Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2015. GODINE: Art gerila bolja od institucija

Objavljeno prije

na

Naši sagovornici smatraju da je ovu godinu obilježio uspjeh crnogorskih mladih filmskih stvaralaca, Crnogorsko narodno pozorište bez premijere u novoj sezoni i bez čelnih ljudi, izbor hrvatskog filma za kandidata za Oskara, festivali, jubileji, sajmovi, koncerti, izložbe, promocije knjiga…

ANA VUKOTIĆ,REDITELJKA I DIREKTORICA FIAT-A: Manifestacija od posebnog značaja

Jubilarni FIAT 2015 – 30 godina od osnivanja opravdao je status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Sa 50 održanih programa za 12 dana trajanja i respektabilnim brojem jednih od najznačajnijih evropskih reditelja – Mađelija, Urbana, Projkovskog, Brezovca, Žoldaka i drugih, te gostovanjem predstava iz Francuske, Estonije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Austrije, Gruzije, FIAT je postao najznačajniji događaj u crnogorskoj kulturi u protekloj godini. Pod uredništvom Vladimira Đurišića ove godine književni program FIAT-a je svojim vrhunskim kvalitetom, inovativnim pristupom i masovnim odzivom postao festival u festivalu. Elektra u režiji Andrija Žoldaka u napuštenoj hali fabrike Radoje Dakić najveći je pozorišni događaj ove sezone. Nedopustivo je da najznačajnija institucija kulture u našoj zemlji – Crnogorsko narodno pozorište deset mjeseci ne pravi predstave i da je već duže u veoma zapuštenom stanju u umjetničkom, programskom i repertoarskom smislu.

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Mladi crnogorski autori

Kulturni događaj – međunarodni uspjesi filmova mladih crnogorskih reditelja, diplomaca cetinjskog FDU – Senad Šahmanović (film UMIR KRVI, pobjednik niza relevantnih međunarodnih festivala), Dušan Kasalica (film BISERNA OBALA, pobjednik Sarajevo film festivala), Ivan Salatić (selekcija Venecija film festivala) i Gojko Berkuljan koji je u sopstvenoj organizaciji snimio cjelovečernji igrani film ISKRA – koji je sad u postprodukciji. Jedno veliko bravo za njih! Promašaj – čini mi se da su se neke institucije kulture baš umorile i da je gerila uradila više od institucija.

VJERA NIKOLIĆ, UMJETNICA: Vanredna situacija u CNP-u

Kulturni događaj ove, a bogomi i više godina unatrag svakako je FIAT 2015, jer ni u Podgorici, ni u Crnoj Gori, još nijesam prisustvovala kompletnijem, kvalitetnijem i multimedijalnijem događaju. Svakako bih ovom ,,prazničnom” osjećaju dodala i veliko zadovoljstvo i podršku odluci Ministarstva kulture da ovaj festival proglasi festivalom od velikog značaja za kulturu Crne Gore, te da se FIAT institucionalizuje. Kao ne-kulturni događaj godine svakako bih prokomentarisala činjenicu da moguće da ta CNP tri mjeseca nema upravnika te da situaciju možemo slobodno proglasiti vanrednom. Tome bih svakako dodala i nemili, bolje reći mistični (primjereniji nekoj SF priči nego realnosti), događaj nestanka bakarnog krova sa zgrade te institucije.

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Novi sajam knjiga

Događaj godine je organizovanje novog sajma knjiga. Međunarodni sajam knjiga postoji deset godina, i neko se dosjeti da napravi Internacionalni sajam knjiga, što je dokaz megalomanije, apsurda, čak i šizofrenije. Kultura je svedena na samodovoljnost nekoliko ljudi koji će vas ubjeđivati da „Evropa bruji o crnogorskoj kulturi”. Natapirana ekipa iz institucija nema pojma ni o osnovnom značenju riječi kultura, a da ne govorimo o tome da uopšte imaju pojma što kultura znači danas u Evropi i svijetu. U Crnoj Gori bitna je poza, kultura je samo rubrika u novinama, između politike i umrlica. Ništa više. Momci iz Kotora i ekipa okupljena oko Sea Rock festivala ne zaslužuje medalju, jer kulturni pregaoci nisu dostojni da im je uopšte uruče. Svaki Sea Rock fest je događaj godine, a program koji spremaju u Kotoru za Novu godinu može da posluži da se posrami i glavni grad Crne Gore, i Ministarstvo kulture, kao i svi ljudi koji se bave kulturom. Bravo za ekipu iz Kotora!

SNEŽANA BURZAN, DIREKTORICA KIC BUDO TOMOVIĆ: Semper iuvenis

Promašaj – CNP nema nijednu premijeru već skoro godinu, nema direktora kuće već nekoliko mjeseci. Najdogađaj u 2015. je KIC-ovih 50 godina, objavljivanje monografije Semper iuvenis, dodjela jubilarnih nagrada tim povodom: Slobodanu Milatoviću, Momiru Matoviću, Nikici Raičeviću, Šukriji Žutom Serhatliću, Maji Popović, posthumno Džoniju Hodžiću, i to da smo za rođendanski poklon dobili kompoziciju za violinu Semper iuvenis mr Bobane Dabović, mlade podgoričke kompozitorke. Oko 300 naših programa pratilo je oko 35 hiljada posjetilaca u 2015. Ako tome dodamo programe Gradskog pozorišta, kao i posjetioce DODEST-ove škole glume, Dramskog studija KIC-a, kurseva folklornog ansambla Budo Tomović, hora Zvjezdice, Američkog ugla, dolazimo do broja od sto hiljada ljudi koji su u toku 2015. bili dio KIC-kreativne energije. Malo li je!?

JELENA NELEVIĆ, PJESNIKINJA: Spahićev Masalai

Od svih prošlogodišnjih događaja, mislim da je pomena najvrjedniji Masalai, roman Ognjena Spahića. To djelo prevazilazi lokalne domete i okvire i zbog toga jeste umjetnost. Ostale događaje ne bih selektovala, jer me nisu privukli niti konceptom, niti sadržajem… možda je do mene, a možda i do očajnog stanja u kome se kutura i umjetnost nalaze. A opet, mislim da loša umjetnost samo traži opravdanja u lošoj kulturi kojom je okružena. Dobra, rasna umjetnost ne poznaje okruženja. Ona nema veze sa ,,svjetskom ekonomskom krizom” i ,,nerazumijevanjem nadležnih”. To su izgovori za lijenost ili nesposobnost.

ANA VUČKOVIĆ, GLUMICA: Nagrade u prave ruke

Lijepi događaji – to što su kvalitetni i posvećeni glumci dobili nagrade – poput Varje Đukić i Nade Vukčević, uspješna festivalska godina, posebno FIAT i predstava Elektra; otvoreno je Nikšićko pozorište; najbolji crnogorski pisac Ljubomir Đurković je dobio Trinaestojulsku nagradu. Drago mi je i što je zaživio crnogorski film, a mladi reditelji dobili priliku za ostvarenje svojih projekata. Promašaji: repertoar novootvorenog Nikšićkog pozorišta, nedovoljan broj predstava na repertoaru Zetskog doma, CNP mjesecima bez direktora, micanje se repertoara predstava, koje pune pozorište. Vjerujem u pozoriste!

DUŠAN KASALICA, REDITELJ: Veliki rad umjetnika

Događaj godine: uspješno internacionalno prezentovanje naših umjetnika. Svi znamo koliko je stanje u kulturi komplikovano i teško. Ne postoji uređen sistem, ozbiljna finansijska podrška, infrastruktura i ljudi koji bi mogli da učestvuju u svakoj fazi produkcije filma, a onda izostaje i ozbiljna promocija. Ipak su naši filmovi u protekloj godini učestvovali na najznačajnijim festivalima i dobijali nagrade. Ovo ne bi smjelo da postane alibi i da se misli da je sve super čim filmovi putuju i dobijaju priznanja. Iza svega toga stoji veliki rad umjetnika. Našoj kulturi je neophodna promjena prioriteta i jasna strategija. Promašaj godine bi bila još jedna godina u kojoj se sve što sam gore naveo nije sprovelo u praksi. Kultura se svodi na provincijalno djelovanje gdje su svima puna usta hvaljenja o sebi i uspjesima a galerije, pozorišta, bioskopi i muzeji su nam prazni. Kratkoročni, lični interesi usporavaju, a često i poništavaju bilo koji napor da se naš rad podigne na otvorenu platformu koja komunicira sa regionom i šire. Poražavajuće je koliko su umjetnici spremni da svoj rad kompezuju sa prividnom sigurnošću institucija.

SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Jubileji

Sagledavanje prethodne godine kroz dešavanja, događaje ili pak incidente ne daje mi mogućnost jasnog odvajanja pozitivnog ili negativnog. Godina koja je u znaku globalnog prisilnog raseljavanja… saosjećanja sa milionom ljudi koji su prešli Mediteran kao i sa onima koji to nijesu uspjeli… svjesnost o konfliktima u Siriji i u drugim djelovima svijeta… teroristički napadi i fobija koje su isti nametnuli… naša – ljudska otvorenost da to prihvatimo kako treba i onda… žice na granicama… Ovom i ovakvom sagledavanju postavljam u istu ravan jubileje koji su obilježili (ili su trebali?) godinu na ovim našim prostorima: 70 godina KUD-a Stanko Dragojević i 135 godina od prvog pjevačkog društva u Podgorici; 50 godina KIC-a Budo Tomović; 40 godina DODEST-a; 35 godina Muzičke akademije; 35 godina festivala FIAT; 30 godina dječijeg hora Zvjezdice; 20 godina Internacionalnog TV festivala u Baru; 20 godina HAPS-a; 10 godina knjižare Karver… 140 godina Crvenog krsta Crne Gore … 60 godina Košarkaškog saveza Crne Gore… i bilo ih je još… Iako brojevi ne lažu (?), pitam se, da li smo svojim angažmanom i angažmanom odgovornih, zaslužno dobili iste…

Vuk Perović, filmski kritičar: Crnogorski predstavnik za Oskara

Pozitivno: Dvorišta u zvaničnoj konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala, Biserna obala dobila Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu, a Umir krvi pobijedio na festivalima u Drami i Banjaluci. Reditelji Ivan Salatić, Dušan Kasalica i Senad Šahmanović postigli su uspjeh kojima bi se ponosile i mnogo jače i stabilnije kinematografije od crnogorske. Tri mlada autora su pokazala da mogu, a vidjećemo kako će to prepoznati crnogorsko društvo. Negativno: način na koji smo dobili crnogorskog predstavnika za Najbolji strani film na predstojećoj ceremoniji Oskara. Nije u pitanju film, već način na koji je to urađeno. Film koji nije uspio da prođe kao kandidat u jednoj državi, na brzinu, netransparentno, postao je naš.

LENA STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Serijal Božićni ustanak

Najvažniji događaj: početak snimanja serije Božićni ustanak. Bilo je krajnje vrijeme da se ovom „skrajnutom” djelu naše istorije posveti pomna pažnja. Oduševio me ovogodišnji salon Petar Lubarda na Cetinju, selektorka Žana Filipović fantastično je uradila svoj posao. Velika je stvar što je knjiga Zuvdije Hodžića Neko zove priređena na Brajevom pismu. Sada već tradicionalni festivali poput filmskog Underhilla i književnog Odakle zovem, potvrđuju i ove godine: ono, što nije pošlo za rukom našim đedovima 1918. godine, uspelo je ovoj generaciji, izborili smo se da ne budemo ničija kulturna provincija. I pozorišna publika i dramski umjetnici su nezadovoljni jer nam teatar ulazi u deseti mjesec bez premijere.

PETAR NOVAKOVIĆ, GLUMAC:Sposobni ljudi

Bojazni nema, Crna Gora je puna sposobnih ljudi. Posebno bih izdvojio KC PUNKT, svaka čast, muški su izgurali njihovu priču, i samo neka gaze; zatim FIAT. Ove godine su imali daleko najbolji repertoar, a u nepunih mjesec dana više dobrih komada nego u cijeloj Crnoj Gori za godinu dana. Generalan je problem Balkana, ne samo Crne Gore, ovaj novopečeni kič. Taman smo mislili da nema više zla i ravnodušnosti, kad ono više nego ikad.

Priredio: M. MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Dijalog impulsa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko

 

 

Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.

Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.

MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?

KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.

Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor  kroz  boju i formu,  da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.

MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?

KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih  impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.

Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti

MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?

KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za  prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.

U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.

MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?

KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora  biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.

MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?

KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U  vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.

MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?

KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad  bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja  neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

 

 

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

 

 

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo