Ovonedjeljna nesreća na putu Cetinje – Budva ponovo je aktuelizovala pitanje odgovornosti za neprekinut niz tragičnih udesa na našim putevima. Samo policija ne može mnogo kada na jednoj strani imamo stara vozila, upitne drumove i odsustvo vještine, iskustva i saobraćajne kulture kod vozača, a na drugoj nedostatak kadra i opreme

Stručnjaci pokušavaju da utvrde zašto je autobus firme Papović, bez kontakta sa drugim vozilima, najmanje 15 metara udarao u odbojnu bankinu na krivini, prije nego je probio zaštitnu ogradu i sa 30 putnika sletio u provaliju. Nesreća se dogodila prije nekoliko dana na Obzovici, mjestu između Cetinja i Budve. Dvoje putnika izgubilo je život, jedan je i dalje životno ugrožen, a još dvadesetak putnika i vozač autobusa zadobili su teže i lakše povede. Vozač je uhapšen.

Razmjere tragedije najvjerovatnije bile bi i mnogo veće da gusto granje i šiblje nijesu amortizovali pad i zaustavili autobus da se, nakon slijetanja, surva još dublje u provaliju.

Istog dana u udesu na Žabljaku povrijeđen je motociklista, dok je prethodnog dana na teritoriji Crne Gore registrovano 16 saobraćajnih nezgoda. Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da se tog dana u Podgorici dogodilo deset, u Baru pet i u Nikšiću jedna saobraćajna nezgoda. Izdato je 326 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 77 prekršajnih prijava. Policija je oduzela dva para registarskih tablica.

Crnogorski putevi i dalje liče na ratište. Samo prošle godine poginulo je gotovo 60 osoba i pored formalno pooštrenih kazni za prekršaje u saobraćaju.

U svijetu gotovo 1,3 miliona godišnje pogine u saobraćaju, procjena je Svjetske zdravstvene organizacije. Riječ je o deset puta većem broju od stradalih u ratovima – Globalni indeks mira (Global Peace Index) procijenio je da je u ratnim konfliktima prošle godine stradalo 238 hiljada ljudi. To nije utjeha, već upozorenje.

Najteža saobraćajka u ovom vijeku kod nas se dogodila prije deset godina (2013) u kanjonu Morače. Autobus sa 46 putnika sletio je sa mosta, kod Manastira Morača. Prevozio je rumunske turiste u Crnu Goru,  stradalo je 18 osoba, njih 29 je povrijeđeno. Rumunski autobus kretao se dvostruko brže od dozvoljene brzine na toj dionici magistrale. Desetak godina ranije, na granici sa Kosovom, u saobraćajnoj nesreči poginulo je deset osoba, uključujuci dvoje djece, dok je 31 osoba povrijeđena. Autobus sa 40 putnika je saobraćao na realciji Ulcinj – Kosovo, kada je sletio s puta i prevrnuo se niz liticu.

Saobraćajni inženjer Mirko Đurović ističe da je najčešći uzrok saobraćajnih nezgoda u Cnoj Gori nepoštovanje brzine i da vozači nijesu dovoljno iskusni. On upozorava i da je previše saobraćajnih nesreća  na ovom malom prostoru.

“Na putu od Podgorice do Budve dosta se brzo vozi. Put nije loš, ali vozači precjenjuju svoje mogućnosti i voze maksimalnom brzinom. Ako se desi neki kiks on u toj situaciji ne može da se snađe i onda šeta ne cesti, lijevo – desno i najčešće se tada desi saobraćajna nezgoda”, pojasnio je Đurović. On kaže da naši vozači „nijesu baš iskusni“ jer imaju vrlo malo pređenih kilometara u toku godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

Sve u vezi našeg tunela, zasad  ostaje u sjenci saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. Sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke…Niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju

U ponedjeljak je stigla vijest o pljački u depou Višeg suda u Podgorici koja je prijavljena nakon što su službenici suda primijetili da je dio uskladištenog materijala raspakovan i ispreturan. U tom depou čuva  se gotovo sav dokazni materijal iz sudskih postupaka koji su u toku– od dokumenata do zaplijenjene robe, droge i oružja, pa je vijest pobudila veliku pažnju javnosti. Laičke i stručne.

Ćutali su samo oni kojima je posao bio da javnost  obavijeste šta se, kada i kako desilo. Te podatke nijesmo dobili, osim  informacije da se ulaz u depo sa dokaznim materijalom nalazi pod stalnim video nadzorom i ima fizičko obezbjeđenje (mada ima upućenih koji tvrde da su čuvari depoa na njegovom ulazu samo tokom radnog vremena Višeg suda). Naknadno smo saznali kako u depou sa dokazima nema ni jedna sigurnosna kamera. Pravosuđe nema novca za takve investicije.

Sjutradan je priča o mogućoj krađi u depou dobila neočekivan obrt. Izgleda kako su, nakon višesatnog uviđaja policije, službenice suda krenule da pospreme nastali rovaš pa su, tragajući za izvorom neuobičajene promaje u prostoriji, otkrile poveliku rupu u zidu. Iza nje – svježe prokopan tunel koji, ispod Njegoševe ulice, vodi do stana u zgradi preko puta.

Kako tunel nije otkriven tokom uviđaja provale u sudski depo za sada nije poznato. Ali je, eto, moguće. Tako je počela priča koja podsjeća na zaplete iz krimi filmova.

Prve procjene iz policije bile su da je na tunelu rađeno oko mjesec dana, a da se sa kopanjem i bušenjem počelo krajem jula ili u avgustu, tokom godišnjih odmora u javnoj upravi. Kao zgodan paravan poslužili su i radovi na rekonstrukciji zgrade Višeg i Vrhovnog suda u Podgorici. Počinioci su, kako sumnjaju u policiji, iznajmili stan u prizemnoj zgradi preko puta suda i odatle započeli radove čiji krajnji cilj tek treba utvrditi. O motivima se, za sada, samo nagađa. Krađa (uništenje) deponovanog dokaznog materijala, priprema nečijeg bjekstva ili ubistva, najčešće su pretpostavke.

Za sada, sve to ostaje u sjenci, saznanje da je neko – spreman, spretan i organizovan – tajno prokopanim tunelom stigao do jedne od državnih institucija koja bi, da je reda, spadala u dio najbolje čuvanih i najbezbjednijih u Crnoj Gori. I provalio u njen najčuvaniji dio. A, da stvar bude gora, sve to se dešava u neposrednoj blizini zgrada u kojima su sjedišta Vlade, Skupštine, Predsjednika države, Centralne banke… Ipak, niko iz njihovog obezbjeđenja i kompletnog sistema državne bezbjednosti nije primijetio ogromnu prijetnju. Dok nije dunula promaja.

Zato se sada igra igra  prebacivanja odgovornosti i minimalizacije štete.

Po otkriću upada u sudski depo i načina na koji su provalnici do njega stigli, predsjednik Višeg suda Boris Savić kazao je da je pregledom i popisom dokaza iz najvažnijih predmeta konstatovano kako “gotovo ništa ne nedostaje”.

Na pitanje kako su za kratko vrijeme uspjeli da popišu imovinu i da izmjere količine droge koje se čuvaju u depou, pojasnio da se tu nalazi ogroman broj fizičkih predmeta i da prvo traže da li nedostaju osjetljivi predmeti. Detaljan pretres bi, ističe, trajao mjesecima.

Regovao je potom vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić. “Za razliku od predsjednika Višeg suda, koji je saopštio da gotovo nijedan dokaz iz depoa ne nedostaje, mislim da niko nije uložio toliki trud i napor zbog rekreacije, iako bih volio da je on u pravu, a da ja griješim. Plašim se da će istina biti drugačija”, kazao je Terzić.

Poslednje informacije govore da je iz depoa nestalo više pištolja za koje se sumnja da su korišćeni za izvršenje krivičnih djela. Njihov broj za sada nije poznat javnosti a možda ni istražiteljima. “Još nije poznato o kojim se predmetima radi“, saopštio je Monitoru izvor blizak istrazi.

Nezvanično, odnešeno oružije dovodi se u vezu sa procesima u kojima se sudilo pripadnicima tzv. kavačkog klana. Izgleda da je dokazni materijal iz predmeta u kome se sudi njihovom navodnom šefu  Slobodanu Kašćelanu, privukao najveću pozornost provalnika.

Sudija Savić nije želio da komentariše navode o nestalom oružju. „Ne mogu da komentarišem aktuelne istrage“, kazao je Monitoru.

Iz Biroa za operativnu koordinaciju organa obavještajno-bezbjednosnog sektora (BOK) nakon sjednice održane u srijedu saopšteno je da se traga za šest osoba, koje se sumnjiče da su učestvovale u iskopavanju tunela. U međuvremenu je pronađeno kombi vozilo koje je, vjerovatno, korišteno tokom zemljanih radova u Njegoševoj ulici. Mogući nalogodavci operacije tunel još nijesu poznati.

Ovih se dana inenzivno nagađa. Između ostalog i o tome  da li su “rudari” u centru Podgorice pravili tunel za bjekstvo ili potencijalni atentat na nekog od viđenijih protivnika, tokom njihovog boravka u Višem sudu. Takozvana soba za pritvorena lica u kojoj  pritvorenici (zatvorenici) iz Spuža borave nakon dovođenja u Sud, dok čekaju na suđenje ili saslušanje, nalazi se u neposrednoj blizini poharanog depoa. Dijeli ih samo hodnik, a šefovi ovdašnjih kriminalnih klanova i njihovi izvršioci već su pokazali da ne prezaju od bilo kakvih izazova kako bi ostvarili svoj  naum.

To je, službeno, potvrđeno i saopštenjem sa ovonedjeljnog sastanka Biroa za operativnu komunikaciju službi bzebjednosti. “Zaključeno je da je riječ o aktivnostima sa visokim nivoom organizacije i profesionalizma, koja je podrazumijevala učešće većeg broja lica različite profilacije”  navodi se u saopštenju BOK-a.

Tunel je postao svojevrsna turistička atrakcija za zanimaciju najviših vladinih  funkcionera predvođenih premijerom Dritanom Abazovićem. Skupa sa ministrom pravde Markom Kovačem i  MUP-a i odbrane Filipom Adžićem Abazović je obišao tunel, sa obije strane, kako bi “stekao neposredan uvid”, dok su policijski forenzičari još vršili uviđaj, pokušavajući da prikupe dokaze o počiniocima i njihovim namjerama. Mišljenja su podijeljena na temu da li su zvaničnici izvršne vlasti, šetajući po mjestu zločina, ugrozili posao istražitelja.

Političari su iskoristili priliku da, slikajući se pored rupe u zidu Višeg suda, iznesu stav kako su kriminalci imali pomoć “iznutra”. Potom je njima, u zajedničkom saopštenju Višeg i Vrhovnog suda, spočitano  da su na edukativno-promotivnu ekskurziju stigli bez odobrenja i u vrijeme trajanja uviđaja. Pride su, prebacujući odgovornost na državne službe koje kontrolišu Abazović i Adžić (Uprava policije, ANB…), iz Vrhovnog i Višeg suda podsjetili da su upravo zaposleni u sudu otkrili prokopani tunel, nakon izvršenog uviđaja službi bezbjednosti.

“Olako iznošenje ozbiljnih optužbi bez ikakvih dokaza ne bi trebalo biti način postupanja visokih državnih funkcionera. Ovo naročito, ako se uzme u obzir da premijer svakako zna čija je nadležnost obezbjeđivanja objekata, a to je Sektor za obezbjeđenje ličnosti, objekata i diplomatskog korpusa. Premijer dakle propušta da istakne da li postoji odgovornost nekih drugih organa za sve ono što se dešavalo u periodu iskopavanja tunela i ko je trebalo da prepozna te aktivnosti”, navode u zajedničkom saopštenju Vrhovni sud i Viši sud.

Abazović je prećutao kritike na račun rada službi bezbjednosti. Odgovorio je kako je  imao odobrenje predsjednika Višeg suda, te da ne zna zašto se Vrhovni sud miješa u tu priču (Vrhovni sud je za pravosuđe ono što je Vlada za izvršnu vlast u državi). Ponovo  je reagovao Boris Savić: premijer i njegovi ministru od njega nijesu tražili dozvolu, samo su ga obavijestili da će doći “u posjetu” sudskom depou…

I laička javnost je dosad mogla  da stekne osnovnu predstavu o tome kako je moguće da neko, u centru Podgorice i, fizički, glavnom čvorištu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti prokopa nekoliko desetina metara tunela, vršlja po dokaznom materijalu iz “najosjetljivijih” predmeta kojima se trenutno bavi crnogorsko pravosuđe i, možda, pripremi teren za neki još teži zločin. I svo to vrijeme ostane neprimijećen.

Tunel ispod Njegoševe ulice samo je otkrio nadmoć mafije u Crnoj Gori.  Kriminalci su, još jednom, pobijedili državu. Istraga treba da pokaže da li je utakmica bila namještena.

Uzaludna upozorenja

N: Na sjednici BOK-a je konstatovano i da obijanje depoa Višeg suda u Podgorici predstavlja “najznačajniji i najopasniji udar na institucije države i pravosudni sistem”. Takođe su razmatrana pitanja bezbjednosti i mjera zaštite objekata i prostorija organa za sprovođenje zakona, “sa posebnim fokusom” na događaj u Višem sudu.

Nije prvi put da se ova tema nađe na dnevnom redu nadležnih iz izvršne vlasti. Po pravilu, uvijek je to bilo s nekim povodom i, po pravilu, sve se završavalo na praznim obećanjima.

Marta ove godine,  Podgoričanin Mladen Bulatović na ulazu u zgradu Osnovnog suda u Podgorici, aktivirao je ručnu bombu. On je poginuo a više osoba je lakše i teže ranjeno. Dvije godine ranije, u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, jedan stanovnik Prijestonice izvršio je samoubistvo ručnom bombom u kancelariji tužioca.

Nadležni su, u oba slučaja, postavljali pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima. Problem očigledno nije riješen.  Da je to trebalo davno uraditi pokazuje i istorija kriminalnih dešavanja u crnogorskim kućama pravde.

U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević.

Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava i pokušao da i njega ubije. Pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Iz sudova se i bježalo. Prije tri godine albanski državljanin Ardijan Muka pobjegao je iz Višeg suda nakon što mu je sudija za istragu odredio ekstradicioni pritvor. On je tada po izlasku iz zgrade suda, dok su ulcinjski policajci namjeravali da ga uvedu u službeno vozilo, iskoristio to što nije bio vezan i pobjegao… Ubrzo je uhapšen.

Pored ovog neuspješnog bjekstva bilo je i mnogih onih uspješnih, ali uglavnom iz zatvora. Iz zatvora u Spužu i Bijelom Polju u poslednje dvije decenije pobjeglo je dvadeset zatvorenika koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne zbog izvršenja teških krivičnih djela.

Prvo “veliko” bjekstvo izveo je Podgoričanin Vladeta Vlatko Milačić 1995. godine kada je pobjegao iz Spuža, gdje je izdržavao zatvorsku kaznu zbog ubistva 21-godišnjeg mladića na putu Podgorica-Cetinje.

U medijima je objavljeno da je zidine spuškog zatvora napustio uz asistenciju nekog od službenika obezbjeđenja. Navodno, Milačić je izveden iz ćelije i prebačen do Skadarskog jezera, odakle je pobjegao u Albaniju. On je poslije više od decenije uhapšen u Makedoniji zbog iznude, gdje je i služio zatvorsku kaznu za to djelo. Prema zvaničnim informacijama, 2007. godine je ponovo oslobođen ili otet na putu od zatvora do klinike u Skoplju. Kako je tada izvijestila makedonska štampa, sanitetsko vozilo su presrele maskirane i naoružane osobe i sa sobom odvele Milačića.

Šest godina kasnije, 18. juna 2001. godine, iz spuškog zatvora je pobjegao i Nikšićanin Veselin Batica Vlahović, koji je, pod nadzorom čuvara, uspio da dođe u zabranjenu zonu unutar spuškog zatvora i preskoči zid visok 3,70 metara, a zahim i da pobjegne preko limenog krova. Tadašnji direktor ZIKS-a Željko Jočić rekao je Monitoru kako je ubijeđen da je Vlahović pri bjekstvu imao pomoć zatvorskih čuvara. Kasnije je uhapšen u Španiji, a trenutno se nalazi na izdržavanju višedecenijske robije u Sarajevu zbog ratnih zločina. Nekoliko dana nakon Vlahovića, iz Spuža je pobjegao i Dragoljub Laketić, koji je izdržavao 12-godišnju kaznu za ubistvo.

Četiri godine kasnije, iz spuškog zatvora je pobjegao Beranac Smajo Babić. I on je izdržavao dugogodišnju kaznu zbog svirepog ubistva. Njegov leš ubrzo je nađen u Krupačkom jezeru pokraj Nikšića. Sa Babićem su pobjegli i osuđenici Milan Ristić i Stevo Poček, ali su se oni ubrzo predali.

Zatvorenik Jovica Zindović, koji je osuđen na 15 godina robije zbog ubistva Luke Popovića, pobjegao je iz bjelopoljskog zatvora 7. oktobra 2015. godine. Zbog toga su suspendovani tadašnji načelnik bjelopoljskog zatvora i nekoliko službenika.

Nedugo poslije toga, 24. decembra, iz istog zatvora pobjegao je i Podgoričanin Ivan Vujović, koji je služio kaznu zbog ubistva Radomira Savovića. Navodno, Vujović je prije bjekstva razoružao policijske čuvare i pobjegao automobilom koji ga je čekao ispred zatvora.

Bježalo se i iz policijskih stanica. Tako je u decembru 2016.godine iz kotorske policije pobjegao uhapšeni pripadnik škaljarskog klana Jovan Jovanović. Do danas nije pronađen, a postoje sumnje da je ubijen u ratu sa suprotstavljenim kavačkim kriminalnim klanom.

Rešetke ne samo da nijesu spriječile bjekstva ozloglašenih kriminalaca već nisu bile ni prepreka za nove zločine. Tako je jedan od ključnih ljudi „škaljaraca“ Dalibor Đurić ubijen 22. septembra 2016. godine na filmski način – likvidiran je snajperskim hicem iza zidina spuškog zatvora, dok je trenirao u dvorištu poluotvorenog odjeljenja zatvora.

Planovi za likvidaciju zatvorenika i pritvorenika otkrivani su i narednih godina. Tako je spriječen pokušaj likvidacija vođe škaljaraca Jovana Vukotića (ubijen prošlog septembra u Turskoj) dok je bio u zatvoru u Spužu. Dio tog plana predviđao je upotrebu drona koji je sada, kako čujemo, bio posebno interesantan provalnicima u depo Višeg suda.

Ivan ČAĐENOVIĆ / Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

Dok čuvari državne kase zadovoljno trljaju ruke zbog nenadanih prihoda, a premijer objašnjava da smo postali skupa destinacija, više od pola miliona ljudi kojima Crna Gora nije izletište nego dom, sve teže sastavlja kraj sa krajem

Upropastismo li mi to i euro? Ili neko upropaštava nas?

Kilogram paradajza tri eura. Toliko košta i deset domaćih jaja ili 2,5 kilograma krompira na pijaci. Litar mlijeka euro, kilogram pljevaljskog sira – osam, približno toliko i kilogram (jeftinijeg mesa). Za pet eura sipate tri litra goriva… Mjesečni zakup garsonjere/jednosobnog stana vrijedi makar 60 – 80 odsto minimalne zarade (450 eura). Za najam dvosobnog, namještenog stana na boljim lokacijama u Podgorici ili na primirju morate izdvojiti više od prosječne plate u državi (oko 800 eura). Nerijetko, i platu I po.

Četvoročlanoj porodici u Podgorici za život je potrebno 1.802 eura, bez troškova rente,  pokazali su januarski podaci sa internet stranice Numbeo, koja se bavi analizom troškova života u zemljama i gradovima širom svijeta. U maju smo, sa iste adrese dobili podatak da su nam troškovi porasli na 1.917 eura. A u avgustu smo probili magičnu granicu od dvije hiljade (2.039 eura). U Podgorici. Budva je, recimo, bila skuplja za nekih 200 eura.

Detaljniji uvid u ponuđene podatke pokazuje da su troškovi porodičnih druženja u restoranima i kafićima/kafanama, centrima za rekreaciju i ustanovama kulture/zabave vjerovatno precijenjeni u Numbeovoj analizi (oko 500 eura mjesečno) u odnosu na stvarne navike i mogućnosti prosječne četvoročlane porodice u glavnom gradu Crne Gore. Ali su neki drugi izdaci možda potcijenjeni (školovanje, cijena elektronskih komunikacija…). Svakako, troškovi života manji su u Crnoj Gori od onih u Sloveniji i Hrvatskoj, za trećinu odnosno petinu, a veći od svih ostalih u regionu.

Visoke cijene koje, čini se, rastu iz dana u dan, nedjeljama su glavna tema razgovora i medijskih priloga. I to ne samo u Crnoj Gori.

Rast cijena, posebno hrane, postao je globalni problem. Kroz istoriju, ljudi su razvili strah od epidemija smrtonosnih bolesti, ratova i velikih elementarnih nepogoda i katastrofa. Unazad četiri godine, praktično uporedo, Evropu su zadesili pandemija korone, rat u Ukrajini, razorni zemljotresi, požari, poplave i suše. A to je donijelo manjak hrane i njenu otežanu distribuciju.

Svjetski program za hranu UN (WFP) upozorava da cijene hrane, poslije kraće stagnacije, ponovo rastu. Širom Evrope građani i sindikati organizuju proteste zbog rasta troškova života i pada standarda. Španska Vlada obznanila je da traži rješenje problema  nastalog nakon što je maslinovo ulje iz Andaluzije krajem avgusta poskupjelo na 8,20 evra po litru.  “To ga čini gotovo nepristupačnim za domaćinstva srednje klase”, navodi se u saopštenju. Sličnu priču u Crnoj Gori odavno nijesmo čuli. Vlada ne mari, sindikati tihuju, udruženja potrošača praktično ne postoje. Partije broje mandate.

Prema nedavno objavljenim podacima Monstata hrana u Crnoj Gori je, od jula 2019, poskupjela za 44 odsto. Pa smo dobili evropske cijene koje i dalje rastu.  Plate i penzije ostale su naše.

Rebus preživljavanja može se postaviti i ovako: u proljeće 2018, kada je prosječna zarada u Crnoj Gori bila 510 eura, hranu neophodnu za preživljavanje četvoročlane porodice (minimalna količina potrebna za neophodan unos kalorija) trebalo je platiti 256 eura. Ili pola plate. Ovog juna za istu hranu trebalo je platiti 387 eura. Opet pola tadašnje prosječne plate.

Samo što je 2018. većinu tada bio strah ili stid da priznaju kako su na ivici gladi. Sada nas vlast ubjeđuje kako nam nikada nije bilo bolje.

Premijer Dritan Abazović se, neki dan, pohvalio kako je njegova Vlada obezbijedila najveće zarade koje je Crna Gora ikada imala. Evidentan pad kupovne moći građana Crne Gore premijer nije pominjao. Možda ga je previdio po povratku sa “privatnog putovanja” u Manilu (Filipini), kako je saopšteno iz njegovog kabineta, gdje je gledao utakmicu svjetskog prvenstav u košarci između Crne Gore i SAD. I bio, vjerovatno, jedini navijač kome je nakon utakmice omogućen ulazak u svlačionicu jedne ekipe.

“Razumijem da postoje i mediji i analitičari koji žele da omalovaže neke rezultate, ali Crna Gora je energetsku i generalno krize menadžirala na način na koji to niko nije uradio“, samozadovoljan je Abazović. Za nastale probleme on i njegovi saradnici optužuju druge. Ponajprije uvoznike i trgovačke lance koji su, po njima, neodgovornim i sebičnim podizanjem trgovačkih marži uslovili talas poskupljenja kojima svjedočimo.

„Cijene se formiraju slobodno, ali postali smo jako skupa destinacija”, lamentira Abazović, “pokušaćemo da nastavimo sa kampanjom (aprilaka akcija stop inflaciji, prim. Monitora), a moj je apel privrednicima da i oni ponesu dio odgovornosti. Razumijem turističku sezonu i potrebu privrednika da možda napravi ekstra profit, ali sada izlazimo iz glavne sezone i moj je predlog da pokušamo da pomognemo crnogorskim građanima.“

Slično govori i ministar finansija Aleksandar Damjanović. Nedavno, u Bojama jutra TV Vijesti,  on je saopštio da “crnogorski oligarsi”, vlasnici maloprodajnih lanaca, imaju najveće trgovačke marže u Evropi. “Enormne marže i profiti koji se vide u bilansima pokazuju prihodi maloprodajnih lanaca koji drže 85 odsto tržišta u Crnoj Gori nikad nisu bili veći”, kazao je Damjanović ,pa nas obavijestio kako u Vladi rješenje problema galopirajućeg rasta cijena vide u dolasku još jednog međunarodnog maloprodajnog lanca. Petog koji bi poslovao u Crnoj Gori. “Lidl svi očekujemo, jer tamo gdje Lidl  rekao je ministar finansija.

Njegov kolega Goran Đurović, ministar ekonomskog razvoja i turizma (trgovina je takođe u njegovoj nadležnosti) okrenuo se vedrijim temama, uz konstatciju da crnogorska ekonomija bilježi sjajne rezultate.  I to potvrdio podatkom o “196 miliona eura suficita budžeta za osam mjeseci”.

Pošto izgleda kako su ministri pobrkali resore, pa se onaj zadužen za trgovinu bavi državnom kasom, a onaj nadležan za finansije trgovačkim maržama i maloprodajnim lancima, ostali smo bez relevantnog odgovora na nekoliko bitnih pitanja. Ona se, sva do jednoga ,odnose na evidentno odsustvo volje izvršnih vlasti da utiču na aktuelni rast cijena.

Zašto je aktuelna tehnička vlada odustala od smanjenja akciza na gorivo, iako su  naftni derivati ove godine poskupjeli 11 puta? A sledeće ozbiljno poskupljenje stiže već narednog utorka. Da li  je Vlada morala da ukine poreske olakšice na prehrambene proizvode uvedene prošle godine, nakon početka rata u Ukrajini i zašto nije pokušala da ih vrati? Mnogi artikli iz minimalne potrošačke korpe danas su znatno skuplji nego što su tada bili. Ko je odgovoran što je proljetošnja akcija stop inflaciji zaustavljena nakon mjesec dana? Početak turističke sezona i želja da se uzme novac stranim gostima, računajući tu i državljane Ukrajine, Rusije i Turske koji zbog problema u domovini trenutno žive, a mnogi i rade, u Crnoj Goori? Ili je većina iz vlade, nakon rezultata parlamentarnih izbora i izvjesnog odlaska u opoziciju, zaključila da se ne treba pretjerano truditi kako bi građanima makar malo olakšali sve težu ekonomsku situaciju?

Posebno je ugrožena egzistencija desetina hiljada stanovnika Crne Gore koji žive kao podstanari. Po Evropi su pokušali da im pomognu – negdje subvencijama, negdje administrativnim ograničenjem rasta stanarina (pokazalo se da to nije baš efikasna metoda), negdje pokušavajući da osmisle i realizuju dugoročno održiva rješenja. A država Crna Gora ne zna ni koliko ima podstanara. Kao što nema ni registar stanodavaca. Pa oni, u velikoj većini, ne plaćaju ni euro poreza na prihode koje ostvaruju. Siva zona.

U nedostatku zvaničnog odgovora možemo pokušati da analiziramo podatke koji se tiču državnih finansija za osam mjeseci ove godine. Oni, za početak,  ukazuju da maloprodajni lanci i njihovi vlasnici nijesu jedini koji su profitirali od enormnog rasta cijena tokom ove godine.

Iz Uprava prihoda i carina (UPC) nedavno je saopšteno da su od januara do avgusta naplatili 330 miliona eura državnih prihoda više nego za isti period prošle godine, odnosno 260 miliona ili 18 odsto više nego što je planirano ovogodišnjim budžetom.

Prihodi od poreza na dodatu vrijednost veći su od očekivanih za 82 miliona, ili 12 odsto. Još 33 miliona nenadanih prihoda (12 odsto više od plana) donijele su akcize. Dakle, rast cijena je doprinio da država “zaradi” makar 110 miliona. Postoji mogućnost da je rast prihoda posljedica povećane potrošnje, ali mnogo toga ne ide u prilog toj tezi. Između ostalog i tvrdnje građana Crne Gore da sve češće idu u nedjeljnu/mjesečnu nabavku u trgovine neke od susjednih zemalja (BiH, Hrvatska, Albanija), i činjenica da međunarodni prevoznici, već neko vrijeme, gorivo tankuju na pumpama u okruženju pošto je ono tamo – jeftinije.

Dok čuvari državne kase zadovoljno trljaju ruke, a premijer objašnjava da smo postali skupa destinacija, više od pola miliona ljudi kojima Crna Gora nije izletište nego mjesto  života ,sve teže sastavlja kraj sa krajem. Strahujući da će prva sledeća nevolja preliti čašu. I gurnuti ih u neizdrživo siromaštvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari