Povežite se sa nama

KULTURA

KAKO MINISTARSTVO KULTURE DIJELI NAŠ NOVAC (2): MILIONI ZA KINOMETOGRAFIJU, A FILMOVA NEMA: Pazi, piše se

Objavljeno prije

na

ministarstvo-kulture-crne-g

Ministarstvo kulture (MK) još nije odgovorilo na brojne dileme o sufinasiranju kinematografije u Crnoj Gori, niti šta se dešava sa novcem koji je ova institucija dala u posljednjih deset godina za 16 filmova, a prikazana su samo tri. Reagovali su, međutim, drugi na prošlonedjeljni tekst Centra za istraživačko novinasrtvo Crne Gore (CIN-CG) koji je objelodanio brojne podatke i nepravilnosti.

„Vratio sam novac Ministarstvu kulture, kada sam vidio da ne mogu da snimim film Par godina za nas, za koji sam bio dobio simboličnu podršku MK”, ispričao je na molbu CIN-CG Miomir Brajović, reditelj.

Vladimir Kosić, scenarista filma Zlatna palma, ističe da bi pitanje zašto nije došlo do realizacije ovog filma, za koje je MK opredijelilo davne 2007. iznos od 20.000 eura, trebalo postaviti onima koji su dobili novac. To je, tvrdi, preduzeće doo Baroom Baroom. „Nadam se da ovo preduzeće za koje sam, po porudžbi, pisao scenario, nije potrošilo uplaćeni novac u nenamjenske svrhe nego da je novac građana vraćen u budžet, odakle bi opet trebalo da bude uložen u neki svrsishodniji projekat. Vjerujem i da u Crnoj Gori postoji pravosudni sistem i da, osim što postoji, takođe, i funkcioniše. U suprotnom, u ovom ali i ne samo ovom, slučaju, radilo bi se o krađi novca građana koja je, da stvar bude gora, prošla nekažnjeno”, kaže Kosić.

Iz Baroom Baroom, su za CIN-CG međutim rekli da njima sredstva za ovaj filmski projekat nikada nijesu uplaćena. ,,Izmjenom ugovora sa Ministarstvom kulture realizaciju ovog projekta preuzela je produkcija Laboratorijum d.o.o. i informacije o daljim aktivnostima na realizaciji ovog projekta možete potražiti od gospodina Ivana Bezmarevića”, navela je Irena Milačić, izvršna direktorica Baroom Baroom.

Bezmarević je potvrdio da je Laboratorijum d.o.o, čiji je on izvršni direktor, primio sredstva za realizaciju projekta Zlatna palma. Rekao je da scenario ima „dobar potencijal”, ali su male šanse za realizaciju, jer je neophodno obezbijediti još sredstava, što kaže nije uspjelo uprkos pregovorima sa producentskim kućama. Bezmarević je CIN-CG dostavio i izvještaj o projektu Zlatna palma, koji je sredinom ovog mjeseca poslao Ministarstvu kulture, na njihov zahtjev.

U izvještaju se navodi da su sredstvima Ministarstva kulture pokrivene avionske karte, smještaj u hotelu, dnevnice, troškovi prevoza, telefonski troškovi i ostali nepredviđeni troškovi, isplaćivanje djelova honorara za režiju, scenario i dio honorara za direktora filma… Ni za jednu stavku, međutim, nije naveden iznos.

Stefan Bošković, Dragana Tripković i Vasko Raičević su u reagovanju na naše istraživanje saopštili da je kompletna odgovornost za film Đavolja posla, čiji su oni bili scenaristi, na producentskoj kući Jabbuka doo. „Sredstva dobijena na konkursu Ministarstva kulture u cjelosti (20.000 eura) su 2011. godine prenešena na račun Jabbuka doo, za šta postoje izvodi iz banke i ugovori između Udruženja studenata FDU i Jabbuka doo. Ovim ugovorima je obuhvaćeno pitanje prenosa apsolutnih prava i odgovornosti za realizaciju projekta na firmu Jabbuka doo. O svemu ovome su ugovorene strane obavijestile Ministarstvo kulture Crne Gore”, navodi se u reagovanju.

Vladimir Vučinić, osnivač Jabbuke, za CIN-CG potvrđuje da je ova kuća preuzela projekat dugometražnog igranog filma Đavolja posla i da je odgovorna za realizaciju. „Iako smo obezbjedili sopstvena sredstva za tehniku i montažu, odnosno postprodukciju kao i honorare za taj dio ekipe, ostatak novca za kompletnu realizaciju još uvijek nismo u potpunosti obezbjedili”. Vučinić tvrdi da su o svemu redovno obavještavali MK. „Novac sa konkursa nije trošen jer snimanje nije započeto. Od projekta nismo odustali ali ako u narednim mjesecima ne budemo mogli da finansijski zaokružimo film bićemo prinuđeni da novac vratimo Ministarstvu što bi svakako bio veliki poraz nakon toliko uloženog truda”.

Dragana Tripković je u razgovoru za CIN-CG kazala da im je scenario Đavolja posla bio prvi, da su ga kao studenti radili sa mnogo entuzijazma. ,,Dosta nam je odmoglo što nije realizovan ovaj projekat, jer nijesmo zbog toga mogli da učestvujemo na nekim narednim konkursima. Svi smo imali najbolje namjere, ali najgore je što na kraju taj filma uopšte nije snimljen”.

U reakciji na naše istraživanje reditelj Radoslav T. Stanišić, navodi da je 60.000 eura koje je MK još 2007. dodijelilo za sufinansiranje dugometražnog igranog filma Noć crvenih palmi, čiji je on scenarista, uplaćeno producentskoj kući doo Podgorica film Miodraga Miška Popovića.

CIN-CG je kontaktirao Popovića oko ovog projekta. „Nemam komentara”, rekao je on.

Na naše istraživanje organizacija The Books of Knjige (TBOK) reagovala je srdito na svojim Fejsbuk stranicama, iako im je i tokom istraživanja bilo ponuđeno da objasne što je sa njihovim projektom za koji je MK opredijelilo podršku.

,,Od Ministarstva kulture na konkursu iz 2014. jesmo dobili 20.000 eura, ali nam do sada nije isplaćen ni jedan jedini euro jer u ugovoru stoji klauzula da se novac isplaćuje onda kad se krene u snimanje filma. Tako da se nalazimo u jednoj nelogičnoj situaciji da nam sredstva neće biti uplaćena dok ne započnemo snimanje, a snimanje ne možemo započeti dok nam sredstva ne budu uplaćena. RTCG kao koproducent učestvuje sa 25.000 eura i po ugovoru je taj novac trebao biti na računu PGS agencije, koja je zvanični producent filma, do kraja 2014. godine, a do sada je uplaćeno samo 10.000 eura jer je upravljački tim javnog servisa, evo dvije godine, uvijek imao neke druge prioritete, pa se i tu nalazimo u pat situaciji”.

Oni ističu da postoje i neki privatni subjekti koji bi uložili novac u njihov film, ali to se može desiti tek kada svoj dio uplate Ministarstvo i RTCG. Napominju i da je sve to daleko od 300.000 eura, koliko im je potrebno da snime, kako kažu, koliko-toliko gledljiv film.

TBOK problematizuju i pravila koje je na konkursima propisalo Ministarstvo: ,,Zbog veoma čudnih pravila konkursa, ljudi iz Ministarstva kulture smatraju da riječ ‘sufinansiranje’ skida svaku odgovornost sa njih za sve nezavršene projekte jer se podrazumijeva da moraju postojati glavni izvori finasiranja, a da podrška države može da bude minimalna. Filmski stvaraoci na ex-YU području snimaju niskobudžetne filmove za iznose između 300.000 i 500.000 eura. Mi smo na konkursu za dugometražni film uspjeli dobiti zasad neisplaćenih 20.000 eura što je dovoljno za, otprilike, tri do četiri snimajuća dana. Da bi stvar bila jasnija valja pomenuti da toliko košta prosječna cijena reklamnog spota od 30 sekundi kojeg marketinške agencije iz regiona naplate crnogorskim firmama”, zaključuju Buksovci.

Iz MK su ranije najavili pokretanje sudskih sporova zbog pojedinih nerealizovanih projekata, za koje su isplaćena sredstva iz budžeta. Od 2007. godine za dugometražni igrani film, opredijeljeno je oko milion i po eura. Na sajtu MK nema dostupne evidencije o izvještajima vezanim za ove projekte, niti šta je sa sredstvima koja su dodijeljena, a projekti nijesu realizovani. Duže od mjesec dana Ministarstvo ne odgovara na pitanja CIN-CG vezana za ovu temu, uprkos obećanjima. Tako ostaje nejasno na koji način Ministarstvo prati realizaciju projekata koje sufinansiraju građani. I da li uopšte prate kako se troše naši novci.

Kratki film

Za razliku od dugometražnih filmova i uglavnom istih reditelja kojima Ministarstvo kulture daje potporu, crnogorski kratkometražni filmovi postali su pravi reprezenti crnogorske kinematografije. I to sa znatno manje novca. Na konkursu MK 2013. film Umir krvi, scenario Stefan Bošković, režija Senad Šahmanović, dobio je 8.500 eura – a prikazan je na brojnim međunarodnim festivalima u Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Južnoj Koreji… Slično je i sa filmovima Branislava Milatovića, koje radi po književnim djelima Ognjena Spahića, koji su prikazani na renomiranim festivalima. Scenario za film Sve to, podržan je na konkursu 2010. sa 15.000 eura. Premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, kao prvi film iz Crne Gore koji je ušao u takmičarsku selekciju. Projekat Porijeklo svijetla, scenario i režija Ivan Salatić, podržan je 2013. na konkursu sa 10.000. Prošle godine njegov kratki film Dvorišta uvršten je u takmičarski program Venecijanskog filmskog festivala. Reditelj Dušan Kasalica je sa filmom Biserna obala, na prošlogodišnjem 21. Sarajevo Film Festivalu, osvojio nagradu za najbolji kratki film Srce Sarajeva. Na konkursu MK 2014. je njegov projekat podržan sa 13.000 eura. Možda i u Ministarstvu kulture počnu da vrednuju ove uspjehe i stimulišu kvalitet, a ne klijentelističku grupu koja od konkursa do konkursa izvlači novac.

Regionalna iskustva

Za razliku od Crne Gore, svuda u regionu se novac djeli preko filmskih centara. Na sajtovima svih centara dat je detaljni pregled dodijeljenih sredstava i obrazloženja zašto je svaki film pojedinačno dobio novac. U Hrvatskoj se novac za sufinansiranje audiovizuelne djelatnosti dijeli preko javnih konkursa, o kojima odlučuje komisija Hrvatskog audiovizuelnog centra. Subvencioniraju se dugometražni, kratkometražni, animirani i eksperimentalni filmovi. Tokom 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojeno je 2.300.000 eura. Veliki novac u Hrvatskoj ide na filmske festivale, kojih je u ovoj državi preko 60. Na javnom natječaju 2015. za 62 filmske manifestacije izdvojeno je 700.000 eura. Na prošlogodišnjim konkursu Filmskog centra Srbije za sufinansiranje izabrano je 26 projekata kojima je podjeljeno milion i 400.000 eura. Na konkursu su trijumfovali mahom reditelji debitanti, dok nijesu prošli veterani poput Puriše Đorđevića, Slobodana Šijana, Lordana Zafranovića, Gorana Markovića… U Srbiji već duže traje debata da li priznati reditelji treba da učestvuju na sličnim konkursima ili je bolje da se za njih obezbijedi poseban fond. Sve da se izbjegla sadašnja situacija u kojoj reditelji poput Šijana (Maratonci, Ko to tamo peva, Davitelj protiv Davitelja) ne snima filmove već cijelu deceniju. Fondacija za kimematografiju Sarajevo je u 2015. za pet dugometražnih filmova izdvojila oko 440 hiljada eura. Prema podacima Fondacije u periodu 2002. do 2013. podržano je 376 projekata u koje je uloženo preko 10 miliona eura, samo u proizvodnju domaćih dugometražnih igranih filmova uložila je preko šest miliona eura. Država preko makedonske Agencije za film finasira kinematografiju sa preko 2,5 miliona eura godišnje. Za naše prilike zvuče nestvarno cifre kojima se dugometražni igrani filmovi, sa većinskim makedonskim udjelom, sufinansiraju sa preko pola miliona eura. Ulaganja daju rezultate pa se od 2009. filmovi završavaju u kontinuitetu. U Sloveniji je za filmske subvencije tokom 2015. podijeljeno 2.700.000 eura. Posredstvom Slovenačkog filmskog centra raspisuju se javni konkursi za sufinansiranje i najviše novca ide na audiovizuelne projekte 626.000, zatim koprodukcije (250.000), za igrane, dokumentarne i animirane filmove 140.000… Centar za kinematografiju Kosova je putem konkursa u 2015. sa 390.000 eura subvencionisao tri filma kosovskih autora, a za tri debitantska ostvarenja 110.000. Za razvoj scenarija dato je od 3.500 do 5.000 eura. Da ulaganja daju rezultate potvrda je i kosovski film Shok (Drug), rađen u koprodukciji sa Britancima, koji je ove godine nominovan, sa još četiri filma, za Oskara u kategoriji najbolji kratki film. Otvaranje filmskog centra u Crnoj Gori je jedan od preduslova za transparentnu podjelu para i za dalji razvoj filma, ponavljaju već godinama i filmski djelatnici i nadležni iz Ministarstva kulture. Sem najava, od centra još nema ništa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo