Povežite se sa nama

MONITORING

Kula od laži

Objavljeno prije

na

I taj nam je kamen pao sa srca – premijer Milo Đukanović, kaže, neće podnijeti ostavku. Skoro pola života proveo je na vlasti i – malo mu je. Kažu da to biva tako. Nepogrešivo je mladi član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije znao da se do vlasti prečicom može ako se ručica da Slobodanu Miloševiću; znao je kad se ispod tog šinjela mora izaći; kad omrznuti kad zavoljeti šah, kad ugledati ,,realnost” na Kosovu… Samo sad neće da zna da prolazi.

Predsjednik SNP-a Srđan Milić pitao je Đukanovića na premijerskom satu je li tačna informacija da će 13. jula podnijeti ostavku na funkciju predsjednika Vlade. ,,Želio sam da odgovor na to pitanje ostane moja tajna do 13. jula. Međutim, neumitni procesi demokratizacije i nadasve izuzetna obaviještenost pojedinih političkih lidera u Crnoj Gori i pojedinih medija su tu moju nadu pretvorili u iluziju. Dakle, da vas onda ipak obavijestim – neću podnijeti ostavku i molim vas da o tome ne govorite nikome”, odgovorio je Đukanović. Njegovoj pastvi u parlamentu trebalo je parče sekunde da shvati kako je šef bio duhovit. I njima i njemu prirodnije je kad je bezobrazan i odbrusi da se nešto može okačiti ,,mačku na rep”.

Na pitanje zastupnice Pozitivne Azre Jasavić – da nema neke veze nesposobnost administracije, na koju se i sam žali, sa kadrovskom politikom oslikanom u aferi Snimak – Đukanović je smislio državnički odgovor: Ne, to je mjera ekonomskog i demokratskog razvoja Crne Gore. Neće biti. Svaka ptičica zna da je u DPS-ovoj mašineriji podobnost, a ne sposobnost glavna preporuka za državnu službu. Banalna je neistina da u Crnoj Gori nema boljih od onih koje je ustoličio Đukanović. Ako u Crnoj Gori nema, na primjer, boljih pravnika od predsjednice Vrhovnog suda, pravo, kao takvo, ovdje treba ukinuti.

Pohvalio se Đukanović u parlamentu i kako ga građani 23 godine poznaju i 23 godine mu daju povjerenje. On zna kako.

Protekle sedmice svečanim koktelom u parku ispred sjedišta Partije u Podgorici, obilježene su dvadeset dvije godine postojanja Demokratske partije socijalista Crne Gore. Zvanična partijska istorija kaže da je Prvi, osnivački, Kongres DPS-a održan u dva dijela – 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. godine. Krasila ih je vazda demokratija, ,,nakon ankete koja je sprovedena među članstvom” na drugom dijelu Kongresa Savez komunista Crne Gore preimenovan je u Demokratsku partiju socijalista. Ko je u to doba bio punoljetan zna: u prvoj epizodi ime partije nijesu promijenili zato što im je trebalo na izborima održanim između dva dijela Kongresa. Komunistička partija tada se u Crnoj Gori dobro kotirala. Procjena je bila dobra – osvojili su 83 od 125 mandata u Skupštini Crne Gore.

Početak devedesetih – u dvije tri riječi stane. ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir. Demokratska partija socijalista se zalagala za opstanak druge Jugoslavije, makar dok se građani Crne Gore neposredno ne izjasne da li su za zajedničku državu ili ne. Na referendumu održanom 1992. godine, za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 dok je protiv bilo 8755 ili 3,14 odsto birača”. Bila je to izuzetna priredba, moglo se glasati po osamnaest puta, protivnici ideje da ,,Crna Gora ostane u Jugoslaviji sa onima koji to žele” proglašeni su ustašama. Zapakovali su nas u SRJ, poslali na Dubrovnik.

,,DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana”. Vikend ratnici su sijali smrt i silovali po Bosni, namirnice su se kupovale na tačkice. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su, do posljednje granate u Bosni, bili strateški partneri naših vlasti.

Poslije su se razišli. Poraženi Momir Bulatović osnovao je SNP. Kasnije je potanko objasnio kako je Milo Đukanović, nakon veoma loše početne pozicije, nadjačao u partiji. Kupovinom i ucjenom već duboko korumpiranih partijskih saboraca.

U međuvremenu su se od velikosrpskih perjanica ispilili borci za nezavisnu Crnu Goru. ,,Ostvarili smo pobjedu koju smo čekali punih 88 godina, a koja je značila stvaranje nezavisne države Crne Gore”. Osvrćući se na svijetle partijske puteve Đukanović je primijetio: ,,Mukotrpno smo artikulisali svijest o važnosti očuvanja mira za nacionalne interese Crne Gore. Još mukotrpnije smo artikulisali politiku obnove državne nezavisnosti i potrebu da tu državnu nezavisnost obnovimo baš na takav način na kakav smo je obnovili”.

Sve i kad bi još 23 godine vladao, a neće, Đukanović i njegova partija ne mogu da zatru tragove mukotrpnog rada na stvaranju uslova za proizvodnju rata za mir. Potpirivanje srpskog nacionalizma i prodavanje laži da se napadom na Dubrovnik brani Jugoslavija koraci su kojima je prohodala Demokratska partija socijalista. Pod njihovom sigurnom rukom jeli smo korijenje i kukali zbog nepravednih i ničim zasluženih sankcija međunarodne zajednice. Kadrovi DPS-a vodili su policiju koja je poslala u smrt bosanske izbjeglice i mučila ratne zarobljenike u Morinju. Kadrovi DPS-a omogućavaju, evo dvije decenije da ratni zločini prođu bez kazne.

Pohvalio se vođa DPS-a i razvojem demokratije. ,,Danas kada čujete kritike, i iz naših redova i van naših redova, to nas ispunjava zadovoljstvom jer i to je dio našeg ostvarenja. Danas imamo državu kao kuću u kojoj je više nego dozvoljeno da se čuju najrazličitija mišljenja o sadržini i kvalitetu naše državne politike…” Neodvojiv dio tog ostvarenja je grob glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića. Visoki dometi te vrste slobode su šipke i šamari po glavama novinara, neprekidne i sve intenzivnije hajke na nepodobne novine. Nevladine organizacije fini su ukras za demokratiju. Čim pomenu korupciju, pretvaraju se u državne neprijatelje.

Đukanović je poručio da svi u Demokratskoj partiji socijalista mogu biti ponosni na ostvarenja partije između dva rođendana. ,,U tom periodu DPS je još jednom potvrdila snagu na parlamentarnim izborima. DPS je pobijedila na više lokalnih izbora. I u finalu, DPS je dala presudan pečat pobjedi Filipa Vujanovića na predsjedničkim izborima”. Još da nije tog đavoljeg Snimka kojim je dokumentovano sve ono što svako u Crnoj Gori decenijama zna – partijsko zapošljavanje, partijska socijalna pomoć, partijske nadoknade za štetu od elementarnih nepogoda, sistematsko otežavanje svih oblika života izvan DPS-a – magična su formula opstanka te partije na vlasti.

Profesor Milan Popović u izjavi za Monitor podsjeća da je DPS jedina partija od svih ostataka Komunističke partije Jugoslavije i jedina od svih partija iz jednopartijskih socijalističkih režima koja je samo uz promjenu imena ostala na vlasti svih ovih 22 godine. Po njegovim riječima, svaka objektivna analiza mora da istakne ,,ekstremnu adaptabilnost” te partije kao recept njene dugovječnosti. Ubilježili su prelaze sa socijalističke na ideologiju kapitalizma i to neoliberalnog, sa jugoslovenstva na velikosrpstvo i sada na pomalo agresivno crnogorstvo. Sve ono što DPS predstavlja kao mudrost i odgovor na izazove vremena, kao što su zasluge za nezavisnost nosi sa sobom ,,mračni faktor” ratnih zločina i zločina privatizacije. ,,Taj ‘mračni faktor’, upravo zato što nijesu doživjeli smjenu, bio je i ostao glavni faktor blokade u Crnoj Gori.

,,Afera Snimak i afera KAP iako su, nažalost, samo afere, a ne veliki procesi pred sudom brutalno očigledno pokazuju da su vrhovi DPS-a, a samim tim i vrhovi vlade u Crnoj Gori najopasnija zločinačka organizacija iz člana 401 Krivičnog zakona Crne Gore”.

Svečanom koktelu povodom Dana Partije, objavio je DPS, prisustvovali su članice i članovi organa Partije, predstavnici diplomatskog kora, koalicionih partnera, medija, predsjednici opština, prijatelji i partneri Partije. Na propratnim fotografijama cakle se, pored ostalih, predstavnik uspješne privrede Dragan Brković, humanista dr Miomir Mugoša i ravnopravni politički partner Ranko Krivokapić. Kao u bajci. Popločanoj krvlju i suzama.

Nikad slobode

Slavko Perović, lider Liberalnog saveza Crne Gore, 1997. u vrijeme rascjepa u DPS-u:

– Ako se na to minijaturno političko tlo, bez istinskih građanskih tradicija, nakalemi jedna despotska vlast, gotovo da nema nikakve šanse da se ona ikada makne. To je jedan od najbitnijih razloga našeg podozrenja prema g. Đukanoviću. Mi se plašimo da je on već zaokružio strukturu moći, koja će mu omogućiti ličnu vlast i sve što iz nje proizilazi, gotovo kao u Titovo vrijeme, bez ograničenja mandata. Već sada, od njegove vlade direktno zavisi 380.000 ljudi. Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika. Neću da živim u društvu u kojem mi neko nešto daje, neku milostinju, mjerila se ona sa nekoliko stotina ili nekoliko miliona maraka. Želim da živim u društvu u kojem mogu da zaradim i da znam što je moje i da to što je moje bude zaštićeno pravnom normom. Upravo DPS je svih ovih godina sprečavao konsituisanje takvog ambijenta. Zbog mogućnosti apsolutne kontrole nad njima. Nekad je davao Tito, sad daje Milo, a slobode nikad.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo