Povežite se sa nama

FOKUS

MILOŠEVIĆEVI NASLJEDNICI U OFANZIVI: Spojeni sudovi

Objavljeno prije

na

Tako biva: bratstvo i jedinstvo nije nadživjelo druga Tita ni deset godina. Trinaest godina nakon što je Slobodan Milošević uhapšen i osam otkako je na onom svijetu, njegova zaostavština se odlično drži. Nasljednici, novi evropejci, evo su krenuli da po komšiluku staruše i ugone red. U Crnoj Gori bi da kroje vlast, u Bosni da hapse.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je opet javno patio što se Srbi u Crnoj Gori ne dozivaju pameti i konačno ne upišu u Vladu Mila Đukanovića. Nikolić i crnogorski premijer zvanično su se obećali još 2011. uoči predsjedničkih izbora u Srbiji. Đukanović je tada SNS označio kao „političkog prijatelja” DPS-a i primijetio da je riječ o ,,veoma relevantnom političkom subjektu” ne samo u Srbiji nego i u regionu. Takoreći do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Cane Subotić i Milo Đukanović su, koliko se vidi, veoma zadužili Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Đukanoviću nikad ovako nije trebala bratska ruka. Počinju ozbiljni pregovori sa EU i on bije odsudni boj da sačuva nedirnutu strukturu društva, koja je krvlju i pljačkom građena dvadeset godina. To je bedem koji njemu i familiji omogućava trajnu moć da kontrolišu crnogorsko društvo. Očuvati ga bez novog partnera u vlasti ne bi mogao.

Nikolić bi jednoga dana, kao borac za svesrpsko jedinstvo, mogao reći da je znao što radi. Napori na učvršćivanju Đukanovićeve nesmjenjive vlasti suštinski znače stvaranje nestabilne Crne Gore. Zemlje promašaja. Države koja će pod teretom ekstremnih monopola i pocijepana iznutra vremenom gubiti smisao. Čitko je: Nikolić poziva Srbe u Crnoj Gori da učestvuju u zločinu dokidanja nade da ovo može postati zemlja slobodnih ljudi i naroda koji u njoj žive.

DPS ne može pomiriti crnogorske različitosti. Nacionalni predznaci u DPS- u su, onako, stvar nadahnuća i trgovačke procjene. Mali je ovo kraj, svako zna kako su i koliko današnji vatreni Crnogorci iz DPS-a u doba Miloševića bili ljuti Srbi.

Važna je vijest što Nikolićeva nastojanja da neku od stranaka koje u Crnoj Gori zastupaju Srbe ugura u Đukanovićevu vladu zasad prolaze bez rezultata. Pozivnicu su odbili i Nova i SNP. Prilikom susreta sa Andrijom Mandićem, Nikolić je napravio taktički korak nazad. „ Srpske stranke u Crnoj Gori treba same da odlučuju o politici koju vode”, saopštila je njegova Pres služba.

Teško da iko tu izjavu uzima ozbiljno. Nijesu ono bile uzgredne dosjetke. I, nije Toma sam. U milovanje vlade uveliko je uključen mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Ta ljubav otkriva širu sliku na kojoj se jasno vidi da je pritisak na partije samo dio pritiska na ljude koji se osjećaju Srbima da ovjekovječe vlast Mila Đukanovića.

Ni Đukanović ne razumije zašto mu srpske stranke ne pohitaju. Valjalo je čuti ovu izjavu: „ Mislim da je riječ o slabićima koji nijesu u stanju da preuzmu odgovornost za ono što podrazumijeva učešće u vlasti već su uljuljkani u manjim ili većim privilegijama”. Ovo je, naravno, potvrda da su napori za uvođenje neke od srpskih stranaka u svijet pravednika u Podgorici i Beogradu, veoma sinhronizovani. I, još nešto, važnije: Đukanović se nalazi u opasnoj fazi radikalnog poricanja stvarnosti. Neko ko je spreman na ovako očigledno nasilje nad činjenicama, spreman je na svako nasilje nad ljudima.

Iz SNP-a su i nakon toga rekli da znaju da Đukanović poziva u vlast samo da sebi obezbijedi nastavak neprekinutog dvodecenijskog vladanja. ,,Veoma je svjestan svih rizika koje po njega nosi promjena vlasti i demokratizacija crnogorskog društva”. I iz Nove su ponovili: ,,Opozicija nikada neće graditi budućnost sa Milom Đukanovićem”.

Đukanović je zasad uspio da prigrli samo propale srpske političare u Crnoj Gori. Znaju i on i oni: ostaci ostataka Narodne stranke se ništa ne računaju. Akcija će biti nastavljena. Svoj dug odradiće i državni i paradržavni mediji. Cilj je da svi shvate kako Srbima, kao i svima ostalima, nema života izvan DPS-a.

Istorija nema ciljeva. Ishod zavisi od spremnosti ljudi da prihvate odgovornost za izbor. Iza dušebrižne nacionalne priče Nikolića i Đukanovića krije se tek zamaskirana namjera -njihova i njihovih tajkuna – da očuvaju vlast, monopole i kapital. To mogu najbolje postići ako ustanove sistem koji će proizvoditi stalnu nestabilnost. Crna Gora pod nekontrolisanom Đukanovićevom silom bi suštinski bila zemlja stabilizovanog haosa. Jedna od najranjivijih država u regionu.

Koliko postjugoslovenski prostor funkcioniše kao krivi spoj sudova najbolje svjedoče dva ovosedmična događaja vezana za Bosnu i Hercegovinu. Uzbunu je izazvala Srbija odlukom da raspiše potjernice za Naserom Orićem i Hakijom Mehonjićem i uputi zahtjev tužilaštvu BiH da ih isporuči Beogradu, zbog sumnje da su 1992. u okolini Srebrenice navodno ubili devet civila srpske nacionalnosti.

Srbija, dakle, traži da joj budu izručeni građani BiH koji su, po njihovom viđenju, počinili zločine nad građanima BiH. Kao kad bi Albanija tražila da joj Srbija izruči nekog od svojih komandanata za kojeg računaju da je ubijao Albance na Kosovu. Preciznije – u Preševu. Naser Orić je u Hagu oslobođen optužbi. Uz sve, radi se o Srebrenici, gdje su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima.

Suština je u tome što su u Beogradu savršeno znali da će bosansko pravosuđe odbiti da im izruči svoje građane. Da su htjeli da poštuju pravni red, rezultate svoje istrage odmah bi proslijedili bosanskom tužilaštvu.

Beogradsko tužilaštvo je u međuvremenu izgleda iskazalo spremnost da sarađuje sa Sarajevom, ali postignut je – cilj. Pred izbore u Srbiji vlast radikalnih korijena, nakon slavnog kosovskoj boja, htjela je da pokaže da još može da demonstrira moć u okolini. Čelnica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko ocijenila je: „Srbija priželjkuje raspad BiH i neće prestati da proganja njene građane.” To se vidi – Beograd Nikolića i Vučića će prežati svaku priliku da relativizuje srebrenički genocid.

Samo, ove godine su izbori i u BiH. Na vijest o potjernici u Bosni se sve diglo na noge. U Predsjedništvu je održana konferencija za novinare na kojoj su govorili Bakir Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radončić. Orilo se od domoljublja. Naravno, javio se i Milorad Dodik, da opet zaprijeti da će Srbi napustiti institucije BiH. Ovdje se stvarno tako rano smrkava.

Onda se u Tuzli desilo nešto neobično – građani su se pobunili protiv vlasti. Takvi protesti odavno nijesu viđeni u našim državama. Ne izgleda da će se požar pobune tako lako proširiti Bosnom, a kamoli ostalim jugoslovenskim zemljama. Ovdje tako teško sviće.

Kome je do olakog optimizma neka poredi koliko je solidarnosti među kriminalcima na prostoru bivše Jugoslavije, a koliko među radnicima i njihovim sindikatima.

Ni uspješno pređeni put do EU nije baš garancija. Slučaj Hrvatske pokazuje domete i granice. Ivo Sanader je završio u zatvoru i njegovom se sudbinom redovno prijeti okolo razuzdanim moćnicima. No, Hrvatska je već bila tlo Evrope kad su se rasprsle ćirilične table u Vukovaru i kad je mržnja, pokuljala ,,U ime obitelji”, upakovana u hrvatski ustav.

Svaka postjugoslovenska država uglavnom je nesrećna na svoj način. Ponešto nas ipak veže. Svuda su zločinci iz vlastitih redova nakon odležanih kazni dočekani kao narodni heroji. U udžbenicima i medijima pod kontrolom vlasti svuda caruje laž o ratu. Iz svih krajeva bivše domovine nesputana mržnja plovi sajber svijetom. I opija mlade.

Nakon svega što se zbiva u regionu, neozbiljno se nekritički odnositi prema potezima briselskih zvaničnika. Uzmimo naš slučaj. U svakom ključnom trenutku, za opstanak na vlasti Đukanović je imao podršku Brisela. Dok on evo ulaže nadčovječanske napore da uguši civilni sektor i nekontrolisane medije, prema Monitorovim saznanjima, neke evropske adrese potpomažu konkretnim projektima djelovanje Instituta za javnu politiku Bebe Popovića, koji služi kao režimska legija.

Evropa ne može biti ni izgovor. Kod nas su u središtu priče srpske stranke. Ne treba zaboraviti – od njih se očekuje da ne urade ono što su odavno uradile Socijaldemokratska partija, Bošnjačka stranka i još neke partije manjina. „Ja ostajem premijer kome su uručeni ključevi vrata Evrope”, ponosno je rekao prije neki dan Ivica Dačić, još jedan iz Miloševićevog osoblja. To što uz njega, Vučića i Nikolića, evropejca igra i Đukanović zasluga je baš tih nekadašnjih antimiloševićevskih, antifašističkih stranaka.

Fašizam nije nešto što bude i zavijek prođe. U Njemačkoj je tridesetih ideja socijalne pravde bila rasprostranjenija nego ideja nacizma. Svejedno, fašizam se ukorijenio. Obespravljena, opljačkana, osiromašena većina u zemljama bivše Jugoslavije može krenuti u borbu za uspostavljanje slobodnih i solidarnih društava Ali, može postati i batina u rukama svojih eksploatatora. Prosta je istina: od svih političara na slavenskom jugu najviše iskustva u vladanju toljagom i manipulacijama ima – Milo Đukanović.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN VDT: Šanse i zamke za Milorada Markovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjem novog VDT u punom mandatu Crna Gora je napravila tek prvi, formalni, korak na dugom putu izbavljenja tužilačke organizacije iz blata korupcije, kriminala i nezakonitog političkog uticaja. Pred Markovićem je težak zadatak. Pitanje je da li je kadar da mu odgovori

 

Pravnik Milorad Marković izabran je za Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore. Prvog, poslije skoro pet godina v.d. stanja, nakon što je mandat istekao njegovom prethodniku Ivici Stankoviću.

Markovića je parlamentarna većina izabrala nakon četvrtog konkursa, većinom od 61 poslanika. Uz poslanike vladajuće većine (PES, Demokrate, ZBCG, SNP, Civis, dio albanskih nacionalnih partija), za njegov izbor glasali su i opozicioni poslanici albanskih i Bošnjačke stranke, URA, Socijaldemokrate, Ujedinjena i jedna nezavisna poslanica (sa izborne liste PES-a).

Tročetvrtinska podrška u Skupštini ukazuje da je novi VDT dobio snažnu podršku zakonodavnih vlasti. Ujedno, bila je to jasna poruka da su poltički predvodnici  izgubili elementarno povjerenje u tužilačku organizaciju, nakon što smo još od premijera Duška Markovića čuli kako je Tužilaštvo, mimo zakona i Ustava, postalo samostalna, četvrta grana vlasti u Crnoj Gori.

Reklo bi se da je dominantno nepovjerenje u tužilaštvo opravdano. Pošto, izgleda, tako misle i u Tužilačkom savjetu, krovnoj instituciji tužilačke organizacije.

“Smatram da je u ovom trenutku za neophodni nastavak reforme Tužilaštva potrebno da Vrhovni državni tužilac bude osoba koja nema obaveze prema drugim tužiocima, koja nije profesionalno sazrijevala u tom okruženju i nije dio njihove mreže solidarnosti koja je najsnažnija brana većoj odgovornosti”, ocijenio je uoči glasanja Stevo Muk, član Tužilačkog savjeta i predsjednik Upravnog odbora NVO Instituta Alternativa.

Slične stavove čuli smo i na saslušanju kandidata za VDT-a pred skupštinskim Odborom za politički sistem, upravu i pravosuđe.  Slaven Radunović (NOVA) pritvrdio je Markoviću da je njegova prednost to što ne dolazi iz tužilaštva, posebno ako se zna, kako je rekao, da je to sistem koji je ozbiljno obolio. “Jedan od razloga zbog kojeg je Nova srpska demokratija odlučila da Vas podrži je to što nemate stečenih obaveza prema kumovima, prijateljima, i što ste sve ove godine posmatrali šta se tamo dešava i siguran sam da ste imali vremena da snimite sve  probleme, mnogo bolje nego oni koji sjede tamo”, kazao je Radunović.

Milorad Marković nije komentarisao tu prednost.  Odgovorio je na pitanje da li mu je mana to što nije prošao kroz sistem kojim treba da upravlja u narednih pet godina.

“Ja ispunjavam zakonske uslove da budem VDT, pošto imam preko 22 godine pravničkog iskustva. I Venecijanska komisija je dala stav da na mjesto VDT-a može doći lice van tužilačke organizacije, kao nada za novi početak. Mislim da je mnogo  bitniji materijalni uslov – profesionalna nepristrasnost, stručni i moralni kredibilitet”, kazao je novoizabrani VDT pozivajući da se o njegovoj kandidaturi sudi na osnovu biografije i ponuđenog programa rada.

Marković je, podsjetimo, bio jedini kandidat koji se prijavio na konkurs za izbor VDT, u januaru prošle godine, koji je Tužilačkom savjetu dostavio program rada. Iako to nije bio dio tražene dokumentacije, pokazalo se kao dobar potez koji ga je favorizovao u odnosu na druge kandidate.

Potvrdio je to Stevo Muk u razgovoru za Dan. “Njegova biografija ujedinjuje iskustva iz akademskog i nevladinog sektora, kao i dugogodišnjeg neposrednog rada sa državnim tužilaštvom i tužiocima. Riječ je o jedinom kandidatu koji je poslanicima predstavio program rada, a koji predstavlja dobru osnovu za dalje unapređenje rada tužilaštva. Sve su to bili razlozi da još ranije, na sjednici Tužilačkog savjeta, podržim upravo Markovića za VDT-a.”

Novoizabrani VDT svoj program opisuje kao “široki strateški dokument”. Kaže da je u njemu identifikovao nedostatke u radu državnog tužilaštva: neadekvatan zakonodavni okvir i njegova primjena, nedovoljan broj tužilaca, nedostatak strateškog pristupa, neuspostavljen sistem funkcionisanja državnog tužilaštva… “Svi rezultati u prethodnom periodu postignuti su zbog individualnog doprinosa pojedinih tužilaca i njihove velike žrtve. Individualni doprinos je veoma značajan, ali neophodno je strateški nastupiti kako bi se obezbijedila održivost sistema”, istakao je Marković. Pa pomenuo neke od mjere koje bi trebale voditi ka realizaciji njegovog programa i jačanju institucije Državnog tužilaštva.

Uz unaprjeđenje zakonske regulative, Marković je naveo potrebu poboljšanja kadrovskih i tehničkih kapaciteta tužilaštva, uspostavlajnje sistema kontrole, evoluacije i ujednačavanje prakse u državnom tužilaštvu, sprječavanje curenja informacija… Taj je stav privukao pažnju poslanika pa je Marković ponudio detaljnije objašnjenje. “ Curenje informacija je velika boljka crnogorskog društva. Ne treba dirati u slobodu medija, javnost ima pravo da zna ali je sporno što ne postoji sistem zaštite podataka, ne samo u tužilaštvu nego i u sudovima i policiji. Ovo sve govorim pod pretpostavkom, jer ne znamo još uvijek odakle su curele poruke iz skaj aplikacije ili obične (SMS) prepiske. Treba navesti da veliki broj ljudi ima uvid u te prepiske”, kazao je.

Pokazalo se da su u NVO sektoru Markovićevu biografiju analizirali mnogo detaljnije od većine poslanika. I da su u njoj pronašli neke detalje koji problematizuju njegov izbor.

Milorad Marković je radio na Pravnom fakultetu u Podgorici i kao konsultant na projektima EU, Savjeta Evrope, OEBS-a, UNDP-a. Sarađivao je na projektima sa domaćim i stranim nevladinim organizacijama, navodi se u njegovoj zvaničnoj biografiji. “Mnoge današnje sudije i tužioce učio sam, kao student, kako se pišu optužnice i presude”, pohvalio se novi VDT.

Izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković podsjetila ga je da je za NVO Centar za monitoring i istraživanja nadgledao finansiranje kampanje političkih blokova na referendumu o nezavisnosti Crne Gore 2006. i izbora 2020, iako to ne navodi u biografiji, pa upitala da li je ikada izjavom osudio ili kritikovao afere Snimak, Koverta, ili neki drugi slučaj finansijske zloupotrebe partija i nezakonitog uticaja na birače.  “Jeste li ikad napisali neku krivičnu prijavu”, pitala je Ćalović Marković novog tužioca, naglašavajući interes za njegov budući odnos, kao čelnika Državnog tužilaštva, prema Milu Đukanoviću, Miodragu Davidoviću i Branu Mićunoviću.

“Imena su za VDT nebitna. On prema svima mora da postupa jednako, kada god za to postoji sumnja – bila ona osnovana ili ne”, odgovorio je Marković, potvrđujući da o izbornim zloupotrebama nije javno govorio, ali jeste pisao u izvještajima CeMI-ja koji ga je, kao pravnika, angažovao za nadgledanje izbornih procesa.

“Nijesam želio ličnu promociju”, rekao je. I napomenuo kako ga je angažman u međunarodnim organizacijama sprječavao (ugovornim klauzulama) da javno komentariše i kritikuje.

Uoči izbora VDT javnost je saznala, iako su neki možda tu informaciju imali i ranije, da je Milorad Marković sin pokojnog Milisava Miće Markovića, pomoćnika ministra policije u vrijeme ratnog zločina deportacije izbjeglica – Bošnjaka iz Crne Gore u BiH, gdje je veliki broj njih ubijen.

Milisav Marković je u Podgorici optužen za ratni zločin, skupa sa više tadašnjih funkcionera i službenika crnogorske javne i tajne policije (SDB). Političari su zaobiđeni u tom postupku. Najveći dio sudskog postupka proveo je u Beogradu, “nedostupan”, odnosno u bjekstvu. U sudnici se pojavio tek nakon potpisivanja sporazuma između Crne Gore i Srbije o izručenju vlastitih državljana. Negirao je optužbe, tvrdeći da o deportacijama nije znao ništa, a dugogodišnji proces završen je oslobađajućom presudom za sve optužene. Krivica je pala na teret države. I na žal porodica otetih, deportovanih i ubijenih. Njihovi najmiliji ostali su bez pravde, A neki i bez obilježenih grobova.

Sada Milorad Marković treba da ispravi tu nepravdu.

Pošto su ratni zločini i danas jedna od otvorenih rana ne samo crnogorskog pravosuđa, nego sveukupnog društva, a od Državnog tužilaštva se očekuje da pomogne njihovom zaliječenju tako što će identifikovati i procesuirati zločince, na pravno utemeljen način. A ne onako kako je to uradila Vesna Medenica – podižući optužnice bez sadržaja, tako da su zločini u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom Lazu, baš kao i deportacija izbjeglih Bošnjaka, ostali nekažnjeni.

Iz HRA su upozorili da je državni tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, koga je Evropska komisija 2014. godine angažovala da analizira rad crnogorskog državnog tužilaštva i sudova, kritikovao pravne kvalifikacije državnog tužilaštva i pristup krivičnom gonjenju u tim predmetima, dok je stavove suda na kojima su zasnivane oslobađajuće preude ocijenio kao „očigledno pogrešne“ i „bez presedana“.

“Treba razmotriti da li kod Markovića postoji konflikt interesa po ovom pitanju, s obzirom da je njegov pokojni otac bio optužen za ratne zločine pa oslobođen upravo u jednom od ovih predmeta”, upozorili su iz HRA. Skupština je na to odgovorila izuzetnom podrškom Miloradu Markoviću.

On tvrdi da će procesuiranje svih ratnih zločina biti njegovo lično, ali i strateško opredjeljenje Državnog tužilaštva. I prioritet. “Ukazujem da je moj pokojni otac za života pravosnažno oslobođen krivične odgovornosti u jednom predmetu ratnog zločina”, kazao je Marković negirajući  mogućnosti svog konflikta interesa u tim predmetima.

Imenovanjem novog VDT u punom mandatu Crna Gora je napravila tek prvi, formalni, korak na dugom putu izbavljenja tužilačke organizacije iz blata korupcije, kriminala i nezakonitog političkog uticaja. Milorad Marković ima težak zadatak. Pitanje je da li je kadar da mu odgovori. Zato znamo – crnogorskom tužilaštvu nedostaje sve osim obećanja. I velikih očekivanja javnosti.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo