Povežite se sa nama

KULTURA

UMBERTO EKO: Mi smo naša memorija

Objavljeno prije

na

Umberto Eko, najpoznatiji italijanski književnik, semiolog, filozof, romansijer, esejist, pasionirani bibliofil i kolekcionar knjiga, rođen je u gradu Aleksandrija 1932. godine (u porodici sa 13 djece) nedaleko od Torina. Preminuo je nedavno u 84. godini u Milanu. Ispratili su ga brojni građani, poslenici kulture, političari…

Studij filozofije završio je u Torinu. U mladosti je sarađivao sa progresivnim katoličkim organizacijama, ali ubrzo ih napušta i ostaje blizak političkoj ljevici.

Osnivač je katedre semiotike i bio je docent na Univerzitetu u Bolonji.

Esej Rasprava iz semiotike, koji objavljuje 1975. godine, smatra se fundamentalnim naučnim radom iz ove oblasti.

U svijetu je prije svega poznat po svom romanu, mega bestseleru Ime ruže (publikovan 1980). Roman je objavljen u 50 miliona primjeraka u čitavom svijetu i preveden na više od sto jezika. Roman je adaptiran za istoimeni film, koji dobija značajne nagrade.

Englesku verziju Ime ruže smatrao je boljom od originala. Taj roman njegov autor, kojeg svjetska slava nije opila i načinila nesenzibilnim i arogantnim, je na kraju svoje karijere smatrao najlošijim svojim djelom. U jednom intervjuu rekao je ,,da mrzi taj roman i da se nada da će i čitaoci početi da ga mrze” . Naravno, tiraži italijanskih i svjetskih izdavačkih kuća decenijama pokazuju upravo suprotno da je njegova najmanje ,,uspjela” knjiga, kako kaže, ostala upisana među najpoznatija djela italijanske poslijeratne književnosti.

Nadaleko je čuveno i njegovo djelo Fukoovo klatno iz 1988. godine, po Eku njegov najbolji roman, na kojem je radio osam godina. Potom dolazi

Isola prethodnog dana, knjiga pisana za, kako je kazao, idealnog čitaoca, insistirajući da svaki autor ima svog imaginarnog idealnog čitaoca.

Misteriozni plamen kraljice Loane je prikrivena autobiografija u kojoj se naracija stapa sa slikama iz djetinjstva. Protagonista je čovjek koji je izgubio memoriju i rekonstriše sopstveni identitet. Radi se zapravo o izuzetku. To je jedinstven slučaj gdje je Eko pisao o sebi zbog stidljivosti kao karakterne crte.

Prije šest godina objavio je Praško groblje, tekst o rasizmu kako ga je pisac definisao. Interesantan priručnik naslovljen Kako se radi diplomski rad osvojio je generacije učenika i studenata. Nulti broj objavio je prošle godine. Roman je dostupan i našim čitaocima i može se reći da je to lekcija iz žurnalistike. U žiži je analiza mentaliteta permanentne zavjere.

Veliko interesovanje pokazuje prema laži kao kategoriji, što je tema njegovih posljednjih romana. Znao je reći da su znak/obilježje neophodni kako bismo bolje lagali. Analizira mehanizme značenja, piše o ideologiji, zavjeri i o kategoriji falšnog kao centralnoj temi. Strategijska dimenzija laži je, govorio je, cilj jedne imaginarne mediokritetske redakcije kojih je zapravo mnoštvo u realnosti.

Hrabrio je svako odbacivanje stereotipnih ideja i poimanja svijeta.

Brojni su njegovi tekstovi koji odišu parodijom, koju Eko smatra ozbiljnim žanrom. ,,Ono što mi se dopada u parodiji je da ukazuje na komičan način, prije ostalih, na mnoge ideje u kulturi nove desnice i njenog trenutnog preporoda. Parodija ne smije da se plaši pretjerivanja, parodija mora da pogodi u znak, u obilježje”.

Sarađivao je u brojnim italijanskim listovima. Mlađe generacije su osvojene prethodnih decenija novim jezičkim izrazima u poznatom stripu edicije Linus, u kojoj je sarađivao godinama. Još jedan dokaz o njegovoj svestranosti i potvrda da je u svim aktivnostima prije svega nalazio sebe i uživao maksimalno u kreativnom i spoznajnom procesu.

Falš informacije i njihovo porijeklo bili su konstantna tema studija i analize novinara i filozofa Umberta. Teorija zavjere koja sakriva realnost takođe je decenijama bila predmet njegovog istraživanja. Postavlja pitanje gdje je osnov ljudske glupost i kao kategorija ga prilično intrigira. Analizira brojne paranoje novije istorije i savremenog društva.

Mnoštvo informacija, kako je rekao, dovodi do velikog rizika, jer ne uspijevamo izdvojiti i prepoznati lažne. Prepoznao je u tom fenomenu bolest svih generacija, posebno današnje. ,,Oni koji su do juče govorili gluposti o zemlji po kafanama i barovima, danas imaju mogućnost da te iste gluposti emituju na mreži i njihove se ideje i razmišljanja susreću sa znanjem nobelovaca”.

,,Ne dozvolimo da izgubimo memoriju”, riječi su jednog od najvećih eksperata za studij komunikacije. Znao je podsjetiti studente na opasnost korišćenja društevnih mreža za sticanje saznanja. Nije propuštao priliku da kritikuje vulgarnost novih medija, koji ujedno reduciraju kompleksnost istorijskih događaja. U tom smislu piše o kreiranju čudovišta i zombija kad govori o kulturi mase. ,,Danas se ostavlja previše prostora imbecilima, ne tako davno oni su bili ućutkani”.

Eko, daleko od banalnosti svog vremena, savjetuje da se uvijek ,,ostave odškrinuti prozori poimanja života”.

Nerijetko je demonstrirao prezir i gnjev prema Italiji od koje se stidio putujući intenzivno po svijetu. Govorio je ,,iako se u manjini protiv vlasti – nebitno je”, evocirajući da je s kraja ‘30-ih godina prošlog vijeka samo 11 profesora u Italiji reklo ,,NE” Musoliniju, ali su pri tom spasili dignitet zemlje.

Nemoguće je u jednom tekstu definisati i opisati aktivnosti Umberta Eka, književnika ,,elokventne šutnje”, najpoznatijeg italijanskog savremenog pisca u svijetu ,,benigne enigme” i sav njegov neiscrpan rad i pluridisciplinarnu aktivnost u domenu kulture. Ne bez razloga je nazivan najvećim stvaraocem savremene literature.

Ostaće zapamćen ne samo po svom obimnom djelu već i po svojoj harizmi, humanosti, progresivnim stavovima u domenu italijanske i svjetske politike (posebno u periodu vladavine Silvija Berluskonija nije propuštao priliku da kritikuje vlast), kao kritičar pop kulture i masmedija, po izraženoj crti za humor i viceve kojima je često uljepšavao savršenstvo oratorstva.

Vjerovao je u opstanak Evrope sa mladim obrazovanim ljudima i kulturom, kroz otpor fašizmu i nacizmu, podsjećajući svoje studente i javnost na devet miliona mrtvih u Prvom svjetskom ratu i na 41 milion mrtvih u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bilo dva miliona Roma i šest miliona Jevreja.

Poznavao je i muziku. Svirao je više instrumentata, a omiljena mu je bila flauta.

Na pitanje šta znači umrijeti, jednom prilikom Eko, koji ostaje primjer autentičnog liberala, izjavio je: ,,Mi smo naša memorija, kad umrem sjećaću se svega”. Nijemost smrti neumornog spisatelja ugušila je glas mislioca. Dijalog sa Ekovim stvaralaštvom i naracijom bez sumnje će biti intenzivan i pun novih izazova i otkrića tog čarobnjaka riječi, humaniste i tihog revolucionara. Dijalog sa autorovim knjigama predstavljaće za sve radoznale čitače budući susret sa Umbertom Ekom.

Uvijek otvoren za alternativno

Posebno je bio fasciniran filozofijom i analizom kulture, gdje pod kulturom ne podrazumijeva samo literaturu i umjetnost već i stvaralaštvo ,,nižeg ranga” kao što su strip, komercijalni film ili televizijski šou. Predavao je na mnogim fakultetima Italije i poznatim univerzitetima po svijetu.

U San Marinu 1988. godine osniva Centar San Marino – inovativni projekat filozofije i kognitivne nauke u kom se održavaju brojni susreti i seminari sa studentima i svjetskim naučnicima. Vraća se ponovo filozofiji sa knjigom o Kantu, koju mnogi smatraju hrabrim i značajanim doprinosom filozofiji.

Bio je kritičan prema određenim idejama sjevernoameričkog lingviste Noama Čomskog.

Sa neoalternativnom Grupom 63, formiranom u Palermu, prkosi tada dominantnoj državnoj strukturi i dogmatskoj naraciji 50- ih godina. Grupa 63 predstavlja prekretnicu, jer italijansku kulturu tih godina karakterišu konzervativizam, tradicionalizam i dogmatizam, kojima se autor permanentno suprotstavljao. ,,Pisao sam tih 60-ih godina da za jedan državni puč nije više neophodno pokrenuti tenkove, dovoljno je okupirati zgrade televizije.”

Teme iz svakodnevice, komunikacija, načini izražavanja, vicevi sa nenadmašivom ironijom, koje je Eko rado kazivao, karakterisali su njegova gostovanja u medijima. Uvijek je bio otvoren za izazove novog i alternativnog. U tom smislu je uspio kao malo koji intelektualac. Karakterisale su ga beskrajna radoznalost i stvaralački nemir, bujna inteligencija, neprestano postavljanje radikalnih pitanja o smislu i krajnjoj sudbini, kraju svega što postoji, dakle neprestana pitanje o misteriji života.

Ko čita živio je pet hiljada godina

Piščeva pasioniranost prema kolekciji srednjovjekovnih i antičkih knjiga je znana mnogima i u njegovim bibliotekama je smješteno više od 1.500 edicija rijetkih knjiga iz srednjeg vijeka. O pasioniranom i neumornom čitaocu Eku, prije svega govori riznica od 50.000 knjiga smještenih u dvije njegove rezidencije. Zasigurno mnogi pamte njegov komentar o važnosti druženja sa knjigom: ,,Ko ne čita sa 70 godina živio je samo jedan život: sopstveni. Ko čita – živio je 5.000 godina”. Flober i Džojs zauzimaju primarno mjesto kad je riječ o književnicima koji su ga posebno zanimali. Sa brojnim intelektualcima ‘60-ih i ‘70-ih godina ostavio je neizbrisiv trag u istoriji jezika i književnosti Italije. Posljednja hrabra avantura (,,ludost”, kako je naveo) kompetentnog i neumornog profesora Eka, radoznalog i nepredvidivog mislioca je odlazak iz svoje istorijske izdavačke kuće Bompiani, izdavača koji je objavio kompletna djela genija Eka. Izjavio je tom prilikom da ,,ne postoji država u kojoj je izdavačko tržište skoncentrisano u rukama manjeg broja ljudi nego u Italiji”. U momentu prodaje i udruživanja sa magnatima iz kuće Mondadori, kojom upravlja porodica Berluskoni, Eko izjavljuje: ,,Ja nisam za prodaju”, napušta Bompiani i sa dijelom saradnika osniva izdavačku kuću, koja objavljuje naredne nedjelje njegov novi roman. Riječ je o antologiji eseja u kojima se bavi i odnosima različitih generacija.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo