Povežite se sa nama

MONITORING

Kako su glumili reformu pravosuđa

Objavljeno prije

na

Autonomno u odnosu na Državno tužilaštvo, do novembra 2014. će ustrojiti novo – sa resorom za organizovani kriminal, korupciju, terorizam i ratne zločine. Što fali sadašnjem Specijalnom tužilaštvu Đurđine Ivanović, zapravo, posebnom odjeljenju Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) sa kancelarijama u Podgorici i Bijelom Polju? O tome u Akcionom planu za Poglavlje 23 pravosuđe i temeljna prava, koji je Vlada 27. juna poslala Briselu, nema kritičkih osvrta.

Uzmemo li u obzir da će se, uz najavljenu „racionalizaciju” sudova, pristupiti i dubljim zahvatima u Zakoniku o krivičnom postupku (ZKP) – Vlada je usvojila i Izvještaj o potrebi izmjena i dopuna ZKP-a – možemo zaključiti da je naša slavna vlast u konspiraciji sa Briselom priznala, ne samo čedomorstvo postojećeg Specijalnog tužilaštva već ipso facto i reforme pravosuđa u cjelini.

Sve „promjene” u sektoru pravde i pravosuđa su se odigrale po Strategiji reforme za period 2007-2012. i Akcionom planu za implementaciju Vlade. Jedna od najvažnijih inovacija je trebala da bude novi ZKP, usvojen prije četiri godine, kojim su istrage iz sudova izmještene u tužilaštva.

Većim dijelom taj ZKP je na snazi od 26. avgusta 2009, s tim što se godinu kasnije primjenjuje u postupcima za organizovani kriminal, korupciju, terorizam i ratne zločine, dok su svi paragrafi aktivirani 1. septembra 2011. godine.

Da stvarno žele, i-ili da su sposobni da se bave svojim poslom, VDT tj. Specijalno tužilaštvo već imaju odriješene ruke da grade i u optužnice pretvore najkrupnije predmete. Na papiru, tužioci su glavni u pretkrivičnim postupcima sa ovlašćenjima da izdaju naloge Upravi policije (UP) i neposrednim rukovođenjem usmjeravaju rad policijaca u izviđaju; drugi državni organi su obavezni da im dostavljaju tražene informacije.

K tome, pošto je, navodno, tužilačka istraga iz novog ZKP-a „uvećala obim posla”, zaposleno je 35 novih tužilaca – specijalna tužiteljka je dobila pet zamjenika – plus novi administrativni perosnal. Tužioci su avanzovali značajno veći novac. Uzmimo primjer Đurđine Ivanović; prije smanjenja primjanja za javni sektor je imala platu 3.150 eura, plus godišnji prosjek od 1.800 za prekovremeni rad, pa 395 mjesečno u Tužilačkom savjetu i za dvije godine 2.000 eura u Nacionalnoj komisiji.

U jednom izvještaju VDT-a piše da su tužilaštvima „obezbijeđeni odgovarajući prostorno-tehnički uslovi za rad”. Dva viša i 13 osnovnih državnih tužilaštava, VDT i Specijalno tužilaštvo imaju ukupno 248 zaposlenih, a deklarisali su, zbog obaveza iz ZKP-a, potrebu za još 40 službenika i namještenika, itd.

Dakle, tužioci već posjeduju insigije da u slučajevima organizovanog kriminala i korupcije u velikom stilu istražuju, hapse i optužuju – imaju zakonska ovlašćenja nad policijom i svim drugim državnim organima, upravama, službama i agencijama, zatim kadrove, novac, prostorije.

Međutim, re-zultati Specijalnog tužilaštva su porazni, čak i da povjerujemo statističkim po-dacima VDT-a za koje je i Ranka Čarapić kazala da „sasvim sigurno ne pokazuju stvarno stanje u ovoj oblasti kriminala”.

Od kada su 2011. tužioci preuzeli vođenje istraga, bilo je čak 52,38 odsto manje prijavljenih krivičnih djela sa elementima korupcije. Neznatan napredak je ostvaren u 2012, no radi se o relativno malom broju predmeta tzv. srednje korupcije, dok se statistika šminka predmetima sa trivijalnim podmićivanjima.

Ukupno tri izvještaja VDT-a, od stupanja na snagu odredbi ZKP-a o organizovanom kriminalu i korupciji, ne pominju da su tužioci naredili primjenu onih mjera tajnog nadzora koje policiji mogu odobriti i bez naloga sudstva, a to su: angažovanje prikrivenog saradnika, snimanje razgovora uz prethodno informisanje i saglasnost jednog od učesnika u razgovoru, simulirano davanje i primanje mita…

Policajci iz Jedinice za prikrivene isljednike UP-a, kako smo već objavili, hvataju zjale, pa su kao „učinak” za cijelu 2012. prijavili dvije inicijative – od kojih je jedna da im nadležni, po čijoj naredbi jedino i mogu djelovati, definišu što je zapravo njihov posao!

Zbog kompleksnog doku-mentovanja najtežih oblika organizovanog kriminala i korupcije, finansijske istrage su uži resor kombinovanog Zajedničkog istražnog tima (ZIT), sastavljenog od zaposlenih u Specijalnom tužilaštvu, zatim policajaca i carinika, te personala iz Poreske i Uprave za sprječavanje pranja novca, takođe pod rukovodstvom Đurđine Ivanović. Novih finansijskih istraga ZIT-a finiširanih kroz optužnice u 2012. nije bilo, a one u predmetima Zavla i Auto-moto savez Budva iz 2011. nijesu okončane (vidi okvir).

Resorni ministar i vicepremijer Duško Marković, osim nekoliko baršunastih kritika plasiranih kroz medije, nije imao konkretne primjedbe na rad tužilaštva. U svim izvještajima VDT-a se naglašava da je nadzor nad radom tužilačke uprave, svih osnovnih i viših državnih tužilaštava, vršilo Ministarstvo pravde i „utvrdilo da nije bilo propusta u organizaciji rada”.

Od 2008. su u tužilaštvima vođena samo dva disciplinska postupka koja su okončana mjerom umanjenje zarade zamjenicima državnih tužilaca, dok je nedavno jedna tužiteljka suspendovana – nakon čega je dala ostavku…

Tužilaštvo nema Vrhovnog državnog tužioca, a ministar Marković je Tužilački savjet (TS) o razlozima za prestanak funkcije Ranki Čarapić službeno obavijestio doslovno posljednjeg dana isteka njenog manata – čime su podgrijane sumnje da je u VDT-u uvedeno programirano v.d. stanje. Nijesmo čuli ni pravni osnov po kojem je v.d. Veselin Vučković ujedno predsjednik TS-a?

Precizno saopštavamo činjenicu: Vrhovni državni tužilac (niti v.d. te funkcije) ne može biti ujedno i predsjednik TS-a, već samo član, po položaju. Naime, čl. 84. st. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom tužilaštvu, Službeni list CG, br. 39/11, na snagu stupio 12. avgusta 2011. glasi:

„Vrhovni državni tužilac ne može biti predsjednik Tužilačkog savjeta”.

No, haos u vrhu VDT-a je, na neki način, preslikano stanje iz sudstva, gdje je Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda izabrana davnog 19. decembra 2007. i jedini je nosilac javne funkcije bez vremenski ograničenog mandata.

Blagoslovom „korisne nejasnoće” iz čl. 127 Ustava, mogla bi doživotno ostati predsjednica i Vrhovnog suda i Sudskog savjeta.To se ne čini nemogućom misijom, jer je Duško Marković – a on je, između ostalog, član Sudskog savjeta – početkom 2012. kazao da Medenica „ostaje na funkciji do kraja mandata”!

U međuvremenu, Vlada je obećala Briselu novu Strategiju reforme pravosuđa za period 2013. do 2018. godine i Akcioni plan.

Pokušaj

Zajednički istražni tim djeluje iz prostorija od 110 kvadrata, adaptiranih i opremljenih i dijelom od onih 8,32 miliona dolara sa kojima je američka ambasada u Podgorici od oktobra 2008. do septembra 2012. finansirala podršku vladavini prava u Crnoj Gori.

U Sporazumu o sprovođenju zakona između Vlade Crne Gore i Vlade SAD, koji su vicepremijer i ministar pravde Duško Marković i ambasadorka Sju K. Braun potpisali 8. jula 2011, a produžen je amandmanom 31. avgusta 2012. do kraja ove godine, ustanovljena je kod VDT-a kancelarija američkog stalnog pravnog savjetnika (RLA) iz Ministarstva vanjskih poslova SAD.

Kao prvi paragraf ključnih oblasti pomoći, prema kojima je usmjeren program rada RLA, navedena je administracija specijalne tužiteljke „kako bi se u potpunosti utvrdile i započele djelotvorne aktivnosti ZIT-a, prve međuresorne istražne jedinice u Crnoj Gori koja radi na suzbijanju organizovanog kriminala i korupcije”.

U Sporazumu je konstatovano da je ZIT „formiran na održiv način i snabdjeven osobljem, sistemima, procedurama, smjernicama, prostorijama i opremom, i u stanju je da pokrene makar jednu dugoročnu visokoprofilnu istragu u vezi sa organizovanim kriminalom ili korupcijom u 2011″.

To se zaista i desilo, jer su krajem te godine podignute optužnice u predmetu Kalić. Ali, novih „visokoprofilnih” optužnica od tada nije bilo.

Američki RLA mogao je izbliza da skenira i dokumentuje kolaps istraga ZIT-a, te o činjenicama obavijesti ambasadorku Braun. Ona je 3. januara o.g. upozorila da dolazi pojačana kontrola vjerodostojnosti borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije. „Crna Gora ulazi u izazovan period gdje će pregovori sa EU postati intenzivniji; postojaće snažna provjera uspješnosti njenih reformi i postignuća na području vladavine prava”, rekla je.

U saopštenju za Vijesti 26. juna, Ambasada SAD se fokusirala na ZIT. Iznosi izvjesne pohvale – koje ne potkr epljuje – pa tvrdi: da ZIT „od crnogorske vlade nije dobio punu podršku neophodnu za uspješan rad”; članovi tima nemaju „u svojim matičnim institucijama pristupe bazama podataka, kako bi blagovremeno podržali tekuće istrage” a „od naročite važnosti su osude u dva slučaja visokog profila koji su trenutno u fazi ponovnog suđenja (Šarić i Zavala)”.

Predmet Kalić, takođe u statusu ponovljenog postupka, koji je 2011. bio odlučujući za prelaznu američku ocjenu uspješnosti primjene Sporazuma – ne pominje se.

Ne pominje se, što je važnije, rasplet afere sa privatizacijom Crnogorskog Telekoma. Američka vlada, koja posjeduje za podizanje optužnice pred ovdašnjim sudom ključni ugovor za isplatu „namijenjen sestri visokog vladinog funkcionera koja se bavi advokaturom”, uprkos zahtjevu za pravnu pomoć – još ga nije dostavila crnogorskoj strani.

To nas vraća na preispitivanje američke kritike Vlade oko ZIT-a. Inicijalnu ideju o ZIT-u su početkom 2010. razradili u to vrijeme vicepremijer za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku Svetozar Marović – na tom ga mjestu naslijedio upravo Duško Marković – i tadašnji američki ambasador Roderik Mur. Marović se u to vrijeme medijima hvalio da na ZIT-u radi „sa prijateljima iz SAD” (Vijesti, 15. maj 2010).

Kasnije se, preko Vikiliksa, doznalo da je Mur u povjerljivoj depeši Vašingtonu izvijestio da je „Marović navodno povezan sa 22 posebne kompanije” a da je „česta glasina” da se u Budvi ne može bez njegovog blagoslova sklopiti nijedan posao.

Svetozar Marović u Zavali nije optužen, američka ambasada zbog toga javno nije nikog kritikovala. U citiranom saopštenju sada traži osude.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo