Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO MINISTARSTVO KULTURE DIJELI NAŠ NOVAC (2): MILIONI ZA KINOMETOGRAFIJU, A FILMOVA NEMA: Pazi, piše se

Objavljeno prije

na

Ministarstvo kulture (MK) još nije odgovorilo na brojne dileme o sufinasiranju kinematografije u Crnoj Gori, niti šta se dešava sa novcem koji je ova institucija dala u posljednjih deset godina za 16 filmova, a prikazana su samo tri. Reagovali su, međutim, drugi na prošlonedjeljni tekst Centra za istraživačko novinasrtvo Crne Gore (CIN-CG) koji je objelodanio brojne podatke i nepravilnosti.

„Vratio sam novac Ministarstvu kulture, kada sam vidio da ne mogu da snimim film Par godina za nas, za koji sam bio dobio simboličnu podršku MK”, ispričao je na molbu CIN-CG Miomir Brajović, reditelj.

Vladimir Kosić, scenarista filma Zlatna palma, ističe da bi pitanje zašto nije došlo do realizacije ovog filma, za koje je MK opredijelilo davne 2007. iznos od 20.000 eura, trebalo postaviti onima koji su dobili novac. To je, tvrdi, preduzeće doo Baroom Baroom. „Nadam se da ovo preduzeće za koje sam, po porudžbi, pisao scenario, nije potrošilo uplaćeni novac u nenamjenske svrhe nego da je novac građana vraćen u budžet, odakle bi opet trebalo da bude uložen u neki svrsishodniji projekat. Vjerujem i da u Crnoj Gori postoji pravosudni sistem i da, osim što postoji, takođe, i funkcioniše. U suprotnom, u ovom ali i ne samo ovom, slučaju, radilo bi se o krađi novca građana koja je, da stvar bude gora, prošla nekažnjeno”, kaže Kosić.

Iz Baroom Baroom, su za CIN-CG međutim rekli da njima sredstva za ovaj filmski projekat nikada nijesu uplaćena. ,,Izmjenom ugovora sa Ministarstvom kulture realizaciju ovog projekta preuzela je produkcija Laboratorijum d.o.o. i informacije o daljim aktivnostima na realizaciji ovog projekta možete potražiti od gospodina Ivana Bezmarevića”, navela je Irena Milačić, izvršna direktorica Baroom Baroom.

Bezmarević je potvrdio da je Laboratorijum d.o.o, čiji je on izvršni direktor, primio sredstva za realizaciju projekta Zlatna palma. Rekao je da scenario ima „dobar potencijal”, ali su male šanse za realizaciju, jer je neophodno obezbijediti još sredstava, što kaže nije uspjelo uprkos pregovorima sa producentskim kućama. Bezmarević je CIN-CG dostavio i izvještaj o projektu Zlatna palma, koji je sredinom ovog mjeseca poslao Ministarstvu kulture, na njihov zahtjev.

U izvještaju se navodi da su sredstvima Ministarstva kulture pokrivene avionske karte, smještaj u hotelu, dnevnice, troškovi prevoza, telefonski troškovi i ostali nepredviđeni troškovi, isplaćivanje djelova honorara za režiju, scenario i dio honorara za direktora filma… Ni za jednu stavku, međutim, nije naveden iznos.

Stefan Bošković, Dragana Tripković i Vasko Raičević su u reagovanju na naše istraživanje saopštili da je kompletna odgovornost za film Đavolja posla, čiji su oni bili scenaristi, na producentskoj kući Jabbuka doo. „Sredstva dobijena na konkursu Ministarstva kulture u cjelosti (20.000 eura) su 2011. godine prenešena na račun Jabbuka doo, za šta postoje izvodi iz banke i ugovori između Udruženja studenata FDU i Jabbuka doo. Ovim ugovorima je obuhvaćeno pitanje prenosa apsolutnih prava i odgovornosti za realizaciju projekta na firmu Jabbuka doo. O svemu ovome su ugovorene strane obavijestile Ministarstvo kulture Crne Gore”, navodi se u reagovanju.

Vladimir Vučinić, osnivač Jabbuke, za CIN-CG potvrđuje da je ova kuća preuzela projekat dugometražnog igranog filma Đavolja posla i da je odgovorna za realizaciju. „Iako smo obezbjedili sopstvena sredstva za tehniku i montažu, odnosno postprodukciju kao i honorare za taj dio ekipe, ostatak novca za kompletnu realizaciju još uvijek nismo u potpunosti obezbjedili”. Vučinić tvrdi da su o svemu redovno obavještavali MK. „Novac sa konkursa nije trošen jer snimanje nije započeto. Od projekta nismo odustali ali ako u narednim mjesecima ne budemo mogli da finansijski zaokružimo film bićemo prinuđeni da novac vratimo Ministarstvu što bi svakako bio veliki poraz nakon toliko uloženog truda”.

Dragana Tripković je u razgovoru za CIN-CG kazala da im je scenario Đavolja posla bio prvi, da su ga kao studenti radili sa mnogo entuzijazma. ,,Dosta nam je odmoglo što nije realizovan ovaj projekat, jer nijesmo zbog toga mogli da učestvujemo na nekim narednim konkursima. Svi smo imali najbolje namjere, ali najgore je što na kraju taj filma uopšte nije snimljen”.

U reakciji na naše istraživanje reditelj Radoslav T. Stanišić, navodi da je 60.000 eura koje je MK još 2007. dodijelilo za sufinansiranje dugometražnog igranog filma Noć crvenih palmi, čiji je on scenarista, uplaćeno producentskoj kući doo Podgorica film Miodraga Miška Popovića.

CIN-CG je kontaktirao Popovića oko ovog projekta. „Nemam komentara”, rekao je on.

Na naše istraživanje organizacija The Books of Knjige (TBOK) reagovala je srdito na svojim Fejsbuk stranicama, iako im je i tokom istraživanja bilo ponuđeno da objasne što je sa njihovim projektom za koji je MK opredijelilo podršku.

,,Od Ministarstva kulture na konkursu iz 2014. jesmo dobili 20.000 eura, ali nam do sada nije isplaćen ni jedan jedini euro jer u ugovoru stoji klauzula da se novac isplaćuje onda kad se krene u snimanje filma. Tako da se nalazimo u jednoj nelogičnoj situaciji da nam sredstva neće biti uplaćena dok ne započnemo snimanje, a snimanje ne možemo započeti dok nam sredstva ne budu uplaćena. RTCG kao koproducent učestvuje sa 25.000 eura i po ugovoru je taj novac trebao biti na računu PGS agencije, koja je zvanični producent filma, do kraja 2014. godine, a do sada je uplaćeno samo 10.000 eura jer je upravljački tim javnog servisa, evo dvije godine, uvijek imao neke druge prioritete, pa se i tu nalazimo u pat situaciji”.

Oni ističu da postoje i neki privatni subjekti koji bi uložili novac u njihov film, ali to se može desiti tek kada svoj dio uplate Ministarstvo i RTCG. Napominju i da je sve to daleko od 300.000 eura, koliko im je potrebno da snime, kako kažu, koliko-toliko gledljiv film.

TBOK problematizuju i pravila koje je na konkursima propisalo Ministarstvo: ,,Zbog veoma čudnih pravila konkursa, ljudi iz Ministarstva kulture smatraju da riječ ‘sufinansiranje’ skida svaku odgovornost sa njih za sve nezavršene projekte jer se podrazumijeva da moraju postojati glavni izvori finasiranja, a da podrška države može da bude minimalna. Filmski stvaraoci na ex-YU području snimaju niskobudžetne filmove za iznose između 300.000 i 500.000 eura. Mi smo na konkursu za dugometražni film uspjeli dobiti zasad neisplaćenih 20.000 eura što je dovoljno za, otprilike, tri do četiri snimajuća dana. Da bi stvar bila jasnija valja pomenuti da toliko košta prosječna cijena reklamnog spota od 30 sekundi kojeg marketinške agencije iz regiona naplate crnogorskim firmama”, zaključuju Buksovci.

Iz MK su ranije najavili pokretanje sudskih sporova zbog pojedinih nerealizovanih projekata, za koje su isplaćena sredstva iz budžeta. Od 2007. godine za dugometražni igrani film, opredijeljeno je oko milion i po eura. Na sajtu MK nema dostupne evidencije o izvještajima vezanim za ove projekte, niti šta je sa sredstvima koja su dodijeljena, a projekti nijesu realizovani. Duže od mjesec dana Ministarstvo ne odgovara na pitanja CIN-CG vezana za ovu temu, uprkos obećanjima. Tako ostaje nejasno na koji način Ministarstvo prati realizaciju projekata koje sufinansiraju građani. I da li uopšte prate kako se troše naši novci.

Kratki film

Za razliku od dugometražnih filmova i uglavnom istih reditelja kojima Ministarstvo kulture daje potporu, crnogorski kratkometražni filmovi postali su pravi reprezenti crnogorske kinematografije. I to sa znatno manje novca. Na konkursu MK 2013. film Umir krvi, scenario Stefan Bošković, režija Senad Šahmanović, dobio je 8.500 eura – a prikazan je na brojnim međunarodnim festivalima u Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Južnoj Koreji… Slično je i sa filmovima Branislava Milatovića, koje radi po književnim djelima Ognjena Spahića, koji su prikazani na renomiranim festivalima. Scenario za film Sve to, podržan je na konkursu 2010. sa 15.000 eura. Premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, kao prvi film iz Crne Gore koji je ušao u takmičarsku selekciju. Projekat Porijeklo svijetla, scenario i režija Ivan Salatić, podržan je 2013. na konkursu sa 10.000. Prošle godine njegov kratki film Dvorišta uvršten je u takmičarski program Venecijanskog filmskog festivala. Reditelj Dušan Kasalica je sa filmom Biserna obala, na prošlogodišnjem 21. Sarajevo Film Festivalu, osvojio nagradu za najbolji kratki film Srce Sarajeva. Na konkursu MK 2014. je njegov projekat podržan sa 13.000 eura. Možda i u Ministarstvu kulture počnu da vrednuju ove uspjehe i stimulišu kvalitet, a ne klijentelističku grupu koja od konkursa do konkursa izvlači novac.

Regionalna iskustva

Za razliku od Crne Gore, svuda u regionu se novac djeli preko filmskih centara. Na sajtovima svih centara dat je detaljni pregled dodijeljenih sredstava i obrazloženja zašto je svaki film pojedinačno dobio novac. U Hrvatskoj se novac za sufinansiranje audiovizuelne djelatnosti dijeli preko javnih konkursa, o kojima odlučuje komisija Hrvatskog audiovizuelnog centra. Subvencioniraju se dugometražni, kratkometražni, animirani i eksperimentalni filmovi. Tokom 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojeno je 2.300.000 eura. Veliki novac u Hrvatskoj ide na filmske festivale, kojih je u ovoj državi preko 60. Na javnom natječaju 2015. za 62 filmske manifestacije izdvojeno je 700.000 eura. Na prošlogodišnjim konkursu Filmskog centra Srbije za sufinansiranje izabrano je 26 projekata kojima je podjeljeno milion i 400.000 eura. Na konkursu su trijumfovali mahom reditelji debitanti, dok nijesu prošli veterani poput Puriše Đorđevića, Slobodana Šijana, Lordana Zafranovića, Gorana Markovića… U Srbiji već duže traje debata da li priznati reditelji treba da učestvuju na sličnim konkursima ili je bolje da se za njih obezbijedi poseban fond. Sve da se izbjegla sadašnja situacija u kojoj reditelji poput Šijana (Maratonci, Ko to tamo peva, Davitelj protiv Davitelja) ne snima filmove već cijelu deceniju. Fondacija za kimematografiju Sarajevo je u 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojila oko 440 hiljada eura. Prema podacima Fondacije u periodu 2002. do 2013. podržano je 376 projekata u koje je uloženo preko 10 miliona eura, samo u proizvodnju domaćih dugometražnih igranih filmova uložila je preko šest miliona eura. Država preko makedonske Agencije za film finasira kinematografiju sa preko 2,5 miliona eura godišnje. Za naše prilike zvuče nestvarno cifre kojima se dugometražni igrani filmovi, sa većinskim makedonskim udjelom, sufinansiraju sa preko pola miliona eura. Ulaganja daju rezultate pa se od 2009. filmovi završavaju u kontinuitetu. U Sloveniji je za filmske subvencije tokom 2015. podijeljeno 2.700.000 eura. Posredstvom Slovenačkog filmskog centra raspisuju se javni konkursi za sufinansiranje i najviše novca ide na audiovizuelne projekte 626.000, zatim koprodukcije (250.000), za igrane, dokumentarne i animirane filmove 140.000… Centar za kinematografiju Kosova je putem konkursa u 2015. sa 390.000 eura subvencionisao tri filma kosovskih autora, a za tri debitantska ostvarenja 110.000. Za razvoj scenarija dato je od 3.500 do 5.000 eura. Da ulaganja daju rezultate potvrda je i kosovski film Shok (Drug), rađen u koprodukciji sa Britancima, koji je ove godine nominovan, sa još četiri filma, za Oskara u kategoriji najbolji kratki film. Otvaranje filmskog centra u Crnoj Gori je jedan od preduslova za transparentnu podjelu para i za dalji razvoj filma, ponavljaju već godinama i filmski djelatnici i nadležni iz Ministarstva kulture. Sem najava, od centra još nema ništa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Dijalog impulsa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

 

 

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

 

 

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

 

 

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo