ABA liga pretvorila se u surogat onoga što je trebala biti. Krivci su svi: rukovodstva klubova, menadžeri, finansijeri, Euroliga. Žrtve su mladi košarkaši

Odmah da pojasnimo: u tekstu koji slijedi biće rasizma taman koliko i u poznatoj pjesmi Janka Đonovića.

Godina 2001. Pametni i preduzimljivi košarkaški poslenici sa prostora bivše SFRJ, napravili su sjajan projekat i osnovali regionalnu košarkašku Jadransku ligu. Utemeljivači su bili predstavnici sarajevske Bosne, podgoričke Budućnosti, zagrebačke Cibone i ljubljanske Olimpije. Formirana je firma Sidro koja je imala procenat u učešću. Obezbijeđen je glavni sponzor lige, po kojem se zvala Good Year liga (američki koncern koji je kupio slovenačku gumarsku industriju Sava), a sponzorski je pul pokrio troškove takmičenja učesnicima iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore (tada dio državne tvorevine Srbije i Crna Gora).

Ubrzo su u ligu ušli timovi iz Srbije, pa Makedonije, priključivali se povremeno mađarski, bugarski klubovi, Makabi iz Tel Aviva. Proklamovani cilj je bio da se podigne kvalitet košarke – kraljice igara u nekad zajedničkoj državi, da se timovima obezbijedi jako takmičenje u kojem bi sazrijevali i dokazivali se mladi igrači. Da se nastavi tradicija.

Sad malo košarkaške istorije. SFRJ je važila za košarkašku velesilu. Imala je sjajnu ligu, sjajne igrače koje su pravili treneri – stvaraoci. Reprezentacija se od 1970. godine, s manje više svakog takmičenja vraćala s medaljama. Dominacija je naročito bila izražena od 1989. kad su klubovi redom bili prvaci Evrope, a jedna vanserijska reprezentacija (stvorena i odgojena u jugoslovenskoj školi košarke) kao od šale pobjeđivala na svim takmičenjima na kojima se pojavljivala.

Četiri jugoslovenska tima osvajala su titule klupskih prvaka Evrope, kako se tada zvao pobjednik Kupa šampiona. Od Bosne, u Grenoblu 1979., pa preko dvije uzastopne Cibonine, 1985. i 1986. i tri splitske Jugoplastike/ Pop ’84 od 1989. do 1991., zaključno sa Partizanovom 1992. dokazali su kvalitet rada trenera u klubovima. Mlađi čitaoci treba da imaju na umu da je to period u kojem je svaki klub mogao da ima maksimalno dva strana igrača. Dakle, čisti kvalitet, kao plod talenta nadograđenog marljivim radom.

Treneri su bili genijalci da prepoznaju talenat, ubijede ga da dođe kod njih, da ga razviju kao igrača, kreativno i košarkaški. Nije bilo potrebe da crtaju akcije na tablama košarkašima koji su u svakoj situaciji imali više rješenja. Zato sad u NBA dominiraju izdanci tog načina shvatanja košarke Luka Dončić i Nikola Jokić.

A kod nas suprotno!

Kad je ULEB dobio rat sa FIBA i postao gazda evropske košarke, zaboravili su se korjeni kraljice igara. Euroliga vodi računa samo o njihovom takmičenju. Reprezentacije, nacionalna i kontinentalna prvenstva ih ne interesuju. Napravili su zatvoreni sistem, gdje svake godine odškrinu vrata za ponekog ko im se, finansijski ili projektno, dopadne. Uspjeh tima iznad je stvaranja igrača. Zato trpe mladi igrači, klubovi i treneri stvaraoci, reprezentacije… Profitiraju bogati vlasnici velikih klubova, košarkaški menadžeri i strani košarkaši – uglavnom iz SAD, oni  koji nijesu kvalitet za najjaču ligu na svijetu.

Onda su sistemom spojenih posuda na udar te pošasti došli i klubovi iz Jadranske ABA lige. Prvo su angažovali jednog – dvojicu stranaca, da bi prošle sezone gledali takmičenje u kojem su oni najbolji imali više stranih nego domaćh igrača!? A za to vrijeme samo par menadžera zadovoljno trlja ruke, uživajući u ulozi apsolutnih gospodara takmičenja. Dodatno, makijavelistički pristup nekolicine predsjednika klubova ozbiljno dovodi u pitanje ne samo sportski aspekt takmičenja. I to od preimenovanja i preregistrovanja lige u ABA. Dok je Sidro vodilo ligu, red se znao.

Ljudi koji su na prelasku dva vijeka vodili KK Budućnost donijelu su nekoliko vizionarskih odluka. Prva, da se priključe tada formiranoj Euroligi (koja nije bila sadašnji monstrum) rezultirala je situacijom da su imali tri igrača na NBA draftu na kraju treće euroligaške sezone. Druga da igraju Jadransku ligu, značila je spas za košarku u Crnoj Gori. Pored tri sezone u najjačem takmičenju na Starom kontinentu Podgoričani su bili manje-više redovan učesnik drugog po rangu ULEB takmičenja, nekad ULEB Kupa, sad Eurokupa. Treća je bila da se okrenu vraćanju domaćih igrača i da koliko je god moguće tim sačinjavaju Crnogorci (državljani da ne bude zabune).

Najveći uspjeh u XXI vijeku KK Budućnost Voli ostvarila je u sezoni 2017./2018. kad je osvojila titulu prvaka ABA lige! U timu je bilo deset domaćih igrača, jedan Bosanac, a kao domaći jer se razvio u Podgorici, te dva Amerikanca i jedan Kanađanin. Euforija povodom uspjeha kratko je trajala.

Iduće sezone, u Euroligi, glavnu riječ vodilo je šest Amerikanaca, dok su domaći igrači bili u epizodnim ulogama. Od tada se samo povećavao broj tamnoputih košarkaša u plavom dresu. Prošle godine ih je bilo duplo više. Kako je broj stranaca rastao, opadao je broj gledalaca na tribinama. Logično – itekako!

U američke rudnike Crnogorci su odlazili da zarade novac. Koliko će uspješno poslovati njihov rudnik nijesu marili. Niko ih nije motivisao da razmišljaju dalje od njihovog učinka. Slično razmišljaju i Amerikanci u Podgorici. Odrađuju ugovor, primaju platu, nemaju osjećaj da je to njihova sredina (kao i što nije). Prošle godine ih je bilo osam, a domaćih igrača duplo manje. I prošle godine je bila rekordno niska posjeta na utakmicama u Morači. Nema naše djece, nema žara u igri, nema društva, rodbine i prijatelja na tribinama, nema treme i pritiska. Stranci jednako završavaju utakmicu bez obzira na ishod. Tako su naučeni. Naši počeli da ih kopiraju. I to publika prepoznaje.

KK Budućnost Voli prije skoro deset godina kupio je halu u Kokotima i obećao fabriku košarke. Džaba hala u vlasništvu, džaba škola košarke sa desetak trenera, džaba stvaranje razvojnog tima KK Studentskog centra, džaba dovođenje trenera za rad s mladima. Iz sve te priče samo je Igor Drobnjak dobio priliku u prvom timu. O igračima koji su kao talenti iz drugih gradova dolazili u Podgoricu nećemo pisati jer to nije plod KK Budućnost. Teško je napraviti dobrog igrača, a još teže ga sačuvati od bogatih i moćnih. Kupovina je uvijek bila lakša. I to nije sporno. Sporno je što za takav koncept ljudi koji vode klub traže i naš – opštinski i državni novac. I dobijaju ga.

Prošle godine u ovo doba iz KK Budućnost Voli žalili su se da od dolaska nove vlasti nijesu dobili ni centa od države, uz tek simboličnu pomoć od opštine, da se tako ne može dalje, nudili da klub preuzme neko drugi… Epilog je bio – milion eura od Glavnog grada, skoro duplo više nego za socijalu!! Veći budžet plavo-bijeli su imali samo u godini kad su igrali Euroligu. Da je za taj novac Glavni grad organizovao da makar podgorički osnovci popune praznu halu u većini utakmica. Ali nije. Znamo svi da je Morača puna samo kad gostuju Partizan i Crvena zvezda i to kad njihovi navijači kupe papreno skupe karte. I koja je korist za Glavni grad, za Crnu Goru od tog miliona uloženog u profitni klub, da bi opet bio samo treći u ligi? I da nije bilo tog miliona bili bi na istoj poziciji, ili možda četvrti sa istim ishodom: praznom Moračom i sa još jednom sezonom u kojoj nije afirmisan nijedan igrač iz Podgorice (Andrija Slavković je sa 15 godina kao najveći talenat u svojoj generaciji došao u klub).

Da je takav koncept rezultatski neodrživ pokazuje i primjer Hrvatske. Njihovi najbolji klubovi, prvaci Evrope, Cibona i Jugoplastika životare jer niko ne ulaže milione u njih. Bogata Cedevita nije se “primila“ u Zagrebu, pa se prebacila u Ljubljanu, dodajući ime Olimpiji i spasivši i nju opstanka u regionalnoj ligi (zbog nedovoljnog budžeta da se kupuju stranci, a domaće niko ne stvara). Uz Cedevita Olimpiju i Budućnost, samo beogradski timovi još plaćaju toliko stranaca. A oni koji promovišu domaću djecu s njima nemaju šansi.

U toj situaciji i treneri su potrošna roba. Nema kontinuiteta u radu, svake godine pravi se novi tim, a imperativ rezultata visi nad glavom. Kreacije i šarma odavno ne viđesmo u Jadranskoj ligi. Crtanje na tablama je pod moranje. Minuti odmora su – na engleskom.

Elem, dok se minuti odmora ne budu držali na našem jeziku, a onda neki asistent prevodio jednom ili dvojici stranaca, dok se menadžeri budu pitali više od onih koji vode klub, nema spasa košarci na ovim prostorima, pa sve da osvoje nebrojeno Euroliga. A pitanje je i do kad će timovi iz ABA lige igrati u tom takmičenju.

Milivoje KOVAČEVIĆ