Povežite se sa nama

FOKUS

KAKO PROTIV SILE: Vrelo Bosne

Objavljeno prije

na

Zoran Milanović je dohitao u Mostar. Milorad Dodik odjurio u Beograd. U svim većim gradovima Bosne, koji dejtonski pripadaju Federaciji, minule sedmice plamtjela je pobuna. Za Milanovića i Dodika ključni je bio Mostar. Pvi put nakon devedesete, na protestima su se okupili pripadnici različitih naroda. Bila je to opasna poruka da požar treba lokalizovati. Buna je prijetila da pregazi ne samo entitetske nego i državne granice. Odjekivali su šutnja i mucanje crnogorskih zvaničnika. Gals od sebe pustio je njihov Beba Popović: ne ovamo, narodni neprijatelji.

,,Koliko je, gospodine predsjedniče Vlade, u BiH gore nego u Hrvatskoj”, napisao je Boris Dežulović. I objasnio: ,,Tačno onoliko koliko je u BiH gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa, tačno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo moćan”.

Neko će drugi sračunati za Hrvatsku, za Crnu Goru se zna: ako nam u ponečemu i jeste nešto bolje nego u Bosni, onda je – za nijansu. Prosječna plata Crnoj Gori 475, u Bosni i Hercegovini 423 eura.

Više od polovine zaposlenih u Crnoj Gori prima mjesečne zarade do 250 eura, dok nešto iznad tri odsto ima platu veću od 1000 eura. Prema podacima internet stranice Makroekonomija prosječna zarada u Sarajevu je 530, u Podgorici 501 euro.

BiH je na dnu liste evropskih zemalja po životnom standardu, odnosno kupovnoj moći građana. Lani u septembru bilo je nezaposleno preko 550 hiljada ljudi. Cijene životnih namirnica više su u Sarajevu nego u Amsterdamu.

Svako slovo koje u Bosni izgovaraju pobunjeni radnici govori o onome što se dešava radnicima u Crnoj Gori. Neka neki majstor nađe razliku između poharane privrede Tuzle i Nikšića.

,,Šta god se krilo iza protesta, očaj demonstranata je autentičan”, kazao je filozof Slavoj Žižek. ,,Demonstrante je spojio zajednički radikalni zahtjev za pravdom i pravednošću. Naredni i najteži korak bit će proteste pretvoriti u društveni pokret koji zanemaruje etničke podjele, te organizirati nove proteste”.

Dakle – sila i nepravda. U izvještaju kompanije Wealth X zapisano je da u BiH živi 85 multimilionera koji imaju bogatstvo od devet milijardi dolara. Crna Gora ima 21 multimilionera, čije ukupno bogatstvo iznosi dvije milijarde. U Crnoj Gori jedan bogataš na svakih 30 hiljada građana, u BiH na oko 45 hiljada.

Političari su, i tamo i ovamo, zbrinuti. Mediji u BiH objavili su listu prema kojoj predsjednik RS Milorad Dodik ima kuću na Dedinju vrijednu 1,7 miliona maraka. Kuću na Kipru – neprocijenjenu. Dva stana u Beogradu vrijedna milion i 40.000 maraka. I tako dalje sve do imovine od četiri miliona. Ministar sigurnosti Fahrudin Radončić prodao je AVAZ Roto pres, bivšoj supruzi, za 200 miliona maraka. I dalje je poznatiji kao vlasnik tornjeva u Sarajevu, nego kao ministar. Milione vrte i ostali BiH političari, ali svi su daleko od crnogorskog premijera. Prema podacima Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara on posjeduje ili kontroliše imovinu u vrijednosti najmanje 14,7 miliona američkih dolara.

Mnogi su razlozi zašto pobuna nije u jednom talasu prešla Drinu. Ali, nema nikoga ko može reći da sličan bunt u dogledno vrijeme neće uslijediti ovdje. Uostalom, već je za subotu 15. februar neformalna Fejsbuk grupa zakazala proteste u Podgorici na kojima će tražiti smjenu vlasti. Za razliku od Bosne, gdje je smjenjivost vlasti na izborima gotovo redovna pojava, kod nas je to nemoguća misija. Crna Gora je, zahvaljujući prije svega SDP-u Ranka Krivokapića, uporno gubila priliku da započne demontiranje naše verzije ultramonopolskog, banditskog kapitalizma, kojim upravljaju Đukanović, partija i mafija.

U Bosni je, uz ostalo, na djelu pobuna protiv svijeta moći koji je od devedesetih nastao na ruševinama jednopartijskog sistema. Protesti su počeli kao radnički bunt, prošli kroz fazu paljevina i divljanja i stigli do pokušaja formiranja plenuma građana. Opozvano je pravo političke klase da određuje prioritete i rješava ih po mjeri vlastitih interesa.

Učinak protesta mjeriće se po posljedicama u realnom svijetu. Može se reći i ovo: ni u jednoj evropskoj prijestonici ovolika energija građana danas nije uključena u bitku za oporavak društva, kao u Sarajevu i Tuzli.

,,Strah se seli iz kostiju građana u kosti krivaca”, ocijenio je Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

Ključno je pitanje hoće li organizacije građana, tzv. plenumi, biti dorasli situaciji. Ako pokažu da je moguće drugačije organizovanje društva, može se pokazati da nijesu ni entitetske granice ni međuetničko nepovjerenje, tako moćni bedemi kako se nada Milorad Dodik. ,,Ako je suditi po reakciji na socijalnim mrežama, onda slobodno mogu da kažem da u većini građani u RS imaju simpatije za proteste. To je logično, jer većina problema u Federaciji BiH je identična sa problemima u RS, s tim da je matematički RS zaduženija po stanovniku od Federacije”, kaže Aleksandar Trifunović, glavni urednik uglednog banjalučkog portala Buka.

Pokret u Bosni ima podršku i ogromne većine građana u svakoj zemlji bivše Jugoslavije. Bosanski prevratnici, naporima da oblikuju društvo, postaju inspiracija. Ali, za protivnike imaju moćnu manjinu, u svakoj od postjugoslovenskih država. Crna internacionala neće lako predati dizgine moći. Gospodari sudbina u regionu uspaničeno traže način da uspostave kontrolu nad situacijom. Ne izgleda da će se Brisel pretrgnuti da antisistematskom građanskom pokretu na brdovitom Balkanu razvije krila.

Ništa u Bosni nije jednoznačno. Treba čuti one koji opominju na oprez. Ozbiljni i upućeni Monitorovi izvori upozoravaju da bi moćni akteri regionalne i evropske scene mogli iskoristiti nestabilnost da dodatno oslabe i razlabave tu državu, stvaranjem trećeg entiteta.

,,U mom najstrašnijem scenariju, moglo bi doći do diobe Bosne”, kaže u izjavi za Monitor novinar Amer Tikveša.

Red je pogledati. ,,BiH se podijelila i u prosvjedima: Tri naroda i tri vizije”, objavljuje zagrebački Večernji list. ,,Propao pakleni plan Bošnjaka: Hrvati i Srbi nisu uleteli u zamku!”, piše beogradska štampa. ,,Gori Federacija, a ne RS”, objavljuje Politika u naslovu intervjua sa Dodikom.

Jasno: sve ima da se svede na preraspodjelu moći među važećim bošnjačkim političarima. U tako suženom fokusu obično nadjačaju najvještiji i najbeskrupulozniji. Ne treba previdjeti onu brutalnu jednoobraznost i ogromnu učinkovitost, inače nevelikih grupa koje su palile zgrade institucija. To je bio znak da se protesti nijesu otrgli kontroli, već da je kontrola, nad dijelom aktera, od početka uspostavljena.

Sarajevski novinari mahom ocjenjuju da se među bošnjačkim političarima i u ovoj tranziciji najbolje snalazi Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti BiH, vodeći tamošnji tajkun. Radončić je zdušno podržao demonstrante i, kako je rekao, antikorupcijski cunami. Tim povodom oglasili su se mnogi. Izdvojila se ocjena bivšeg Feralovca Predraga Lučića: ,,Izjava tajkuna u kojemu se naglo probudila socijalna empatija, ujedno i ministra sigurnosti BiH, Fahrudina Radončića kako ‘treba pohapsiti kriminalce na vlasti’ može se čitati u autoironijskom ključu. Ključu nekoga tko pričanjem viceva skriva svoj strah od brave.”

Profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci Miodrag Živanović je umjereni optimista. ,,Ne vjerujem da će se desiti nekakav epohalni istorijski preokret, ali će duže vrijeme ostati upozorenje da će se u ovakvim i sličnim radikalnim situacijama, u slučaju ugroženosti elementarnog življenja i prava, uvijek moći dogoditi ovo što se dogodilo.”

Stiglo je pismo podrške Bosni 35 svjetskih intelektualaca. ,,Mi, dolje potpisani, izražavamo svoju punu podršku legitimnim zahtjevima građana Bosne i Hercegovine čija je ljutnja opravdana. Čujemo njihov vapaj za pristojnim životom, istinskom demokratijom, solidarnošću koja ne poznaje granice, bile one etničke, nacionalne ili vjerske, za socijalnom jednakošću u cijelom svijetu”.

U Bosni se opet prelama. Ovolika motivacija građana moguća je nakon teške krize režima. Kad su oni čiji interesi vladaju društvom isprepadani i iznenađeni. Kad su oholi dovedeni u situaciju da se brane i pravdaju. Ili, da se – preporučuju.

Ako Bosni opet polome krila slijedi – apatija. I još žešća batina. Ne samo u njoj, nego u svim našim zemljama. Bosna igra za sve.

Crtanje meta, opet

Direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević ocijenila je u izjavi za Vijesti da bi se talas uličnih protesta iz Bosne i Hercegovine mogao preliti u Crnu Goru, jer vlast ne radi ništa na rješavanju teške socijalne situacije.

,,Iako crnogorsko društvo nema razvijenu kulturu otpora prema vođama, građane bi na ulice mogla natjerati dešavanja u regionu i arogancija Vlade koja odbija da započne ozbiljne društvene reforme”.

Organizatori konferencije Riječ, slika i neprijatelj hitro su optužili Daliborku Uljarević da indirektno poziva na sukobe u Crnoj Gori. ,,Organizacioni odbor upozorava javnost na katastrofalne posljedice ovakvih govornih činova u javnom diskursu, posebno kada dolaze od aktera koji posjeduju socijalni kapital da zapaljivom retorikom podstaknu nasilje u društvu, kolaps sistema, direktno ugrožavanje fizičke bezbjednosti i pozicioniranje zemlje kao potencijalno opasne, politički nestabilne, na pragu sukoba”.

Grupa nevladinih organizacija osudila je pokušaj prikazivanja Daliborke Uljarević kao teroriste i tražila da državni organi nadležni za zaštitu ljudskih prava reaguju i spriječe crtanje mete neistomišljenicima.

,,Reagovanje na stavove Daliborke Uljarević, u kojem se ona krajnje neumjesno optužuje za ‘ratnu propagandu’, vidimo kao najavu obračuna, nakon medija, i sa ključnim predstavnicima nevladinih organizacija”, poručeno je iz civilnog sektora.

Vlast šuti. I čeka.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Poslanicima su te informacije dobrodošle da nastave započetu predizbornu kampanju pred lokalne i, prije ili kasnije neizbježne, vanredne parlamentarne izbore. Tako je suština problema javnih finansija ostala zatrpana pričama koje su išle od bankrota države do biciklističkih staza u Podgorici. I međusobnih optužbi za stanje u kome se Crna Gora nalazi.

Neki su zvučali iskreno, bezmalo, nudeći izvinjenje za to što su, podrškom prošlogodišnjem prijedlogu Zakona o budžetu za 2022. doprinijeli aktuelnim, ali očekivanim, problemima.

„Ovo je posljedica i jednog nezrelog projekta Evropa sad”, konstatovao je poslanik PzP Branko Radulović. „Ja sam glasao za njega, a meni kaže Nebojša Medojević ‘kako možeš za njega da glasaš’ a ja mu kažem – kako moram. Moram da glasam jer je ovo opilo gladni dio građana”. Poslije se Radulović dopunio: „Morao sam da glasam jer bi me građani kršima gađali da nisam glasao za to. To je bila naša istina”, pa se, valjda za kaznu, preporučio za budućeg potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju.

Drugi su o ponuđenom rebalansu sudili kroz prizmu dolazećih lokalnih izbora.

„Imamo jasne naznake da se budžet pokušava pretvoriti u rezervoar za finansiranje izborne kampanje, posebno za dvije najzastupljenije političke partije u 43. Vladi (GP URA i SNP – prim. Monitora) i to je ponavljanje prakse DPS-a”, upozorio je poslanik Demokrata Momo Koprivica, apostrofirajući povećanje budžetske rezerve i jednokratna socijalna davanja koja se iz nje isplaćuju. „Sredstva ne dobijaju svi, procjenjuje se na osnovu bliskosti sa određenim partijama. Sve se radi suprotno zakonu, dešava se zloupotreba u budžetskom sistemu. Mi ćemo zato predložiti amandman kojim će se zabraniti isplata sredstava fizičkim licima u toku izborne kampanje”, najavio je Koprivica. Zaboravljajući da je njegova partija, u dogovoru sa tadašnjim ministrom finansija Milojkom Spajićem, poprilično „kumovala” neplaniranom rastu budžetskih davanja. I to baš u oblasti socijale (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, naknada majkama).

Iz DF-a su minimalizovali vlastitu odgovornost za faličan budžet i veličali ekonomska dostignuća svojih kadrova raspoređenih po dubini u energetskom sektoru. SD-ovci su ponavljali kako su oni odavno najavljivali pristigle ekonomske probleme, SNP potrdio da će, kao odgovorna partija, podržati ponuđeni rebalans (i ministra sa njihove kvote u vladi Dritana Abazovića).

Sve ih je zasjenio DPS. To poglavlje rasprave o rebalansu budžeta zaslužuje posebnu pažnju.

Danas imamo, obavijestio nas je predsjednik poslaničkog kluba DPS Danijel Živković „finansijski, ekonomski, obrazovno, bezbjednosno, politički, institucionalno, vrjednosno uništenu Crnu Goru”. Njegov kolega Jevto Eraković nadovezao se tvrdnjom: „Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje – pucanj je u crnogorsko zdravstvo”.

Sve to je, i još ponešto, na jezik ekonomije preveo poslanik i savjetnik predsjednika države Petar Ivanović: „Inflacija u Crnoj Gori je gotovo 15 odsto. Ugašen je KAP, gubitak EPCG grupe je skoro 100 miliona eura, Rudnik uglja je pred kolapsom. Turistička sezona je kratka i loša, neki investitori odlaze. Neki tuže državu. Fali novca za Fond PIO, zdravstveni sistem je pred kolapsom. Nezaposlenost povećana”.

U DPS-u, valjda, računaju da smo zaboravili: rekordnu inflaciju u Crnoj Gori (tada dio tzv. SRJ) imali smo u januaru 1994. godine. Otprilike:  5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili, približno, oko 113 odsto na dan. KAP je bankrotirao 2013, koji mjesec nakon što je stečaj uveden na zahtjev Ministarstva finansija. Tadašnje DPS vlade predvodio je premijer Milo Đukanović. Prethodno su KAP, EPCG i Vlada CG mjesecima krali struju iz sistema evropske interkonekcije. Rudnik uglja je, dok su njim gazdovale DPS vlade i njihov strateški partneri A2A i Aco Đukanović, bio na čelu crne liste poreskih dužnika (2016). Onda su novcem Elektroprivrede otkupljene njihove akcije. Najveća nezaposlenost u Crnoj Gori bila je u julu 2010 – 32,7 odsto (DPS Vlada Igora Lukšića). Najgoru turističku sezonu u nezavisnoj Crnoj Gori organizovala je vlada Duška Markovića (2020). Škaljarski i kavački klan, i njihov niz smrti koji je odnio preko 60 života, nijesu produkt „većine od 30. avgusta”.

Poslanik Živković je zaboravio DPS Zakon o slobodi vjeroispovijesti i litije koje su, u istom momentu, na ulice crnogorskih gradova izvodile preko 100.000 ljudi. A Jevto Eraković početak pandemije koju su medicinski radnici, njegove tadašnje kolege, dočekale baz zaštitnih maski i rukavica. Dok nijesu stigle prve donacije…

Moglo bi se tako nabrajati u nedogled. O nekadašnjim dostignućima DPS vladavine svjedočiće, izgleda, Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Veselin Vukotić, trenutni spuški stanari. … Pa, moguće, i Petar Ivanović (zloupotreba novca Abu Dabi fonda), nađe li se izvršna vlast spremna da pravosudni sistem osposobi, kadrovski i finansijski, da radi svoj posao i završi višegodišnje istrage i suđenja.

Posljedice navedenog vidljive su i u aktuelnom budžetu. Samo, možda, ne na prvi pogled. Biće, zato, da se poslanica DPS Aleksandra Vuković pomalo šali kad najavljuje: „Nakon pobjede građanske politike, krećemo u razvoj i ostvarenje ekonomskog plana na kojem smo mi u DPS-u radili ove dvije godine dok su oni prodavali zjale…”.

Ni taj humor ne smije da zavara. Ekonomski problemi Crne Gore su veliki. I sistemski. Na svaka četiri eura koja će potrošiti ove godine, država pozajmi jedan. Dijelom od same sebe (iz depozita formiranih prethodnim zaduženjem) a dijelom od domaćih i stranih kreditora. Štedi se samo na razvoju i budućnosti. Od 350 projekata iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta stvarno se realizuje njih manje od stotinu (85, kaže da je prebrojao poslanik SD Boris Mugoša). Većina ostalih nema ni osnovnu dokumentaciju. A sljedeće godine, ne dođe li do radikalnih rezova u potrošnji, državni izdaci biće još veći. Isto se ne može garantovati i za državne prihode.

Da ponovimo, za kraj, dobre vijesti. Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Kao u svakom vicu, onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo