Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO MINISTARSTVO KULTURE DIJELI NAŠ NOVAC (3): ZA IZDAVAČKU DJELATNOST NAJVIŠE OFK-u, ARS-u I CDNK-u: Popoviću stotine hiljada, a većini mrvice

Objavljeno prije

na

MILORAD-POPOVIC

Ministarstvo kuture je, od nezavisnosti do ove godine, sa preko milion eura putem konkursa sufinansiralo književno izdavaštvo i časopise. Najveći dio tog novaca – 428.050 eura – dobile su izdavačke kuće Otvoreni kulturni forum (OKF), Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK) i časopis ARS. Njima rukovodi jedan čovjek – pisac Milorad Popović.

Popovićev OKF je za 88 naslova u proteklih devet godina dobio ukupno 155.500 eura. Na konkursima je do 2012, pored OKF-a, novac dobijala i druga Popovićeva izdavačka kuća – CDNK. Ta je kuća za 39 naslova dobila 49.550 eura.

Za devet godina Ministarstvo kulture je za 520 naslova, koliko je podržano na konkursima, izdvojilo oko 670.000 eura. Gotovo trećina tog novca otišla je organizacijama na čijem je čelu Popović.

Druge izdavačke kuće su znatno skromnije prolazile. Tako je CID za sedam godina, za 14 naslova, dobio 37.500 eura. Jedan od osnivača CID-a, je profesor Dragan Vukčević, partner Mila Đukanovića na Univerzitetu Donja Gorica (UDG).

Do 2012. na konkursima Ministarstva kulture redovno je dobijala novac i izdavačka kuća Plima, iza koje stoje otac i sin Jovan i Andrej Nikolaidis. Od 2007. do 2012. Plima je dobila 36.400 eura, za 31 naslov. Nova knjiga, Predraga Uljarevića je na šest konkursa za 15 izdanja dobila 18.750 eura. Narodna knjiga, osnivači Miodrag Minić i Branko Vukčević, je na pet konkursa za sedam izdanja dobila 10.500 eura.

Milorad Popović za Centar za istaživačko novinarstvo (CIN-CG) kaže da se protiv njega vodi negativna kampanja u dijelu medija, prije svega Vijestima i Monitoru, te da je on posvećen promociji crnogorske kulture kroz izdavaštvo. ,,Te pare su otišle na knjige, nijesam ih uzeo. Živim kao što sam živio. Nijesam tajkun niti sam se obogatio, kao neki posljednjih decenija”, ističe Popović. On postavlja i pitanje da li bi se te knjige štampale da nije bilo OKF-a i CDNK-a. „Da li bi u Crnoj Gori imali izdanja najznačajnijih crnogorskih i regionalnih pisaca. Kako god bude, te će knjige ostati”.

Popovićeve izdavačke kuće su objavile djela nekih od najznačajnijih savremenih crnogorskih pisca i onih iz regiona. Ipak, OKF se istakao i kao izdavač pamfleta Šekija Radončića Anatomija jedne hajke i to na crnogorskom i engleskom jeziku.

Ministarstvo kulture, posljednjih godina, putem konkursa sa 25.000 eura redovno finansira samo jedan časopis za kulturu i umjetnost – Ars. Popović kaže da je Ars jedini relevantni časopis u Crnoj Gori, koji je po kvalitetu prepoznat i u regionu. Godišnje Popović izda četiri sveske ovog časopisa, koji je Književna opština Cetinje osnovala davne 1986. Ars je obnovljen 1999, a od tada su izdavači ovog časopisa Popovićevi CDNK i OFK .

Ministarstvo je, za devet godina, za sufinansiranje časopisa iz kulture i umjetnosti izdvojilo 393.300 eura. Sufinansirano je ukupno 16 časopisa (Ars, Plima Plus, Almanah, Matica, Mostovi, Lemba, Novi susreti, Docelea, Tokovi, Lingua Montenegrina, Luča, Nacional Geographic Junior, Camera Lucida, Riječ, Sociološka luča i Tuš). Od ukupne cifre više od pola novca 223.000 dato je za časopis Ars, čiji je Milorad Popović direktor. Glavni i odgovorni urednik ovog književnog časopisa je pisac Mladen Lompar, a njegov zamjenik je, po onformacijama sa sajta OKF, Pavle Goranović, aktuelni ministar kulture.

Nakon Ars-a, do 2012, najviše je uloženo u časopise Pilma Plus i Almanah po 48.000. Dok iza Plime stoje Nikolaidisi, glavni i odgovorni urednik Almanah je istoričar Šerbo Rastoder.

Na sajtu OKF, od 2008. do 2014. predstavljeno je 29 izdanja CDNK-a, iako je na konkursima ova izdavačka kuća za taj period dobila novac za više naslova. Slično je i sa prezentacijom OKF-a, od 2007. do 2015. predstavljeno je 69 naslova, a na konkursima je dobijeno novca za 88 izdanja.

Popović kaže da se sajt redovno ne ažurira. I zaista većinu knjiga koje nedostaju na sajtu pronašli smo u bazi podataka Nacionalne biblioteke Cobiss. Popović ističe da su sve knjige uredno štampane, sem par i to jer autori još nijesu predali tekstove. „O svemu tome obavijestili smo Ministarstvo kulture i dobili saglasnost za odlaganje”, ističe Popović.

Od 2013. godine, OKF dobija novac Ministarstva kulture i za učešće na međunarodnim sajmovima. Po tom osnovu na konkursima dobili su dodatnih 44.500 eura – za učešće na sajmovima knjiga i učila u Zagrebu i Sarajevu 2013. godine 12.000 eura; pretprošle godine 15.500, za Lajpcig i Zagreb, a prošle 17.000, za Lajpcig i Leće. Poređenja radi, Nova knjiga je za učeće na sajmovima u Sarajevu i Beogradu 2014. dobila 5.500 eura.

Iz Ministarstva kulture ni nakon mjesec dana CIN-CG nije dobio odgovore na pitanja o izdavaštvu, iako su upiti više puta slati.

Očekuje se da će uskoro biti objelodanjeni rezultati ovogodišnjeg konkursa za ,,sufinansiranje projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva”. Popović navodi da je njegova izdavačka kuća aplicirala na konkursu sa preko 20 naslova. Smatra da su oni kvalitetni i da bi svi dobili novac „da nije medijskog pritiska na Ministarstvo i komisiju”.

Milorad Popović je za svoj književni rad dobio više prestižnih nagrada u zemlji i okruženju. Nosilac je nacionalne penzije, a sa korpusom patriotskih djelatnika stalno upozorava na opasnost koja prijeti državi i njenoj nezavisnosti od različitih snaga – unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja – opozicije, Rusije, Srbije…

Popović je aktivan i u projektima koje realizuje Ministarstvo kulture sa Radio- televizijom Crne Gore. On ima značajnu poziciju i u seriji RTCG Božićni ustanak, koja se trenutno snima, uz finansijsku potporu Ministarstva kulture. U ovom projektu je umjetnički direktor.

OKF je i mimo konkursa sa državnim institucijama počeo da realizuje projekte. Nacionalna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva i OKF priredili su biblioteku Nova Luča, antologija crnogorske književnosti.

,,To je kapitalni projekat koji se, nakon 40 godina, radi po uzoru na staru Luču, kao antologija crnogorske književnosti. Prvo kolo izlazi ove godine”, kaže Popović.

Prvo kolo Nove Luče sadrži djela: Sretena Asanovića, Jevrema Brkovića, Zuvdije Hodžića, Mladena Lompara, Marka Vešovića, Ljubomira Đurkovića, Milorada Popovića, Dragana Radulovića, Andreja Nikolaidisa i Ognjena Spahića.

Na sajtu doo OKF Cetinje piše da je koordinator programa ove izdavačke kuće Pavle Goranović, ministar kulture.

Igre na sreću

Pored novca na konkursima Ministarstva kulture, OKF i CDNK su dobijali značajna sredstva i od Ministarstva finansija – raspodjele dijela prihoda od igara na sreću. Za devet godina Popovićeve organizacije dobile su ukupno 143.000 eura. Na konkursu 2007, u čijim se rezultatima čak ne navodi ni za koje konkretno projekte su pare podijeljene, OKF dobija 12.000, a CDNK 13.000 eura. Te godine novac je dobila i izdavačka kuća CID, 13.000 eura. Sljedeće 2008, kada Udruženje književnika Crne Gore dobija za časopis Sqer 6.000, a Almanah za projekat Baština 9.000 eura, OKF osvaja 17.000 eura. I to za Susrete malih izdavača regiona. A CDNK-u se dodjeljuje 15.000 eura, za Regionalne dijaloge pisaca. Za projekat posvećen 20-godišnjici smrti Danila Kiša Pješčanik, OKF 2009. dobija 18.000 eura. I sljedeće 2010. godine OKF osvaja najveći iznos na konkursu u oblasti Kultura i tehnička kultura – 18.000 eura za projekat pod naslovom Osvajanje prostora. Te se godine PEN Centaru za štampanje knjiga Kultura Albanaca u Crnoj Gori i Sabrana djela Čeda Vukovića opredjeljuje 7.000 eura. Sljedeće godine OKF i CDNK ne dobijaju novac na ovom konkursu. Naredne, 2012. za Afirmaciju savremene crnogorske književnosti, CDNK dobija 9.500 eura. Ista organizacija za projekat identičnog naziva dobija i 2014 – 6.000 eura. OKF za projekat Crnogorsko pitanje 1918-1931, pogledi iz inostranstva, 2013. dobija 6.500 eura, dok CDNK te godine za Književnost na limesu osvaja 7.500 eura. CDNK, za projekat Književnost na limesu, dobija pare i prošle godine, 10.500 eura, a za Književnost na limesu pare je iste godine na konkursu dobila i Radio Antena M – 4.500 eura. OKF, na konkursu 2015. dobija 10.000 eura za TV emisiju KAP- Kultura, analiza, politika, koja ide na RTCG, a vodi je i uređuje Andrej Nikolaidis. CIN-CG je došao do ugovora koji su u julu prošle godine potpisali Milorad Popović, ispred OKF-a i Rade Vojvodić, kao direktor ispred RTCG, za realizaciju emisije KAP. Javni servis OKF-u plaća 500 eura po emisiji – 2000 eura mjesečno.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo