Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO MINISTARSTVO KULTURE DIJELI NAŠ NOVAC (2): MILIONI ZA KINOMETOGRAFIJU, A FILMOVA NEMA: Pazi, piše se

Objavljeno prije

na

Ministarstvo kulture (MK) još nije odgovorilo na brojne dileme o sufinasiranju kinematografije u Crnoj Gori, niti šta se dešava sa novcem koji je ova institucija dala u posljednjih deset godina za 16 filmova, a prikazana su samo tri. Reagovali su, međutim, drugi na prošlonedjeljni tekst Centra za istraživačko novinasrtvo Crne Gore (CIN-CG) koji je objelodanio brojne podatke i nepravilnosti.

„Vratio sam novac Ministarstvu kulture, kada sam vidio da ne mogu da snimim film Par godina za nas, za koji sam bio dobio simboličnu podršku MK”, ispričao je na molbu CIN-CG Miomir Brajović, reditelj.

Vladimir Kosić, scenarista filma Zlatna palma, ističe da bi pitanje zašto nije došlo do realizacije ovog filma, za koje je MK opredijelilo davne 2007. iznos od 20.000 eura, trebalo postaviti onima koji su dobili novac. To je, tvrdi, preduzeće doo Baroom Baroom. „Nadam se da ovo preduzeće za koje sam, po porudžbi, pisao scenario, nije potrošilo uplaćeni novac u nenamjenske svrhe nego da je novac građana vraćen u budžet, odakle bi opet trebalo da bude uložen u neki svrsishodniji projekat. Vjerujem i da u Crnoj Gori postoji pravosudni sistem i da, osim što postoji, takođe, i funkcioniše. U suprotnom, u ovom ali i ne samo ovom, slučaju, radilo bi se o krađi novca građana koja je, da stvar bude gora, prošla nekažnjeno”, kaže Kosić.

Iz Baroom Baroom, su za CIN-CG međutim rekli da njima sredstva za ovaj filmski projekat nikada nijesu uplaćena. ,,Izmjenom ugovora sa Ministarstvom kulture realizaciju ovog projekta preuzela je produkcija Laboratorijum d.o.o. i informacije o daljim aktivnostima na realizaciji ovog projekta možete potražiti od gospodina Ivana Bezmarevića”, navela je Irena Milačić, izvršna direktorica Baroom Baroom.

Bezmarević je potvrdio da je Laboratorijum d.o.o, čiji je on izvršni direktor, primio sredstva za realizaciju projekta Zlatna palma. Rekao je da scenario ima „dobar potencijal”, ali su male šanse za realizaciju, jer je neophodno obezbijediti još sredstava, što kaže nije uspjelo uprkos pregovorima sa producentskim kućama. Bezmarević je CIN-CG dostavio i izvještaj o projektu Zlatna palma, koji je sredinom ovog mjeseca poslao Ministarstvu kulture, na njihov zahtjev.

U izvještaju se navodi da su sredstvima Ministarstva kulture pokrivene avionske karte, smještaj u hotelu, dnevnice, troškovi prevoza, telefonski troškovi i ostali nepredviđeni troškovi, isplaćivanje djelova honorara za režiju, scenario i dio honorara za direktora filma… Ni za jednu stavku, međutim, nije naveden iznos.

Stefan Bošković, Dragana Tripković i Vasko Raičević su u reagovanju na naše istraživanje saopštili da je kompletna odgovornost za film Đavolja posla, čiji su oni bili scenaristi, na producentskoj kući Jabbuka doo. „Sredstva dobijena na konkursu Ministarstva kulture u cjelosti (20.000 eura) su 2011. godine prenešena na račun Jabbuka doo, za šta postoje izvodi iz banke i ugovori između Udruženja studenata FDU i Jabbuka doo. Ovim ugovorima je obuhvaćeno pitanje prenosa apsolutnih prava i odgovornosti za realizaciju projekta na firmu Jabbuka doo. O svemu ovome su ugovorene strane obavijestile Ministarstvo kulture Crne Gore”, navodi se u reagovanju.

Vladimir Vučinić, osnivač Jabbuke, za CIN-CG potvrđuje da je ova kuća preuzela projekat dugometražnog igranog filma Đavolja posla i da je odgovorna za realizaciju. „Iako smo obezbjedili sopstvena sredstva za tehniku i montažu, odnosno postprodukciju kao i honorare za taj dio ekipe, ostatak novca za kompletnu realizaciju još uvijek nismo u potpunosti obezbjedili”. Vučinić tvrdi da su o svemu redovno obavještavali MK. „Novac sa konkursa nije trošen jer snimanje nije započeto. Od projekta nismo odustali ali ako u narednim mjesecima ne budemo mogli da finansijski zaokružimo film bićemo prinuđeni da novac vratimo Ministarstvu što bi svakako bio veliki poraz nakon toliko uloženog truda”.

Dragana Tripković je u razgovoru za CIN-CG kazala da im je scenario Đavolja posla bio prvi, da su ga kao studenti radili sa mnogo entuzijazma. ,,Dosta nam je odmoglo što nije realizovan ovaj projekat, jer nijesmo zbog toga mogli da učestvujemo na nekim narednim konkursima. Svi smo imali najbolje namjere, ali najgore je što na kraju taj filma uopšte nije snimljen”.

U reakciji na naše istraživanje reditelj Radoslav T. Stanišić, navodi da je 60.000 eura koje je MK još 2007. dodijelilo za sufinansiranje dugometražnog igranog filma Noć crvenih palmi, čiji je on scenarista, uplaćeno producentskoj kući doo Podgorica film Miodraga Miška Popovića.

CIN-CG je kontaktirao Popovića oko ovog projekta. „Nemam komentara”, rekao je on.

Na naše istraživanje organizacija The Books of Knjige (TBOK) reagovala je srdito na svojim Fejsbuk stranicama, iako im je i tokom istraživanja bilo ponuđeno da objasne što je sa njihovim projektom za koji je MK opredijelilo podršku.

,,Od Ministarstva kulture na konkursu iz 2014. jesmo dobili 20.000 eura, ali nam do sada nije isplaćen ni jedan jedini euro jer u ugovoru stoji klauzula da se novac isplaćuje onda kad se krene u snimanje filma. Tako da se nalazimo u jednoj nelogičnoj situaciji da nam sredstva neće biti uplaćena dok ne započnemo snimanje, a snimanje ne možemo započeti dok nam sredstva ne budu uplaćena. RTCG kao koproducent učestvuje sa 25.000 eura i po ugovoru je taj novac trebao biti na računu PGS agencije, koja je zvanični producent filma, do kraja 2014. godine, a do sada je uplaćeno samo 10.000 eura jer je upravljački tim javnog servisa, evo dvije godine, uvijek imao neke druge prioritete, pa se i tu nalazimo u pat situaciji”.

Oni ističu da postoje i neki privatni subjekti koji bi uložili novac u njihov film, ali to se može desiti tek kada svoj dio uplate Ministarstvo i RTCG. Napominju i da je sve to daleko od 300.000 eura, koliko im je potrebno da snime, kako kažu, koliko-toliko gledljiv film.

TBOK problematizuju i pravila koje je na konkursima propisalo Ministarstvo: ,,Zbog veoma čudnih pravila konkursa, ljudi iz Ministarstva kulture smatraju da riječ ‘sufinansiranje’ skida svaku odgovornost sa njih za sve nezavršene projekte jer se podrazumijeva da moraju postojati glavni izvori finasiranja, a da podrška države može da bude minimalna. Filmski stvaraoci na ex-YU području snimaju niskobudžetne filmove za iznose između 300.000 i 500.000 eura. Mi smo na konkursu za dugometražni film uspjeli dobiti zasad neisplaćenih 20.000 eura što je dovoljno za, otprilike, tri do četiri snimajuća dana. Da bi stvar bila jasnija valja pomenuti da toliko košta prosječna cijena reklamnog spota od 30 sekundi kojeg marketinške agencije iz regiona naplate crnogorskim firmama”, zaključuju Buksovci.

Iz MK su ranije najavili pokretanje sudskih sporova zbog pojedinih nerealizovanih projekata, za koje su isplaćena sredstva iz budžeta. Od 2007. godine za dugometražni igrani film, opredijeljeno je oko milion i po eura. Na sajtu MK nema dostupne evidencije o izvještajima vezanim za ove projekte, niti šta je sa sredstvima koja su dodijeljena, a projekti nijesu realizovani. Duže od mjesec dana Ministarstvo ne odgovara na pitanja CIN-CG vezana za ovu temu, uprkos obećanjima. Tako ostaje nejasno na koji način Ministarstvo prati realizaciju projekata koje sufinansiraju građani. I da li uopšte prate kako se troše naši novci.

Kratki film

Za razliku od dugometražnih filmova i uglavnom istih reditelja kojima Ministarstvo kulture daje potporu, crnogorski kratkometražni filmovi postali su pravi reprezenti crnogorske kinematografije. I to sa znatno manje novca. Na konkursu MK 2013. film Umir krvi, scenario Stefan Bošković, režija Senad Šahmanović, dobio je 8.500 eura – a prikazan je na brojnim međunarodnim festivalima u Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Južnoj Koreji… Slično je i sa filmovima Branislava Milatovića, koje radi po književnim djelima Ognjena Spahića, koji su prikazani na renomiranim festivalima. Scenario za film Sve to, podržan je na konkursu 2010. sa 15.000 eura. Premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, kao prvi film iz Crne Gore koji je ušao u takmičarsku selekciju. Projekat Porijeklo svijetla, scenario i režija Ivan Salatić, podržan je 2013. na konkursu sa 10.000. Prošle godine njegov kratki film Dvorišta uvršten je u takmičarski program Venecijanskog filmskog festivala. Reditelj Dušan Kasalica je sa filmom Biserna obala, na prošlogodišnjem 21. Sarajevo Film Festivalu, osvojio nagradu za najbolji kratki film Srce Sarajeva. Na konkursu MK 2014. je njegov projekat podržan sa 13.000 eura. Možda i u Ministarstvu kulture počnu da vrednuju ove uspjehe i stimulišu kvalitet, a ne klijentelističku grupu koja od konkursa do konkursa izvlači novac.

Regionalna iskustva

Za razliku od Crne Gore, svuda u regionu se novac djeli preko filmskih centara. Na sajtovima svih centara dat je detaljni pregled dodijeljenih sredstava i obrazloženja zašto je svaki film pojedinačno dobio novac. U Hrvatskoj se novac za sufinansiranje audiovizuelne djelatnosti dijeli preko javnih konkursa, o kojima odlučuje komisija Hrvatskog audiovizuelnog centra. Subvencioniraju se dugometražni, kratkometražni, animirani i eksperimentalni filmovi. Tokom 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojeno je 2.300.000 eura. Veliki novac u Hrvatskoj ide na filmske festivale, kojih je u ovoj državi preko 60. Na javnom natječaju 2015. za 62 filmske manifestacije izdvojeno je 700.000 eura. Na prošlogodišnjim konkursu Filmskog centra Srbije za sufinansiranje izabrano je 26 projekata kojima je podjeljeno milion i 400.000 eura. Na konkursu su trijumfovali mahom reditelji debitanti, dok nijesu prošli veterani poput Puriše Đorđevića, Slobodana Šijana, Lordana Zafranovića, Gorana Markovića… U Srbiji već duže traje debata da li priznati reditelji treba da učestvuju na sličnim konkursima ili je bolje da se za njih obezbijedi poseban fond. Sve da se izbjegla sadašnja situacija u kojoj reditelji poput Šijana (Maratonci, Ko to tamo peva, Davitelj protiv Davitelja) ne snima filmove već cijelu deceniju. Fondacija za kimematografiju Sarajevo je u 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojila oko 440 hiljada eura. Prema podacima Fondacije u periodu 2002. do 2013. podržano je 376 projekata u koje je uloženo preko 10 miliona eura, samo u proizvodnju domaćih dugometražnih igranih filmova uložila je preko šest miliona eura. Država preko makedonske Agencije za film finasira kinematografiju sa preko 2,5 miliona eura godišnje. Za naše prilike zvuče nestvarno cifre kojima se dugometražni igrani filmovi, sa većinskim makedonskim udjelom, sufinansiraju sa preko pola miliona eura. Ulaganja daju rezultate pa se od 2009. filmovi završavaju u kontinuitetu. U Sloveniji je za filmske subvencije tokom 2015. podijeljeno 2.700.000 eura. Posredstvom Slovenačkog filmskog centra raspisuju se javni konkursi za sufinansiranje i najviše novca ide na audiovizuelne projekte 626.000, zatim koprodukcije (250.000), za igrane, dokumentarne i animirane filmove 140.000… Centar za kinematografiju Kosova je putem konkursa u 2015. sa 390.000 eura subvencionisao tri filma kosovskih autora, a za tri debitantska ostvarenja 110.000. Za razvoj scenarija dato je od 3.500 do 5.000 eura. Da ulaganja daju rezultate potvrda je i kosovski film Shok (Drug), rađen u koprodukciji sa Britancima, koji je ove godine nominovan, sa još četiri filma, za Oskara u kategoriji najbolji kratki film. Otvaranje filmskog centra u Crnoj Gori je jedan od preduslova za transparentnu podjelu para i za dalji razvoj filma, ponavljaju već godinama i filmski djelatnici i nadležni iz Ministarstva kulture. Sem najava, od centra još nema ništa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo