Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO PROTIV SILE: Vrelo Bosne

Objavljeno prije

na

Zoran Milanović je dohitao u Mostar. Milorad Dodik odjurio u Beograd. U svim većim gradovima Bosne, koji dejtonski pripadaju Federaciji, minule sedmice plamtjela je pobuna. Za Milanovića i Dodika ključni je bio Mostar. Pvi put nakon devedesete, na protestima su se okupili pripadnici različitih naroda. Bila je to opasna poruka da požar treba lokalizovati. Buna je prijetila da pregazi ne samo entitetske nego i državne granice. Odjekivali su šutnja i mucanje crnogorskih zvaničnika. Gals od sebe pustio je njihov Beba Popović: ne ovamo, narodni neprijatelji.

,,Koliko je, gospodine predsjedniče Vlade, u BiH gore nego u Hrvatskoj”, napisao je Boris Dežulović. I objasnio: ,,Tačno onoliko koliko je u BiH gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa, tačno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo moćan”.

Neko će drugi sračunati za Hrvatsku, za Crnu Goru se zna: ako nam u ponečemu i jeste nešto bolje nego u Bosni, onda je – za nijansu. Prosječna plata Crnoj Gori 475, u Bosni i Hercegovini 423 eura.

Više od polovine zaposlenih u Crnoj Gori prima mjesečne zarade do 250 eura, dok nešto iznad tri odsto ima platu veću od 1000 eura. Prema podacima internet stranice Makroekonomija prosječna zarada u Sarajevu je 530, u Podgorici 501 euro.

BiH je na dnu liste evropskih zemalja po životnom standardu, odnosno kupovnoj moći građana. Lani u septembru bilo je nezaposleno preko 550 hiljada ljudi. Cijene životnih namirnica više su u Sarajevu nego u Amsterdamu.

Svako slovo koje u Bosni izgovaraju pobunjeni radnici govori o onome što se dešava radnicima u Crnoj Gori. Neka neki majstor nađe razliku između poharane privrede Tuzle i Nikšića.

,,Šta god se krilo iza protesta, očaj demonstranata je autentičan”, kazao je filozof Slavoj Žižek. ,,Demonstrante je spojio zajednički radikalni zahtjev za pravdom i pravednošću. Naredni i najteži korak bit će proteste pretvoriti u društveni pokret koji zanemaruje etničke podjele, te organizirati nove proteste”.

Dakle – sila i nepravda. U izvještaju kompanije Wealth X zapisano je da u BiH živi 85 multimilionera koji imaju bogatstvo od devet milijardi dolara. Crna Gora ima 21 multimilionera, čije ukupno bogatstvo iznosi dvije milijarde. U Crnoj Gori jedan bogataš na svakih 30 hiljada građana, u BiH na oko 45 hiljada.

Političari su, i tamo i ovamo, zbrinuti. Mediji u BiH objavili su listu prema kojoj predsjednik RS Milorad Dodik ima kuću na Dedinju vrijednu 1,7 miliona maraka. Kuću na Kipru – neprocijenjenu. Dva stana u Beogradu vrijedna milion i 40.000 maraka. I tako dalje sve do imovine od četiri miliona. Ministar sigurnosti Fahrudin Radončić prodao je AVAZ Roto pres, bivšoj supruzi, za 200 miliona maraka. I dalje je poznatiji kao vlasnik tornjeva u Sarajevu, nego kao ministar. Milione vrte i ostali BiH političari, ali svi su daleko od crnogorskog premijera. Prema podacima Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara on posjeduje ili kontroliše imovinu u vrijednosti najmanje 14,7 miliona američkih dolara.

Mnogi su razlozi zašto pobuna nije u jednom talasu prešla Drinu. Ali, nema nikoga ko može reći da sličan bunt u dogledno vrijeme neće uslijediti ovdje. Uostalom, već je za subotu 15. februar neformalna Fejsbuk grupa zakazala proteste u Podgorici na kojima će tražiti smjenu vlasti. Za razliku od Bosne, gdje je smjenjivost vlasti na izborima gotovo redovna pojava, kod nas je to nemoguća misija. Crna Gora je, zahvaljujući prije svega SDP-u Ranka Krivokapića, uporno gubila priliku da započne demontiranje naše verzije ultramonopolskog, banditskog kapitalizma, kojim upravljaju Đukanović, partija i mafija.

U Bosni je, uz ostalo, na djelu pobuna protiv svijeta moći koji je od devedesetih nastao na ruševinama jednopartijskog sistema. Protesti su počeli kao radnički bunt, prošli kroz fazu paljevina i divljanja i stigli do pokušaja formiranja plenuma građana. Opozvano je pravo političke klase da određuje prioritete i rješava ih po mjeri vlastitih interesa.

Učinak protesta mjeriće se po posljedicama u realnom svijetu. Može se reći i ovo: ni u jednoj evropskoj prijestonici ovolika energija građana danas nije uključena u bitku za oporavak društva, kao u Sarajevu i Tuzli.

,,Strah se seli iz kostiju građana u kosti krivaca”, ocijenio je Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

Ključno je pitanje hoće li organizacije građana, tzv. plenumi, biti dorasli situaciji. Ako pokažu da je moguće drugačije organizovanje društva, može se pokazati da nijesu ni entitetske granice ni međuetničko nepovjerenje, tako moćni bedemi kako se nada Milorad Dodik. ,,Ako je suditi po reakciji na socijalnim mrežama, onda slobodno mogu da kažem da u većini građani u RS imaju simpatije za proteste. To je logično, jer većina problema u Federaciji BiH je identična sa problemima u RS, s tim da je matematički RS zaduženija po stanovniku od Federacije”, kaže Aleksandar Trifunović, glavni urednik uglednog banjalučkog portala Buka.

Pokret u Bosni ima podršku i ogromne većine građana u svakoj zemlji bivše Jugoslavije. Bosanski prevratnici, naporima da oblikuju društvo, postaju inspiracija. Ali, za protivnike imaju moćnu manjinu, u svakoj od postjugoslovenskih država. Crna internacionala neće lako predati dizgine moći. Gospodari sudbina u regionu uspaničeno traže način da uspostave kontrolu nad situacijom. Ne izgleda da će se Brisel pretrgnuti da antisistematskom građanskom pokretu na brdovitom Balkanu razvije krila.

Ništa u Bosni nije jednoznačno. Treba čuti one koji opominju na oprez. Ozbiljni i upućeni Monitorovi izvori upozoravaju da bi moćni akteri regionalne i evropske scene mogli iskoristiti nestabilnost da dodatno oslabe i razlabave tu državu, stvaranjem trećeg entiteta.

,,U mom najstrašnijem scenariju, moglo bi doći do diobe Bosne”, kaže u izjavi za Monitor novinar Amer Tikveša.

Red je pogledati. ,,BiH se podijelila i u prosvjedima: Tri naroda i tri vizije”, objavljuje zagrebački Večernji list. ,,Propao pakleni plan Bošnjaka: Hrvati i Srbi nisu uleteli u zamku!”, piše beogradska štampa. ,,Gori Federacija, a ne RS”, objavljuje Politika u naslovu intervjua sa Dodikom.

Jasno: sve ima da se svede na preraspodjelu moći među važećim bošnjačkim političarima. U tako suženom fokusu obično nadjačaju najvještiji i najbeskrupulozniji. Ne treba previdjeti onu brutalnu jednoobraznost i ogromnu učinkovitost, inače nevelikih grupa koje su palile zgrade institucija. To je bio znak da se protesti nijesu otrgli kontroli, već da je kontrola, nad dijelom aktera, od početka uspostavljena.

Sarajevski novinari mahom ocjenjuju da se među bošnjačkim političarima i u ovoj tranziciji najbolje snalazi Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti BiH, vodeći tamošnji tajkun. Radončić je zdušno podržao demonstrante i, kako je rekao, antikorupcijski cunami. Tim povodom oglasili su se mnogi. Izdvojila se ocjena bivšeg Feralovca Predraga Lučića: ,,Izjava tajkuna u kojemu se naglo probudila socijalna empatija, ujedno i ministra sigurnosti BiH, Fahrudina Radončića kako ‘treba pohapsiti kriminalce na vlasti’ može se čitati u autoironijskom ključu. Ključu nekoga tko pričanjem viceva skriva svoj strah od brave.”

Profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci Miodrag Živanović je umjereni optimista. ,,Ne vjerujem da će se desiti nekakav epohalni istorijski preokret, ali će duže vrijeme ostati upozorenje da će se u ovakvim i sličnim radikalnim situacijama, u slučaju ugroženosti elementarnog življenja i prava, uvijek moći dogoditi ovo što se dogodilo.”

Stiglo je pismo podrške Bosni 35 svjetskih intelektualaca. ,,Mi, dolje potpisani, izražavamo svoju punu podršku legitimnim zahtjevima građana Bosne i Hercegovine čija je ljutnja opravdana. Čujemo njihov vapaj za pristojnim životom, istinskom demokratijom, solidarnošću koja ne poznaje granice, bile one etničke, nacionalne ili vjerske, za socijalnom jednakošću u cijelom svijetu”.

U Bosni se opet prelama. Ovolika motivacija građana moguća je nakon teške krize režima. Kad su oni čiji interesi vladaju društvom isprepadani i iznenađeni. Kad su oholi dovedeni u situaciju da se brane i pravdaju. Ili, da se – preporučuju.

Ako Bosni opet polome krila slijedi – apatija. I još žešća batina. Ne samo u njoj, nego u svim našim zemljama. Bosna igra za sve.

Crtanje meta, opet

Direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević ocijenila je u izjavi za Vijesti da bi se talas uličnih protesta iz Bosne i Hercegovine mogao preliti u Crnu Goru, jer vlast ne radi ništa na rješavanju teške socijalne situacije.

,,Iako crnogorsko društvo nema razvijenu kulturu otpora prema vođama, građane bi na ulice mogla natjerati dešavanja u regionu i arogancija Vlade koja odbija da započne ozbiljne društvene reforme”.

Organizatori konferencije Riječ, slika i neprijatelj hitro su optužili Daliborku Uljarević da indirektno poziva na sukobe u Crnoj Gori. ,,Organizacioni odbor upozorava javnost na katastrofalne posljedice ovakvih govornih činova u javnom diskursu, posebno kada dolaze od aktera koji posjeduju socijalni kapital da zapaljivom retorikom podstaknu nasilje u društvu, kolaps sistema, direktno ugrožavanje fizičke bezbjednosti i pozicioniranje zemlje kao potencijalno opasne, politički nestabilne, na pragu sukoba”.

Grupa nevladinih organizacija osudila je pokušaj prikazivanja Daliborke Uljarević kao teroriste i tražila da državni organi nadležni za zaštitu ljudskih prava reaguju i spriječe crtanje mete neistomišljenicima.

,,Reagovanje na stavove Daliborke Uljarević, u kojem se ona krajnje neumjesno optužuje za ‘ratnu propagandu’, vidimo kao najavu obračuna, nakon medija, i sa ključnim predstavnicima nevladinih organizacija”, poručeno je iz civilnog sektora.

Vlast šuti. I čeka.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo