Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO SE TROŠE NAŠE PARE ZA KULTURU – CNP: Crnogorsko porodično pozorište

Objavljeno prije

na

Rediteljskom i bračnom paru Branislavu Mićunoviću i Radmili Vojvodić bili su na raspolaganju milionski budžeti iz državnih sredstava opredijeljenih za kulturu. Oni imaju svojevrstan monopol, isprepletane veze i konflikt interesa – suprug je sa nekadašnje pozicije ministra kulture, često opredjeljivao novac za svoje i projekte supruge. Koliko je sredstava utrošeno, od nezavisnosti do sada, na realizaciju djela ovog para, teško je utvrditi, jer se podaci kriju.

San o Svetom Petru Cetinjskom, premijerno izveden uoči referenduma, posljednja je predstava koju je na sceni CNP-a režirao Branislav Mićunović, direktor pozorišta od 1997. do 2007, a zatim ministar kulture u tri mandata. Sada ambasador u Beogradu.

Ali dok se Mićunović u posljednjoj deceniji posvetio državnim poslovima i zapostavio rediteljski rad, Vojvodićeva je sve do izbora za rektorku, u jesen 2014. neumorno režirala. Koliko je to koštalo?

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je od CNP-a prije više mjeseci tražio podatke o finasiranju svih predstava od referednuma do danas. Iz CNP-a su, međutim, nedavno dostavili samo informacije od 2011. uz obrazloženje da podatke za raniji period ne mogu dati iz tehničkih razloga – ,,programa za računovodstvo koji se trenutno koristi”, te da za te podatke treba tragati po knjigama, a to je „puno posla”… I pored toga što smo postigli dogovor da nam dostave cifre za par predstava koje su nas posebno interesovale, postavljenih prije 2011, a koje su režirali Mićunović, Vojvodićeva i njihov sin Veljko, do toga nije došlo. A tih se godina dešavalo, kao 2010-2011, da CNP otvori sezonu premijerom Revizora Veljka Mićunovića, da Crnogorsko pozorišno bijenale otvara predstava Na ljetovanju Radmile Vojvodić, a da sezonu zatvori San o Svetom Petru Cetinjskom, Branislava Mićunovića.

Za prvu crnogorsku operu Balkansku caricu, koja je premijerno izvedena 2008, Vojvodićeva je samo od Prve banke braće Đukanović dobila 100.000 eura. Tada Mićunović po prvi put sijeda u ministarsku fotelju, a rediteljka je članica Upravnog odbora Prve banke. Koliko je CNP i Ministarstvo izdvojilo za operu – tajna je, ali se zna da je to jedan od najskupljih pozorišnih projekat u istoriji Crne Gore.

Prema podacima dobijenih iz CNP-a, najskuplja predstava 2011. bila je Konte Zanović, u režiji Vojvodićeve. Ova koprodukcija Grad teatra Budva i CNP-a koštala je CNP 124.803 eura, od čega je za honorare potrošeno 65.520. Najveći honorar je dobila Vojvodićeva za režiju i dramaturšku preradu 11.025,31, pa opet za dramaturšku obradu 2.154,64 eura. Od glumaca najplaćeni su bili Dragan Mićanović sa 6.716,03 i Branimir Popović 5.638,70, zatim Dubravka Drakić 5.100 i Simo Trebješanin 3.484 eura. Ostali glumci kao Nada Vukčević, Zoran Vujović, Bojana Knežević, Kristina Stevović, Žaklina Oštir, Dušan Kovačević dobili su po 538 eura.

I dok je Vojvodićevoj honorar za predstavu iznosio preko 13.000 eura, ostali reditelji su te godine dobili znatno manje: Ana Vukotić 2.693,30 (za predstavu Vjera, nada, ljubav koja je koštala ukupno 57.342,69 eura), Johen Carner Erb 5.386,61 (BB Noć -41.854,67), Bojana Mijović 3.231,97 (Lasice – 32.437,25), Tamara Vujošević-Mandić 3.201,72 (Kad su žene imale krila – 12.823,93)…

I sljedeće, 2012. godine, Vojvodićeva dobija najveći honorar u CNP-u za režiju 10.773,22. za komad sa dva glumca Egzistencija, koprodukciju sa Kotor Artom. Dio troškova koji je podmirio CNP za ovu koprodukciju bio je 55.426,81 euro. Najskuplja predstava te sezone bila je Ribarske svađe (86.089,83) u režiji Ane Vukotić, koja je dobila znatno manji honorar od aktuelne rektorke od 6.464 eura.

Proljeće 2013. godine po kvalitetu obilježava predstava Borisa Lješevića Očevi su grad(ili). Predstava u kojoj na scenu izlazi preko 20 glumaca koštala je CNP svega 19.346,51 euro. Reditelj Lješević za koncept i režiju dobija 6.463,93 eura, a za otkup teksta 1.077,33.

Na jesen 2013, povodom 60 godina CNP-a, Radmila Vojvodić postavlja Everyman Đilas. Predstava sa istim brojem glumaca kao i Lješevićeva, košta pet puta skuplje 101.164,72 eura. A Vojvodićeva za režiju dobija 11.052,22, a za otkup dramskog djela 7.541,29 eura, dakle preko 18.600!

Prije dvije godine kada je Vojvodićeva postala rektorka, i dobila priliku da režira na širem planu – visoko obrazovanje na Univerzitetu Crne Gore, njen sin Veljko Mićunović je postavio svoju drugu predstavu u CNP-u Urnebesnu tragediju. Predstava je koštala 49.141 euro, a Mićunovićev honorar za režiju je iznosio 5.386,18, a za adaptaciju teksta Dušana Kovačevića rektorkin je sin dobio dodatnih 2.154.64 eura.

Prošla je bila prva godina od nezavisnosti, u kojoj neko od članova porodice Mićunović-Vojvodić nije režirao premijeru u CNP-u. Ali lani je upriličena samo jedna premijera Rest in Peace, u režiji Stevana Bodroža, koja je koštala 55.167,62 eura, a reditelj je dobio honoran od 5.386,61 euro za režiju i 2.154,64 za adaptaciju.

Ove godine Vojvodićeva je režirala zabavu za elitu na centralnom podgoričkom trgu povodom decenije obnove nezavisnosti. Izveden je i dio iz njene opere Balkanska carica. Prema podacima CIN-CG ovaj performans je poreske obveznike koštao preko pola miliona eura. Od Generalnog sekretarijata Vlade tražili smo podatke o troškovima. Ni nakon mjesec dana bilo kakvo obavještenje nijesmo dobili.

I bračnom paru Mićunović-Vojvodić poslali smo po par pitanja o njihovim poslovima. Odgovore smo dobili od rektorke Vojvodić: ,,Zaprepašćena sam Vašim obraćanjem nakon višegodišnjih medijskih harangi koje sprovodite pišući o meni – objavljujući u Monitoru i Vijestima gnusne neistine, prizemne kvalifikacije i paušalne ocjene – mimo medijskih profesionalnih nazora i standarda i bazične ljudske etičnosti”.

Uputila nas je da odgovore na pitanja potražimo od CNP-a i Vlade, u kojoj je bila imenovana za člana Počasnog odbora za obilježavanje desetogodišnjice crnogorske nezavisnosti. ,,Tamo možete pouzdano provjeriti kako sam bila angažovana, te precizno, mjerljivo i uporedivo, u institucionalnom kontekstu, ustanoviti sve pojedinosti koje Vas zanimaju u teškoj sumnji kojoj me izlažete povodom eventualnog zarađivanja novca na nepošten, odnosno nepropisan način, kako uporno medijski konstruišete na privilegovan način, u privatnim medijima”.

Nakon odlaska Janka Ljumovića, koji je od 2008. do novembra prošle godine, bio direktor CNP-a, pozorište se našlo u vakuumu i mjesecima bez direktora. Na kraju na čelo CNP-a dolazi Branislav Popović, koji je tu funkciju obavljao i od 2003. do 2007. Sačekali su ga dugovi i pozorište oskudnog repertoara.

Direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo Dragica Milić, saopštila je da je Ministarstvo kulture krajem prošle godine izvršilo internu reviziju u CNP-u, koja je pokazala da je u „poslovanju te ustanove bilo samo određenih nepravilnosti”. Samo!

Ranije, 2010, Državna revizorska institucija (DRI), sačinila je izvještaj za CNP. Navedeni su brojni propusti. U izvještaju je naslikana i šema po kojoj ministar Mićunović nalaže CNP-u da od državnih para finansira Kotor Art, festival na čijem je čelu on sam kao predsjednik Organizacionog odbora, ali kao fizičko lice. A onda ministar, kao fizičko lice, određuje da se pare daju za predstavu njegove supruge Radmile Vojvodić – Na ljetovanju. I to preko 200.000 eura.

Dok je Mićunović bio ministar kulture, agencija MAPA koja je u vlasništvu Radmile Vojvodić je radila promotivni spot za CNP, kao i za Kotor Art. Ova agencija u svom portfoliju ima saradnju sa Vladom i brojnim ministrima, kao i najznačajnijim državnim i privatnim firmama. Jedan od glavnih klijenata MAPA je DPS – za njih su rađeni promotivni filmovi, štampane brošure, nabavljane kongresne torbe, organizovane izložbe… Samo 2008. godine od državnih organa, da se zna, ova agencija je prihodovala čak pola miliona eura. MAPA je bez tendera, od Vlade dobila i dodatnih 76 hiljada eura za rad na kampanji promocije NATO-a. Dešavalo se i da MAPA dok je Mićunović bio na čelu za neimenovane projekte dobija direktno od Ministarstva kulture i do 50 hilajda eura… Umjetnost porodičnog poslovanja.

Kada se saberu prijavljena primanja samo u prošloj godini ovaj je bračni par prihodovao preko 120.000 eura!

Prema imovinskom kartonu Komisije za sprječavanje sukoba interesa Mićunovićeva ambasadorska plata iznosi 3.413 eura. Prijavio je i dodatnih 200 eura, koje dobija kao profesor na Cetinju. Tvrdi i da bez nadoknade obavlja brojne funkcije: predsjednik Nacionalne komisije za UNESCO, član Senata Prijestonice, počasni predsjednik Kotor Arta, predsjednik Nacionalnog savjeta za kulturu, član Odbora za pozorišnu umjetnost CANU… U kartonu nije prijavljena nadoknada za status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Vojvodićeva od septembra prošle godine kao rektorka prima 1.412 eura, a kao istaknuti kulturni stvaralac mjesečno 715 eura, od agencije MAPA za godinu 11.500 eura, a na osnovu zakupa (nije navedeno čega) prihoduje 35.000 eura. Pored vlasničkog udjela u agenciji MAPA, ona ima vlasništvo i u Prvoj banci.

Zanimljivo je da je 2012.u imovinskom kartonu Mićunović navodi da je njegova supruga od autorskih honorara primila samo 2.524,83 eura. U njenom kartonu za tu godinu se precizira da je od honorara za pozorišnu režiju prihodovala 10.000 eura, iako je po dokumentima koje smo dobili iz CNP-a taj iznos nešto veći.

Sljedeće 2013. godine ni u jednom od kartona nema prijavljenog honorara Vovodićeve od preko 18.600 eura za režiju u CNP-u. Navodi se samo 2.524 eura autorskih honorara i to za naučno-istraživački rad.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo