Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2015. GODINE: Art gerila bolja od institucija

Objavljeno prije

na

Naši sagovornici smatraju da je ovu godinu obilježio uspjeh crnogorskih mladih filmskih stvaralaca, Crnogorsko narodno pozorište bez premijere u novoj sezoni i bez čelnih ljudi, izbor hrvatskog filma za kandidata za Oskara, festivali, jubileji, sajmovi, koncerti, izložbe, promocije knjiga…

ANA VUKOTIĆ,REDITELJKA I DIREKTORICA FIAT-A: Manifestacija od posebnog značaja

Jubilarni FIAT 2015 – 30 godina od osnivanja opravdao je status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sa 50 održanih programa za 12 dana trajanja i respektabilnim brojem jednih od najznačajnijih evropskih reditelja – Mađelija, Urbana, Projkovskog, Brezovca, Žoldaka i drugih, te gostovanjem predstava iz Francuske, Estonije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Austrije, Gruzije, FIAT je postao najznačajniji događaj u crnogorskoj kulturi u protekloj godini. Pod uredništvom Vladimira Đurišića ove godine književni program FIAT-a je svojim vrhunskim kvalitetom, inovativnim pristupom i masovnim odzivom postao festival u festivalu. Elektra u režiji Andrija Žoldaka u napuštenoj hali fabrike Radoje Dakić najveći je pozorišni događaj ove sezone. Nedopustivo je da najznačajnija institucija kulture u našoj zemlji – Crnogorsko narodno pozorište deset mjeseci ne pravi predstave i da je već duže u veoma zapuštenom stanju u umjetničkom, programskom i repertoarskom smislu.

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Mladi crnogorski autori

Kulturni događaj – međunarodni uspjesi filmova mladih crnogorskih reditelja, diplomaca cetinjskog FDU – Senad Šahmanović (film UMIR KRVI, pobjednik niza relevantnih međunarodnih festivala), Dušan Kasalica (film BISERNA OBALA, pobjednik Sarajevo film festivala), Ivan Salatić (selekcija Venecija film festivala) i Gojko Berkuljan koji je u sopstvenoj organizaciji snimio cjelovečernji igrani film ISKRA – koji je sad u postprodukciji. Jedno veliko bravo za njih! Promašaj – čini mi se da su se neke institucije kulture baš umorile i da je gerila uradila više od institucija.

VJERA NIKOLIĆ, UMJETNICA: Vanredna situacija u CNP-u

Kulturni događaj ove, a bogomi i više godina unatrag svakako je FIAT 2015, jer ni u Podgorici, ni u Crnoj Gori, još nijesam prisustvovala kompletnijem, kvalitetnijem i multimedijalnijem događaju. Svakako bih ovom ,,prazničnom” osjećaju dodala i veliko zadovoljstvo i podršku odluci Ministarstva kulture da ovaj festival proglasi festivalom od velikog značaja za kulturu Crne Gore, te da se FIAT institucionalizuje. Kao ne-kulturni događaj godine svakako bih prokomentarisala činjenicu da moguće da ta CNP tri mjeseca nema upravnika te da situaciju možemo slobodno proglasiti vanrednom. Tome bih svakako dodala i nemili, bolje reći mistični (primjereniji nekoj SF priči nego realnosti), događaj nestanka bakarnog krova sa zgrade te institucije.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Novi sajam knjiga

Događaj godine je organizovanje novog sajma knjiga. Međunarodni sajam knjiga postoji deset godina, i neko se dosjeti da napravi Internacionalni sajam knjiga, što je dokaz megalomanije, apsurda, čak i šizofrenije. Kultura je svedena na samodovoljnost nekoliko ljudi koji će vas ubjeđivati da „Evropa bruji o crnogorskoj kulturi”. Natapirana ekipa iz institucija nema pojma ni o osnovnom značenju riječi kultura, a da ne govorimo o tome da uopšte imaju pojma što kultura znači danas u Evropi i svijetu. U Crnoj Gori bitna je poza, kultura je samo rubrika u novinama, između politike i umrlica. Ništa više. Momci iz Kotora i ekipa okupljena oko Sea Rock festivala ne zaslužuje medalju, jer kulturni pregaoci nisu dostojni da im je uopšte uruče. Svaki Sea Rock fest je događaj godine, a program koji spremaju u Kotoru za Novu godinu može da posluži da se posrami i glavni grad Crne Gore, i Ministarstvo kulture, kao i svi ljudi koji se bave kulturom. Bravo za ekipu iz Kotora!

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC BUDO TOMOVIĆ: Semper iuvenis

Promašaj – CNP nema nijednu premijeru već skoro godinu, nema direktora kuće već nekoliko mjeseci. Najdogađaj u 2015. je KIC-ovih 50 godina, objavljivanje monografije Semper iuvenis, dodjela jubilarnih nagrada tim povodom: Slobodanu Milatoviću, Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Šukriji Žutom Serhatliću, Maji Popović, posthumno Džoniju Hodžiću, i to da smo za rođendanski poklon dobili kompoziciju za violinu Semper iuvenis mr Bobane Dabović, mlade podgoričke kompozitorke. Oko 300 naših programa pratilo je oko 35 hiljada posjetilaca u 2015. Ako tome dodamo programe Gradskog pozorišta, kao i posjetioce DODEST-ove škole glume, Dramskog studija KIC-a, kurseva folklornog ansambla Budo Tomović, hora Zvjezdice, Američkog ugla, dolazimo do broja od sto hiljada ljudi koji su u toku 2015. bili dio KIC-kreativne energije. Malo li je!?

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA: Spahićev Masalai

Od svih prošlogodišnjih događaja, mislim da je pomena najvrjedniji Masalai, roman Ognjena Spahića. To djelo prevazilazi lokalne domete i okvire i zbog toga jeste umjetnost. Ostale događaje ne bih selektovala, jer me nisu privukli niti konceptom, niti sadržajem… možda je do mene, a možda i do očajnog stanja u kome se kutura i umjetnost nalaze. A opet, mislim da loša umjetnost samo traži opravdanja u lošoj kulturi kojom je okružena. Dobra, rasna umjetnost ne poznaje okruženja. Ona nema veze sa ,,svjetskom ekonomskom krizom” i ,,nerazumijevanjem nadležnih”. To su izgovori za lijenost ili nesposobnost.

ANA VUČKOVIĆ, GLUMICA: Nagrade u prave ruke

Lijepi događaji – to što su kvalitetni i posvećeni glumci dobili nagrade – poput Varje Đukić i Nade Vukčević, uspješna festivalska godina, posebno FIAT i predstava Elektra; otvoreno je Nikšićko pozorište; najbolji crnogorski pisac Ljubomir Đurković je dobio Trinaestojulsku nagradu. Drago mi je i što je zaživio crnogorski film, a mladi reditelji dobili priliku za ostvarenje svojih projekata. Promašaji: repertoar novootvorenog Nikšićkog pozorišta, nedovoljan broj predstava na repertoaru Zetskog doma, CNP mjesecima bez direktora, micanje se repertoara predstava, koje pune pozorište. Vjerujem u pozoriste!

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Veliki rad umjetnika

Događaj godine: uspješno internacionalno prezentovanje naših umjetnika. Svi znamo koliko je stanje u kulturi komplikovano i teško. Ne postoji uređen sistem, ozbiljna finansijska podrška, infrastruktura i ljudi koji bi mogli da učestvuju u svakoj fazi produkcije filma, a onda izostaje i ozbiljna promocija. Ipak su naši filmovi u protekloj godini učestvovali na najznačajnijim festivalima i dobijali nagrade. Ovo ne bi smjelo da postane alibi i da se misli da je sve super čim filmovi putuju i dobijaju priznanja. Iza svega toga stoji veliki rad umjetnika. Našoj kulturi je neophodna promjena prioriteta i jasna strategija. Promašaj godine bi bila još jedna godina u kojoj se sve što sam gore naveo nije sprovelo u praksi. Kultura se svodi na provincijalno djelovanje gdje su svima puna usta hvaljenja o sebi i uspjesima a galerije, pozorišta, bioskopi i muzeji su nam prazni. Kratkoročni, lični interesi usporavaju, a često i poništavaju bilo koji napor da se naš rad podigne na otvorenu platformu koja komunicira sa regionom i šire. Poražavajuće je koliko su umjetnici spremni da svoj rad kompezuju sa prividnom sigurnošću institucija.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Jubileji

Sagledavanje prethodne godine kroz dešavanja, događaje ili pak incidente ne daje mi mogućnost jasnog odvajanja pozitivnog ili negativnog. Godina koja je u znaku globalnog prisilnog raseljavanja… saosjećanja sa milionom ljudi koji su prešli Mediteran kao i sa onima koji to nijesu uspjeli… svjesnost o konfliktima u Siriji i u drugim djelovima svijeta… teroristički napadi i fobija koje su isti nametnuli… naša – ljudska otvorenost da to prihvatimo kako treba i onda… žice na granicama… Ovom i ovakvom sagledavanju postavljam u istu ravan jubileje koji su obilježili (ili su trebali?) godinu na ovim našim prostorima: 70 godina KUD-a Stanko Dragojević i 135 godina od prvog pjevačkog društva u Podgorici; 50 godina KIC-a Budo Tomović; 40 godina DODEST-a; 35 godina Muzičke akademije; 35 godina festivala FIAT; 30 godina dječijeg hora Zvjezdice; 20 godina Internacionalnog TV festivala u Baru; 20 godina HAPS-a; 10 godina knjižare Karver… 140 godina Crvenog krsta Crne Gore … 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore… i bilo ih je još… Iako brojevi ne lažu (?), pitam se, da li smo svojim angažmanom i angažmanom odgovornih, zaslužno dobili iste…

Vuk Perović, filmski kritičar: Crnogorski predstavnik za Oskara

Pozitivno: Dvorišta u zvaničnoj konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala, Biserna obala dobila Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a Umir krvi pobijedio na festivalima u Drami i Banjaluci. Reditelji Ivan Salatić, Dušan Kasalica i Senad Šahmanović postigli su uspjeh kojima bi se ponosile i mnogo jače i stabilnije kinematografije od crnogorske. Tri mlada autora su pokazala da mogu, a vidjećemo kako će to prepoznati crnogorsko društvo. Negativno: način na koji smo dobili crnogorskog predstavnika za Najbolji strani film na predstojećoj ceremoniji Oskara. Nije u pitanju film, već način na koji je to urađeno. Film koji nije uspio da prođe kao kandidat u jednoj državi, na brzinu, netransparentno, postao je naš.

LENA STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Serijal Božićni ustanak

Najvažniji događaj: početak snimanja serije Božićni ustanak. Bilo je krajnje vrijeme da se ovom „skrajnutom” djelu naše istorije posveti pomna pažnja. Oduševio me ovogodišnji salon Petar Lubarda na Cetinju, selektorka Žana Filipović fantastično je uradila svoj posao. Velika je stvar što je knjiga Zuvdije Hodžića Neko zove priređena na Brajevom pismu. Sada već tradicionalni festivali poput filmskog Underhilla i književnog Odakle zovem, potvrđuju i ove godine: ono, što nije pošlo za rukom našim đedovima 1918. godine, uspelo je ovoj generaciji, izborili smo se da ne budemo ničija kulturna provincija. I pozorišna publika i dramski umjetnici su nezadovoljni jer nam teatar ulazi u deseti mjesec bez premijere.

PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC:Sposobni ljudi

Bojazni nema, Crna Gora je puna sposobnih ljudi. Posebno bih izdvojio KC PUNKT, svaka čast, muški su izgurali njihovu priču, i samo neka gaze; zatim FIAT. Ove godine su imali daleko najbolji repertoar, a u nepunih mjesec dana više dobrih komada nego u cijeloj Crnoj Gori za godinu dana. Generalan je problem Balkana, ne samo Crne Gore, ovaj novopečeni kič. Taman smo mislili da nema više zla i ravnodušnosti, kad ono više nego ikad.

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo