Iako uvozi sav fini grafitni, kao i novinski papir, Crna Gora je dopustila jednom biznismenu da uništi jedinu fabriku papira u državi i širem regionu. Beranska fabrika papira već nekoliko godina prepuštena je na milost i nemilost neznalica i lopova, kradljivaca starog gvožđa i svega što vrijedi, tako da je sve izvjesnije da joj bez eventualne hitne intervencije sa strane – nema spasa. Neki od ljudi koji su radili u ovoj kompaniji smatraju da su se stekli uslovi da se fabrika oduzme od posljednjeg vlasnika i da se traži novi investitor koji bi mogao da joj udahne život, te da za to još nije kasno.
„Ekonomska logika je potpuno na mjestu. Fabrika papira u Beranama bila bi jedina u čitavom regionu. Trenutno nemate nijednu fabriku papira do Slovenije. I Srbija je uništila fabriku u Sremskoj Mitrovici. Pogledajte samo kolike su potrebe Crne Gore za finim i novinskim papirima. Tržište, dakle, postoji, i beranska fabrika bi sasvim sigurno bila potpuno rentabilna”, tvrdi jedan od bivših inženjera.
Onima koji smatraju da za velike fabrike poput ove više nema prostora i da ih je pregazilo vrijeme, ovaj čovjek poručuje da bace pogled na iskustvo iz zapadne Evrope, uključujući i Sloveniju.
„Slovenija je sačuvala sve tri svoje fabrike papira. Austrija je, takođe, sačuvala fabrike papira. Češka isto tako. Ako nemaju ekonomsku logiku i ako su fabrike papira prevaziđene, zašto su ih ove države sačuvale. Pri tome treba da znate da, recimo, fabrike papira u Austriji rade s mašinama koje su stare sedamdeset godina. Mašine u beranskoj fabrici su dvije-tri decenije mlađe i u posljednjim godinama rada potpuno automatizovane i usavršene”, objašnjava ovaj stručnjak za papire.
On podsjeća da je fabriku papira, nakon što je krajem osamdesetih godina zatvoren veliki industrijski celulozni i papirni kompleks, iznova otvorio Milo Đukanović, pred jedne od mnogobrojnih izbora.
„Sada ćete iz usta tog čovjeka čuti da ne treba žaliti za velikim socijalističkim fabrikama. Zamislite kakvo je to licemjerje: on je 1989. zatvorio ovu beransku fabriku. On je ponovo otvorio papirni blok – i opet prepustio da ga na kraju privatnici unište. I sada još priča da je prošlo vrijeme velikih fabrika”, podsjeća ovaj inženjer.
Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.
Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je Đukanović pred izbore 1997. godine otvorio papirni blok i zaposlio oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina bila je to frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.
Ipak joj nije bilo suđeno. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu ko će prije, brže-bolje. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović.
Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.
Reprogram je, prvo, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija, na čije čelo je koji mjesec ranije prvi put došao sadašnji premijer Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko četiristo hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa uložiti u investicije kako bi pokrenuo proizvodnju, a drugu polovinu vratiti, s rokom koji nije preciziran.
Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje, koja se bratski odrekla duga od 56 hiljada eura. Sve u svemu, kada se odbije suma od oko 250 hiljada eura, koju je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro računa kompanije u stečaju prošlo svega dvjesta-trista hiljada eura. To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom koji je predviđao da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.
Čiji je miljenik bio Radoje Gomilanović do danas je tajna. A da je nečiji morao biti, jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bilo jedino što je dobio.
Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500 hiljada eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo Alpe Adria banke za koji je založio papir mašinu koju ova banka do danas nije uspjela prodati ni za sto hiljada.
Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, do sada se niko nije zabrinuo. Za sada već osam godina fabrika papira u vlasništvu Radoja Gomilanovića proizvela je svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.
Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od četiristo hiljada. Nije poznato ni zašto tadašnji ministar finansija i sadašnji premijer nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije.
„Mogao bi premijer, nije ni sada kasno, da uvede stečaj i spasi fabriku papira. Zakonske osnove da se ova fabrika oduzme Gomilanoviću postoje. Poslije toga bi se kroz novu privatizaciju tražio ozbiljan investitor. Siguran sam da bi se i našao”, kaže naš sagovornik.
Pljačka
Gomilanović odavno nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove „koji ne ugrožavaju proces proizvodnje”. Uvid u to šta u stvari ovaj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko nema odavno. Osim čuvara na kapiji, koji od lopova ne može da se odbrani, u fabrici nema nikoga više.
Nedavno je Atlas Mont banka sudski vratila zgradu bivšeg restorana ove velike kompanije, nad kojim je imala fiduciju, ali je neko dvije tri noći ranije temeljno „počistio” sve što je bilo iole vrijedno.
„Ta pljačka mora da se zaustavi, a to može da uradi jedino Vlada Crne Gore, tako što bi na osnovu nevraćenih potraživanja uvela stečaj. Ako Gomilanović nije u dilu s nekim iz Vlade, neka se to hitno uradi i neka se uđe u ovu kompaniju i vidi šta je od opreme ostalo i ima li šanse da vaskrsne jedina fabrika papira u državi”, kaže Monitorov sagovornik.
Tufik SOFTIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice