I taj nam je kamen pao sa srca – premijer Milo Đukanović, kaže, neće podnijeti ostavku. Skoro pola života proveo je na vlasti i – malo mu je. Kažu da to biva tako. Nepogrešivo je mladi član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije znao da se do vlasti prečicom može ako se ručica da Slobodanu Miloševiću; znao je kad se ispod tog šinjela mora izaći; kad omrznuti kad zavoljeti šah, kad ugledati ,,realnost” na Kosovu… Samo sad neće da zna da prolazi.

Predsjednik SNP-a Srđan Milić pitao je Đukanovića na premijerskom satu je li tačna informacija da će 13. jula podnijeti ostavku na funkciju predsjednika Vlade. ,,Želio sam da odgovor na to pitanje ostane moja tajna do 13. jula. Međutim, neumitni procesi demokratizacije i nadasve izuzetna obaviještenost pojedinih političkih lidera u Crnoj Gori i pojedinih medija su tu moju nadu pretvorili u iluziju. Dakle, da vas onda ipak obavijestim – neću podnijeti ostavku i molim vas da o tome ne govorite nikome”, odgovorio je Đukanović. Njegovoj pastvi u parlamentu trebalo je parče sekunde da shvati kako je šef bio duhovit. I njima i njemu prirodnije je kad je bezobrazan i odbrusi da se nešto može okačiti ,,mačku na rep”.

Na pitanje zastupnice Pozitivne Azre Jasavić – da nema neke veze nesposobnost administracije, na koju se i sam žali, sa kadrovskom politikom oslikanom u aferi Snimak – Đukanović je smislio državnički odgovor: Ne, to je mjera ekonomskog i demokratskog razvoja Crne Gore. Neće biti. Svaka ptičica zna da je u DPS-ovoj mašineriji podobnost, a ne sposobnost glavna preporuka za državnu službu. Banalna je neistina da u Crnoj Gori nema boljih od onih koje je ustoličio Đukanović. Ako u Crnoj Gori nema, na primjer, boljih pravnika od predsjednice Vrhovnog suda, pravo, kao takvo, ovdje treba ukinuti.

Pohvalio se Đukanović u parlamentu i kako ga građani 23 godine poznaju i 23 godine mu daju povjerenje. On zna kako.

Protekle sedmice svečanim koktelom u parku ispred sjedišta Partije u Podgorici, obilježene su dvadeset dvije godine postojanja Demokratske partije socijalista Crne Gore. Zvanična partijska istorija kaže da je Prvi, osnivački, Kongres DPS-a održan u dva dijela – 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. godine. Krasila ih je vazda demokratija, ,,nakon ankete koja je sprovedena među članstvom” na drugom dijelu Kongresa Savez komunista Crne Gore preimenovan je u Demokratsku partiju socijalista. Ko je u to doba bio punoljetan zna: u prvoj epizodi ime partije nijesu promijenili zato što im je trebalo na izborima održanim između dva dijela Kongresa. Komunistička partija tada se u Crnoj Gori dobro kotirala. Procjena je bila dobra – osvojili su 83 od 125 mandata u Skupštini Crne Gore.

Početak devedesetih – u dvije tri riječi stane. ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir. Demokratska partija socijalista se zalagala za opstanak druge Jugoslavije, makar dok se građani Crne Gore neposredno ne izjasne da li su za zajedničku državu ili ne. Na referendumu održanom 1992. godine, za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 dok je protiv bilo 8755 ili 3,14 odsto birača”. Bila je to izuzetna priredba, moglo se glasati po osamnaest puta, protivnici ideje da ,,Crna Gora ostane u Jugoslaviji sa onima koji to žele” proglašeni su ustašama. Zapakovali su nas u SRJ, poslali na Dubrovnik.

,,DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana”. Vikend ratnici su sijali smrt i silovali po Bosni, namirnice su se kupovale na tačkice. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su, do posljednje granate u Bosni, bili strateški partneri naših vlasti.

Poslije su se razišli. Poraženi Momir Bulatović osnovao je SNP. Kasnije je potanko objasnio kako je Milo Đukanović, nakon veoma loše početne pozicije, nadjačao u partiji. Kupovinom i ucjenom već duboko korumpiranih partijskih saboraca.

U međuvremenu su se od velikosrpskih perjanica ispilili borci za nezavisnu Crnu Goru. ,,Ostvarili smo pobjedu koju smo čekali punih 88 godina, a koja je značila stvaranje nezavisne države Crne Gore”. Osvrćući se na svijetle partijske puteve Đukanović je primijetio: ,,Mukotrpno smo artikulisali svijest o važnosti očuvanja mira za nacionalne interese Crne Gore. Još mukotrpnije smo artikulisali politiku obnove državne nezavisnosti i potrebu da tu državnu nezavisnost obnovimo baš na takav način na kakav smo je obnovili”.

Sve i kad bi još 23 godine vladao, a neće, Đukanović i njegova partija ne mogu da zatru tragove mukotrpnog rada na stvaranju uslova za proizvodnju rata za mir. Potpirivanje srpskog nacionalizma i prodavanje laži da se napadom na Dubrovnik brani Jugoslavija koraci su kojima je prohodala Demokratska partija socijalista. Pod njihovom sigurnom rukom jeli smo korijenje i kukali zbog nepravednih i ničim zasluženih sankcija međunarodne zajednice. Kadrovi DPS-a vodili su policiju koja je poslala u smrt bosanske izbjeglice i mučila ratne zarobljenike u Morinju. Kadrovi DPS-a omogućavaju, evo dvije decenije da ratni zločini prođu bez kazne.

Pohvalio se vođa DPS-a i razvojem demokratije. ,,Danas kada čujete kritike, i iz naših redova i van naših redova, to nas ispunjava zadovoljstvom jer i to je dio našeg ostvarenja. Danas imamo državu kao kuću u kojoj je više nego dozvoljeno da se čuju najrazličitija mišljenja o sadržini i kvalitetu naše državne politike…” Neodvojiv dio tog ostvarenja je grob glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića. Visoki dometi te vrste slobode su šipke i šamari po glavama novinara, neprekidne i sve intenzivnije hajke na nepodobne novine. Nevladine organizacije fini su ukras za demokratiju. Čim pomenu korupciju, pretvaraju se u državne neprijatelje.

Đukanović je poručio da svi u Demokratskoj partiji socijalista mogu biti ponosni na ostvarenja partije između dva rođendana. ,,U tom periodu DPS je još jednom potvrdila snagu na parlamentarnim izborima. DPS je pobijedila na više lokalnih izbora. I u finalu, DPS je dala presudan pečat pobjedi Filipa Vujanovića na predsjedničkim izborima”. Još da nije tog đavoljeg Snimka kojim je dokumentovano sve ono što svako u Crnoj Gori decenijama zna – partijsko zapošljavanje, partijska socijalna pomoć, partijske nadoknade za štetu od elementarnih nepogoda, sistematsko otežavanje svih oblika života izvan DPS-a – magična su formula opstanka te partije na vlasti.

Profesor Milan Popović u izjavi za Monitor podsjeća da je DPS jedina partija od svih ostataka Komunističke partije Jugoslavije i jedina od svih partija iz jednopartijskih socijalističkih režima koja je samo uz promjenu imena ostala na vlasti svih ovih 22 godine. Po njegovim riječima, svaka objektivna analiza mora da istakne ,,ekstremnu adaptabilnost” te partije kao recept njene dugovječnosti. Ubilježili su prelaze sa socijalističke na ideologiju kapitalizma i to neoliberalnog, sa jugoslovenstva na velikosrpstvo i sada na pomalo agresivno crnogorstvo. Sve ono što DPS predstavlja kao mudrost i odgovor na izazove vremena, kao što su zasluge za nezavisnost nosi sa sobom ,,mračni faktor” ratnih zločina i zločina privatizacije. ,,Taj ‘mračni faktor’, upravo zato što nijesu doživjeli smjenu, bio je i ostao glavni faktor blokade u Crnoj Gori.

,,Afera Snimak i afera KAP iako su, nažalost, samo afere, a ne veliki procesi pred sudom brutalno očigledno pokazuju da su vrhovi DPS-a, a samim tim i vrhovi vlade u Crnoj Gori najopasnija zločinačka organizacija iz člana 401 Krivičnog zakona Crne Gore”.

Svečanom koktelu povodom Dana Partije, objavio je DPS, prisustvovali su članice i članovi organa Partije, predstavnici diplomatskog kora, koalicionih partnera, medija, predsjednici opština, prijatelji i partneri Partije. Na propratnim fotografijama cakle se, pored ostalih, predstavnik uspješne privrede Dragan Brković, humanista dr Miomir Mugoša i ravnopravni politički partner Ranko Krivokapić. Kao u bajci. Popločanoj krvlju i suzama.

Nikad slobode

Slavko Perović, lider Liberalnog saveza Crne Gore, 1997. u vrijeme rascjepa u DPS-u:

– Ako se na to minijaturno političko tlo, bez istinskih građanskih tradicija, nakalemi jedna despotska vlast, gotovo da nema nikakve šanse da se ona ikada makne. To je jedan od najbitnijih razloga našeg podozrenja prema g. Đukanoviću. Mi se plašimo da je on već zaokružio strukturu moći, koja će mu omogućiti ličnu vlast i sve što iz nje proizilazi, gotovo kao u Titovo vrijeme, bez ograničenja mandata. Već sada, od njegove vlade direktno zavisi 380.000 ljudi. Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika. Neću da živim u društvu u kojem mi neko nešto daje, neku milostinju, mjerila se ona sa nekoliko stotina ili nekoliko miliona maraka. Želim da živim u društvu u kojem mogu da zaradim i da znam što je moje i da to što je moje bude zaštićeno pravnom normom. Upravo DPS je svih ovih godina sprečavao konsituisanje takvog ambijenta. Zbog mogućnosti apsolutne kontrole nad njima. Nekad je davao Tito, sad daje Milo, a slobode nikad.

Miloš BAKIĆ

Komentari