartel oprao je 2,3 milijarde nemačkih maraka. U intervjuu Vijestima, Knežević je tvrdio da su su istražitelji iz Barija sumnjali da su te dvije firme kontrolisali upravo Đukanović i Subotić.

Kako god bilo, optužbe protiv Đukanovića nijesu nikada potvrđene u sudskom postupku. Optužnica protiv njega arhivirana je. Đukanović je zvanično prvi milion zaradio tako što je uz pomoć prijatelja Duška Kneževića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura. Knežević je kao keš kolateral za taj kredit  položio milion i po depozita. Đukanović je ovaj kredit iskoristio da kroz dokapitalizaciju kupi dio akcija Prve banke, čiji je najveći akcionar već bio njegov brat Aleksandar.  Kada je Đukanović “ušao“ u banku mlađeg brata, akcije su počele vrtoglavo da rastu. Samo za 20 dana vrijednost jedne akcije porasla je gotovo duplo. Ostalo je istorija.

I ostali članovi porodice premijera Đukanovića postali su za vrijeme njegove vlasti bogati, da ih se ne postidi Forbsova  lista najbogatijih.  Brat Aleksandar je preko noći od nezaposlenog postao vlasnik Prve banke. A ta banka, je, opet, preko noći, kada su je preuzeli Đukanovići počela da raste brzinom svjetlosti. Uglavnom zahvaljujući državi. Danas posjeduje i ogromne nekretnine.

Aleksandar Đukanović je samo od Limenke, zgrade MUP-a koja nije uklonjena kako je predviđeno sa zemljišta koje je kupio od države, zaradio deset miliona eura. I to isključivo propustima Đukanovićeve vlade. Godinama je dobijao unosne, milionske poslove, od države preko Republičkog zavoda za urbanizam koji je privatizovao. Samo po osnovu rentiranja nekadašnje Pošte u centru Podgorice, koju je kupio po privilegovanoj cijeni, obezbijedio je prihod od blizu million eura.  I tako redom.

Mladi Đukanović krenuo je stričevim stopama. Priliku da zaradi ozbiljne novce dobio je od crnogorske vlade. Milionski poslovi sa državom  su se samo ređali.

Imetku porodice, ne beznačajno, doprinosi i sestra predsjednika, Ana Đukanović. Bivša sutkinja postala je advokatica, nakon što je  sudskom odlukom omogućila da budvanski hotel Avala, privatizuje kompanija Bepler i Džejkobson, sa svega nekoliko funti na računu. Ispostaviće se da iza ove  kompanije stoji Đukanovićev prijatelj, biznismen Zoran Bećirović, za koga se smatralo da je bio front dijela Đukanovićeve imovine. Sestra premijera nastavila je karijeru kao zastupnica upravo kompanije Bepler i Džejkobson. Njena advokatska karijera vidi se kao „uspješna“, ali je činjenica da je njen uspjeh vrlo često povezan sa bratovim poslovima i poslovnim partnerima.

Nego, nijesu se samo Đukanovići obogatili u protekle dvije decenije. Tu su i njihovi kumovi, prijatelji, prijatelji sa zajedničkih međunarodnih potjernica…Teško je reći ko bi od njih bio na drugom mjestu liste od deset najbogatijih porodica. Posebno, zbog toga što su u međuvremenu neki od njih, izgubili naklonost Đukanovića.

Porodica Marović bi se tako donedavno sa sigurnošću našla na vrhu liste. Osim milionske imovine u Crnoj Gori, koju je Svetozar Marović uknjižio preko noći, probudivši se kao milioner,  poznato je da je samo na računu supruge Svetozara Marovića u Švajcarskoj u periodu od 2006. .o 2007. bilo 3,8 miliona dolara. Do tog podatka došlo se zahvaljujući Međunarodnom konzorcijumu istraživačkih novinara (ICIJ). Prema svjedočenju bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, i Svetozar Marović je prvi milion zaradio od šverca cigareta.

U međuvremenu, Marović je optužen da je bio šef budvanske kriminalne grupe, koja je oštetila Budvu za desetine miliona, kao i njegov sin Miloš. Dio imovine oduzet im je, ali je vrijednost te imovine manja prilično i od iznosa za koji se zna da je bio na računu Marovićeve supruge. Koliko je još takvih računa, možda jednom i saznamo.

Među najbogatije svakako spada i biznismen Duško Knežević, donedavno vrlo blizak porodici Đukanović. Čovjek koji je položio milion i po eura za Đukanovićev kredit, neko ko je finansirao kovertama izborne pobjede Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, čovjek koji je doveden u vezu i sa of-šor kompanijama preko kojih je 2,3 miliona eura mita za privatizaciju Telekoma, stiglo do ovdašnjeg vrha. Vlasnik je ovdašnje Atlas grupe, koja se širila u različitim poslovima, od bankarskih do medijskih. Iako je i on danas pod optužnicom, sa blokiranim računima, teško da je ostao bez imetka stečenog u tranzicionim vremenima.

Tu su još neki prijatelji Đukanovića iz duvanskih devedesetih. Međunarodnom optužnicom obuhvaćena su još dva crnogorska „biznismena“ –  Veselin Barović i Branislav Mićunović. Barović je preko Eurofonda, nakon devedesetih postao vlasnik brojnih kompanija, koje je mahom odveo u stečaj. No, upravo je zahvaljujući tome došao u posjed brojnih nekretnina kojima su te kompanije gazdovale. Samo imovina Solane procjenjuje se na milijardu. I danas se još nije preciziralo da li Eurofond, odnosno Barović imaju pravo da kao vlasnici raspolažu ovom vrijednom imovinom, odnosno prirodnim parkom.

Mićunovićevo bogatstvo teško je procijeniti. Njegova porodica i poslovni prijatelji zvanično gazduju Lutrijom Crne Gore. No, njegovo ime vezuje se za poslove podzemlja.  A konekcije dopiru sve do samog vrha vlasti. Na svadbi njegovog sina, među zvanicama, našao se i politički vrh.  Smatra se da je jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, ako ne i najmoćniji.

Za podzemlje vezuje se i porodica Pljevljaka  Darka Šarića, kojem se trenutno sudi za šverc narkotika u Beogradu. Njegov brat Duško, u Crnoj Gori je oslobošen optužbi za pranje novca, jer pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi porijeklo desetina miliona eura, za koje su tvrdili da su oprani preko crnogorskih banaka. Kako god, milioni su tu. Plus milonske naknade iz budžeta koje su izdvojene zbog loših optužnica.

Tu je još jedan biznismen,  kum Mila Đukanovića –  Dragan Brković. Iako su mahom u stečaju  brojne kompanije kojima gazduje, on je kroz decenije uz Đukanovića uzeo  stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita.

I dok se za jedan dio imućnih crnogorskih porodica, vezuju tajni računi i sive zone poslovanja, pa se ne može utvrditi kolikim bogatstvom u stvari raspolažu, za jedan broj jasno je da su među najbogatijima, samo po milionskim poslovima koje dobijaju od države.

Među takvima je svakako kompanija Bemax, koja je samo od auto puta uzela preko 300 miliona eura. Svake godine, takođe, nalazi se na listi firmi koje imaju najvrednije poslove sa državom.  Zvanično, prema podacima Privrednog registra, direktor i osnivač ove možda najunosije kompanije u Crnoj Gori je Veselin Kovačević.  No, u registru se navodi da je Kovačević osnivač čiji je udio nula posto. Ko onda stvarno stoji iza ove možda najunosnije građevinske kompanije u Crnoj Gori? Bemax se dovodio u vezu sa bivšim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on demantovao. Takođe, povezivao se sa Rankom Ubovićem, vlasnikom bivšeg podgoričkog lokala Grand, koji je zatvoren nakon eksplozije.

Osim Bemaxa, tu je još nekoliko kompanija koje se bave građevinarstvom, čiji vlasnici, makar u nekretninama moraju biti na listi najbogatijih. Među takvima je, i kompanija Čelebić, čiji je vlasnik Tomislav Čelebić. Čelebić je takođe blizak vlastima, a osim posla sa nekretninama, sada je i u poslu sa malim hidroelekranama, koji je rezervisan za uski krug ljudi bliskih porodici Đukanović. I njenim članovima.

Osim građevinarstva, posao sa ljekovima, sudeći i prema podacima Uprave za javne nabavke, prilično je unosan. Dvije kompanije –  Glosarij i Farmegra, godinama su u vrhu liste kompanija koje dobijaju najunosnije i najveće poslove od države kad je taj biznis u pitanju. Godišnje oni samo od države uzmu desetine miliona eura.

Vlasnici Farmegre su biznismeni Sreten Đikanović i Janko Radunović, koji su prema pisanju medija navodno u milosti Miomira Mugoše, bivšeg podgoričkog gradonačelnika i visokog funkcionera DPS. Osnivač firme Glosarij je biznismen Branislav Martinović, bivši direktor Bajfarma. Martinovića je na toj poziciji kasnije zamijenio Oleg Obradović, nekadašnji predsjednik borda Prve banke i jedan od aktera afere Telekom.

I Obradović je danas neko ko se bavi poslom izgradnje mini hidroelektrana, i svakako bi se našao na listi bogatih Crnogoraca. U tom poslu je, između ostalih i  kum Mila Đukanovića Vuk Rajković.

Na listi kompanija koje unosno posluju sa državom je i firma Novi Volvox. Jedan od vlasnika te kompanije je Vladan Ivanović, brat Miodraga Ivanovića, još jednog aktera afere Telekom, te bivšeg predsjednika borda državne Pobjede. Ivanović je u prijateljskim odnosima sa porodicom premijera Đukanovića. Vladan Ivanović je i vlasnik kompanije Master Inženjering koja je izgradila zgradu u centru grada, u Ulici Vuka Karadžića, u kojoj je smještena Prva banka.

Novi Volvox se bavi građevinskim poslovima.

Tu su svakako i stranci sa crnogorskim državljanstvom. Vlasnici Maestral hotels and casinos Vei SengPol Pua i Petros Statis prijavili su da je ova njihova kompanija lani imala neto profit od 10,7 milionaeura, što je polovinu ukupnog iznosa profita svih firmi registrovanih za igre na sreću. Među najbogatijim ljudima sa crnogorskim državljanstvom i svjetske liste odavno prepoznaju bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatru

Da li je francuski ambasador imao još neku od porodica na umu, ne zna se. Sigurno je samo jedno –  da se u Crnoj Gori milioner postaje sa državne grbače. I zahvaljujući političkim konekcijama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo