Povežite se sa nama

MONITORING

Kula od laži

Objavljeno prije

na

I taj nam je kamen pao sa srca – premijer Milo Đukanović, kaže, neće podnijeti ostavku. Skoro pola života proveo je na vlasti i – malo mu je. Kažu da to biva tako. Nepogrešivo je mladi član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije znao da se do vlasti prečicom može ako se ručica da Slobodanu Miloševiću; znao je kad se ispod tog šinjela mora izaći; kad omrznuti kad zavoljeti šah, kad ugledati ,,realnost” na Kosovu… Samo sad neće da zna da prolazi.

Predsjednik SNP-a Srđan Milić pitao je Đukanovića na premijerskom satu je li tačna informacija da će 13. jula podnijeti ostavku na funkciju predsjednika Vlade. ,,Želio sam da odgovor na to pitanje ostane moja tajna do 13. jula. Međutim, neumitni procesi demokratizacije i nadasve izuzetna obaviještenost pojedinih političkih lidera u Crnoj Gori i pojedinih medija su tu moju nadu pretvorili u iluziju. Dakle, da vas onda ipak obavijestim – neću podnijeti ostavku i molim vas da o tome ne govorite nikome”, odgovorio je Đukanović. Njegovoj pastvi u parlamentu trebalo je parče sekunde da shvati kako je šef bio duhovit. I njima i njemu prirodnije je kad je bezobrazan i odbrusi da se nešto može okačiti ,,mačku na rep”.

Na pitanje zastupnice Pozitivne Azre Jasavić – da nema neke veze nesposobnost administracije, na koju se i sam žali, sa kadrovskom politikom oslikanom u aferi Snimak – Đukanović je smislio državnički odgovor: Ne, to je mjera ekonomskog i demokratskog razvoja Crne Gore. Neće biti. Svaka ptičica zna da je u DPS-ovoj mašineriji podobnost, a ne sposobnost glavna preporuka za državnu službu. Banalna je neistina da u Crnoj Gori nema boljih od onih koje je ustoličio Đukanović. Ako u Crnoj Gori nema, na primjer, boljih pravnika od predsjednice Vrhovnog suda, pravo, kao takvo, ovdje treba ukinuti.

Pohvalio se Đukanović u parlamentu i kako ga građani 23 godine poznaju i 23 godine mu daju povjerenje. On zna kako.

Protekle sedmice svečanim koktelom u parku ispred sjedišta Partije u Podgorici, obilježene su dvadeset dvije godine postojanja Demokratske partije socijalista Crne Gore. Zvanična partijska istorija kaže da je Prvi, osnivački, Kongres DPS-a održan u dva dijela – 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. godine. Krasila ih je vazda demokratija, ,,nakon ankete koja je sprovedena među članstvom” na drugom dijelu Kongresa Savez komunista Crne Gore preimenovan je u Demokratsku partiju socijalista. Ko je u to doba bio punoljetan zna: u prvoj epizodi ime partije nijesu promijenili zato što im je trebalo na izborima održanim između dva dijela Kongresa. Komunistička partija tada se u Crnoj Gori dobro kotirala. Procjena je bila dobra – osvojili su 83 od 125 mandata u Skupštini Crne Gore.

Početak devedesetih – u dvije tri riječi stane. ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir. Demokratska partija socijalista se zalagala za opstanak druge Jugoslavije, makar dok se građani Crne Gore neposredno ne izjasne da li su za zajedničku državu ili ne. Na referendumu održanom 1992. godine, za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 dok je protiv bilo 8755 ili 3,14 odsto birača”. Bila je to izuzetna priredba, moglo se glasati po osamnaest puta, protivnici ideje da ,,Crna Gora ostane u Jugoslaviji sa onima koji to žele” proglašeni su ustašama. Zapakovali su nas u SRJ, poslali na Dubrovnik.

,,DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana”. Vikend ratnici su sijali smrt i silovali po Bosni, namirnice su se kupovale na tačkice. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su, do posljednje granate u Bosni, bili strateški partneri naših vlasti.

Poslije su se razišli. Poraženi Momir Bulatović osnovao je SNP. Kasnije je potanko objasnio kako je Milo Đukanović, nakon veoma loše početne pozicije, nadjačao u partiji. Kupovinom i ucjenom već duboko korumpiranih partijskih saboraca.

U međuvremenu su se od velikosrpskih perjanica ispilili borci za nezavisnu Crnu Goru. ,,Ostvarili smo pobjedu koju smo čekali punih 88 godina, a koja je značila stvaranje nezavisne države Crne Gore”. Osvrćući se na svijetle partijske puteve Đukanović je primijetio: ,,Mukotrpno smo artikulisali svijest o važnosti očuvanja mira za nacionalne interese Crne Gore. Još mukotrpnije smo artikulisali politiku obnove državne nezavisnosti i potrebu da tu državnu nezavisnost obnovimo baš na takav način na kakav smo je obnovili”.

Sve i kad bi još 23 godine vladao, a neće, Đukanović i njegova partija ne mogu da zatru tragove mukotrpnog rada na stvaranju uslova za proizvodnju rata za mir. Potpirivanje srpskog nacionalizma i prodavanje laži da se napadom na Dubrovnik brani Jugoslavija koraci su kojima je prohodala Demokratska partija socijalista. Pod njihovom sigurnom rukom jeli smo korijenje i kukali zbog nepravednih i ničim zasluženih sankcija međunarodne zajednice. Kadrovi DPS-a vodili su policiju koja je poslala u smrt bosanske izbjeglice i mučila ratne zarobljenike u Morinju. Kadrovi DPS-a omogućavaju, evo dvije decenije da ratni zločini prođu bez kazne.

Pohvalio se vođa DPS-a i razvojem demokratije. ,,Danas kada čujete kritike, i iz naših redova i van naših redova, to nas ispunjava zadovoljstvom jer i to je dio našeg ostvarenja. Danas imamo državu kao kuću u kojoj je više nego dozvoljeno da se čuju najrazličitija mišljenja o sadržini i kvalitetu naše državne politike…” Neodvojiv dio tog ostvarenja je grob glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića. Visoki dometi te vrste slobode su šipke i šamari po glavama novinara, neprekidne i sve intenzivnije hajke na nepodobne novine. Nevladine organizacije fini su ukras za demokratiju. Čim pomenu korupciju, pretvaraju se u državne neprijatelje.

Đukanović je poručio da svi u Demokratskoj partiji socijalista mogu biti ponosni na ostvarenja partije između dva rođendana. ,,U tom periodu DPS je još jednom potvrdila snagu na parlamentarnim izborima. DPS je pobijedila na više lokalnih izbora. I u finalu, DPS je dala presudan pečat pobjedi Filipa Vujanovića na predsjedničkim izborima”. Još da nije tog đavoljeg Snimka kojim je dokumentovano sve ono što svako u Crnoj Gori decenijama zna – partijsko zapošljavanje, partijska socijalna pomoć, partijske nadoknade za štetu od elementarnih nepogoda, sistematsko otežavanje svih oblika života izvan DPS-a – magična su formula opstanka te partije na vlasti.

Profesor Milan Popović u izjavi za Monitor podsjeća da je DPS jedina partija od svih ostataka Komunističke partije Jugoslavije i jedina od svih partija iz jednopartijskih socijalističkih režima koja je samo uz promjenu imena ostala na vlasti svih ovih 22 godine. Po njegovim riječima, svaka objektivna analiza mora da istakne ,,ekstremnu adaptabilnost” te partije kao recept njene dugovječnosti. Ubilježili su prelaze sa socijalističke na ideologiju kapitalizma i to neoliberalnog, sa jugoslovenstva na velikosrpstvo i sada na pomalo agresivno crnogorstvo. Sve ono što DPS predstavlja kao mudrost i odgovor na izazove vremena, kao što su zasluge za nezavisnost nosi sa sobom ,,mračni faktor” ratnih zločina i zločina privatizacije. ,,Taj ‘mračni faktor’, upravo zato što nijesu doživjeli smjenu, bio je i ostao glavni faktor blokade u Crnoj Gori.

,,Afera Snimak i afera KAP iako su, nažalost, samo afere, a ne veliki procesi pred sudom brutalno očigledno pokazuju da su vrhovi DPS-a, a samim tim i vrhovi vlade u Crnoj Gori najopasnija zločinačka organizacija iz člana 401 Krivičnog zakona Crne Gore”.

Svečanom koktelu povodom Dana Partije, objavio je DPS, prisustvovali su članice i članovi organa Partije, predstavnici diplomatskog kora, koalicionih partnera, medija, predsjednici opština, prijatelji i partneri Partije. Na propratnim fotografijama cakle se, pored ostalih, predstavnik uspješne privrede Dragan Brković, humanista dr Miomir Mugoša i ravnopravni politički partner Ranko Krivokapić. Kao u bajci. Popločanoj krvlju i suzama.

Nikad slobode

Slavko Perović, lider Liberalnog saveza Crne Gore, 1997. u vrijeme rascjepa u DPS-u:

– Ako se na to minijaturno političko tlo, bez istinskih građanskih tradicija, nakalemi jedna despotska vlast, gotovo da nema nikakve šanse da se ona ikada makne. To je jedan od najbitnijih razloga našeg podozrenja prema g. Đukanoviću. Mi se plašimo da je on već zaokružio strukturu moći, koja će mu omogućiti ličnu vlast i sve što iz nje proizilazi, gotovo kao u Titovo vrijeme, bez ograničenja mandata. Već sada, od njegove vlade direktno zavisi 380.000 ljudi. Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika. Neću da živim u društvu u kojem mi neko nešto daje, neku milostinju, mjerila se ona sa nekoliko stotina ili nekoliko miliona maraka. Želim da živim u društvu u kojem mogu da zaradim i da znam što je moje i da to što je moje bude zaštićeno pravnom normom. Upravo DPS je svih ovih godina sprečavao konsituisanje takvog ambijenta. Zbog mogućnosti apsolutne kontrole nad njima. Nekad je davao Tito, sad daje Milo, a slobode nikad.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo