Povežite se sa nama

FOKUS

Kako se kalio profit

Objavljeno prije

na

milo

Negdje pred referendum o crnogorskoj nezavisnosti, u proljeće 2006. godine, Milo Đukanović je na optužbe da vlast protežira njegovog brata Aca Đukanovića i njegove poslove lakonski odgovorio da u njihovoj porodici „postoji kultura da se jedni drugima ne miješaju u posao”. Još je stariji od braće Đukanović ustvrdio „ne znam kakvo je imovinsko stanje mog brata”. Iskazao je, ipak, ozbiljnu sumnju u tvrdnje da je Aco jedan od najbogatijih ljudi u Crnoj Gori.

Zna Milo tako…

Na njegovu sreću, pokazalo se da brat Aco nije pristalica proklamovane kulture „ne miješanja u posao”. Pa je, pravilno pretpostavljajući da od državne službe nema velike vajde, odlučio da burazera malo potpomogne: kupio je i poklonio mu trosoban stan. Tako danas Milo živi u dva spojena stana od nekih 180 kvadrata + pripadajuće potkrovlje. Polovinu (današnjeg) stana dobio je od države. Ostatak mu je darovao Aco. A darežljiv, kakvog ga je Bog dao, Aco je i brataniću poklonio poslovni prostor na podgoričkom Trgu Vektre – 459 kvadrata. Da je drugačiji, Milo bi se zapitao kako je njegov – tada nezapošljen – brat platio poslovni prostor u zgradi koju je Milov kum Dragan Brković, sredinom posljednje decenije prošlog vijeka, prodavao Milovoj Vladi po cijeni većoj od 2,5 hiljade maraka po kvadratu. Ovako, ostao je neinformisan.

Uglavnom, nakon Ugovora o poklonu Acova Prva banka je za korišćenje tog prostora Milovom Blažu plaćala 11 hiljada eura mjesečno. Pa je Milova Vlada Acovoj Prvoj banci dala 44 miliona eura pomoći. Onda je Milov Igor pronašao način da Vlada sama sebi vrati novac koji je dugovala Prva. I Milov Blažo je pokazao istančan osjećaj za realnost, pristajući na višestruko umanjenje kirije.

Ne znam jesam li sve ovo baš jasno povezao, ali poenta je da su pare ostale u Porodici. Naše pare.

Neko drugi, vještiji pripovijedanju i tržišnoj ekonomiji, u istoj bi priči pronašao drugačiju suštinu. Mogu da zamislim kako profesor Veselin Vukotić studentima na UDG baš ovom pričom objašnjava razliku između gazdovanja državnim i privatnim:

– Aco Đukanović, većinski vlasnik Prve banke, za zakup 459 kvadrata na Trgu Vektre plaća Blažu Đukanoviću 2.340 eura mjesečno. To je približno pet eura po kvadratu. A Milo Đukanović, predsjednik Vlade, ugovorio je početkom 2010. godine da država zakup zgrade površine 1.472 plaća Acu Đukanoviću 18.360 eura mjesečno. Po kvadratu iznajmljenog prostora to je malo manje od 12,5 eura. Eto dokaza da je privatno efikasnije od državnog, poentirao bi Vukotić.

Za najradoznalije, još poneki detalj: Preduzimljivi Aco je zgradu koja mu kirijom godišnje donese više od 200 hiljada eura kupio za jedan milion od (tada već privatizovanog) Telekoma Crne Gore. Jako dobar posao – Đukanović je trgovao za nepunih 700 eura po kvadratu u vrijeme kada su cijene kvadrata poslovnih prostora u centru Podgorice dostizali i tri-četiri puta veću cijenu. A mediji podsjećaju kako su neka od čelnih mjesta u Telekomu, u vrijeme te trgovine, zauzimali Oleg Obradović (sada prvi čovjek Prve banke) i Miodrag Ivanović, Acov prijatelj i vlasnik 1,7 odsto akcija Prve.

Kao da svi tranzicioni putevi vode u Prvu banku, možete pomisliti. I može biti da ste debelo u pravu.

Počelo je, upozoravali su pojedini analitičari, nakon što je objelodanjeno da je Prva banka postala vlasnik hotela Lipka u Kolašinu: Stvarni vlasnici su odlučili da na sebe, ili na svoje kompanije, prenesu imovinu stečenu širom Crne Gore. Drugi su, opet, govorili kako proces prenosa vlasništva zapravo ulazi u završnu fazu.

Oni podsjećaju kako je Prva banka već prodavala imovinu Stanka Subotića (dio ostrva Sveti Nikola), i stavila hipoteku na Vilu Montenegro, na Svetom Stefanu. Vila je nekada, takođe, bila vlasništvo Subotića. Nakon što je postalo jasno da će Srbija pokušati da je prisvoji na ime štete koju je, švercujući cigarete, Subotić pričinio njenom budžetu, zbog čega je u Beogradu nepravosnažno osuđen, Vila je prodata ofšor kompaniji Manola management LTD sa Britanskih Djevičanskih Ostrva. Manola je, u međuvremenu, postala klijent Prve banke i podigla kredit od 120 hiljada.

Možda će Aco, uz kotorsku Palatu Ivanović (trospratnica iz 18. vijeka) postati vlasnik još jedne ekskluzivne vile na Crnogorskom primorju. Priča je tako tipična za vlasnika Prve banke: Prema podacima do kojih je došao www.podlupom.info Đukanović je kotorsku palatu i pripadajući plac od 4000 kvadrata kupio u septembru 2007. godine za 2,7 miliona eura od jedne of šor kompanije. Ista firma je, nešto ranije, istog dana Palatu Ivanović kupila od beogradske Galenike za dva miliona. Tako je Aco potrošio 700 hiljada više, poslujući sa prodavcem koji nije imao nijedan jedini dokaz da je nekretnina koju prodaje stvarno njegova. Galenici je platio sjutradan, Acovim novcem, a obje transakcije su tek naknadno zavedene u kotorskom katastru.

Ali, da se vratimo Prvoj banci. Ona bi, u dogledno vrijeme, popisu svojih nekretnina mogla dodati i imovinu koju su pod hipoteku stavili Eurofond Veselina Barovića, MAT kompani braće Darka i Duška Šarića, Rudnici boksita Olega Deripaske…

Upis novog vlasnika hotela Lipka obećava zanimljiva dešavanja. Hotel je preuzet na ime duga koji je u Prvoj imala kompanija Bepler. Tek da bude zanimljivije – suvlasnik Beplera je Zoran Bećirović, kontroverzni biznismen koji slovi za dobrog prijatelja Mila Đukanovića i Milana Roćena. Da li će preuzimanje Lipke pokvariti prijateljstvo? I može li potez Prve banke uticati na sudbinu drugih vrijednih nekretnina koje Bepler ima u Crnoj Gori? Makar dvije od njih stekao je uz pomoć porodice Đukanović.

SKI centar Bjelasica prodat je Bećiroviću tek pošto je Milo Đukanović javno prozvao stečajnog upravnike Bjelasice da odugovlači sa postupkom prodaje, dok zainteresovani kupac dangubi. Nadležni su pravilno shvatili – izrečeno upozorenje zapravo je naređenje. I najvrednije kolašinsko preduzeće je pod hitno promijenilo vlasnika. Uzalud je sudija Privrednog suda u Podgorici Nataša Bošković pokušavala da ospori taj posao dokazujući da je stečaj u SKI centru uveden nezakonito.

Prije toga, Zoran Bećirović je postao vlasnik budvanskog hotela Avala sudskom presudom koju je donijela Ana Kolarević – rođena sestra braće Mila i Aca Đukanovića. Kolarevićka je prvo naredila Tenderskoj komisiji da, umjesto novog tendera za prodaju Avale, bezuslovno prihvati drugorangiranu ponudu Beplera. Ni saznanje da je kompanija upisana u britanski registar „lažirala” poslovne reference nije uticala na konačnu odluku.

Potom je Ana Kolarević otišla u advokate. Jedan od njenih prvih klijenata postala je kompanija Bepler. Pa, šta onda? Slijedio je niz zvučnih klijenata koji su od Ane napravili jednog od najuticajnijih advokata u ovom dijelu Evrope. Na tom popisu su i Kombinat aluminijuma, Željezara, Telekom, HTP Boka, Jugopetrol, Miraks, Sveti Stefan, Hotel Avala, Hipo Alpe Adria banka, Adriatic properties… Novinari su uočili zakonitost – ono što Milo Đukanović privatizuje, pred domaćim sudovima zastupa advokatska kancelarija Ane Kolarević.

Zvanično, u pitanju je samo slučajnost. I dokazana sposobnost članova prve familije. A oni što u tim poslovima vide bilo šta čudno su – neprijatelji Crne Gore. I bolje bi im bilo da zaćute…

Po istom principu – patriotizam plus sposobnost – objašnjava se i činjenica da je Republički zavod za urbanizam i projektovanje, u vlasništvu Aca Đukanovića, tokom prošle godine pobijedio na 18 tendera koje su raspisivali vladini organi ili lokalna samouprava. Ti su poslovi Acu donijeli dva miliona eura.

Prepoznatljive vrline Mila Đuaknovića natjerale su i engleske banke da se nadmeću ko će mu, na lijepe oči, pozajmiti 1,5 milion eura. Tim novcem Đukanović je kupio akcije Prve banke. Prethodno je Prva banka njegovom kumu Vuku Rajkoviću, odnosno njegovoj novoosnovanoj kompaniji Global Montenegro, dala kredit od 3,1 miliona za kupovinu placa u Budvi. Kredit je dat uz grejs period od 12 mjeseci. Nedugo zatim, Milo Đukanović postaje suvlasnik Globala. Novinarima kaže da je kredit kojim je kupljena budvanska nekretnina dobijen od Hipo banke. Valjda ga je bilo sramota da prizna kako pozajmljuje pare od mlađeg brata.

Global Montenegro je, naknadno, zaista dobio kredit od Hipo banke. Pretpostavlja se da je novac iskorišćen za pokrivanje kredita u Prvoj, nakon što su ,,biznismeni” uključeni u taj posao shvatili da Prva banka ne može da izdrži teret koji su joj natovarili.

Aco je u to vrijeme (2008. godina) na svojim računima u Prvoj banci držao 19 miliona eura. Njegova banka plaćala mu je kamatu od osam posto. Tako je većinski vlasnik Prve – zahvaljujući jednoj od najvećih pasivnih kamata u istoriji eura – godišnje zarađivao 1,5 milion.

Istovremeno, njegova Invest nova u Prvoj banci ima tri kredita u ukupnom iznosu od 3,9 miliona. Po jednom kreditu joj je, pokazuju podaci do kojih je došla međunarodna novinarska organizacija OCCRP, odobren grejs period od četiri godine! Danas u Prvoj – kao odgovor na krivičnu prijavu koju je podnio MANS – tvrde da Aco Đukanović nikada nije bio korisnik kredita svoje banke. Čik da neko ne povjeruje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo