Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2015. GODINE: Art gerila bolja od institucija

Objavljeno prije

na

Naši sagovornici smatraju da je ovu godinu obilježio uspjeh crnogorskih mladih filmskih stvaralaca, Crnogorsko narodno pozorište bez premijere u novoj sezoni i bez čelnih ljudi, izbor hrvatskog filma za kandidata za Oskara, festivali, jubileji, sajmovi, koncerti, izložbe, promocije knjiga…

ANA VUKOTIĆ,REDITELJKA I DIREKTORICA FIAT-A: Manifestacija od posebnog značaja

Jubilarni FIAT 2015 – 30 godina od osnivanja opravdao je status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sa 50 održanih programa za 12 dana trajanja i respektabilnim brojem jednih od najznačajnijih evropskih reditelja – Mađelija, Urbana, Projkovskog, Brezovca, Žoldaka i drugih, te gostovanjem predstava iz Francuske, Estonije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Austrije, Gruzije, FIAT je postao najznačajniji događaj u crnogorskoj kulturi u protekloj godini. Pod uredništvom Vladimira Đurišića ove godine književni program FIAT-a je svojim vrhunskim kvalitetom, inovativnim pristupom i masovnim odzivom postao festival u festivalu. Elektra u režiji Andrija Žoldaka u napuštenoj hali fabrike Radoje Dakić najveći je pozorišni događaj ove sezone. Nedopustivo je da najznačajnija institucija kulture u našoj zemlji – Crnogorsko narodno pozorište deset mjeseci ne pravi predstave i da je već duže u veoma zapuštenom stanju u umjetničkom, programskom i repertoarskom smislu.

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Mladi crnogorski autori

Kulturni događaj – međunarodni uspjesi filmova mladih crnogorskih reditelja, diplomaca cetinjskog FDU – Senad Šahmanović (film UMIR KRVI, pobjednik niza relevantnih međunarodnih festivala), Dušan Kasalica (film BISERNA OBALA, pobjednik Sarajevo film festivala), Ivan Salatić (selekcija Venecija film festivala) i Gojko Berkuljan koji je u sopstvenoj organizaciji snimio cjelovečernji igrani film ISKRA – koji je sad u postprodukciji. Jedno veliko bravo za njih! Promašaj – čini mi se da su se neke institucije kulture baš umorile i da je gerila uradila više od institucija.

VJERA NIKOLIĆ, UMJETNICA: Vanredna situacija u CNP-u

Kulturni događaj ove, a bogomi i više godina unatrag svakako je FIAT 2015, jer ni u Podgorici, ni u Crnoj Gori, još nijesam prisustvovala kompletnijem, kvalitetnijem i multimedijalnijem događaju. Svakako bih ovom ,,prazničnom” osjećaju dodala i veliko zadovoljstvo i podršku odluci Ministarstva kulture da ovaj festival proglasi festivalom od velikog značaja za kulturu Crne Gore, te da se FIAT institucionalizuje. Kao ne-kulturni događaj godine svakako bih prokomentarisala činjenicu da moguće da ta CNP tri mjeseca nema upravnika te da situaciju možemo slobodno proglasiti vanrednom. Tome bih svakako dodala i nemili, bolje reći mistični (primjereniji nekoj SF priči nego realnosti), događaj nestanka bakarnog krova sa zgrade te institucije.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Novi sajam knjiga

Događaj godine je organizovanje novog sajma knjiga. Međunarodni sajam knjiga postoji deset godina, i neko se dosjeti da napravi Internacionalni sajam knjiga, što je dokaz megalomanije, apsurda, čak i šizofrenije. Kultura je svedena na samodovoljnost nekoliko ljudi koji će vas ubjeđivati da „Evropa bruji o crnogorskoj kulturi”. Natapirana ekipa iz institucija nema pojma ni o osnovnom značenju riječi kultura, a da ne govorimo o tome da uopšte imaju pojma što kultura znači danas u Evropi i svijetu. U Crnoj Gori bitna je poza, kultura je samo rubrika u novinama, između politike i umrlica. Ništa više. Momci iz Kotora i ekipa okupljena oko Sea Rock festivala ne zaslužuje medalju, jer kulturni pregaoci nisu dostojni da im je uopšte uruče. Svaki Sea Rock fest je događaj godine, a program koji spremaju u Kotoru za Novu godinu može da posluži da se posrami i glavni grad Crne Gore, i Ministarstvo kulture, kao i svi ljudi koji se bave kulturom. Bravo za ekipu iz Kotora!

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC BUDO TOMOVIĆ: Semper iuvenis

Promašaj – CNP nema nijednu premijeru već skoro godinu, nema direktora kuće već nekoliko mjeseci. Najdogađaj u 2015. je KIC-ovih 50 godina, objavljivanje monografije Semper iuvenis, dodjela jubilarnih nagrada tim povodom: Slobodanu Milatoviću, Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Šukriji Žutom Serhatliću, Maji Popović, posthumno Džoniju Hodžiću, i to da smo za rođendanski poklon dobili kompoziciju za violinu Semper iuvenis mr Bobane Dabović, mlade podgoričke kompozitorke. Oko 300 naših programa pratilo je oko 35 hiljada posjetilaca u 2015. Ako tome dodamo programe Gradskog pozorišta, kao i posjetioce DODEST-ove škole glume, Dramskog studija KIC-a, kurseva folklornog ansambla Budo Tomović, hora Zvjezdice, Američkog ugla, dolazimo do broja od sto hiljada ljudi koji su u toku 2015. bili dio KIC-kreativne energije. Malo li je!?

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA: Spahićev Masalai

Od svih prošlogodišnjih događaja, mislim da je pomena najvrjedniji Masalai, roman Ognjena Spahića. To djelo prevazilazi lokalne domete i okvire i zbog toga jeste umjetnost. Ostale događaje ne bih selektovala, jer me nisu privukli niti konceptom, niti sadržajem… možda je do mene, a možda i do očajnog stanja u kome se kutura i umjetnost nalaze. A opet, mislim da loša umjetnost samo traži opravdanja u lošoj kulturi kojom je okružena. Dobra, rasna umjetnost ne poznaje okruženja. Ona nema veze sa ,,svjetskom ekonomskom krizom” i ,,nerazumijevanjem nadležnih”. To su izgovori za lijenost ili nesposobnost.

ANA VUČKOVIĆ, GLUMICA: Nagrade u prave ruke

Lijepi događaji – to što su kvalitetni i posvećeni glumci dobili nagrade – poput Varje Đukić i Nade Vukčević, uspješna festivalska godina, posebno FIAT i predstava Elektra; otvoreno je Nikšićko pozorište; najbolji crnogorski pisac Ljubomir Đurković je dobio Trinaestojulsku nagradu. Drago mi je i što je zaživio crnogorski film, a mladi reditelji dobili priliku za ostvarenje svojih projekata. Promašaji: repertoar novootvorenog Nikšićkog pozorišta, nedovoljan broj predstava na repertoaru Zetskog doma, CNP mjesecima bez direktora, micanje se repertoara predstava, koje pune pozorište. Vjerujem u pozoriste!

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Veliki rad umjetnika

Događaj godine: uspješno internacionalno prezentovanje naših umjetnika. Svi znamo koliko je stanje u kulturi komplikovano i teško. Ne postoji uređen sistem, ozbiljna finansijska podrška, infrastruktura i ljudi koji bi mogli da učestvuju u svakoj fazi produkcije filma, a onda izostaje i ozbiljna promocija. Ipak su naši filmovi u protekloj godini učestvovali na najznačajnijim festivalima i dobijali nagrade. Ovo ne bi smjelo da postane alibi i da se misli da je sve super čim filmovi putuju i dobijaju priznanja. Iza svega toga stoji veliki rad umjetnika. Našoj kulturi je neophodna promjena prioriteta i jasna strategija. Promašaj godine bi bila još jedna godina u kojoj se sve što sam gore naveo nije sprovelo u praksi. Kultura se svodi na provincijalno djelovanje gdje su svima puna usta hvaljenja o sebi i uspjesima a galerije, pozorišta, bioskopi i muzeji su nam prazni. Kratkoročni, lični interesi usporavaju, a često i poništavaju bilo koji napor da se naš rad podigne na otvorenu platformu koja komunicira sa regionom i šire. Poražavajuće je koliko su umjetnici spremni da svoj rad kompezuju sa prividnom sigurnošću institucija.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Jubileji

Sagledavanje prethodne godine kroz dešavanja, događaje ili pak incidente ne daje mi mogućnost jasnog odvajanja pozitivnog ili negativnog. Godina koja je u znaku globalnog prisilnog raseljavanja… saosjećanja sa milionom ljudi koji su prešli Mediteran kao i sa onima koji to nijesu uspjeli… svjesnost o konfliktima u Siriji i u drugim djelovima svijeta… teroristički napadi i fobija koje su isti nametnuli… naša – ljudska otvorenost da to prihvatimo kako treba i onda… žice na granicama… Ovom i ovakvom sagledavanju postavljam u istu ravan jubileje koji su obilježili (ili su trebali?) godinu na ovim našim prostorima: 70 godina KUD-a Stanko Dragojević i 135 godina od prvog pjevačkog društva u Podgorici; 50 godina KIC-a Budo Tomović; 40 godina DODEST-a; 35 godina Muzičke akademije; 35 godina festivala FIAT; 30 godina dječijeg hora Zvjezdice; 20 godina Internacionalnog TV festivala u Baru; 20 godina HAPS-a; 10 godina knjižare Karver… 140 godina Crvenog krsta Crne Gore … 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore… i bilo ih je još… Iako brojevi ne lažu (?), pitam se, da li smo svojim angažmanom i angažmanom odgovornih, zaslužno dobili iste…

Vuk Perović, filmski kritičar: Crnogorski predstavnik za Oskara

Pozitivno: Dvorišta u zvaničnoj konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala, Biserna obala dobila Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a Umir krvi pobijedio na festivalima u Drami i Banjaluci. Reditelji Ivan Salatić, Dušan Kasalica i Senad Šahmanović postigli su uspjeh kojima bi se ponosile i mnogo jače i stabilnije kinematografije od crnogorske. Tri mlada autora su pokazala da mogu, a vidjećemo kako će to prepoznati crnogorsko društvo. Negativno: način na koji smo dobili crnogorskog predstavnika za Najbolji strani film na predstojećoj ceremoniji Oskara. Nije u pitanju film, već način na koji je to urađeno. Film koji nije uspio da prođe kao kandidat u jednoj državi, na brzinu, netransparentno, postao je naš.

LENA STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Serijal Božićni ustanak

Najvažniji događaj: početak snimanja serije Božićni ustanak. Bilo je krajnje vrijeme da se ovom „skrajnutom” djelu naše istorije posveti pomna pažnja. Oduševio me ovogodišnji salon Petar Lubarda na Cetinju, selektorka Žana Filipović fantastično je uradila svoj posao. Velika je stvar što je knjiga Zuvdije Hodžića Neko zove priređena na Brajevom pismu. Sada već tradicionalni festivali poput filmskog Underhilla i književnog Odakle zovem, potvrđuju i ove godine: ono, što nije pošlo za rukom našim đedovima 1918. godine, uspelo je ovoj generaciji, izborili smo se da ne budemo ničija kulturna provincija. I pozorišna publika i dramski umjetnici su nezadovoljni jer nam teatar ulazi u deseti mjesec bez premijere.

PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC:Sposobni ljudi

Bojazni nema, Crna Gora je puna sposobnih ljudi. Posebno bih izdvojio KC PUNKT, svaka čast, muški su izgurali njihovu priču, i samo neka gaze; zatim FIAT. Ove godine su imali daleko najbolji repertoar, a u nepunih mjesec dana više dobrih komada nego u cijeloj Crnoj Gori za godinu dana. Generalan je problem Balkana, ne samo Crne Gore, ovaj novopečeni kič. Taman smo mislili da nema više zla i ravnodušnosti, kad ono više nego ikad.

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo