Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO JE REGIONALNI VODOVOD IZGUBIO 12 MILIONA EURA: Isplata u trećem činu

Objavljeno prije

7 godina

na

vodovod

Rijeka novca teče iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. O razmjerama započetog postupka prinudne naplate govori podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa, RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru.

Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost”. Najnoviji podaci CBCG o blokiranim preduzećima pokazuju da je prinudna naplata u korist Štrabaga u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura”, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka spora RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno evropejstvo i „prilagođvanje savremenim tendencijama u oblasti prava”.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije, Vodovod u svojstvu investitora a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnju kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč ,,kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena budući da izvođač nije ispunio ništa što je predvideno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2″. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008. najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo pristupa na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka”, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid”.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta, a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009. od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere”, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „nemoguće procijenti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje”.

Vlada je 3. decembra, dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom”, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona ali to nije plaćeno), Štrabag je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, 15-ak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je MTK u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo” da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora…) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprečavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti MTK. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka iz Pariza neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom, ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori”, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna”, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom”, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autoru Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude. „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji”, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio RVCP.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža”, navodi Jovanić u presudi iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica) Milica Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinače rješenje Privrednog suda i priznaju odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog jezičkog tumačenja arbitražne klauzule”, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju spasavanja”. Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje”.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića. „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona”, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su – drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, do skora, zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije sporo cure.

Miljenik vlasti

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi. To je 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdio je predsjednik sindikata Crnagoraputa Miodrag Savović, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura iako je jedan od uslova bio da nema dugova na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016. u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Znaju da se sude

U Štrabagu imaju iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje Regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Nakon što grad Osijek 2009. raskida ugovor, Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC a ne oni.

Zoran RADULOVIĆ
U sljedećem broju o slučaju Štrabag govore Časlav Pejović i Goran Jevrić; Kako su zagrebački profesori stali na stranu RVCP

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI UHLJEBA: Sve živo počiva

Objavljeno prije

1 dan

na

1 Maja, 2025

Objavio:

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava

 

 

Prošli Prvi maj  proslavili smo  uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.

Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.

,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000  aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000  ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu  ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih –  oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.

Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.

,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak  da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.

Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.

,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.

I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.

Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od  2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.

Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.

Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!

Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.

,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.

Konstanta je i diskriminacija.

,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja  klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.

Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG)  pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.

Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje  ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“,  ističe ona.

Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.

Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.

U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.

U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona:  Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.

,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.

Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.

 

I dalje neophodno braniti tri osmice

Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da  vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.

,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.

Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede

 

U medijima zarade ispod državnog nivoa

,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.

Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.

,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije

1 sedmica

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

2 sedmice

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo