Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2015. GODINE: Art gerila bolja od institucija

Objavljeno prije

na

Ana-Vukotic

Naši sagovornici smatraju da je ovu godinu obilježio uspjeh crnogorskih mladih filmskih stvaralaca, Crnogorsko narodno pozorište bez premijere u novoj sezoni i bez čelnih ljudi, izbor hrvatskog filma za kandidata za Oskara, festivali, jubileji, sajmovi, koncerti, izložbe, promocije knjiga…

ANA VUKOTIĆ,REDITELJKA I DIREKTORICA FIAT-A: Manifestacija od posebnog značaja

Jubilarni FIAT 2015 – 30 godina od osnivanja opravdao je status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sa 50 održanih programa za 12 dana trajanja i respektabilnim brojem jednih od najznačajnijih evropskih reditelja – Mađelija, Urbana, Projkovskog, Brezovca, Žoldaka i drugih, te gostovanjem predstava iz Francuske, Estonije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Austrije, Gruzije, FIAT je postao najznačajniji događaj u crnogorskoj kulturi u protekloj godini. Pod uredništvom Vladimira Đurišića ove godine književni program FIAT-a je svojim vrhunskim kvalitetom, inovativnim pristupom i masovnim odzivom postao festival u festivalu. Elektra u režiji Andrija Žoldaka u napuštenoj hali fabrike Radoje Dakić najveći je pozorišni događaj ove sezone. Nedopustivo je da najznačajnija institucija kulture u našoj zemlji – Crnogorsko narodno pozorište deset mjeseci ne pravi predstave i da je već duže u veoma zapuštenom stanju u umjetničkom, programskom i repertoarskom smislu.

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Mladi crnogorski autori

Kulturni događaj – međunarodni uspjesi filmova mladih crnogorskih reditelja, diplomaca cetinjskog FDU – Senad Šahmanović (film UMIR KRVI, pobjednik niza relevantnih međunarodnih festivala), Dušan Kasalica (film BISERNA OBALA, pobjednik Sarajevo film festivala), Ivan Salatić (selekcija Venecija film festivala) i Gojko Berkuljan koji je u sopstvenoj organizaciji snimio cjelovečernji igrani film ISKRA – koji je sad u postprodukciji. Jedno veliko bravo za njih! Promašaj – čini mi se da su se neke institucije kulture baš umorile i da je gerila uradila više od institucija.

VJERA NIKOLIĆ, UMJETNICA: Vanredna situacija u CNP-u

Kulturni događaj ove, a bogomi i više godina unatrag svakako je FIAT 2015, jer ni u Podgorici, ni u Crnoj Gori, još nijesam prisustvovala kompletnijem, kvalitetnijem i multimedijalnijem događaju. Svakako bih ovom ,,prazničnom” osjećaju dodala i veliko zadovoljstvo i podršku odluci Ministarstva kulture da ovaj festival proglasi festivalom od velikog značaja za kulturu Crne Gore, te da se FIAT institucionalizuje. Kao ne-kulturni događaj godine svakako bih prokomentarisala činjenicu da moguće da ta CNP tri mjeseca nema upravnika te da situaciju možemo slobodno proglasiti vanrednom. Tome bih svakako dodala i nemili, bolje reći mistični (primjereniji nekoj SF priči nego realnosti), događaj nestanka bakarnog krova sa zgrade te institucije.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Novi sajam knjiga

Događaj godine je organizovanje novog sajma knjiga. Međunarodni sajam knjiga postoji deset godina, i neko se dosjeti da napravi Internacionalni sajam knjiga, što je dokaz megalomanije, apsurda, čak i šizofrenije. Kultura je svedena na samodovoljnost nekoliko ljudi koji će vas ubjeđivati da „Evropa bruji o crnogorskoj kulturi”. Natapirana ekipa iz institucija nema pojma ni o osnovnom značenju riječi kultura, a da ne govorimo o tome da uopšte imaju pojma što kultura znači danas u Evropi i svijetu. U Crnoj Gori bitna je poza, kultura je samo rubrika u novinama, između politike i umrlica. Ništa više. Momci iz Kotora i ekipa okupljena oko Sea Rock festivala ne zaslužuje medalju, jer kulturni pregaoci nisu dostojni da im je uopšte uruče. Svaki Sea Rock fest je događaj godine, a program koji spremaju u Kotoru za Novu godinu može da posluži da se posrami i glavni grad Crne Gore, i Ministarstvo kulture, kao i svi ljudi koji se bave kulturom. Bravo za ekipu iz Kotora!

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC BUDO TOMOVIĆ: Semper iuvenis

Promašaj – CNP nema nijednu premijeru već skoro godinu, nema direktora kuće već nekoliko mjeseci. Najdogađaj u 2015. je KIC-ovih 50 godina, objavljivanje monografije Semper iuvenis, dodjela jubilarnih nagrada tim povodom: Slobodanu Milatoviću, Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Šukriji Žutom Serhatliću, Maji Popović, posthumno Džoniju Hodžiću, i to da smo za rođendanski poklon dobili kompoziciju za violinu Semper iuvenis mr Bobane Dabović, mlade podgoričke kompozitorke. Oko 300 naših programa pratilo je oko 35 hiljada posjetilaca u 2015. Ako tome dodamo programe Gradskog pozorišta, kao i posjetioce DODEST-ove škole glume, Dramskog studija KIC-a, kurseva folklornog ansambla Budo Tomović, hora Zvjezdice, Američkog ugla, dolazimo do broja od sto hiljada ljudi koji su u toku 2015. bili dio KIC-kreativne energije. Malo li je!?

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA: Spahićev Masalai

Od svih prošlogodišnjih događaja, mislim da je pomena najvrjedniji Masalai, roman Ognjena Spahića. To djelo prevazilazi lokalne domete i okvire i zbog toga jeste umjetnost. Ostale događaje ne bih selektovala, jer me nisu privukli niti konceptom, niti sadržajem… možda je do mene, a možda i do očajnog stanja u kome se kutura i umjetnost nalaze. A opet, mislim da loša umjetnost samo traži opravdanja u lošoj kulturi kojom je okružena. Dobra, rasna umjetnost ne poznaje okruženja. Ona nema veze sa ,,svjetskom ekonomskom krizom” i ,,nerazumijevanjem nadležnih”. To su izgovori za lijenost ili nesposobnost.

ANA VUČKOVIĆ, GLUMICA: Nagrade u prave ruke

Lijepi događaji – to što su kvalitetni i posvećeni glumci dobili nagrade – poput Varje Đukić i Nade Vukčević, uspješna festivalska godina, posebno FIAT i predstava Elektra; otvoreno je Nikšićko pozorište; najbolji crnogorski pisac Ljubomir Đurković je dobio Trinaestojulsku nagradu. Drago mi je i što je zaživio crnogorski film, a mladi reditelji dobili priliku za ostvarenje svojih projekata. Promašaji: repertoar novootvorenog Nikšićkog pozorišta, nedovoljan broj predstava na repertoaru Zetskog doma, CNP mjesecima bez direktora, micanje se repertoara predstava, koje pune pozorište. Vjerujem u pozoriste!

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Veliki rad umjetnika

Događaj godine: uspješno internacionalno prezentovanje naših umjetnika. Svi znamo koliko je stanje u kulturi komplikovano i teško. Ne postoji uređen sistem, ozbiljna finansijska podrška, infrastruktura i ljudi koji bi mogli da učestvuju u svakoj fazi produkcije filma, a onda izostaje i ozbiljna promocija. Ipak su naši filmovi u protekloj godini učestvovali na najznačajnijim festivalima i dobijali nagrade. Ovo ne bi smjelo da postane alibi i da se misli da je sve super čim filmovi putuju i dobijaju priznanja. Iza svega toga stoji veliki rad umjetnika. Našoj kulturi je neophodna promjena prioriteta i jasna strategija. Promašaj godine bi bila još jedna godina u kojoj se sve što sam gore naveo nije sprovelo u praksi. Kultura se svodi na provincijalno djelovanje gdje su svima puna usta hvaljenja o sebi i uspjesima a galerije, pozorišta, bioskopi i muzeji su nam prazni. Kratkoročni, lični interesi usporavaju, a često i poništavaju bilo koji napor da se naš rad podigne na otvorenu platformu koja komunicira sa regionom i šire. Poražavajuće je koliko su umjetnici spremni da svoj rad kompezuju sa prividnom sigurnošću institucija.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Jubileji

Sagledavanje prethodne godine kroz dešavanja, događaje ili pak incidente ne daje mi mogućnost jasnog odvajanja pozitivnog ili negativnog. Godina koja je u znaku globalnog prisilnog raseljavanja… saosjećanja sa milionom ljudi koji su prešli Mediteran kao i sa onima koji to nijesu uspjeli… svjesnost o konfliktima u Siriji i u drugim djelovima svijeta… teroristički napadi i fobija koje su isti nametnuli… naša – ljudska otvorenost da to prihvatimo kako treba i onda… žice na granicama… Ovom i ovakvom sagledavanju postavljam u istu ravan jubileje koji su obilježili (ili su trebali?) godinu na ovim našim prostorima: 70 godina KUD-a Stanko Dragojević i 135 godina od prvog pjevačkog društva u Podgorici; 50 godina KIC-a Budo Tomović; 40 godina DODEST-a; 35 godina Muzičke akademije; 35 godina festivala FIAT; 30 godina dječijeg hora Zvjezdice; 20 godina Internacionalnog TV festivala u Baru; 20 godina HAPS-a; 10 godina knjižare Karver… 140 godina Crvenog krsta Crne Gore … 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore… i bilo ih je još… Iako brojevi ne lažu (?), pitam se, da li smo svojim angažmanom i angažmanom odgovornih, zaslužno dobili iste…

Vuk Perović, filmski kritičar: Crnogorski predstavnik za Oskara

Pozitivno: Dvorišta u zvaničnoj konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala, Biserna obala dobila Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a Umir krvi pobijedio na festivalima u Drami i Banjaluci. Reditelji Ivan Salatić, Dušan Kasalica i Senad Šahmanović postigli su uspjeh kojima bi se ponosile i mnogo jače i stabilnije kinematografije od crnogorske. Tri mlada autora su pokazala da mogu, a vidjećemo kako će to prepoznati crnogorsko društvo. Negativno: način na koji smo dobili crnogorskog predstavnika za Najbolji strani film na predstojećoj ceremoniji Oskara. Nije u pitanju film, već način na koji je to urađeno. Film koji nije uspio da prođe kao kandidat u jednoj državi, na brzinu, netransparentno, postao je naš.

LENA STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Serijal Božićni ustanak

Najvažniji događaj: početak snimanja serije Božićni ustanak. Bilo je krajnje vrijeme da se ovom „skrajnutom” djelu naše istorije posveti pomna pažnja. Oduševio me ovogodišnji salon Petar Lubarda na Cetinju, selektorka Žana Filipović fantastično je uradila svoj posao. Velika je stvar što je knjiga Zuvdije Hodžića Neko zove priređena na Brajevom pismu. Sada već tradicionalni festivali poput filmskog Underhilla i književnog Odakle zovem, potvrđuju i ove godine: ono, što nije pošlo za rukom našim đedovima 1918. godine, uspelo je ovoj generaciji, izborili smo se da ne budemo ničija kulturna provincija. I pozorišna publika i dramski umjetnici su nezadovoljni jer nam teatar ulazi u deseti mjesec bez premijere.

PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC:Sposobni ljudi

Bojazni nema, Crna Gora je puna sposobnih ljudi. Posebno bih izdvojio KC PUNKT, svaka čast, muški su izgurali njihovu priču, i samo neka gaze; zatim FIAT. Ove godine su imali daleko najbolji repertoar, a u nepunih mjesec dana više dobrih komada nego u cijeloj Crnoj Gori za godinu dana. Generalan je problem Balkana, ne samo Crne Gore, ovaj novopečeni kič. Taman smo mislili da nema više zla i ravnodušnosti, kad ono više nego ikad.

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo