Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Kako postati milioner

Objavljeno prije

na

Za ostvarenje američkog sna, materijalnog blagostanja postignutog vlastitom pameću i predanim radom trebalo je putovati u daleke i bogate zemlje zapada. Danas više nije tako. Crna Gora je za neke obećana zemlja dok je njena turistička prijestonica postala pravi ekonomski raj u kome snalažljiv čovjek, uz dobre kontakte, za kratko vrijeme može postati milioner. Priča o meteorskom finansijskom usponu preduzetnika Branislava Savića, zvanog Gugi, tužna izbjeglička saga sa srećnim, gotovo spektakularnim završetkom, vjerna je ilustracija brzog bogaćenja, ali i slika političke klime i korupcije koja je posljednjih godina Budvu zahvatila.

Savić je uspio da za nepunih dvadesetak godina pređe put od siromaha, „gladnog, žednog i bosog”, kako ga opisuju prijatelji, do bogataša čiji imetak vrijedi milione. Za kratko vrijeme postao je vlasnik uspješne građevinske firme, bezbroj vrijednih nekretnina, stanova, vila, placeva, jahte, pa čak i hotela čija gradnja u Bečićima treba da počne najesen.

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka Branislav Savić napušta ratom zahvaćeni Mostar i svoje rodno selo Raštane sa zavežljajem, odnosno jednom torbom u ruci, 600 maraka u džepu i starom zastavom 128 stiže u Budvu. Bilo je to vrijeme super inflacije, pa se snalažljivi Savić odmah našao na platou ispred gradske pijace kao najsposobniji diler deficitarne robe, cigara, goriva, deviza.

Ubrzo otvara piljaru koja je radila neprekidno 24 sata. On je izvalio vrata svog dragstora i bacio ih, kako kaže, u more i otvorio prvu takvu radnju u turističkom centru.

Konkretan biznis počinje 1999. godine, kada osniva firmu Gugi comerc – stovarište građevinskog materijala, koje izrasta u veliku i uspješnu građevinsku firmu koja dobija zavidan broj poslova na teritoriji Opštine Budva.

Pravi finansijski uspon počinje 2005, dolaskom na vlast koalicije DPSDP.

Lokalna uprava prepoznaje sposobnost mladog Mostarca, pa mu dodjeljuje kapitalne građevinske poslove vrijedne više miliona eura. Firma Gugi gradi lokalne saobraćajnice, dječije vrtiće, sportske terene, javne parkinge, stambene zgrade…

Teški kamioni i mikseri Gugi comerca tutnje turističkom metropolom koja se zahuktalo gradi, divlje ili planski, svejedno je.

Gugi zasniva prijateljske odnose sa gradskim čelnicima i ubrzo postaje kum gradonačelnika Budve Rajka Kuljače koga krsti u crkvi.

Američko-budvanski san Branislava Savića počinje da se realizuje. Prvi milion je zarađen, ostali su stizali uz nesebičnu pomoć partnera, prijatelja i kumova. Gugi širi vlastitu građevinsku imperiju, kupuje nekretnine i postaje nezaobilazni gradski mecena. Pomaže sport i razne opštinske manifestacije i mnoge nevoljnike.

Naročito se istakao 2007. u poslu gradnje platoa za koncert muzičkih zvijezda Rolingstounsa i Madone u zaleđu plaže Jaz sa pristupnom saobraćajnicom i sportskim terenima, vrijednim 4,8 miliona eura. Javni radovi izvedeni su bez tendera, bez plana i projekta, direktnom nagodbom sa opštinskim čelnicima.

Za posebne zasluge oko izgradnje bine na Jazu organizator koncerta popularne rok grupe poklonio je Gugiju umjetničku sliku na dar.

To što je javni tender za izvedeni posao raspisan tek 2009, dvije godine kasnije, nije toliko bitno. Zbog evidentnih neregularnosti oko radova na Jazu budvanska opozicija zatražila je nedavno istragu nadležnih državnih organa.

Odbornici opozicije insistiraju na preispitivanju još jednog zajedničkog graditeljskog poduhvata Gugi kompanije i Opštine, gradnju seoskog puta ka mjestu Krapina iznad Budve za koji je iz opštinskog budžeta plaćeno preko dva miliona eura, a nije izgrađen ni jedan metar kolovoza. Šef odborničkog kluba SNP Mijomir Pejović za korupciju u ovom slučaju optužuje koaliciju DPSDP i traži „da se otkrije u čijim su džepovima završili milioni”.

Kum gradonačelnika dobija i posao izgradnje bulevara u Budvi u dužini od 1.000 metara između gradske Pošte i Jadranskog sajma. Kilometar puta sa četiri trake za koji je Opština iskeširala ravno četiri miliona eura svečano su 2008. pustili u promet kumovi Rajko Kuljača i Branisalav Savić-Gugi.

Pored milionskih aranžmana Gugi komerc izvodi i neke sitnije radove za Opštinu, gradio je saobraćajnice u naseljima Pržno i Lazi, zgradu novog Dječjeg vrtića… A onda je poslovno-prijateljska idila između gradskih funkcionera i sada već jakog biznismena Gugija okončana.

Pljušte optužbe sa obje strane. Opština je Gugiju navodno ostala dužna oko tri miliona eura na ime izvedenih radova. Puklo je i kumstvo sa sada već bivšim gradonačelnikom Kuljačom.

Na pitanje novinarke Monitora da li je za njegov munjeviti poslovni uspjeh i stečeno bogatstvo zaslužan privilegovan status njegove firme u Opštini, Savić je burno reagovao:

„Sve sam poslove dobijao, jer sam imao jaku firmu i najbolje ponude na javnim tenderima. Neka dođu ti drugovi iz Opštine neka stanu u red da im vratim sve što su mi dali sedmostruko i sve u zlatu. Gugi je bio prevarena strana koja im je poslužila kao paravan za njihove poslove”.

Na kumstvo sa Rajkom Kuljačom danas gleda drugačije.

„Jesam kum, ali bih volio da nijesam. To mi je bila velika životna greška”, vajka se Gugi koji je nakon božićnog spektakularnog hapšenja budvanskih čelnika u aferi Zavala u decembru 2010., na neko vrijeme napustio Budvu. Čisto predostrožnosti radi.

Na ime pomenutog duga Gugi je od Opštine dobio oko 230 kvadrata poslovnog prostora u tržnom centru TQ Plaza u koji ne može da se useli. Opština nije ušla u posjed svoje imovine u TQ centru zbog otvorene istrage oko načina gradnje ovog objekta.

„I tu su me prevarili”, ističe Gugi objašnjavajući da mu je obračunata najviša cijena po kvadratu.

U međuvremenu za sebe i svoju porodicu gradi jednu od najljepših vila u tivatskom zalivu, na obali Lepetana, ispred koje se ljuljuška bijela jahta, ali će kruna njegovog uspjeha i bogatstva biti hotel u Bečićima, na atraktivnoj lokaciji ispred crkve Svetog Tome, u blizini hotela Splendid.

Budući hotel Metropol – In gradi istoimena Gugijeva kompanija iz Kotora. Planiran je na parceli od 1.683 m2 koju je kupio od više vlasnika, porodice Luketić, Rafailović, Ivanović, dok je jedan dio kupljen od Opštine.

„Kad sam odlazio iz Mostara, nisam mogao ni sanjati da ću imati stan a kamoli hotel”, priznaje Gugi i objašnjava kako je postao milioner.

„Ja sam bio vizionar, započeo sam građevinski posao u vrijeme investicionog buma u Crnoj Gori. Radio sam naporno dok su drugi spavali, i uspjeh nije izostao”.

Postati multimilioner u gradu koji spada među najzaduženije u regionu zaista je uspjeh pažnje vrijedan. Dok su se u Budvi političari i biznismeni ekstremno bogatili, grad je tonuo sve dublje u dugove i siromaštvo. Računi Opštine Budva godinama su blokirani, a zaposleni u javnom sektoru mjesecima ne primaju plate.

Istraživanja pokazuju da su stanovnici Budve najzaduženiji građani Crne Gore. Lokalna uprava je radila tako da je svakog Budvanina zadužila po 1.742 eura, jer je nakrcala dug od najmanje 33 miliona eura. Američki san neko mora da plati.

Zahvalni Budvani

Branislav Savić je svoju životnu priču filmovao, za nezaborav.

Snimljen je dokumentarac pod nazivom „Tvorac svoje sudbine” u produkciji AMC Comunications iz Budve. Brojni sagovornici, zaposleni u Gugi comercu i poslovni partneri veličaju lik i djelo novobogataša iz Bosne, uz paradu povorke Gugijevih miksera ulicama Budve i zvuke svečanog Štrausovog Radecki marša.

O vandrednim sposobnostima Gugija u filmu govore mnogi, bivši predsjednik i potpredsjednik Budve, Rajko Kuljača i Dragan Marović, direktor Komunalnog preduzeća Đorđe Medin, hotelijeri Dragan – Purko Ivančević i Blažo Dedić, brojni preduzetnici i mještani Budve.

Po mišljenju Ivančevića, glavni glumac zaslužuje posebnu pohvalu za svoj angažman u sprovođenju referenduma, kada je „gospodin Gugi dao svoj puni doprinos i svu svoju energiju uključio u obnovu stare crnogorske države”.

Branka PLAMENAC

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Od 33 pregovaračka poglavlja Crna Gora je ostvarila „ograničen napredak“ u 30 oblasti a u dvije oblasti je postignut „dobar napredak“ (u javnim nabavkama i bezbjednosti hrane, veterinarstvu i fitosanitarnom nadzoru). Međutim, u 2015. godini Crna Gora je imala „dobar napredak“ u 6 poglavlja

Glavni gubitnik u izvještaju je zarobljeno crnogorsko pravosuđe (poglavlje 23) koje je, za razliku od „ograničenog napretka“ ranijih godina, ove godine dobilo ocjenu „nema napretka“. Evropska komisija navodi da je došlo do „stagnacije u implementaciji ključnih pravosudnih reformi“ dok „rezultati (dosadašnjih) reformi, pogotovo oni koji se odnose na primjere utvrđivanja odgovornisti sudija i tužilaca, su ograničeni“. Ističe se kao posebno zabrinjavajući problem nemogućnosti izbora čelnih ljudi pravosuđa zbog nepostojanja političkog dogovora većine i opozicije. Takođe se navodi da „prošlogodišnje preporuke nisu ispunjene i da većina važi i dalje“. Evropska komisija navodi da „zakonodavni okvir jamči sudijsku nezavisnost ali da se sudstvo i tužilaštvo i dalje smatraju podložnim političkom uticaju“. Ono što „nastavlja izazivati zabrinutost“ su izvještaji o darovitosti ranijih vlada kada su u pitanju stanovi i krediti pod povoljnim uslovima koji su dijeljeni sudijama i tužiocima uključujući i one na najvišim pozicijama kao i one koji su bili uključeni u politički osjetljive sudske procese. Potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović se u izjavi sa službene posjete Sjedinjenim Državama složio sa tim ocjenama istakavši da bismo imali borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala, „ne možemo da upotrijebimo alat koji je trideset godina funkcionisao u službi promocije korupcije i organizovanog kriminala“.

Sloboda izražavanja koja je prošle godine dobila ocjenu „nema napretka“ ove godine je vrednovana sa „ograničenim napretkom“.

Evropska komisija i njeni predstavnicu su pohvalili stabilnu podršku Crne Gore evropskoj politici i potpunu usaglašenost sa vanjsko-političkom i bezbjednosnom politikom Evropske unije. Takođe su pohvalili i napore koje službe bezbjednosti u saradnji sa inostranim partnerima ulažu u borbi protiv organizovanog kriminala, ali koje nemaju sudski epilog zbog problema u pravosuđu.

Evropska komisija  posebno prigovara sadašnjoj Vladi  prazninu u administrativnim kapacitetima nakom promjene vlasti i nedovoljan kadar koji se bavi pregovaračkim procesom za pojedina poglavlja. I sama Vlada je u februaru ove godine upozorila na „značajan odliv ekspertskog kadra iz pregovaračke strukture“ na koji je upozoravala ranije i nevladine organizacije Institut Alternativa i Akcija za socijalnu pravdu.

Institut Alternativa  ističe da uprkos najavama o novoj metodologiji proširenja, i grupisanju poglavlja u tzv. klastere, „posljednji izvještaj nije odmakao u kvalitetu i sadržaju od ostalih“. U određenim djelovima postoji veći naglasak na političkim preduslovima kako bi se odradile neophodne reforme pa „izvještaj sadrži i nivo političke analize uz uobičajene ocjene tehničkih kriterijuma i mjerila“. Takođe,  vokabular briselskih zvaničnika je ostao isti sa puno „zabrinutosti“ i generičnim opisima stanja ali bez odlučne poruke ili podvlačenja crte balkanskim autokratama.

Političke partije većeg dijela opozicije su sa neskrivenom radošću dočekale kritike Evropske komisije, iako su te iste partije dok su bile vlast na čelu sa DPS-om dobijale iste, a i gore kritike. Predjednik DPS-a Milo Đukanović je izjavio da je izvještaj generalno objektivan ali i „nažalost depresivan“ ponudivši svoju interpretaciju nalaza.

Da je situacija sa proširenjem depresivna jasno je i balkanskim i evropskim partnerima uprkos izjavi Olivera Varheljija da „Evropska unija (EU) nije kompletna bez Zapadnog Balkana“ i da je taj region „strateški je važan za Brisel“. I kod jednih i kod drugih je odavno nastupio zamor od proširenja. Kod jednih je zamor jer su uvidjeli da se ne mogu provući u EU kao Hrvati i Bugari i istovremeno sačuvati autokratske sisteme i endemsku korupciju. Kod drugih su stalni problemi unutar EU koji nisu nestali izlaskom Velike Britanije. Nedavna odluka Ustavnog suda Poljske kojim se anulira evropsko pravo koje je u suprotnosti sa poljskim ustavom je samo produbilo krizu. Mađarska je usvojila nove zakone kojima se otvoreno negiraju liberalne demokratske vrijednosti zbog kojih je i osnovana EU. Nakon promjene legislative u Francuskoj i Nizozemskoj te države su pokazale da su još manje raspoložene za prijem novih članica. U obje zemlje je sada potrebna dvotrećinska većina u oba doma parlamenta za primanje novih članica ili da se organizuju referendumi. Teško je zamislivo da će građani tih država željeti da prošire svoju zajedničku kuću sa potencijalnim novim stanarima koji ne žele sisteme vrijednosti koje su tu kuću sagradile, već samo koristi od zajedničke kase.

Kakve su perspektive Crne Gore da se pridruži EU, u srijedu je najbolje sumirao ambasador Luksemburga Filip Donkel prilikom prijema kod predsjednika Đukanovića. Donkel je istakao da je crnogorska istorija od obnove nezavisnosti „mlada, i treba vremena za njen razvoj, što ne treba požurivati i vršiti pritisak imajući u vidu da su Luksemburgu za današnji nivo razvoja trebale stotine godina”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo