Povežite se sa nama

FOKUS

Od koga bježi Milan Roćen

Objavljeno prije

na

Milan Roćen je objavio da napušta funkciju, jer u diplomatiji, kao šef Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) nema više izazova. Ali, ništa nije rekao na temu da li se povlači iz politike ili stranke? Da se Roćen htio dobrovoljno povući sa položaja u Vladi Igora Lukšića mogao je sačekati predstojeće izbore. Jesu li ga iz nekih međunarodnih krugova raskrinkali kao brkatu kagebeovsku babušku koja se izdavala za prvu pratilju NATO integracija pa zvaničnu Podgoricu stavili pred dilemu „ili mi – ili Rusi”?

Što god bilo po srijedi, Roćen je bizarni fenomen savremene političke istorije. Liše njega niko nema tako dugu karijeru u špicu vlasti. Za tih tridesetak godina promijenile su se četiri države i dva ideološka sistema, no Roćen zna eliksir vječne vlasti. I ne treba isključiti da je možda, kako neki tvrde, uzeo tajm-aut da bi se opet ušemio.

No, jedna od tih šema možda se već ostvaruje a da javnost i ne sluti: na primjer, dil sa SOCAR-om. Preko 300.000 prvoklasnih kvadrata u Orijenskom bataljonu, bivšem komandnom garnizonu u Kumboru, za navodno 258 miliona eura biće SOCAR-u izdato zakup na 90 godina. To je najavio Lukšićev Savjet za privatizaciju par dana nakon Roćenove rezignacije, iako SOCAR nema nikakvu referencu za turističke poslove.

SOCAR je, naime, akronim za Državnu naftnu kompaniju Republike Azerbejdžan. Milo Đukanović i Roćen, kao „partijska delegacija”, zimus su u Bakuu sa azerbejdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim pogurali stvar oko Kumbora, jer je bilo zapelo kada je firma koja je na tenderu zastupala SOCAR tražila izvjesna produženja rokova. Ubrzo su otpali konkurenti, jedna američka kompanija.

Predsjednik Alijev je sin-prestolonasljednik diktatora Hajdar Alijeva (1923 – 2003), general-pukovnika KGB-a, pitomca Jevgenija Primakova. Onomad je Primakov bio šef važnih sektora KGB-a, potom utemeljitelj SVR – službe ruske spoljne špijunaže, za čije je memoare predgovor napisao Đukanović, prevodilac je bio Roćen. Primakov je donedavni predsjednik Industrijsko-trgovinske komore Ruske Federacije, krovne firme koja je dogovarala sve one silne crnogorsko-ruske tranzicione poduhvate.

Glavni operativni link za posao sa SOCAR-om je išao preko Eldara Hasanova, azerbejdžanskog ambasadora u Crnoj Gori, sa sjedištem u Beogradu. Njegova ekselencija Hasanov bio je – pogodili ste! – oficir KGB-a kod Alijeva starijeg….

Svo to klupko postsovjetske geopolitike i kagebeovske rezidenture Roćen ima u malom prstu. Ko bi rekao da će dotle dogurati? Karijeru je kao dipl. žurnalista započeo tokom druge polovine 1970-ih u jednom slabo čitanom beogradskom magazinu. Oprobao se kao novinar-dopsinik, no to je težak hljeb, pa je hvatao veze za kakvo sigurnije zaposlenje.

Planirali su ga za činovnika u Marksističkom centru, ali je u krajnjem zasnovao radni odnos u Centralnom komitetu, što je sadašnji Glavni odbor DPS-a. Kao servilni partijski aparatčik je tokom 1980-ih nagrađen stanom od preko 100 kvadrata u Titogradu.

Roćen je, naime, radio najprije u propagandnom resoru, zatim je 1982 – 1988. bio šef kabineta Vidoja Žarkovića, Marka Orlandića i Miljana Radovića, trojice predsjednika Izvršnog odbora CK SK-a, gdje se, između ostalog, utvrđivala kadrovska lista za diplomate SFRJ unutar kvote koja je pripadala SR Crnoj Gori. Na jednoj od tih lista se našao i Borislav Milošević, stariji Slobodanov brat, koji je kao crnogorski kadar bio ambasador u Alžiru.

Kada su staru gardu u tzv. AB revoluciji politički kanibalizirale junoše, poput Mila Đuaknovića, Roćen je avanzovao. Angažovan je kod tadašnjeg republičkog sekretara za međunarodne odnose Dragana Vukčevića – sada je taj junoša akademik nepoznatog naučnog opusa i Đukanovićev ortak iz Univerziteta Donja Gorica. Ali, kako Roćen nije znao engleski – bazični jezik diplomatije, koji, izgleda, nikada nije usavršio – iz diplomatije ga je 1991. umalo najurio novi republički ministar inostranih poslova Nikola Samardžić.

Neko je, međutim, „odozgo” intervenisao, pa je Roćen dospio na „saveznu” kadrovsku listu. Uredno je prošao bezbjednosnu provjeru koju je obavio Zoran Janaćković, alijas Berija, šef SID-a (Službe za istraživanje i dokumentaciju, Udbe za diplomatiju). Ta činjenica ima dublje značenje od rutinskog pominjanja, jer je Janaćković prethodno bio šef SDB Srbije, zloglasne tajne službe Slobodana Miloševića, kojem je Moskva u to vrijeme postala glavna vanjsko-politička uzdanica.

Kada je Roćen doputovao u Moskvu 1992, tamo se nalazio Borislav Milošević, nekadašnji prevodilac razgovora Tita i Brežnjeva, kao šef ogranka Inex-Interexport, jedne od kvazifirmi koje je osnivala Udba. No, iako Milošević stariji do 1998. nije formalno bio ambasador, zapravo je vukao konce unutar zdanja na moskovskim Lenjinskim gorama gdje je bilo sjedište Ambasade SRJ.

Roćen je, kao politički savjetnik, bio drugi po rangu u Ambasadi, jer ambasador nije do 1994. imenovan. Nakon što je otpravnik poslova Dušan Lazić jula 1993. dao ostavku, Roćen ga zamjenjuje. Upravo tada je na vrhuncu podzemna operacija iz Beograda u kojoj je finansirana ruska komunističko-nacionalistička opoziciona koalicija. U jesn 1993. je pokušan državni udar protiv Borisa Jeljcina; pobunjenici su zaposjeli zgradu Dume, uslijedilo je krvoproliće.

Uprkos propasti poduhvata da se Jeljcin obori a Rusija potom primora da zbog Srba uđe u rat protiv trulog Zapada, na rad Roćena braća Milošević nijesu imala primjedbi. Ostao je u Ambasadi do 1998, kada prelazi u Đukanovićev kabinet.

Roćenovi najbliži saradnici tokom „moskovskih godina” bila su dvojica generala, kasnije šefovi Obavještajne uprave Generalštaba: Branko Krga i Radoslav Škorić. Uz podršku crnogorskog rukovodstva, Krga je 2002 – 2005. bio i načelnik Generalštaba a nedavno je u intervjuu za magazin Dani priznao da je sa Roćenom 1994. „obezbjeđivao kontakte” Radovanu Karadžiću sa Rusima. Škorić je takođe uz saglasnost zvanične Podgorice svojevremeno preuzeo vojno-obavještajnu službu, no morao je dati ostavku jer su njegovi oficiri u Beogradu optuženi kao ruski špijuni.

Najmanje dvojica Krginih viših oficira – Vladislav Vlahović i Dražen Burić, sada pripadnici Ministarstva odbrane Crne Gore, navodni su akteri afere sa paralelnom vojnom službom, Roćenovim „sedmim bataljonom” koji je prisluškivao i strane diplomatske predstavnike iz zemalja tzv. NATO partnera.

Pomenuti oficiri su uživali formacijski blagoslov eks ministra odbrane Bora Vučinića. Aktuelni direktor ANB-a, nota bene, bio je proljetos predsjednik Tenderske komisije za Orjenski bataljon koja je eliminisala Amerikance i za dil preporučila kagebeovski gremij sa Kavkaza.

Desna ruka

Kako su objavili državni mediji, v.d. ministra vanjskih poslova i evropskih integracija biće Nebojša Kaluđerović, državni sekretar za politička pitanja. On je posljednjih godina Roćenova desna ruka, drugi u hijerarhiji MVPiEI-a. Takođe ima i ruski bekgraund, no njegov personalni fajl nije totalni sibirski mrak.

Kaluđerović je karijerni diplomata. Za doba SFRJ dogurao je do savjetnika u kabinetu šefa diplomatije Budimira Lončara. Nakon raspada zemlje, što je najsvjetlija ali široj javnosti manje poznata činjenica, sa nekolicinom crnogorskih diplomata je našao načina – za razliku od Roćena i drugih – da izbjegne slijepo služenje Miloševićevoj diplomatiji. No, bio je kažnjen, jer su ga u Beogradu ostavili bez posla.

Sredinom 1990-ih se Kaluđerović obreo u Rusiji. U Krasnojarsku je radio u filijali Montexa, kasnije i Zeptera. No, izgleda kako je uspio da uhvati vezu sa Roćenom, jer je potom bio u moskovskom predstavništvu Jugoimporta – SDPR, srpskog državnog koncerna za trgovinu naoružanjem i opremom. Inače, Roćen je naknadno od beogradske štampe bio optužen da je svojevremeno iz Moskve bio umiješan u šverc protivavionskih raketa. No, takve tvrdnje, kada je postalo izvjesno da će na površinu neplanirano isplivati i druge kompromitujuće činjenice o švercu naoružanja u doba međunarodnih sankcija, povučene su demantijem jednog anonimnog vojnog obavještajca!

Od 2000. je Kaluđerović u diplomatskoj službi Crne Gore. U to vrijeme Roćen je bio savjetnik Mila Đukanovića. Kada je Roćen imenovan 2003. za ambasadora u Moskvi, šef Đukanovićevog kabineta par godina je bio upravo Kaluđerović. Taj podatak govori da je Kaluđerović primio inicijaciju u najuži krug Đukanovićevih saradnika.

Ukoliko sada zbilja postane v.d. ministra vanjskih poslova i evropskih integracija, Kaluđerović će naslijediti važne linkove koje je za sebe bio rezervisao Roćen.

Novim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, koji je 15. decembra 2011. verifikovao Igor Lukšić, unutar MVPiEI-a je ustrojen Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti, za koji je planirano da „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija”.

Nedavno je u MVPiEI-u, nezavisno od Ministarstva odbrane i ANB-a, instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Ministarstvo je takođe dobilo nadležnost izdavanja dozvola za proliferaciju naoružanja, itd.

Osveta

Milan Roćen je, vjeruje se, u jednoj epizodi spojio „moskovsku” obligaciju prema familiji Milošević i lične osvetničke porive. Bio je Đukanovićev savjetnik i sa „resorom” spinovanja medija, kada je, po njegovu diplomatsku karijeru umalo fatalni, Nikola Samardžić kao svjedok tužilaštva – jedini iz crnogorske vlasti – davao iskaz na haškom suđenju Slobodanu Miloševiću.

Usred svjedočenja, državna Pobjeda je 10. oktobra 2002. objavila svoj klasičan uradak. U redakciju im je svratio izvjesni Zoran Kovačević „kapetan 7. bataljona bivše JNA” pa ispričao da mu je lično Samardžić u jesen 1991. davao instrukcije da za njegov račun krade po kućama u Konavlima!

Iz Podgorice je, istog jutra, u Hag Miloševiću faksiran tekst iz Pobjede koji je on tokom unakrsnog ispitivanja Samardžića čitao sa posebnim zadovoljstvom.

Roćenov rođeni brat, Ilija Roćen, bio je pripadnik KOS-a u Vojno-pomorskoj oblasti JNA koja je učestvovala ratnim sukobima 1991. u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo