KULTURA
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2015. GODINE: Art gerila bolja od institucija

Naši sagovornici smatraju da je ovu godinu obilježio uspjeh crnogorskih mladih filmskih stvaralaca, Crnogorsko narodno pozorište bez premijere u novoj sezoni i bez čelnih ljudi, izbor hrvatskog filma za kandidata za Oskara, festivali, jubileji, sajmovi, koncerti, izložbe, promocije knjiga…
ANA VUKOTIĆ,REDITELJKA I DIREKTORICA FIAT-A: Manifestacija od posebnog značaja
Jubilarni FIAT 2015 – 30 godina od osnivanja opravdao je status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sa 50 održanih programa za 12 dana trajanja i respektabilnim brojem jednih od najznačajnijih evropskih reditelja – Mađelija, Urbana, Projkovskog, Brezovca, Žoldaka i drugih, te gostovanjem predstava iz Francuske, Estonije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Austrije, Gruzije, FIAT je postao najznačajniji događaj u crnogorskoj kulturi u protekloj godini. Pod uredništvom Vladimira Đurišića ove godine književni program FIAT-a je svojim vrhunskim kvalitetom, inovativnim pristupom i masovnim odzivom postao festival u festivalu. Elektra u režiji Andrija Žoldaka u napuštenoj hali fabrike Radoje Dakić najveći je pozorišni događaj ove sezone. Nedopustivo je da najznačajnija institucija kulture u našoj zemlji – Crnogorsko narodno pozorište deset mjeseci ne pravi predstave i da je već duže u veoma zapuštenom stanju u umjetničkom, programskom i repertoarskom smislu.
NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Mladi crnogorski autori
Kulturni događaj – međunarodni uspjesi filmova mladih crnogorskih reditelja, diplomaca cetinjskog FDU – Senad Šahmanović (film UMIR KRVI, pobjednik niza relevantnih međunarodnih festivala), Dušan Kasalica (film BISERNA OBALA, pobjednik Sarajevo film festivala), Ivan Salatić (selekcija Venecija film festivala) i Gojko Berkuljan koji je u sopstvenoj organizaciji snimio cjelovečernji igrani film ISKRA – koji je sad u postprodukciji. Jedno veliko bravo za njih! Promašaj – čini mi se da su se neke institucije kulture baš umorile i da je gerila uradila više od institucija.
VJERA NIKOLIĆ, UMJETNICA: Vanredna situacija u CNP-u
Kulturni događaj ove, a bogomi i više godina unatrag svakako je FIAT 2015, jer ni u Podgorici, ni u Crnoj Gori, još nijesam prisustvovala kompletnijem, kvalitetnijem i multimedijalnijem događaju. Svakako bih ovom ,,prazničnom” osjećaju dodala i veliko zadovoljstvo i podršku odluci Ministarstva kulture da ovaj festival proglasi festivalom od velikog značaja za kulturu Crne Gore, te da se FIAT institucionalizuje. Kao ne-kulturni događaj godine svakako bih prokomentarisala činjenicu da moguće da ta CNP tri mjeseca nema upravnika te da situaciju možemo slobodno proglasiti vanrednom. Tome bih svakako dodala i nemili, bolje reći mistični (primjereniji nekoj SF priči nego realnosti), događaj nestanka bakarnog krova sa zgrade te institucije.
ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Novi sajam knjiga
Događaj godine je organizovanje novog sajma knjiga. Međunarodni sajam knjiga postoji deset godina, i neko se dosjeti da napravi Internacionalni sajam knjiga, što je dokaz megalomanije, apsurda, čak i šizofrenije. Kultura je svedena na samodovoljnost nekoliko ljudi koji će vas ubjeđivati da „Evropa bruji o crnogorskoj kulturi”. Natapirana ekipa iz institucija nema pojma ni o osnovnom značenju riječi kultura, a da ne govorimo o tome da uopšte imaju pojma što kultura znači danas u Evropi i svijetu. U Crnoj Gori bitna je poza, kultura je samo rubrika u novinama, između politike i umrlica. Ništa više. Momci iz Kotora i ekipa okupljena oko Sea Rock festivala ne zaslužuje medalju, jer kulturni pregaoci nisu dostojni da im je uopšte uruče. Svaki Sea Rock fest je događaj godine, a program koji spremaju u Kotoru za Novu godinu može da posluži da se posrami i glavni grad Crne Gore, i Ministarstvo kulture, kao i svi ljudi koji se bave kulturom. Bravo za ekipu iz Kotora!
SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC BUDO TOMOVIĆ: Semper iuvenis
Promašaj – CNP nema nijednu premijeru već skoro godinu, nema direktora kuće već nekoliko mjeseci. Najdogađaj u 2015. je KIC-ovih 50 godina, objavljivanje monografije Semper iuvenis, dodjela jubilarnih nagrada tim povodom: Slobodanu Milatoviću, Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Šukriji Žutom Serhatliću, Maji Popović, posthumno Džoniju Hodžiću, i to da smo za rođendanski poklon dobili kompoziciju za violinu Semper iuvenis mr Bobane Dabović, mlade podgoričke kompozitorke. Oko 300 naših programa pratilo je oko 35 hiljada posjetilaca u 2015. Ako tome dodamo programe Gradskog pozorišta, kao i posjetioce DODEST-ove škole glume, Dramskog studija KIC-a, kurseva folklornog ansambla Budo Tomović, hora Zvjezdice, Američkog ugla, dolazimo do broja od sto hiljada ljudi koji su u toku 2015. bili dio KIC-kreativne energije. Malo li je!?
JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA: Spahićev Masalai
Od svih prošlogodišnjih događaja, mislim da je pomena najvrjedniji Masalai, roman Ognjena Spahića. To djelo prevazilazi lokalne domete i okvire i zbog toga jeste umjetnost. Ostale događaje ne bih selektovala, jer me nisu privukli niti konceptom, niti sadržajem… možda je do mene, a možda i do očajnog stanja u kome se kutura i umjetnost nalaze. A opet, mislim da loša umjetnost samo traži opravdanja u lošoj kulturi kojom je okružena. Dobra, rasna umjetnost ne poznaje okruženja. Ona nema veze sa ,,svjetskom ekonomskom krizom” i ,,nerazumijevanjem nadležnih”. To su izgovori za lijenost ili nesposobnost.
ANA VUČKOVIĆ, GLUMICA: Nagrade u prave ruke
Lijepi događaji – to što su kvalitetni i posvećeni glumci dobili nagrade – poput Varje Đukić i Nade Vukčević, uspješna festivalska godina, posebno FIAT i predstava Elektra; otvoreno je Nikšićko pozorište; najbolji crnogorski pisac Ljubomir Đurković je dobio Trinaestojulsku nagradu. Drago mi je i što je zaživio crnogorski film, a mladi reditelji dobili priliku za ostvarenje svojih projekata. Promašaji: repertoar novootvorenog Nikšićkog pozorišta, nedovoljan broj predstava na repertoaru Zetskog doma, CNP mjesecima bez direktora, micanje se repertoara predstava, koje pune pozorište. Vjerujem u pozoriste!
DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Veliki rad umjetnika
Događaj godine: uspješno internacionalno prezentovanje naših umjetnika. Svi znamo koliko je stanje u kulturi komplikovano i teško. Ne postoji uređen sistem, ozbiljna finansijska podrška, infrastruktura i ljudi koji bi mogli da učestvuju u svakoj fazi produkcije filma, a onda izostaje i ozbiljna promocija. Ipak su naši filmovi u protekloj godini učestvovali na najznačajnijim festivalima i dobijali nagrade. Ovo ne bi smjelo da postane alibi i da se misli da je sve super čim filmovi putuju i dobijaju priznanja. Iza svega toga stoji veliki rad umjetnika. Našoj kulturi je neophodna promjena prioriteta i jasna strategija. Promašaj godine bi bila još jedna godina u kojoj se sve što sam gore naveo nije sprovelo u praksi. Kultura se svodi na provincijalno djelovanje gdje su svima puna usta hvaljenja o sebi i uspjesima a galerije, pozorišta, bioskopi i muzeji su nam prazni. Kratkoročni, lični interesi usporavaju, a često i poništavaju bilo koji napor da se naš rad podigne na otvorenu platformu koja komunicira sa regionom i šire. Poražavajuće je koliko su umjetnici spremni da svoj rad kompezuju sa prividnom sigurnošću institucija.
SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Jubileji
Sagledavanje prethodne godine kroz dešavanja, događaje ili pak incidente ne daje mi mogućnost jasnog odvajanja pozitivnog ili negativnog. Godina koja je u znaku globalnog prisilnog raseljavanja… saosjećanja sa milionom ljudi koji su prešli Mediteran kao i sa onima koji to nijesu uspjeli… svjesnost o konfliktima u Siriji i u drugim djelovima svijeta… teroristički napadi i fobija koje su isti nametnuli… naša – ljudska otvorenost da to prihvatimo kako treba i onda… žice na granicama… Ovom i ovakvom sagledavanju postavljam u istu ravan jubileje koji su obilježili (ili su trebali?) godinu na ovim našim prostorima: 70 godina KUD-a Stanko Dragojević i 135 godina od prvog pjevačkog društva u Podgorici; 50 godina KIC-a Budo Tomović; 40 godina DODEST-a; 35 godina Muzičke akademije; 35 godina festivala FIAT; 30 godina dječijeg hora Zvjezdice; 20 godina Internacionalnog TV festivala u Baru; 20 godina HAPS-a; 10 godina knjižare Karver… 140 godina Crvenog krsta Crne Gore … 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore… i bilo ih je još… Iako brojevi ne lažu (?), pitam se, da li smo svojim angažmanom i angažmanom odgovornih, zaslužno dobili iste…
Vuk Perović, filmski kritičar: Crnogorski predstavnik za Oskara
Pozitivno: Dvorišta u zvaničnoj konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala, Biserna obala dobila Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a Umir krvi pobijedio na festivalima u Drami i Banjaluci. Reditelji Ivan Salatić, Dušan Kasalica i Senad Šahmanović postigli su uspjeh kojima bi se ponosile i mnogo jače i stabilnije kinematografije od crnogorske. Tri mlada autora su pokazala da mogu, a vidjećemo kako će to prepoznati crnogorsko društvo. Negativno: način na koji smo dobili crnogorskog predstavnika za Najbolji strani film na predstojećoj ceremoniji Oskara. Nije u pitanju film, već način na koji je to urađeno. Film koji nije uspio da prođe kao kandidat u jednoj državi, na brzinu, netransparentno, postao je naš.
LENA STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Serijal Božićni ustanak
Najvažniji događaj: početak snimanja serije Božićni ustanak. Bilo je krajnje vrijeme da se ovom „skrajnutom” djelu naše istorije posveti pomna pažnja. Oduševio me ovogodišnji salon Petar Lubarda na Cetinju, selektorka Žana Filipović fantastično je uradila svoj posao. Velika je stvar što je knjiga Zuvdije Hodžića Neko zove priređena na Brajevom pismu. Sada već tradicionalni festivali poput filmskog Underhilla i književnog Odakle zovem, potvrđuju i ove godine: ono, što nije pošlo za rukom našim đedovima 1918. godine, uspelo je ovoj generaciji, izborili smo se da ne budemo ničija kulturna provincija. I pozorišna publika i dramski umjetnici su nezadovoljni jer nam teatar ulazi u deseti mjesec bez premijere.
PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC:Sposobni ljudi
Bojazni nema, Crna Gora je puna sposobnih ljudi. Posebno bih izdvojio KC PUNKT, svaka čast, muški su izgurali njihovu priču, i samo neka gaze; zatim FIAT. Ove godine su imali daleko najbolji repertoar, a u nepunih mjesec dana više dobrih komada nego u cijeloj Crnoj Gori za godinu dana. Generalan je problem Balkana, ne samo Crne Gore, ovaj novopečeni kič. Taman smo mislili da nema više zla i ravnodušnosti, kad ono više nego ikad.
Priredio: M. MINIĆ
Komentari
KULTURA
Građenje uz divlje kruške i pitome ljude

O knjizi Andrije Markuša arhitekte, arhitektonsklog kritičara, neumornog borca protiv naših ,,vjetrenjača”, autora svjesnog da su arhitektura i prostor svuda oko nas i da se nijedna radnja niti istorijski događaj ne mogu desiti izvan njih
Andrija Markuš, autor knjige Građenje uz divlje kruške i pitome ljude, koja je pred nama, ostvareni je arhitekta, arhitektonski kritičar i pisac koji, već duže vrijeme unosi dinamiku u profesinalni i ukupni intelektualni prostor naše države i regiona. Ne samo knjigama već i argumentovanim medijskim istupima na teme vezane za arhitektonsku scenu. Sve što piše i radi čini to na nekonvencionalan način. Izgradio je sopstveni stil pa je njegov opus teško svrstati u neki žanr ali se zadovoljstvo nakon pročitanog ne može osporiti. Svjestan je da su arhitektura i prostor svuda oko nas i nijedna radnja niti istorijski događaj se ne mogu desiti izvan njih. Taj uticaj je i povratan pa nam arhitektonska djela i gradovi prenose jasne poruke koje kolega Markuš uočava i na bujan način definiše kroz svoja djela pa i u djelu o kojem je ovdje riječ.
Radi stvaranja šire slike, kolega Andrija njeguje holistički pristup prema svim obrađivanim temama. Nudi sadržaj protkan humorom, satirom, karikaturom ili aforizmom čime vješto stvara izvanredne prečice do istine koju želi da saopšti. To radi, mislim, znajući da se uz osmijeh gorčina lakše prihvati. Ove činjenice ukazuju na intelektualca širokog spektra percipiranja stvarnosti a posebno odlikuje na suptilnim percipiranjem prostora i vremena u kome se produkuje arhitektura kao vrhunac materijalnog stvaralaštva čovjeka.
Nego, u zabludi je onaj ko bi ustvrdio kroz čitanje većine njegovih knjiga i eseja, da uvaženi kolega Markuš ,,puca sačmaricom” istovremeno na razne teme. Nakon promišljenog sagledavanja pročitanog ostaje utisak da je svako ispaljeno zrno sačme pogodilo po jednu metu čijim se slaganjem, kao Lego kockicama, formira kompleksna cjelina koju nam želi saopštiti. Kolega Markuš odstupa od svog stila samo onda kada želi da napravi faktografski potpune i kritički precizne opservacije, kao što je to uradio sa antologijskom knjigom 50 NEIMARA CRNE GORE. Bez nje se ne može napisati nijedan osvrt na arhitekturu XX vijeka u našoj zemlji. Neumoran je borac pri odbrani priznatih djela svojih kolega, uvijek na prvoj liniji fronta koji traje već decenijama. Ne ustručava se da vinovnicima nepočinstava direktno saspe istinu u oči li uši a da im uvijek sačuva dostojanstvo. Takav je kada se obraća pojedincu, bilo ,,oči u oči” ili kada piše. Bitke koje vodi, svjestan je on toga, često su bezuspješne zbog svih okolnosti ali on u nove ulazi uvijek svjež i pun optimizma. Takav utisak je nezaobilazan i kada se naiđe na kolaž tema u knjizi Građenje uz divlje kruške i pitome ljude. Kao arhitekta, usuđujem se javno da promišljam samo o temama koje se tiču arhitekture u ovoj knjizi. U početku, možda, zbunjujući naslov polako se profiliše u jasnu predstavu koja na kraju navodi da se zapitamo: da li je epitete, vezane za kruške i ljude, trebalo međusobno zamijeniti kada je u pitanju današnji duh graditelja koji ne samo da rijetko stvara nove arhitektonske vrijednosti već devastira i postojeće. Autor nas, kroz svoje opise osvježava i lijepim temama pa počinje sa Olgivanom, unukom Marka Miljanova, i suprugom poznatog svjetskog arhitekte Frenk Lojd Rajta. Ne samo ovom knjigom, kao niko do sada od kolega i koleginica, odužio se borbom za očuvanje arhitektonska djela, arhitektima: Iliji Šćepanoviću, Milanu Popoviću, Pavlu Popoviću, Svetlani-Kani Radević, Miodragu Bevenji, Vasiliju-Tupi Vukotiću, Mišku Dmitroviću, Đorđiju Minjeviću, Bogdanu Nestoroviću, Aleksandru Đokiću, Mileti Bojoviću i drugim.
Sa istim žarom kolega Markuš, u ovoj knjizi, prikazuje svoj inovativni projekat crkve Pokajnice u Beogradu i poetski oslikava Staru džamiju u Plavu gdje vještim okom primjećuje sve ljepote drvene arhitekture tog podneblja. Pravi esej priredio je i kada su u pitanju Tre sorele u Prčanju, originalne građevine u mediteranskom stilu.
Svježinu duha Markuš pokazuje i kada mučnu temu svoje ,,borbe sa vjetrenjačama” garnira sa izvanrednom opservacijom Gugenhajm muzeja u Bilbau, arhitekte Franka Gerija, čime pokazuje otpornost na vrijeme i permanentnu otvorenost za savremene arhitektonske događaje.
Tu je i vješto upakovano pitanje: gdje je svijet a gdje smo mi kada je arhitektura u pitanju? I ne samo arhitektura.
Prof.dr Rifat ALIHODŽIĆ
Komentari
KULTURA
Knjiga Tomasa Braja u izdanju Fondacije Fridrih Nauman: Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi – primjeri Hrvatske, Srbije i drugih

Medijska slika Zapadnog Balkana – njemački pogled
Dugogodišnji njemački dopisnik sa prostora bivše Jugoslavije i predavač na nekoliko njemačkih univerziteta Tomas Braj je objavio udžbenik o kvalitetu novinarstva u jugoistočnoj Evropi sa korisnim praktičnim vježbama i savjetima kako da se poboljša kvalitet izvještavanja na Balkanu.
Današnje novinarstvo karakteriše ozbiljan pad štampanih izdanja i tzv. prelazak ili potenciranje „online izdanja“. Kao i u Evropi, na Balkanu se tiraž za manje od decenije prepolovio, naročito u Hrvatskoj i Srbiji, dok je istovremeno došlo do velike koncentracije tržišta u kome mali broj vlasnika povećava udio i uticaj na medijskim tržištima. Prema istraživanju IPSOS-a četiri najveća vlasnika medija u Srbiji su 2017. god. pokrivala 70 odsto čitateljstva. Državne Večernje novosti (koje su 2019. dobile novog vlasnika bliskog vlasti) i Politika su pokrivali 21 odsto čitalaštva dok je isto toliki procenat pokrivalo njemačko-švajscarsko preduzeće Axel Springer Media sa dnevnim Blicom i nedjeljnim NIN-om. Agresivno režimski i žuti Informer je držao primarnu pažnju skoro 20 odsto auditorijuma dok je grupa sa takođe prorežimskim Kurirom i žutim Alo i Srpskim telegrafom na četvrtom mjestu. Međutim, i pored velike prevlasti medija pod kontrolom i uticajem beogradskih vlasti, po istraživanju iz 2019, samo 15 odsto građana Srbije smatra dnevne novine pouzdanim izvorom informacija. Nekadašnji dugogodišnji direktor Večernjih novosti i poznati beogradski publicista Manojlo Vukotić je u jednom intervjuu objasnio da je pad tiraža i povjerenja u novine povezan sa puno nekompetentnih urednika i neostvarenih novinara koje je na čelo medija dovela vlast ili vladajuće stranke čime se proizvodi „sluganstvo i nekreativnost“. Stoga sve takve dnevne novine posežu za istim sagovornicima i izvorima čime same gube svoj identitet. Vukotić navodi primjer tri prorežimske dnevne novine koje su istog dana objavile iste naslove jer su glavni urednici i izdavači mislili da će se to svidjeti vlasti. Drugi primjer je kada tri dnevna lista istog dana objave intervju sa istim ministrom. Stanje u srbijanskim medijima dodatno objašnjava direktor nedeljnika Vreme Stevan Ristić koji upozorava da bi tiraž dodatno opao ako bi dnevni tisak „samo tri dana zaredom imao normalne naslove“. Naime, novine moraju isticati senzacionalne i često izmišljene i neuvjerljive vijesti „jer ljudi očekuju tu dozu slatke doze i adrenalina svakog dana“. Ristić se žali da „u Srbiji 30 odsto ljudi samo pogleda fotografiju i naslov dok tekst uopšte ne pročitaju“ i da se „ponašaju kao navijači koji ne prate novosti da bi se informisali već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“. Stoga se i dešava da je u dnevnim novinama sa najvećim tiražom dokazano 350 laži na naslovnicama. Situacija sa televizijom je slična. Sveprisutni i svemoćni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je stalni gost na svim kanalima. Samo 2020. godine Vučić je nastupio 45 puta u posebnim emisijama televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju. Takođe, statistički gledano, srpski predsjednik se pojavljuje na televiziji više nego svi njegovi ministri zajedno. Prostor koji opozicija dobija na javnim emiterima su mrvice u odnosu na vlast, dok su državni novinari i urednici nosioci patriotizma i domoljublja. Bivša glavna urednica Politike (inače najstarije dnevne novine na Balkanu) Ljiljana Smajlović je sama opisala kako vidi medijsku scenu. „Srbiji su potrebne snažne nacionalne novine koje štite nacionalne i državne interese“ i u kojima „ima prostora za ultramodernu odbranu srpstva“. Mediji i novinari koji se ne slažu sa državnim narativom su „strani agenti“, „neprijatelji Srbije i lažljivci“ itd.
Tomas Braj dalje navodi primjere koji pokazuju da slike medijskog poltronstva nisu samo vezane za Srbiju. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su se zadnjih godina profilirali u negativnom odnosu prema njima kritičnim medijima. Na pitanje novinara javnog servisa HRT koje nije tepalo i godilo proruskom predsjedniku, Milanović je odgovorio da je HRT-ov „politički program sramota i na nivou Sovjetskog Saveza“, da „većina građana misli tako“ te se upitao, nakon konstatacije da je HRT „korumpirana televizija“, ko određuje urednike i dopušta im „da nekažnjeno lažu i varaju ljude“. Premijer Plenković takođe izbjegava kritična pitanja i umjesto odgovora voli javno poručivati novinarima kakvi naslovi trebaju da idu „radi zdravlja hrvatskog društva“. Kao i u susjednoj Srbiji, za sve probleme u Hrvatskoj su krivi novinari. Televizija N1 je posebno bila na tapetu jer je njen novinar sa pitanjem, kako Plenković kaže, „dopustio sitni bezobrazluk ali više neće“. Poslanik Evropskog parlamenta iz hrvatske opozicije Fred Matić se javno požalio da su novinari i mediji u Hrvatskoj „izloženi nevjerovatnom pristisku moćnika“. Braj navodi da je situacija isto slična u susjednoj Bosni i Hercegoviniu u oblastima sa hrvatskom većinom gdje se u informativnom programu potenciraju slične stvari sa kojima se možemo susresti u geografski i kulturološki sličnoj DPS-ovskoj Crnoj Gori. Naime, u režimskim medijima primat imaju crna hronika, zabava, promocija lokalnih despota i sport. Hrvatski narodni sabor BiH, kao krovna organizacija svih stranaka sa hrvatskim predznakom, ima primat u medijima jer se bori „protiv potiskivanja Hrvata iz političkog života BiH“. Osim navedenog mediji vole naglašavati zločine i nepravde koji su u zadnjem ratu počinjeni protiv Hrvata uz obaveznu glorifikaciju šefa bosanskog HDZ-a i bivšeg člana predsjedništva Dragana Čovića. Tako je među udarnim vijestima 1. septembra 2021. osvanulo da je Čović proslavio 65. rođendan dok je na Facebook stranici hrvatske RTV Herceg-Bosna osvanula fotografija HDZ-ovog vođe Čovića na planinskom vrhu uz komentar uredništva – „ponosni smo što naš predsjednik voli prirodu i društvo“. Tik uz njegovu objavljena je i fotografija mišićavog ruskog diktatora Vladimira Putina koji go do pasa jaše konja i još jedna fotografija Josipa Broza Tita iz lova.
Braj na kraju sumira visok nivo političke nepismenosti i medijske komptetencije među mladim Hrvatima i Srbima gdje veliki broj ispitanika na anketama ne zna osnovne pojmove politike ili odgovore na osnovno pitanje – šta je to Ustav. Kod znatnog dijela balkanske omladine preovladava interesovanje za rijaliti emisijama, novostima iz svijeta poznatih, pogotovo iz domena turbo folk muzike i drugim temama žute štampe.
Mnogi u Evropskoj uniji smatraju novinarstvo kao „četvrti stub“ društva uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koji ima važnu ulogu u podjeli vlasti kao demokratskog načela. Njemački umjetnik Rajnhard Vicorek je medije prikazao kao jednu od četiri noge na stolici, koja, ako se presiječe, može dovesti do gubljenja ravnoteže dobro funkcionirajuće demokratije. Stoga mediji imaju odlučujuću ulogu u održavanju vitalnosti tog načela. Bivši njemački političar i poslanik Bundestaga Adolf Arndt je zapisao 50-ih godina da u „velikim industrijskim društvima nema demokratije bez medija jer bez njih nedostaje širina i intenzitet komunikacije kojom se uspostavlja demokratija“. Sadašnji savezni predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer je u jednom govoru istakao da su za „demokratiju potrebni informirani građani i građanke, zato što svijet postaje sve složeniji a procesi u njemu zahtijevaju klasifikaciju“.
Cilj Brajovog diskursa je da obični građani shvate mehanizme medijske scene i iz toga izvedu zaključke za svoje procjene. Tim prije, smatra Tomas Braj, što danas političari i zabavljači ne trebaju „klasične medije i konferencije za novinare kako bi doprli do svoje publike“, već to čine direktno putem društvenih mreža. Međutim, „mediji i novinari ipak nisu izgubili ulogu tumača složenih sadržaja“ i da je to na čemu trebaju raditi balkanski mediji.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
KULTURA
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2022.: Individualni iskoraci i partijskim kadrovima okovana kultura

Crnogorski umjetnici govore po čemu dobrom i lošem će se u kulturi pamtiti ova godina
TANJA MARKUŠ, UMJETNICA
Entuzijazam nezavisne scene
Imajući u vidu uslove u kojima kultura nastaje u Crnoj Gori, treba da se radujemo kad talentovani ljudi uopšte uspiju da predstave svoj rad javnosti. To posebno važi za nezavisnu scenu koja opstaje jedino zbog entuzijazma svojih aktera. U nju spadaju i Rokumentarni dani, na kojima smo ove godine gledali filmove o muzici kao faktoru društvenih promjena i slušali zanimljive diskusije na temu antiratnog aktivizma, umjetnosti i feminizma.
I pored upitnih skulpturalnih formacija koje su osvitale u javnom prostoru, zlatnu malinu definitivno osvaja igra prestola koja se rasplamsala između Centra savremene umjetnosti i Ministarstva kulture.
BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA
Vojnici pjevaju bluz
Iza izložbe Vojnici pjevaju (flomaster) bluz (Ljiljana Karadžić, Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje, 10. novembar – 31. decembar 2022), stajala je čista i jasna namjera kustoskinje da dostojno predstavi opus umjetnika Novice Kovača (Nikšić, 1980 – Kotor, 2021) – uz dosta znalački kalibriranog sentimenta. Crteži pod zajedničkim (pod)naslovom Ljubav, kao zasebna cjelina u okviru postavke, prizori su iz svakodnevnog života umjetnikove porodice – a ujedno su i krajnje nepretenciozno, ali i neposredno i vrlo sugestivno ukazivanje na činjenicu da je ljubav – ovoga puta u svjetlu apsolutne privrženosti porodici – zapravo jedini realni imperativ u ovim anksioznim vremenima.
S druge strane imamo činjenicu da se u potonje vrijeme ne ulažu adekvatni napori da se crnogorska kulturna scena – uz pretpostavku da (ipak) postoji – aktivno odredi i prema sebi i prema ključnim značajkama vremena sadašnjeg – koliko god to bilo bolno i mučno.
NATALIJA VUJOŠEVIĆ, UMJETNICA
Privatizacija kulture
Promašaj u kulturi je definitivna spoznaja da se višedecenijski princip privatizacije kulture, te tretmana iste kao terena za realizaciju ličnih interesa nasuprot opšetem dobru i javnom interesu nesmetano nastavlja i sa novom garniturom. Ono što je promašaj u promašaju godine je i spoznaja da je ovo višedecenijsko Oro koje pleše kompletna crnogorska „kultura” rezultiralo efektom „spržene zemlje”, te da se davimo u provincijalnom mulju koji multiplicira proizvoljnosti i samodovoljnosti, koji u potpunosti onemogućava ozbiljno bavljenje kulturom, i više nije u kapacitetu da ozbiljan rad prepozna.
Događaj godine i dalje su pojedinci koji svojim radom i djelovanjem dokazuju da postoji i drugačija kultura, ona za koju nije moguće „uhvatiti vezu”, i koja govori jezik kulture razumljiv i van prostora ovog vakuuma, jedina stvarna i opipljiva, i jedina koja će zaista opstati.
MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Podobnici bez vizije
Od događaja koje bih pohvalio izdvajam UNDERHILL, međunarodni festival dokumentarnog filma u Podgorici, jer je, kao i uvijek, uvrstio aktuelne i važne naslove, nagrađivanih. Prisutni su bili brojni gosti iz regiona. Takođe, zbog programa U fokusu, sa odličnim panel razgovorima, novim programom kratkog dokumentarnog filma, zbog edukativnih radionica… Kao i ideju nadnacionalne prezentacije kojom smo se predstavili na 59. Bijenalu u Veneciji u koju su uključena i djela kolekcije nesvrstanih i sve umjetnike, sa akcentom na djela Darka Vučkovića, kasnijeg dobitnika Grand prix 44. Crnogorskog likovnog salona 13. novembar za rad Meke forme.
Za kritiku bih rekao da je jako važno naglasiti da su „političke elite“ nastavile dobro poznatu utabanu praksu postavljanja partijskih podobnika koji su bez vizije, a skupa sa njima, nastavili da se ophode prema kulturi kao da je osvajački poduhvat, usko vezan za kratkročne ciljeve dal’ partija ili njihovnih izabranika, svejedno je. Time, oni trajno urušavaju i ono malo što je ostalo, i urušavaju sve što je u začetku. A da imaju svijesti o tome da je kultura doslovno SVE što ih okružuje i što je u njima, da znaju da uz najmanja ulaganja mogu da postignu najviše, da ima ko da ih edukuje, vrlo lako bi razumjeli da strategijskim, vizionarskim i transparentim ulaganjem u kulturu mogu još i da nadiđu sve podjele koje razaraju ovo društvo u temelju, a kamoli što drugo…
SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA
Odbrana Centra savremene umjetnosti
Kad željno iščekuješ smjenu Vesne Bratić i dobiješ Mašu Vlaović na mjestu ministrice kulture, to izgleda ovako. E, sad ću uz pomoć saradnika i premijera da transformišem Centar savremene umjetnosti CG u Muzej savremene umjetnosti. Kako? Lako, dekretom! Ona srećna, premijer Abazović oduševljen. Međutim, to ne ide baš tako. Proces je veoma dug i komplikovan, iziskuje ogroman trud, znanje i materijalna sredstva. Iza ove zamisli samo mogu stajati neznanje koje vrišti i želi da sprži sve pred sobom, ili jaka želja za rukovodećim mjestom, cijena je nebitna! Crnoj Gori nedostaju konzervatori, istoričari umjetnosti, arheolozi, etnolozi… i to nikoga ne brine?!
Najbolji događaj koji se desio ove godine u Crnoj Gori je taj što je struka odreagovala na sramni pokušaj uništavanja Centra savremene umjetnosti od strane ministrice sa saradnicima. Većina struke, zajedno sa civilnim sektorom se pobunila. U CCUCG se krenulo sa organizacijom panela, gdje struka svojim znanjem drži čas neznanju, prostakluku, bahatosti i promašenim političkim postavljenima.
MIRO ŠUKOVIĆ, SLIKAR
Transfer ljubavi
Izložba rano preminulog crtača Novice Kovača Vojnici pjevaju u Narodnom muzeju događaj je po kom ću pamtiti ovu godinu. Sjajan crtač, a osim njegovih upečatljivih vojnika, posebno dirljivi su crteži djece i supruge, poetske crtice njegove svakodnevnice, nazvani baš kako treba – Ljubav. Zato Novičin transfer ljubavi izdvajam kao ono najupečatljivije na ovogodišnjoj crnogorskoj kulturnoj sceni.
Skupštinski restoran, s druge strane, u kom za siću jedu oni koji kreiraju politike, pa i politike kulture, ubjedljivo je najveći kulturni promašaj. Ta „kultura“ nejednakosti, bahatosti i neosjetljivosti koja se ukorijenila.
SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA U OBLASTIMA URBANIZMA I ARHITEKTURE
Spomeničko nasilje i kič
Među najvažnijim kulturnim događajima zasigurno je bila predstava Pjer Paolo Pazolini režira strašni sud reditelja Zlatka Pakovića, čiju je generalnu probu u Dramskom studiju Prazan prostor šira publika mogla da vidi 21. oktobra ove godine, putem direktnog internet prenosa ovog doslovno underground izvođenja. Način na koji je uprava Glavnog grada pokušala da zabrani rad na ovoj predstavi i način na koji je predstava ipak izvedena govore mnogo o političkom trenutku u kom se nalazimo i o moći umjetničkog stvaralaštva i saradnje.
S druge strane, kao loše ali važno, izdvajam kontinuiranu nemogućnost razgovora o tome kako koristimo i uređujemo javne gradske prostore. U ovom slučaju, konkretno, mislim na skulpture i spomenike koji u našim gradovima niču, čini se, preko noći, bez ikakve umjetničke i kulturne vrijednosti koja bi ih preporučila za tako prominentno mjesto – ali i bez jasne procedure, bez javne debate iz koje bi proizišao dogovor o tome koja značenja upisujemo u javni prostor, zbog čega, i na koji način. A bez toga, dobijamo nasilje i kič.
SEAD ŠABOTIĆ, REDITELJ
Opasnost od zloupotrebe
Uvijek je nezahvalno govoriti šta je to što je obilježilo godinu koja je iza nas, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je to uvijek subjektivan pogled. Za mene, posebno drag momenat predstavlja to što su se moj prijatelj Goran Radojičić i drugar Krsto Giljen predstavili crnogorskoj publici zbirkama poezije nagrađenim na konkursima Nikšićkih književnih susreta odnosno Ratkovićevim večerima poezije. S druge strane za mene lično 2022. godinu obilježio je i Filmski festival u Herceg Novom, posebno dolazak Želimira Žilnika kome je dodijeljena Nagrada za životno djelo. Nedavno je u Nikšiću gostovao i Goran Petrović predstavljajući dva nova romana: Papir i Ikonostas, što je bila prava poslastica za nas koji volimo književnost.
Crnogorskoj kulturi na duže staze prijeti opasnost da bude zloupotrijebljena, opljačkana, pogrešno interpretirana, pripojena nekome ili nečemu i sl. Na nama koji stvaramo kulturu je da to i ne dozvolimo. Uslovno rečeno ono što je negativno, u smislu da je osiromašilo crnogorsku kulturu, sledstveno predstavlja odlazak Ljubomira Ljuba Đurkovića.
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Lijepi incidenti
Na razvalinama komesarske kulture koja je bila vrhunac DPS mišljenja u ovoj oblasti, svjedočimo novim i novim formama diletantizma i pogubljenosti… Raspomamljeni aktivisti kojima su svi drugi krivi za sopstvene budalaštine.
Da stvari budu još gore, nastavlja se velika i opasna klerikalizacija kulture. U svakom slučaju, prostor autentičnog iskaza marginalizovan je i bez suštinske podrške institucija.
Ali, uprkos svemu tome, uvijek iznova dešavaju se oni lijepi „incidenti”, koji čine da jednu godinu pamtite… Upravo sam pročitao tek objavljeni, izuzetni roman Planinski orao Aleksandra Bečanovića. Knjiga nevjerovatno ozbiljna, istovremeno i beskrajno šarmantna. Čeka vas mladi Hičkok, kakvog ne poznajete…
Pamtiću ovu godinu i po knjizi Miraša Martinovića Doba velikih poema. Dobar dio ove sjajne poezije poznat je čitaocima subotnjeg Arta. Istinski pjesnik u svom najboljem izdanju.
Vrlo je zanimljiva i knjiga poezije Milene Perović, a dokumentarno autobiografska knjiga profesora Miodraga Perovića o nastanku Monitora i Vijesti je kapitalno važna i potrebna knjiga.
Nastup na Bijenalu u Veneciji kreirao je jedan drugačiji pogled na Crnu Goru, i zato je dragocjen.
Leksikon likovnih umjetnika CANU je takođe podvig za pamćenje.
Za jednu godinu koja je donijela uglavnom diletantsku i neprincipijelnu politiku, kultura se i nije pokazala tako lošom…
Pripremio: P. NIKOLIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom