Povežite se sa nama

FOKUS

Od koga bježi Milan Roćen

Objavljeno prije

na

Milan Roćen je objavio da napušta funkciju, jer u diplomatiji, kao šef Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPiEI) nema više izazova. Ali, ništa nije rekao na temu da li se povlači iz politike ili stranke? Da se Roćen htio dobrovoljno povući sa položaja u Vladi Igora Lukšića mogao je sačekati predstojeće izbore. Jesu li ga iz nekih međunarodnih krugova raskrinkali kao brkatu kagebeovsku babušku koja se izdavala za prvu pratilju NATO integracija pa zvaničnu Podgoricu stavili pred dilemu „ili mi – ili Rusi”?

Što god bilo po srijedi, Roćen je bizarni fenomen savremene političke istorije. Liše njega niko nema tako dugu karijeru u špicu vlasti. Za tih tridesetak godina promijenile su se četiri države i dva ideološka sistema, no Roćen zna eliksir vječne vlasti. I ne treba isključiti da je možda, kako neki tvrde, uzeo tajm-aut da bi se opet ušemio.

No, jedna od tih šema možda se već ostvaruje a da javnost i ne sluti: na primjer, dil sa SOCAR-om. Preko 300.000 prvoklasnih kvadrata u Orijenskom bataljonu, bivšem komandnom garnizonu u Kumboru, za navodno 258 miliona eura biće SOCAR-u izdato zakup na 90 godina. To je najavio Lukšićev Savjet za privatizaciju par dana nakon Roćenove rezignacije, iako SOCAR nema nikakvu referencu za turističke poslove.

SOCAR je, naime, akronim za Državnu naftnu kompaniju Republike Azerbejdžan. Milo Đukanović i Roćen, kao „partijska delegacija”, zimus su u Bakuu sa azerbejdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim pogurali stvar oko Kumbora, jer je bilo zapelo kada je firma koja je na tenderu zastupala SOCAR tražila izvjesna produženja rokova. Ubrzo su otpali konkurenti, jedna američka kompanija.

Predsjednik Alijev je sin-prestolonasljednik diktatora Hajdar Alijeva (1923 – 2003), general-pukovnika KGB-a, pitomca Jevgenija Primakova. Onomad je Primakov bio šef važnih sektora KGB-a, potom utemeljitelj SVR – službe ruske spoljne špijunaže, za čije je memoare predgovor napisao Đukanović, prevodilac je bio Roćen. Primakov je donedavni predsjednik Industrijsko-trgovinske komore Ruske Federacije, krovne firme koja je dogovarala sve one silne crnogorsko-ruske tranzicione poduhvate.

Glavni operativni link za posao sa SOCAR-om je išao preko Eldara Hasanova, azerbejdžanskog ambasadora u Crnoj Gori, sa sjedištem u Beogradu. Njegova ekselencija Hasanov bio je – pogodili ste! – oficir KGB-a kod Alijeva starijeg….

Svo to klupko postsovjetske geopolitike i kagebeovske rezidenture Roćen ima u malom prstu. Ko bi rekao da će dotle dogurati? Karijeru je kao dipl. žurnalista započeo tokom druge polovine 1970-ih u jednom slabo čitanom beogradskom magazinu. Oprobao se kao novinar-dopsinik, no to je težak hljeb, pa je hvatao veze za kakvo sigurnije zaposlenje.

Planirali su ga za činovnika u Marksističkom centru, ali je u krajnjem zasnovao radni odnos u Centralnom komitetu, što je sadašnji Glavni odbor DPS-a. Kao servilni partijski aparatčik je tokom 1980-ih nagrađen stanom od preko 100 kvadrata u Titogradu.

Roćen je, naime, radio najprije u propagandnom resoru, zatim je 1982 – 1988. bio šef kabineta Vidoja Žarkovića, Marka Orlandića i Miljana Radovića, trojice predsjednika Izvršnog odbora CK SK-a, gdje se, između ostalog, utvrđivala kadrovska lista za diplomate SFRJ unutar kvote koja je pripadala SR Crnoj Gori. Na jednoj od tih lista se našao i Borislav Milošević, stariji Slobodanov brat, koji je kao crnogorski kadar bio ambasador u Alžiru.

Kada su staru gardu u tzv. AB revoluciji politički kanibalizirale junoše, poput Mila Đuaknovića, Roćen je avanzovao. Angažovan je kod tadašnjeg republičkog sekretara za međunarodne odnose Dragana Vukčevića – sada je taj junoša akademik nepoznatog naučnog opusa i Đukanovićev ortak iz Univerziteta Donja Gorica. Ali, kako Roćen nije znao engleski – bazični jezik diplomatije, koji, izgleda, nikada nije usavršio – iz diplomatije ga je 1991. umalo najurio novi republički ministar inostranih poslova Nikola Samardžić.

Neko je, međutim, „odozgo” intervenisao, pa je Roćen dospio na „saveznu” kadrovsku listu. Uredno je prošao bezbjednosnu provjeru koju je obavio Zoran Janaćković, alijas Berija, šef SID-a (Službe za istraživanje i dokumentaciju, Udbe za diplomatiju). Ta činjenica ima dublje značenje od rutinskog pominjanja, jer je Janaćković prethodno bio šef SDB Srbije, zloglasne tajne službe Slobodana Miloševića, kojem je Moskva u to vrijeme postala glavna vanjsko-politička uzdanica.

Kada je Roćen doputovao u Moskvu 1992, tamo se nalazio Borislav Milošević, nekadašnji prevodilac razgovora Tita i Brežnjeva, kao šef ogranka Inex-Interexport, jedne od kvazifirmi koje je osnivala Udba. No, iako Milošević stariji do 1998. nije formalno bio ambasador, zapravo je vukao konce unutar zdanja na moskovskim Lenjinskim gorama gdje je bilo sjedište Ambasade SRJ.

Roćen je, kao politički savjetnik, bio drugi po rangu u Ambasadi, jer ambasador nije do 1994. imenovan. Nakon što je otpravnik poslova Dušan Lazić jula 1993. dao ostavku, Roćen ga zamjenjuje. Upravo tada je na vrhuncu podzemna operacija iz Beograda u kojoj je finansirana ruska komunističko-nacionalistička opoziciona koalicija. U jesn 1993. je pokušan državni udar protiv Borisa Jeljcina; pobunjenici su zaposjeli zgradu Dume, uslijedilo je krvoproliće.

Uprkos propasti poduhvata da se Jeljcin obori a Rusija potom primora da zbog Srba uđe u rat protiv trulog Zapada, na rad Roćena braća Milošević nijesu imala primjedbi. Ostao je u Ambasadi do 1998, kada prelazi u Đukanovićev kabinet.

Roćenovi najbliži saradnici tokom „moskovskih godina” bila su dvojica generala, kasnije šefovi Obavještajne uprave Generalštaba: Branko Krga i Radoslav Škorić. Uz podršku crnogorskog rukovodstva, Krga je 2002 – 2005. bio i načelnik Generalštaba a nedavno je u intervjuu za magazin Dani priznao da je sa Roćenom 1994. „obezbjeđivao kontakte” Radovanu Karadžiću sa Rusima. Škorić je takođe uz saglasnost zvanične Podgorice svojevremeno preuzeo vojno-obavještajnu službu, no morao je dati ostavku jer su njegovi oficiri u Beogradu optuženi kao ruski špijuni.

Najmanje dvojica Krginih viših oficira – Vladislav Vlahović i Dražen Burić, sada pripadnici Ministarstva odbrane Crne Gore, navodni su akteri afere sa paralelnom vojnom službom, Roćenovim „sedmim bataljonom” koji je prisluškivao i strane diplomatske predstavnike iz zemalja tzv. NATO partnera.

Pomenuti oficiri su uživali formacijski blagoslov eks ministra odbrane Bora Vučinića. Aktuelni direktor ANB-a, nota bene, bio je proljetos predsjednik Tenderske komisije za Orjenski bataljon koja je eliminisala Amerikance i za dil preporučila kagebeovski gremij sa Kavkaza.

Desna ruka

Kako su objavili državni mediji, v.d. ministra vanjskih poslova i evropskih integracija biće Nebojša Kaluđerović, državni sekretar za politička pitanja. On je posljednjih godina Roćenova desna ruka, drugi u hijerarhiji MVPiEI-a. Takođe ima i ruski bekgraund, no njegov personalni fajl nije totalni sibirski mrak.

Kaluđerović je karijerni diplomata. Za doba SFRJ dogurao je do savjetnika u kabinetu šefa diplomatije Budimira Lončara. Nakon raspada zemlje, što je najsvjetlija ali široj javnosti manje poznata činjenica, sa nekolicinom crnogorskih diplomata je našao načina – za razliku od Roćena i drugih – da izbjegne slijepo služenje Miloševićevoj diplomatiji. No, bio je kažnjen, jer su ga u Beogradu ostavili bez posla.

Sredinom 1990-ih se Kaluđerović obreo u Rusiji. U Krasnojarsku je radio u filijali Montexa, kasnije i Zeptera. No, izgleda kako je uspio da uhvati vezu sa Roćenom, jer je potom bio u moskovskom predstavništvu Jugoimporta – SDPR, srpskog državnog koncerna za trgovinu naoružanjem i opremom. Inače, Roćen je naknadno od beogradske štampe bio optužen da je svojevremeno iz Moskve bio umiješan u šverc protivavionskih raketa. No, takve tvrdnje, kada je postalo izvjesno da će na površinu neplanirano isplivati i druge kompromitujuće činjenice o švercu naoružanja u doba međunarodnih sankcija, povučene su demantijem jednog anonimnog vojnog obavještajca!

Od 2000. je Kaluđerović u diplomatskoj službi Crne Gore. U to vrijeme Roćen je bio savjetnik Mila Đukanovića. Kada je Roćen imenovan 2003. za ambasadora u Moskvi, šef Đukanovićevog kabineta par godina je bio upravo Kaluđerović. Taj podatak govori da je Kaluđerović primio inicijaciju u najuži krug Đukanovićevih saradnika.

Ukoliko sada zbilja postane v.d. ministra vanjskih poslova i evropskih integracija, Kaluđerović će naslijediti važne linkove koje je za sebe bio rezervisao Roćen.

Novim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, koji je 15. decembra 2011. verifikovao Igor Lukšić, unutar MVPiEI-a je ustrojen Generalni direktorat za NATO i politiku bezbjednosti, za koji je planirano da „u saradnji s ministrom i po njegovim instrukcijama obavlja specifične poslove i preduzima odgovarajuće misije koje se odnose na pitanja od značaja za Crnu Goru iz oblasti NATO integracija”.

Nedavno je u MVPiEI-u, nezavisno od Ministarstva odbrane i ANB-a, instaliran registar tajnih NATO podataka do stepena strogo povjerljivo. Ministarstvo je takođe dobilo nadležnost izdavanja dozvola za proliferaciju naoružanja, itd.

Osveta

Milan Roćen je, vjeruje se, u jednoj epizodi spojio „moskovsku” obligaciju prema familiji Milošević i lične osvetničke porive. Bio je Đukanovićev savjetnik i sa „resorom” spinovanja medija, kada je, po njegovu diplomatsku karijeru umalo fatalni, Nikola Samardžić kao svjedok tužilaštva – jedini iz crnogorske vlasti – davao iskaz na haškom suđenju Slobodanu Miloševiću.

Usred svjedočenja, državna Pobjeda je 10. oktobra 2002. objavila svoj klasičan uradak. U redakciju im je svratio izvjesni Zoran Kovačević „kapetan 7. bataljona bivše JNA” pa ispričao da mu je lično Samardžić u jesen 1991. davao instrukcije da za njegov račun krade po kućama u Konavlima!

Iz Podgorice je, istog jutra, u Hag Miloševiću faksiran tekst iz Pobjede koji je on tokom unakrsnog ispitivanja Samardžića čitao sa posebnim zadovoljstvom.

Roćenov rođeni brat, Ilija Roćen, bio je pripadnik KOS-a u Vojno-pomorskoj oblasti JNA koja je učestvovala ratnim sukobima 1991. u Hrvatskoj.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

 

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Ponovo se sve ustalasalo prošle nedjelje. Portal Libertas press  koji vodi Olivera Lakić,  nagrađivana a čak i vatrenim oružjem napadana  novinarka,  preduhitrio je nadležne iz Tužilaštva i policije, objavljujući, u nastavcima, dio sky prepiske dostavljene crnogorskom tužilaštvu prije godinu. Iz te lektire smo saznali kako se, početkom 2021, radilo na preuzimanju uhodanih švercerskih kanala.

Libertas je prenio prepisku navodnog šefa kriminalne organizacije Aleksandra Aca Mrkića (u bjekstvu od prošle godine) i Ilije Vasovića, tadašnjeg šefa kriminalistike u Centru bezbjednosti Bar prije i poslije sastanka sa kontraverznim biznismenom Miodragom Dakom Davidovićem i lažnim američkim diplomatom Stevanom Stivom Simijanovićem. Sastanak je, navodno, održan u Davidovićevom stanu u Podgorici.  Na  njemu su Davidović, Vasović i Simijanović dogovarali zajedničko učešće u međunarodnom švercu cigareta.  “Nova lica i novi koncept poslovanja”, kako referiše Vasović Mrkiću.

Policajac Ilija Vasović (neraspoređen od dolaska Zorana Brđanina na mjesto direktora UP) uhapšen je dan  po objavljivanju prvog dijela ove priče. Iz Tužilaštva su, nakon hapšenja, praktično potvrdili autentičnost prepiske koju je objavio Libertas. Istovremeno su medijima zamjerili da objavljivanjem sky materijala mogu ugroziti istrage SDT-a.

Objavljivanje nekada tajne prepiske u medijama “prijetilo je da ugrozi postupanje Tužilaštva”, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. “Morali smo se u ova dva dana organizovati i uhapsiti osumnjičenog jer je postojala opasnost od njegovog bjekstva s obzirom na to da su neki dokazi javno objavljeni“, rekao je, ne precizirajući da li u ovom postupku ima još optuženih. I gdje su oni.

Za Mrkića znamo da je u bjekstvu od ljetos, nakon što je, kao pomagač u njegovim duvanskim poslovima, uhapšen i nekadašnji direktor UP Veselin Veljović. Pojedini mediji su, pozivajući se na anonimne izvore, objavili da je Mrkić utočište našao u Beogradu.

Stevan Simijanović javio se sa neke lokacije “van Evrope”, da demantuje bilo kakvu vezu sa švercom cigareta. Lažno predstavljanje u Crnoj Gori nije pominjao. “Nemam niti sam ikada imao ili koristio aplikaciju Sky ECC, nikada nisam pregovarao niti učestvovao u švercu cigareta, ne poznajem gospodina Aleksandra Mrkića”, piše Simijanović. “Posljednji kontakt koji sam imao sa gospodinom Dritanom Abazovićem i/ili sa gospodinom Miodragom Dakom Davidovićem bio je u januaru 2021. godine, vezano za otvaranje fabrike u Nikšiću. Navedene poruke nikad nisam slao niti znao za njih. U mom prisustvu niko nikada nije razgovarao, niti pregovarao o bilo kom poslu koji nije u skladu sa zakonom.”

Ideja o otvaranju američke fabrike u Nikšiću “nažalost nikad nije realizovana”, dodao je, insistirajući:  “Nemam nikakve veze niti znam ko su osobe pod nadimcima Vampir, Kovrdžavi, Maradona.” Možda Simijanović to i ne zna, ali je domaćim čitaocima Libertasovog štiva stvar bila mnogo jasnija.

Dritan Abazović javio se od frizera, da poriči kako “lokne ostaju”.  Podsjetio kako ovo nije prvi put da mu se pokušava podmetnuti  učešće u švercu i saradnja sa kriminalnim klanovima (afera 21 milion). Sve to je, kaže, neistina. Samo nije ponovio tvrdnju iz 2002. da je šverc cigareta u Crnoj Gori “klinički mrtav”.

Tužilaštvo se na tu temu nije izjašnjavalo. Nijesu pomenuli ni Miodraga Daku Davidovića.Nastavak istrage i eventualna hapšenja zavisiće od kvaliteta prikupljenih dokaza, kazao je Radonjić.

To je uradio, u jedva uvijenoj formi, poslanik Milan Knežević. “Napadao me značajan broj sveštenika i njihovih familija jer sam se, zamislite, drznuo da se suprotstavim švercerskom, kriminalnom lobiju koji je, na žalost, imao uticaj na Crkvu. Hoće li mi se sad, posle četiri godine neko izviniti i reći : ‘Bio si u pravu?’ Naravno da neće niko”, požalio se Knežević na jednoj ovdašnjoj televiziji nacionalnog predznaka. “Ipak, milo mi je što je izašla ova skaj prepiska da vidi čitava Crna Gora da su švercerski lobiji sastavljali Vladu  Nigdje u skaj prepiskama nema da se sa mnom neko dogovarao oko šverca ili ubistva. Znam da se Mrkić sretao sa Zdravkom Krivokapićem. Daka Davidović je tvrdio da Krivokapića ne poznaje osim samo iz studentske menze da bi kasnije saznali da su oni kumovi…”.

Netrpeljivost Davidovića i lidera nekadašnjeg DF-a traje dugo. Još duže traju priče koje bivšeg policajca i kontroverznog biznismena  povezuju sa švercom oružja, nafte, cigareta i pranjem novca. Uostalom, SAD su ga prošle godine, skupa sa sada pokojnim Branom Mićunovićem, stavile na svoju “crnu listu”.

U toj odluci piše da Davidović sarađuje sa kriminalnim grupama “oblikujući svoje kriminalno preduzeće koje se bavi švercom cigareta, nafte i oružja u Crnoj Gori”. A onda svoju moć pokušava transformisati u politički uticaj: “Njegove koruptivne aktivnosti omogućile su napore Rusije da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje, uključujući napore da utiču na rezultate izbora”, navodi se.

U dokumentu administracije SAD našlo se i podsjećanje da je Davidović umiješan u aferu davanja mita koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara vlade i ključnog saradnika bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva.

Miodrag Davidović je profesionalnu karijeru počeo u Željazari, gdje je u Institutu za crnu metalurgiju proveo 12 godina. Onda se obreo na mjestu načelnika CB Nikšić. Bio je to u praskazorje raspada SFR Jugoslavije. Prema svjedočanstvima tadašnjeg predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu Davidović je bio uključen u ilegalno naoružavanje “prekodrinskih Srba”. Nakon formiranja tzv. Srpske autonomne oblasti Trebinje, pod komandom Božidara Vučurevića, zavrijedio je titulu ministra trgovine.

Umalo, tvrdio je, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti uoči raspada DPS-a (1997. godina). Umjesto toga, završio je u Spužu. Kao jedan od prvih, ako ne prvi, stanovnik Crne Gore optužen za šverc cigareta na veliko, pod optužbom da je švercujući cigarete iz Duvanskog kombinata Podgorica namijenjene izvozu, utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka (oko 5,25 miliona eura). Njegov kum a tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović abolirao ga je posljednjih dana svog predsjedničkog mandata. Tako je Davidović stekao još jedno prvijenstvo: postao je prvi stanovnik Crne Gore koji je pomilovan prije presude.

Biznis nastavlja u Beogradu pa se, u dva navrata, vraća Nikšiću i Željezari. Prvo spašavanje fabrike – 2003/04. godine koštalo ga je, tvrdi, oko 3,5 miliona eura, Drugo (2011/12.) još četiri. Zli jezici kažu da je obije misije završio u finansijskom plusu.

Početkom prošle decenije Vijesti su detaljno pisale o švercu naftnih derivata kojim je državni budžet oštećen za nekih 20 miliona eura. Akteri su bili kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i Davidovićev (nikšićki) Neksan. Tužilaštvo je najavilo provjeru tih poslova, Daka je spasio Željezaru i afera je pala u zaborav.

Na Trebjesi su ga pretukli, a u Beogradu ranili hicem iz snajpera. Nepoznati napadači. Davidović se 2019/2020. svestrano angažovao na smjeni DPS vlasti. „Koristim priliku da, prvi iz nove vlasti, pozovem građane Srbije…“, oglasio se Davidović u Novostima, koji dan poslije izbora 2020., predstavljajući se i kao budući autor ekonomskog programa novih vlasti. Onda je neđe zapelo. Pa su mu iz Srpske kuće u Podgorici, koju je on prodao Republici Srbiji, poručili da je “prvi tajkun novih vlasti”.

Hvalio se da mu je Zdravko Krivokalić kum. Ovaj je tvrdio da se jedva poznaju. Obznanio je kako je “jedan kriminalni klan” Abazoviću ponudio 21 milion da pređe na DPS stranu. Dritan je to nevoljno potvrdio. Od koga je stigla ponuda – nije znao. Ponovo je krenuo u spašavanje Željezare. Dok radnici nijesu istakli veliki transparent:  “Daka prevara”.

Tužilaštvo je opet na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo