Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO MINISTARSTVO KULTURE DIJELI NAŠ NOVAC (2): MILIONI ZA KINOMETOGRAFIJU, A FILMOVA NEMA: Pazi, piše se

Objavljeno prije

na

Ministarstvo kulture (MK) još nije odgovorilo na brojne dileme o sufinasiranju kinematografije u Crnoj Gori, niti šta se dešava sa novcem koji je ova institucija dala u posljednjih deset godina za 16 filmova, a prikazana su samo tri. Reagovali su, međutim, drugi na prošlonedjeljni tekst Centra za istraživačko novinasrtvo Crne Gore (CIN-CG) koji je objelodanio brojne podatke i nepravilnosti.

„Vratio sam novac Ministarstvu kulture, kada sam vidio da ne mogu da snimim film Par godina za nas, za koji sam bio dobio simboličnu podršku MK”, ispričao je na molbu CIN-CG Miomir Brajović, reditelj.

Vladimir Kosić, scenarista filma Zlatna palma, ističe da bi pitanje zašto nije došlo do realizacije ovog filma, za koje je MK opredijelilo davne 2007. iznos od 20.000 eura, trebalo postaviti onima koji su dobili novac. To je, tvrdi, preduzeće doo Baroom Baroom. „Nadam se da ovo preduzeće za koje sam, po porudžbi, pisao scenario, nije potrošilo uplaćeni novac u nenamjenske svrhe nego da je novac građana vraćen u budžet, odakle bi opet trebalo da bude uložen u neki svrsishodniji projekat. Vjerujem i da u Crnoj Gori postoji pravosudni sistem i da, osim što postoji, takođe, i funkcioniše. U suprotnom, u ovom ali i ne samo ovom, slučaju, radilo bi se o krađi novca građana koja je, da stvar bude gora, prošla nekažnjeno”, kaže Kosić.

Iz Baroom Baroom, su za CIN-CG međutim rekli da njima sredstva za ovaj filmski projekat nikada nijesu uplaćena. ,,Izmjenom ugovora sa Ministarstvom kulture realizaciju ovog projekta preuzela je produkcija Laboratorijum d.o.o. i informacije o daljim aktivnostima na realizaciji ovog projekta možete potražiti od gospodina Ivana Bezmarevića”, navela je Irena Milačić, izvršna direktorica Baroom Baroom.

Bezmarević je potvrdio da je Laboratorijum d.o.o, čiji je on izvršni direktor, primio sredstva za realizaciju projekta Zlatna palma. Rekao je da scenario ima „dobar potencijal”, ali su male šanse za realizaciju, jer je neophodno obezbijediti još sredstava, što kaže nije uspjelo uprkos pregovorima sa producentskim kućama. Bezmarević je CIN-CG dostavio i izvještaj o projektu Zlatna palma, koji je sredinom ovog mjeseca poslao Ministarstvu kulture, na njihov zahtjev.

U izvještaju se navodi da su sredstvima Ministarstva kulture pokrivene avionske karte, smještaj u hotelu, dnevnice, troškovi prevoza, telefonski troškovi i ostali nepredviđeni troškovi, isplaćivanje djelova honorara za režiju, scenario i dio honorara za direktora filma… Ni za jednu stavku, međutim, nije naveden iznos.

Stefan Bošković, Dragana Tripković i Vasko Raičević su u reagovanju na naše istraživanje saopštili da je kompletna odgovornost za film Đavolja posla, čiji su oni bili scenaristi, na producentskoj kući Jabbuka doo. „Sredstva dobijena na konkursu Ministarstva kulture u cjelosti (20.000 eura) su 2011. godine prenešena na račun Jabbuka doo, za šta postoje izvodi iz banke i ugovori između Udruženja studenata FDU i Jabbuka doo. Ovim ugovorima je obuhvaćeno pitanje prenosa apsolutnih prava i odgovornosti za realizaciju projekta na firmu Jabbuka doo. O svemu ovome su ugovorene strane obavijestile Ministarstvo kulture Crne Gore”, navodi se u reagovanju.

Vladimir Vučinić, osnivač Jabbuke, za CIN-CG potvrđuje da je ova kuća preuzela projekat dugometražnog igranog filma Đavolja posla i da je odgovorna za realizaciju. „Iako smo obezbjedili sopstvena sredstva za tehniku i montažu, odnosno postprodukciju kao i honorare za taj dio ekipe, ostatak novca za kompletnu realizaciju još uvijek nismo u potpunosti obezbjedili”. Vučinić tvrdi da su o svemu redovno obavještavali MK. „Novac sa konkursa nije trošen jer snimanje nije započeto. Od projekta nismo odustali ali ako u narednim mjesecima ne budemo mogli da finansijski zaokružimo film bićemo prinuđeni da novac vratimo Ministarstvu što bi svakako bio veliki poraz nakon toliko uloženog truda”.

Dragana Tripković je u razgovoru za CIN-CG kazala da im je scenario Đavolja posla bio prvi, da su ga kao studenti radili sa mnogo entuzijazma. ,,Dosta nam je odmoglo što nije realizovan ovaj projekat, jer nijesmo zbog toga mogli da učestvujemo na nekim narednim konkursima. Svi smo imali najbolje namjere, ali najgore je što na kraju taj filma uopšte nije snimljen”.

U reakciji na naše istraživanje reditelj Radoslav T. Stanišić, navodi da je 60.000 eura koje je MK još 2007. dodijelilo za sufinansiranje dugometražnog igranog filma Noć crvenih palmi, čiji je on scenarista, uplaćeno producentskoj kući doo Podgorica film Miodraga Miška Popovića.

CIN-CG je kontaktirao Popovića oko ovog projekta. „Nemam komentara”, rekao je on.

Na naše istraživanje organizacija The Books of Knjige (TBOK) reagovala je srdito na svojim Fejsbuk stranicama, iako im je i tokom istraživanja bilo ponuđeno da objasne što je sa njihovim projektom za koji je MK opredijelilo podršku.

,,Od Ministarstva kulture na konkursu iz 2014. jesmo dobili 20.000 eura, ali nam do sada nije isplaćen ni jedan jedini euro jer u ugovoru stoji klauzula da se novac isplaćuje onda kad se krene u snimanje filma. Tako da se nalazimo u jednoj nelogičnoj situaciji da nam sredstva neće biti uplaćena dok ne započnemo snimanje, a snimanje ne možemo započeti dok nam sredstva ne budu uplaćena. RTCG kao koproducent učestvuje sa 25.000 eura i po ugovoru je taj novac trebao biti na računu PGS agencije, koja je zvanični producent filma, do kraja 2014. godine, a do sada je uplaćeno samo 10.000 eura jer je upravljački tim javnog servisa, evo dvije godine, uvijek imao neke druge prioritete, pa se i tu nalazimo u pat situaciji”.

Oni ističu da postoje i neki privatni subjekti koji bi uložili novac u njihov film, ali to se može desiti tek kada svoj dio uplate Ministarstvo i RTCG. Napominju i da je sve to daleko od 300.000 eura, koliko im je potrebno da snime, kako kažu, koliko-toliko gledljiv film.

TBOK problematizuju i pravila koje je na konkursima propisalo Ministarstvo: ,,Zbog veoma čudnih pravila konkursa, ljudi iz Ministarstva kulture smatraju da riječ ‘sufinansiranje’ skida svaku odgovornost sa njih za sve nezavršene projekte jer se podrazumijeva da moraju postojati glavni izvori finasiranja, a da podrška države može da bude minimalna. Filmski stvaraoci na ex-YU području snimaju niskobudžetne filmove za iznose između 300.000 i 500.000 eura. Mi smo na konkursu za dugometražni film uspjeli dobiti zasad neisplaćenih 20.000 eura što je dovoljno za, otprilike, tri do četiri snimajuća dana. Da bi stvar bila jasnija valja pomenuti da toliko košta prosječna cijena reklamnog spota od 30 sekundi kojeg marketinške agencije iz regiona naplate crnogorskim firmama”, zaključuju Buksovci.

Iz MK su ranije najavili pokretanje sudskih sporova zbog pojedinih nerealizovanih projekata, za koje su isplaćena sredstva iz budžeta. Od 2007. godine za dugometražni igrani film, opredijeljeno je oko milion i po eura. Na sajtu MK nema dostupne evidencije o izvještajima vezanim za ove projekte, niti šta je sa sredstvima koja su dodijeljena, a projekti nijesu realizovani. Duže od mjesec dana Ministarstvo ne odgovara na pitanja CIN-CG vezana za ovu temu, uprkos obećanjima. Tako ostaje nejasno na koji način Ministarstvo prati realizaciju projekata koje sufinansiraju građani. I da li uopšte prate kako se troše naši novci.

Kratki film

Za razliku od dugometražnih filmova i uglavnom istih reditelja kojima Ministarstvo kulture daje potporu, crnogorski kratkometražni filmovi postali su pravi reprezenti crnogorske kinematografije. I to sa znatno manje novca. Na konkursu MK 2013. film Umir krvi, scenario Stefan Bošković, režija Senad Šahmanović, dobio je 8.500 eura – a prikazan je na brojnim međunarodnim festivalima u Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Južnoj Koreji… Slično je i sa filmovima Branislava Milatovića, koje radi po književnim djelima Ognjena Spahića, koji su prikazani na renomiranim festivalima. Scenario za film Sve to, podržan je na konkursu 2010. sa 15.000 eura. Premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, kao prvi film iz Crne Gore koji je ušao u takmičarsku selekciju. Projekat Porijeklo svijetla, scenario i režija Ivan Salatić, podržan je 2013. na konkursu sa 10.000. Prošle godine njegov kratki film Dvorišta uvršten je u takmičarski program Venecijanskog filmskog festivala. Reditelj Dušan Kasalica je sa filmom Biserna obala, na prošlogodišnjem 21. Sarajevo Film Festivalu, osvojio nagradu za najbolji kratki film Srce Sarajeva. Na konkursu MK 2014. je njegov projekat podržan sa 13.000 eura. Možda i u Ministarstvu kulture počnu da vrednuju ove uspjehe i stimulišu kvalitet, a ne klijentelističku grupu koja od konkursa do konkursa izvlači novac.

Regionalna iskustva

Za razliku od Crne Gore, svuda u regionu se novac djeli preko filmskih centara. Na sajtovima svih centara dat je detaljni pregled dodijeljenih sredstava i obrazloženja zašto je svaki film pojedinačno dobio novac. U Hrvatskoj se novac za sufinansiranje audiovizuelne djelatnosti dijeli preko javnih konkursa, o kojima odlučuje komisija Hrvatskog audiovizuelnog centra. Subvencioniraju se dugometražni, kratkometražni, animirani i eksperimentalni filmovi. Tokom 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojeno je 2.300.000 eura. Veliki novac u Hrvatskoj ide na filmske festivale, kojih je u ovoj državi preko 60. Na javnom natječaju 2015. za 62 filmske manifestacije izdvojeno je 700.000 eura. Na prošlogodišnjim konkursu Filmskog centra Srbije za sufinansiranje izabrano je 26 projekata kojima je podjeljeno milion i 400.000 eura. Na konkursu su trijumfovali mahom reditelji debitanti, dok nijesu prošli veterani poput Puriše Đorđevića, Slobodana Šijana, Lordana Zafranovića, Gorana Markovića… U Srbiji već duže traje debata da li priznati reditelji treba da učestvuju na sličnim konkursima ili je bolje da se za njih obezbijedi poseban fond. Sve da se izbjegla sadašnja situacija u kojoj reditelji poput Šijana (Maratonci, Ko to tamo peva, Davitelj protiv Davitelja) ne snima filmove već cijelu deceniju. Fondacija za kimematografiju Sarajevo je u 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojila oko 440 hiljada eura. Prema podacima Fondacije u periodu 2002. do 2013. podržano je 376 projekata u koje je uloženo preko 10 miliona eura, samo u proizvodnju domaćih dugometražnih igranih filmova uložila je preko šest miliona eura. Država preko makedonske Agencije za film finasira kinematografiju sa preko 2,5 miliona eura godišnje. Za naše prilike zvuče nestvarno cifre kojima se dugometražni igrani filmovi, sa većinskim makedonskim udjelom, sufinansiraju sa preko pola miliona eura. Ulaganja daju rezultate pa se od 2009. filmovi završavaju u kontinuitetu. U Sloveniji je za filmske subvencije tokom 2015. podijeljeno 2.700.000 eura. Posredstvom Slovenačkog filmskog centra raspisuju se javni konkursi za sufinansiranje i najviše novca ide na audiovizuelne projekte 626.000, zatim koprodukcije (250.000), za igrane, dokumentarne i animirane filmove 140.000… Centar za kinematografiju Kosova je putem konkursa u 2015. sa 390.000 eura subvencionisao tri filma kosovskih autora, a za tri debitantska ostvarenja 110.000. Za razvoj scenarija dato je od 3.500 do 5.000 eura. Da ulaganja daju rezultate potvrda je i kosovski film Shok (Drug), rađen u koprodukciji sa Britancima, koji je ove godine nominovan, sa još četiri filma, za Oskara u kategoriji najbolji kratki film. Otvaranje filmskog centra u Crnoj Gori je jedan od preduslova za transparentnu podjelu para i za dalji razvoj filma, ponavljaju već godinama i filmski djelatnici i nadležni iz Ministarstva kulture. Sem najava, od centra još nema ništa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo