Povežite se sa nama

FOKUS

MILOŠEVIĆEVI NASLJEDNICI U OFANZIVI: Spojeni sudovi

Objavljeno prije

na

Tako biva: bratstvo i jedinstvo nije nadživjelo druga Tita ni deset godina. Trinaest godina nakon što je Slobodan Milošević uhapšen i osam otkako je na onom svijetu, njegova zaostavština se odlično drži. Nasljednici, novi evropejci, evo su krenuli da po komšiluku staruše i ugone red. U Crnoj Gori bi da kroje vlast, u Bosni da hapse.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je opet javno patio što se Srbi u Crnoj Gori ne dozivaju pameti i konačno ne upišu u Vladu Mila Đukanovića. Nikolić i crnogorski premijer zvanično su se obećali još 2011. uoči predsjedničkih izbora u Srbiji. Đukanović je tada SNS označio kao „političkog prijatelja” DPS-a i primijetio da je riječ o ,,veoma relevantnom političkom subjektu” ne samo u Srbiji nego i u regionu. Takoreći do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Cane Subotić i Milo Đukanović su, koliko se vidi, veoma zadužili Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Đukanoviću nikad ovako nije trebala bratska ruka. Počinju ozbiljni pregovori sa EU i on bije odsudni boj da sačuva nedirnutu strukturu društva, koja je krvlju i pljačkom građena dvadeset godina. To je bedem koji njemu i familiji omogućava trajnu moć da kontrolišu crnogorsko društvo. Očuvati ga bez novog partnera u vlasti ne bi mogao.

Nikolić bi jednoga dana, kao borac za svesrpsko jedinstvo, mogao reći da je znao što radi. Napori na učvršćivanju Đukanovićeve nesmjenjive vlasti suštinski znače stvaranje nestabilne Crne Gore. Zemlje promašaja. Države koja će pod teretom ekstremnih monopola i pocijepana iznutra vremenom gubiti smisao. Čitko je: Nikolić poziva Srbe u Crnoj Gori da učestvuju u zločinu dokidanja nade da ovo može postati zemlja slobodnih ljudi i naroda koji u njoj žive.

DPS ne može pomiriti crnogorske različitosti. Nacionalni predznaci u DPS- u su, onako, stvar nadahnuća i trgovačke procjene. Mali je ovo kraj, svako zna kako su i koliko današnji vatreni Crnogorci iz DPS-a u doba Miloševića bili ljuti Srbi.

Važna je vijest što Nikolićeva nastojanja da neku od stranaka koje u Crnoj Gori zastupaju Srbe ugura u Đukanovićevu vladu zasad prolaze bez rezultata. Pozivnicu su odbili i Nova i SNP. Prilikom susreta sa Andrijom Mandićem, Nikolić je napravio taktički korak nazad. „ Srpske stranke u Crnoj Gori treba same da odlučuju o politici koju vode”, saopštila je njegova Pres služba.

Teško da iko tu izjavu uzima ozbiljno. Nijesu ono bile uzgredne dosjetke. I, nije Toma sam. U milovanje vlade uveliko je uključen mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Ta ljubav otkriva širu sliku na kojoj se jasno vidi da je pritisak na partije samo dio pritiska na ljude koji se osjećaju Srbima da ovjekovječe vlast Mila Đukanovića.

Ni Đukanović ne razumije zašto mu srpske stranke ne pohitaju. Valjalo je čuti ovu izjavu: „ Mislim da je riječ o slabićima koji nijesu u stanju da preuzmu odgovornost za ono što podrazumijeva učešće u vlasti već su uljuljkani u manjim ili većim privilegijama”. Ovo je, naravno, potvrda da su napori za uvođenje neke od srpskih stranaka u svijet pravednika u Podgorici i Beogradu, veoma sinhronizovani. I, još nešto, važnije: Đukanović se nalazi u opasnoj fazi radikalnog poricanja stvarnosti. Neko ko je spreman na ovako očigledno nasilje nad činjenicama, spreman je na svako nasilje nad ljudima.

Iz SNP-a su i nakon toga rekli da znaju da Đukanović poziva u vlast samo da sebi obezbijedi nastavak neprekinutog dvodecenijskog vladanja. ,,Veoma je svjestan svih rizika koje po njega nosi promjena vlasti i demokratizacija crnogorskog društva”. I iz Nove su ponovili: ,,Opozicija nikada neće graditi budućnost sa Milom Đukanovićem”.

Đukanović je zasad uspio da prigrli samo propale srpske političare u Crnoj Gori. Znaju i on i oni: ostaci ostataka Narodne stranke se ništa ne računaju. Akcija će biti nastavljena. Svoj dug odradiće i državni i paradržavni mediji. Cilj je da svi shvate kako Srbima, kao i svima ostalima, nema života izvan DPS-a.

Istorija nema ciljeva. Ishod zavisi od spremnosti ljudi da prihvate odgovornost za izbor. Iza dušebrižne nacionalne priče Nikolića i Đukanovića krije se tek zamaskirana namjera -njihova i njihovih tajkuna – da očuvaju vlast, monopole i kapital. To mogu najbolje postići ako ustanove sistem koji će proizvoditi stalnu nestabilnost. Crna Gora pod nekontrolisanom Đukanovićevom silom bi suštinski bila zemlja stabilizovanog haosa. Jedna od najranjivijih država u regionu.

Koliko postjugoslovenski prostor funkcioniše kao krivi spoj sudova najbolje svjedoče dva ovosedmična događaja vezana za Bosnu i Hercegovinu. Uzbunu je izazvala Srbija odlukom da raspiše potjernice za Naserom Orićem i Hakijom Mehonjićem i uputi zahtjev tužilaštvu BiH da ih isporuči Beogradu, zbog sumnje da su 1992. u okolini Srebrenice navodno ubili devet civila srpske nacionalnosti.

Srbija, dakle, traži da joj budu izručeni građani BiH koji su, po njihovom viđenju, počinili zločine nad građanima BiH. Kao kad bi Albanija tražila da joj Srbija izruči nekog od svojih komandanata za kojeg računaju da je ubijao Albance na Kosovu. Preciznije – u Preševu. Naser Orić je u Hagu oslobođen optužbi. Uz sve, radi se o Srebrenici, gdje su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima.

Suština je u tome što su u Beogradu savršeno znali da će bosansko pravosuđe odbiti da im izruči svoje građane. Da su htjeli da poštuju pravni red, rezultate svoje istrage odmah bi proslijedili bosanskom tužilaštvu.

Beogradsko tužilaštvo je u međuvremenu izgleda iskazalo spremnost da sarađuje sa Sarajevom, ali postignut je – cilj. Pred izbore u Srbiji vlast radikalnih korijena, nakon slavnog kosovskoj boja, htjela je da pokaže da još može da demonstrira moć u okolini. Čelnica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko ocijenila je: „Srbija priželjkuje raspad BiH i neće prestati da proganja njene građane.” To se vidi – Beograd Nikolića i Vučića će prežati svaku priliku da relativizuje srebrenički genocid.

Samo, ove godine su izbori i u BiH. Na vijest o potjernici u Bosni se sve diglo na noge. U Predsjedništvu je održana konferencija za novinare na kojoj su govorili Bakir Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radončić. Orilo se od domoljublja. Naravno, javio se i Milorad Dodik, da opet zaprijeti da će Srbi napustiti institucije BiH. Ovdje se stvarno tako rano smrkava.

Onda se u Tuzli desilo nešto neobično – građani su se pobunili protiv vlasti. Takvi protesti odavno nijesu viđeni u našim državama. Ne izgleda da će se požar pobune tako lako proširiti Bosnom, a kamoli ostalim jugoslovenskim zemljama. Ovdje tako teško sviće.

Kome je do olakog optimizma neka poredi koliko je solidarnosti među kriminalcima na prostoru bivše Jugoslavije, a koliko među radnicima i njihovim sindikatima.

Ni uspješno pređeni put do EU nije baš garancija. Slučaj Hrvatske pokazuje domete i granice. Ivo Sanader je završio u zatvoru i njegovom se sudbinom redovno prijeti okolo razuzdanim moćnicima. No, Hrvatska je već bila tlo Evrope kad su se rasprsle ćirilične table u Vukovaru i kad je mržnja, pokuljala ,,U ime obitelji”, upakovana u hrvatski ustav.

Svaka postjugoslovenska država uglavnom je nesrećna na svoj način. Ponešto nas ipak veže. Svuda su zločinci iz vlastitih redova nakon odležanih kazni dočekani kao narodni heroji. U udžbenicima i medijima pod kontrolom vlasti svuda caruje laž o ratu. Iz svih krajeva bivše domovine nesputana mržnja plovi sajber svijetom. I opija mlade.

Nakon svega što se zbiva u regionu, neozbiljno se nekritički odnositi prema potezima briselskih zvaničnika. Uzmimo naš slučaj. U svakom ključnom trenutku, za opstanak na vlasti Đukanović je imao podršku Brisela. Dok on evo ulaže nadčovječanske napore da uguši civilni sektor i nekontrolisane medije, prema Monitorovim saznanjima, neke evropske adrese potpomažu konkretnim projektima djelovanje Instituta za javnu politiku Bebe Popovića, koji služi kao režimska legija.

Evropa ne može biti ni izgovor. Kod nas su u središtu priče srpske stranke. Ne treba zaboraviti – od njih se očekuje da ne urade ono što su odavno uradile Socijaldemokratska partija, Bošnjačka stranka i još neke partije manjina. „Ja ostajem premijer kome su uručeni ključevi vrata Evrope”, ponosno je rekao prije neki dan Ivica Dačić, još jedan iz Miloševićevog osoblja. To što uz njega, Vučića i Nikolića, evropejca igra i Đukanović zasluga je baš tih nekadašnjih antimiloševićevskih, antifašističkih stranaka.

Fašizam nije nešto što bude i zavijek prođe. U Njemačkoj je tridesetih ideja socijalne pravde bila rasprostranjenija nego ideja nacizma. Svejedno, fašizam se ukorijenio. Obespravljena, opljačkana, osiromašena većina u zemljama bivše Jugoslavije može krenuti u borbu za uspostavljanje slobodnih i solidarnih društava Ali, može postati i batina u rukama svojih eksploatatora. Prosta je istina: od svih političara na slavenskom jugu najviše iskustva u vladanju toljagom i manipulacijama ima – Milo Đukanović.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo