Povežite se sa nama

KULTURA

UMBERTO EKO: Mi smo naša memorija

Objavljeno prije

na

Umberto Eko, najpoznatiji italijanski književnik, semiolog, filozof, romansijer, esejist, pasionirani bibliofil i kolekcionar knjiga, rođen je u gradu Aleksandrija 1932. godine (u porodici sa 13 djece) nedaleko od Torina. Preminuo je nedavno u 84. godini u Milanu. Ispratili su ga brojni građani, poslenici kulture, političari…

Studij filozofije završio je u Torinu. U mladosti je sarađivao sa progresivnim katoličkim organizacijama, ali ubrzo ih napušta i ostaje blizak političkoj ljevici.

Osnivač je katedre semiotike i bio je docent na Univerzitetu u Bolonji.

Esej Rasprava iz semiotike, koji objavljuje 1975. godine, smatra se fundamentalnim naučnim radom iz ove oblasti.

U svijetu je prije svega poznat po svom romanu, mega bestseleru Ime ruže (publikovan 1980). Roman je objavljen u 50 miliona primjeraka u čitavom svijetu i preveden na više od sto jezika. Roman je adaptiran za istoimeni film, koji dobija značajne nagrade.

Englesku verziju Ime ruže smatrao je boljom od originala. Taj roman njegov autor, kojeg svjetska slava nije opila i načinila nesenzibilnim i arogantnim, je na kraju svoje karijere smatrao najlošijim svojim djelom. U jednom intervjuu rekao je ,,da mrzi taj roman i da se nada da će i čitaoci početi da ga mrze” . Naravno, tiraži italijanskih i svjetskih izdavačkih kuća decenijama pokazuju upravo suprotno da je njegova najmanje ,,uspjela” knjiga, kako kaže, ostala upisana među najpoznatija djela italijanske poslijeratne književnosti.

Nadaleko je čuveno i njegovo djelo Fukoovo klatno iz 1988. godine, po Eku njegov najbolji roman, na kojem je radio osam godina. Potom dolazi

Isola prethodnog dana, knjiga pisana za, kako je kazao, idealnog čitaoca, insistirajući da svaki autor ima svog imaginarnog idealnog čitaoca.

Misteriozni plamen kraljice Loane je prikrivena autobiografija u kojoj se naracija stapa sa slikama iz djetinjstva. Protagonista je čovjek koji je izgubio memoriju i rekonstriše sopstveni identitet. Radi se zapravo o izuzetku. To je jedinstven slučaj gdje je Eko pisao o sebi zbog stidljivosti kao karakterne crte.

Prije šest godina objavio je Praško groblje, tekst o rasizmu kako ga je pisac definisao. Interesantan priručnik naslovljen Kako se radi diplomski rad osvojio je generacije učenika i studenata. Nulti broj objavio je prošle godine. Roman je dostupan i našim čitaocima i može se reći da je to lekcija iz žurnalistike. U žiži je analiza mentaliteta permanentne zavjere.

Veliko interesovanje pokazuje prema laži kao kategoriji, što je tema njegovih posljednjih romana. Znao je reći da su znak/obilježje neophodni kako bismo bolje lagali. Analizira mehanizme značenja, piše o ideologiji, zavjeri i o kategoriji falšnog kao centralnoj temi. Strategijska dimenzija laži je, govorio je, cilj jedne imaginarne mediokritetske redakcije kojih je zapravo mnoštvo u realnosti.

Hrabrio je svako odbacivanje stereotipnih ideja i poimanja svijeta.

Brojni su njegovi tekstovi koji odišu parodijom, koju Eko smatra ozbiljnim žanrom. ,,Ono što mi se dopada u parodiji je da ukazuje na komičan način, prije ostalih, na mnoge ideje u kulturi nove desnice i njenog trenutnog preporoda. Parodija ne smije da se plaši pretjerivanja, parodija mora da pogodi u znak, u obilježje”.

Sarađivao je u brojnim italijanskim listovima. Mlađe generacije su osvojene prethodnih decenija novim jezičkim izrazima u poznatom stripu edicije Linus, u kojoj je sarađivao godinama. Još jedan dokaz o njegovoj svestranosti i potvrda da je u svim aktivnostima prije svega nalazio sebe i uživao maksimalno u kreativnom i spoznajnom procesu.

Falš informacije i njihovo porijeklo bili su konstantna tema studija i analize novinara i filozofa Umberta. Teorija zavjere koja sakriva realnost takođe je decenijama bila predmet njegovog istraživanja. Postavlja pitanje gdje je osnov ljudske glupost i kao kategorija ga prilično intrigira. Analizira brojne paranoje novije istorije i savremenog društva.

Mnoštvo informacija, kako je rekao, dovodi do velikog rizika, jer ne uspijevamo izdvojiti i prepoznati lažne. Prepoznao je u tom fenomenu bolest svih generacija, posebno današnje. ,,Oni koji su do juče govorili gluposti o zemlji po kafanama i barovima, danas imaju mogućnost da te iste gluposti emituju na mreži i njihove se ideje i razmišljanja susreću sa znanjem nobelovaca”.

,,Ne dozvolimo da izgubimo memoriju”, riječi su jednog od najvećih eksperata za studij komunikacije. Znao je podsjetiti studente na opasnost korišćenja društevnih mreža za sticanje saznanja. Nije propuštao priliku da kritikuje vulgarnost novih medija, koji ujedno reduciraju kompleksnost istorijskih događaja. U tom smislu piše o kreiranju čudovišta i zombija kad govori o kulturi mase. ,,Danas se ostavlja previše prostora imbecilima, ne tako davno oni su bili ućutkani”.

Eko, daleko od banalnosti svog vremena, savjetuje da se uvijek ,,ostave odškrinuti prozori poimanja života”.

Nerijetko je demonstrirao prezir i gnjev prema Italiji od koje se stidio putujući intenzivno po svijetu. Govorio je ,,iako se u manjini protiv vlasti – nebitno je”, evocirajući da je s kraja ‘30-ih godina prošlog vijeka samo 11 profesora u Italiji reklo ,,NE” Musoliniju, ali su pri tom spasili dignitet zemlje.

Nemoguće je u jednom tekstu definisati i opisati aktivnosti Umberta Eka, književnika ,,elokventne šutnje”, najpoznatijeg italijanskog savremenog pisca u svijetu ,,benigne enigme” i sav njegov neiscrpan rad i pluridisciplinarnu aktivnost u domenu kulture. Ne bez razloga je nazivan najvećim stvaraocem savremene literature.

Ostaće zapamćen ne samo po svom obimnom djelu već i po svojoj harizmi, humanosti, progresivnim stavovima u domenu italijanske i svjetske politike (posebno u periodu vladavine Silvija Berluskonija nije propuštao priliku da kritikuje vlast), kao kritičar pop kulture i masmedija, po izraženoj crti za humor i viceve kojima je često uljepšavao savršenstvo oratorstva.

Vjerovao je u opstanak Evrope sa mladim obrazovanim ljudima i kulturom, kroz otpor fašizmu i nacizmu, podsjećajući svoje studente i javnost na devet miliona mrtvih u Prvom svjetskom ratu i na 41 milion mrtvih u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bilo dva miliona Roma i šest miliona Jevreja.

Poznavao je i muziku. Svirao je više instrumentata, a omiljena mu je bila flauta.

Na pitanje šta znači umrijeti, jednom prilikom Eko, koji ostaje primjer autentičnog liberala, izjavio je: ,,Mi smo naša memorija, kad umrem sjećaću se svega”. Nijemost smrti neumornog spisatelja ugušila je glas mislioca. Dijalog sa Ekovim stvaralaštvom i naracijom bez sumnje će biti intenzivan i pun novih izazova i otkrića tog čarobnjaka riječi, humaniste i tihog revolucionara. Dijalog sa autorovim knjigama predstavljaće za sve radoznale čitače budući susret sa Umbertom Ekom.

Uvijek otvoren za alternativno

Posebno je bio fasciniran filozofijom i analizom kulture, gdje pod kulturom ne podrazumijeva samo literaturu i umjetnost već i stvaralaštvo ,,nižeg ranga” kao što su strip, komercijalni film ili televizijski šou. Predavao je na mnogim fakultetima Italije i poznatim univerzitetima po svijetu.

U San Marinu 1988. godine osniva Centar San Marino – inovativni projekat filozofije i kognitivne nauke u kom se održavaju brojni susreti i seminari sa studentima i svjetskim naučnicima. Vraća se ponovo filozofiji sa knjigom o Kantu, koju mnogi smatraju hrabrim i značajanim doprinosom filozofiji.

Bio je kritičan prema određenim idejama sjevernoameričkog lingviste Noama Čomskog.

Sa neoalternativnom Grupom 63, formiranom u Palermu, prkosi tada dominantnoj državnoj strukturi i dogmatskoj naraciji 50- ih godina. Grupa 63 predstavlja prekretnicu, jer italijansku kulturu tih godina karakterišu konzervativizam, tradicionalizam i dogmatizam, kojima se autor permanentno suprotstavljao. ,,Pisao sam tih 60-ih godina da za jedan državni puč nije više neophodno pokrenuti tenkove, dovoljno je okupirati zgrade televizije.”

Teme iz svakodnevice, komunikacija, načini izražavanja, vicevi sa nenadmašivom ironijom, koje je Eko rado kazivao, karakterisali su njegova gostovanja u medijima. Uvijek je bio otvoren za izazove novog i alternativnog. U tom smislu je uspio kao malo koji intelektualac. Karakterisale su ga beskrajna radoznalost i stvaralački nemir, bujna inteligencija, neprestano postavljanje radikalnih pitanja o smislu i krajnjoj sudbini, kraju svega što postoji, dakle neprestana pitanje o misteriji života.

Ko čita živio je pet hiljada godina

Piščeva pasioniranost prema kolekciji srednjovjekovnih i antičkih knjiga je znana mnogima i u njegovim bibliotekama je smješteno više od 1.500 edicija rijetkih knjiga iz srednjeg vijeka. O pasioniranom i neumornom čitaocu Eku, prije svega govori riznica od 50.000 knjiga smještenih u dvije njegove rezidencije. Zasigurno mnogi pamte njegov komentar o važnosti druženja sa knjigom: ,,Ko ne čita sa 70 godina živio je samo jedan život: sopstveni. Ko čita – živio je 5.000 godina”. Flober i Džojs zauzimaju primarno mjesto kad je riječ o književnicima koji su ga posebno zanimali. Sa brojnim intelektualcima ‘60-ih i ‘70-ih godina ostavio je neizbrisiv trag u istoriji jezika i književnosti Italije. Posljednja hrabra avantura (,,ludost”, kako je naveo) kompetentnog i neumornog profesora Eka, radoznalog i nepredvidivog mislioca je odlazak iz svoje istorijske izdavačke kuće Bompiani, izdavača koji je objavio kompletna djela genija Eka. Izjavio je tom prilikom da ,,ne postoji država u kojoj je izdavačko tržište skoncentrisano u rukama manjeg broja ljudi nego u Italiji”. U momentu prodaje i udruživanja sa magnatima iz kuće Mondadori, kojom upravlja porodica Berluskoni, Eko izjavljuje: ,,Ja nisam za prodaju”, napušta Bompiani i sa dijelom saradnika osniva izdavačku kuću, koja objavljuje naredne nedjelje njegov novi roman. Riječ je o antologiji eseja u kojima se bavi i odnosima različitih generacija.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo