Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO SE TROŠE NAŠE PARE ZA KULTURU – CNP: Crnogorsko porodično pozorište

Objavljeno prije

na

Rediteljskom i bračnom paru Branislavu Mićunoviću i Radmili Vojvodić bili su na raspolaganju milionski budžeti iz državnih sredstava opredijeljenih za kulturu. Oni imaju svojevrstan monopol, isprepletane veze i konflikt interesa – suprug je sa nekadašnje pozicije ministra kulture, često opredjeljivao novac za svoje i projekte supruge. Koliko je sredstava utrošeno, od nezavisnosti do sada, na realizaciju djela ovog para, teško je utvrditi, jer se podaci kriju.

San o Svetom Petru Cetinjskom, premijerno izveden uoči referenduma, posljednja je predstava koju je na sceni CNP-a režirao Branislav Mićunović, direktor pozorišta od 1997. do 2007, a zatim ministar kulture u tri mandata. Sada ambasador u Beogradu.

Ali dok se Mićunović u posljednjoj deceniji posvetio državnim poslovima i zapostavio rediteljski rad, Vojvodićeva je sve do izbora za rektorku, u jesen 2014. neumorno režirala. Koliko je to koštalo?

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je od CNP-a prije više mjeseci tražio podatke o finasiranju svih predstava od referednuma do danas. Iz CNP-a su, međutim, nedavno dostavili samo informacije od 2011. uz obrazloženje da podatke za raniji period ne mogu dati iz tehničkih razloga – ,,programa za računovodstvo koji se trenutno koristi”, te da za te podatke treba tragati po knjigama, a to je „puno posla”… I pored toga što smo postigli dogovor da nam dostave cifre za par predstava koje su nas posebno interesovale, postavljenih prije 2011, a koje su režirali Mićunović, Vojvodićeva i njihov sin Veljko, do toga nije došlo. A tih se godina dešavalo, kao 2010-2011, da CNP otvori sezonu premijerom Revizora Veljka Mićunovića, da Crnogorsko pozorišno bijenale otvara predstava Na ljetovanju Radmile Vojvodić, a da sezonu zatvori San o Svetom Petru Cetinjskom, Branislava Mićunovića.

Za prvu crnogorsku operu Balkansku caricu, koja je premijerno izvedena 2008, Vojvodićeva je samo od Prve banke braće Đukanović dobila 100.000 eura. Tada Mićunović po prvi put sijeda u ministarsku fotelju, a rediteljka je članica Upravnog odbora Prve banke. Koliko je CNP i Ministarstvo izdvojilo za operu – tajna je, ali se zna da je to jedan od najskupljih pozorišnih projekat u istoriji Crne Gore.

Prema podacima dobijenih iz CNP-a, najskuplja predstava 2011. bila je Konte Zanović, u režiji Vojvodićeve. Ova koprodukcija Grad teatra Budva i CNP-a koštala je CNP 124.803 eura, od čega je za honorare potrošeno 65.520. Najveći honorar je dobila Vojvodićeva za režiju i dramaturšku preradu 11.025,31, pa opet za dramaturšku obradu 2.154,64 eura. Od glumaca najplaćeni su bili Dragan Mićanović sa 6.716,03 i Branimir Popović 5.638,70, zatim Dubravka Drakić 5.100 i Simo Trebješanin 3.484 eura. Ostali glumci kao Nada Vukčević, Zoran Vujović, Bojana Knežević, Kristina Stevović, Žaklina Oštir, Dušan Kovačević dobili su po 538 eura.

I dok je Vojvodićevoj honorar za predstavu iznosio preko 13.000 eura, ostali reditelji su te godine dobili znatno manje: Ana Vukotić 2.693,30 (za predstavu Vjera, nada, ljubav koja je koštala ukupno 57.342,69 eura), Johen Carner Erb 5.386,61 (BB Noć -41.854,67), Bojana Mijović 3.231,97 (Lasice – 32.437,25), Tamara Vujošević-Mandić 3.201,72 (Kad su žene imale krila – 12.823,93)…

I sljedeće, 2012. godine, Vojvodićeva dobija najveći honorar u CNP-u za režiju 10.773,22. za komad sa dva glumca Egzistencija, koprodukciju sa Kotor Artom. Dio troškova koji je podmirio CNP za ovu koprodukciju bio je 55.426,81 euro. Najskuplja predstava te sezone bila je Ribarske svađe (86.089,83) u režiji Ane Vukotić, koja je dobila znatno manji honorar od aktuelne rektorke od 6.464 eura.

Proljeće 2013. godine po kvalitetu obilježava predstava Borisa Lješevića Očevi su grad(ili). Predstava u kojoj na scenu izlazi preko 20 glumaca koštala je CNP svega 19.346,51 euro. Reditelj Lješević za koncept i režiju dobija 6.463,93 eura, a za otkup teksta 1.077,33.

Na jesen 2013, povodom 60 godina CNP-a, Radmila Vojvodić postavlja Everyman Đilas. Predstava sa istim brojem glumaca kao i Lješevićeva, košta pet puta skuplje 101.164,72 eura. A Vojvodićeva za režiju dobija 11.052,22, a za otkup dramskog djela 7.541,29 eura, dakle preko 18.600!

Prije dvije godine kada je Vojvodićeva postala rektorka, i dobila priliku da režira na širem planu – visoko obrazovanje na Univerzitetu Crne Gore, njen sin Veljko Mićunović je postavio svoju drugu predstavu u CNP-u Urnebesnu tragediju. Predstava je koštala 49.141 euro, a Mićunovićev honorar za režiju je iznosio 5.386,18, a za adaptaciju teksta Dušana Kovačevića rektorkin je sin dobio dodatnih 2.154.64 eura.

Prošla je bila prva godina od nezavisnosti, u kojoj neko od članova porodice Mićunović-Vojvodić nije režirao premijeru u CNP-u. Ali lani je upriličena samo jedna premijera Rest in Peace, u režiji Stevana Bodroža, koja je koštala 55.167,62 eura, a reditelj je dobio honoran od 5.386,61 euro za režiju i 2.154,64 za adaptaciju.

Ove godine Vojvodićeva je režirala zabavu za elitu na centralnom podgoričkom trgu povodom decenije obnove nezavisnosti. Izveden je i dio iz njene opere Balkanska carica. Prema podacima CIN-CG ovaj performans je poreske obveznike koštao preko pola miliona eura. Od Generalnog sekretarijata Vlade tražili smo podatke o troškovima. Ni nakon mjesec dana bilo kakvo obavještenje nijesmo dobili.

I bračnom paru Mićunović-Vojvodić poslali smo po par pitanja o njihovim poslovima. Odgovore smo dobili od rektorke Vojvodić: ,,Zaprepašćena sam Vašim obraćanjem nakon višegodišnjih medijskih harangi koje sprovodite pišući o meni – objavljujući u Monitoru i Vijestima gnusne neistine, prizemne kvalifikacije i paušalne ocjene – mimo medijskih profesionalnih nazora i standarda i bazične ljudske etičnosti”.

Uputila nas je da odgovore na pitanja potražimo od CNP-a i Vlade, u kojoj je bila imenovana za člana Počasnog odbora za obilježavanje desetogodišnjice crnogorske nezavisnosti. ,,Tamo možete pouzdano provjeriti kako sam bila angažovana, te precizno, mjerljivo i uporedivo, u institucionalnom kontekstu, ustanoviti sve pojedinosti koje Vas zanimaju u teškoj sumnji kojoj me izlažete povodom eventualnog zarađivanja novca na nepošten, odnosno nepropisan način, kako uporno medijski konstruišete na privilegovan način, u privatnim medijima”.

Nakon odlaska Janka Ljumovića, koji je od 2008. do novembra prošle godine, bio direktor CNP-a, pozorište se našlo u vakuumu i mjesecima bez direktora. Na kraju na čelo CNP-a dolazi Branislav Popović, koji je tu funkciju obavljao i od 2003. do 2007. Sačekali su ga dugovi i pozorište oskudnog repertoara.

Direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo Dragica Milić, saopštila je da je Ministarstvo kulture krajem prošle godine izvršilo internu reviziju u CNP-u, koja je pokazala da je u „poslovanju te ustanove bilo samo određenih nepravilnosti”. Samo!

Ranije, 2010, Državna revizorska institucija (DRI), sačinila je izvještaj za CNP. Navedeni su brojni propusti. U izvještaju je naslikana i šema po kojoj ministar Mićunović nalaže CNP-u da od državnih para finansira Kotor Art, festival na čijem je čelu on sam kao predsjednik Organizacionog odbora, ali kao fizičko lice. A onda ministar, kao fizičko lice, određuje da se pare daju za predstavu njegove supruge Radmile Vojvodić – Na ljetovanju. I to preko 200.000 eura.

Dok je Mićunović bio ministar kulture, agencija MAPA koja je u vlasništvu Radmile Vojvodić je radila promotivni spot za CNP, kao i za Kotor Art. Ova agencija u svom portfoliju ima saradnju sa Vladom i brojnim ministrima, kao i najznačajnijim državnim i privatnim firmama. Jedan od glavnih klijenata MAPA je DPS – za njih su rađeni promotivni filmovi, štampane brošure, nabavljane kongresne torbe, organizovane izložbe… Samo 2008. godine od državnih organa, da se zna, ova agencija je prihodovala čak pola miliona eura. MAPA je bez tendera, od Vlade dobila i dodatnih 76 hiljada eura za rad na kampanji promocije NATO-a. Dešavalo se i da MAPA dok je Mićunović bio na čelu za neimenovane projekte dobija direktno od Ministarstva kulture i do 50 hilajda eura… Umjetnost porodičnog poslovanja.

Kada se saberu prijavljena primanja samo u prošloj godini ovaj je bračni par prihodovao preko 120.000 eura!

Prema imovinskom kartonu Komisije za sprječavanje sukoba interesa Mićunovićeva ambasadorska plata iznosi 3.413 eura. Prijavio je i dodatnih 200 eura, koje dobija kao profesor na Cetinju. Tvrdi i da bez nadoknade obavlja brojne funkcije: predsjednik Nacionalne komisije za UNESCO, član Senata Prijestonice, počasni predsjednik Kotor Arta, predsjednik Nacionalnog savjeta za kulturu, član Odbora za pozorišnu umjetnost CANU… U kartonu nije prijavljena nadoknada za status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Vojvodićeva od septembra prošle godine kao rektorka prima 1.412 eura, a kao istaknuti kulturni stvaralac mjesečno 715 eura, od agencije MAPA za godinu 11.500 eura, a na osnovu zakupa (nije navedeno čega) prihoduje 35.000 eura. Pored vlasničkog udjela u agenciji MAPA, ona ima vlasništvo i u Prvoj banci.

Zanimljivo je da je 2012.u imovinskom kartonu Mićunović navodi da je njegova supruga od autorskih honorara primila samo 2.524,83 eura. U njenom kartonu za tu godinu se precizira da je od honorara za pozorišnu režiju prihodovala 10.000 eura, iako je po dokumentima koje smo dobili iz CNP-a taj iznos nešto veći.

Sljedeće 2013. godine ni u jednom od kartona nema prijavljenog honorara Vovodićeve od preko 18.600 eura za režiju u CNP-u. Navodi se samo 2.524 eura autorskih honorara i to za naučno-istraživački rad.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo