Povežite se sa nama

MONITORING

Pljačka ih je održala

Objavljeno prije

na

Prošlo je petnaest dana od kako je ozvaničen Vladin zahtjev da se u Kombinat aluminijuma uvede stečaj. Tri državne energetske kompanije – Montenegrobonus, Elektroprenos i Elektroprivreda – istovremeno vraćaju struju koju je Crna Gora dva mjeseca krala iz sistema evropske interkonekcije. Do danas niko nije podnio ostavku, niko nije smijenjen, a nema ni uhapšenih.

Premijer Milo Đukanović kaže da za krađu nije znao, ali obećava da će država platiti struju koju je nezakonito potrošio Kombinat.

,,Nisam se udubljivao u sve detalje, ali sam znao da se neka struja troši”, kazao je. Neko će mu, možda, i povjerovati.

Za nas ostale, mnogo je zanimljivije ono što je Đukanović govorio zagledan u budućnost. ,,Formule kojima smo savladavali probleme u 20. vijeku su nevažeće za 21. vijek”, kazao je lider DPS na proslavi 22. rođendana vladajuće partije, objelodanivši da se „političkim tehnikama i instrumentima iz prošlog vremena ne mogu rješavati izazovi novog vremena”.

Šta će biti ako Đukanović svojim potonjim besjedama zaista priziva promjenu formula, političkih tehnika i ekonomskih instrumenata, kojima se on i njegova partija na vlasti drže gotovo četvrt vijeka? Da bi, posebno mlađi čitaoci, imali jasniju predstavu – evo nekoliko karakterističnih primjera tog političko-ekonomskog modela.

Uoči, tokom kampanje i neposredno nakon prvih višepartijskih izbora u Crnoj Gori (decembar 1990) vladajući DPS, tada pod imenom Savez komunista CG, zdušno je pomagao Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu u Beogradu da obesmisli pokušaje savezne vlade Anta Markovića da ekonomskim i političkim reformama sačuva SFR Jugoslaviju. To je podrazumijevalo i ilegalan upad u monetarni sistem (iz zajedničkih deviznih rezervi isisane su gotovo dvije milijarde dolara), podršku trgovinskoj blokadi Srbije prema Sloveniji i Hrvatskoj, osporavanje nadležnosti Predsjedništva SFRJ sve dok u njemu nije obezbijeđena prevlast Miloševićevih sljedbenika…

Kreću, potom, DPS-ove ratne igre, a sa njima i švercerski biznisi, danas poznati kao – tranziti. Počelo je sa oružjem. Novak Kilibarda svjedoči kako je njegova Narodna stranka sa DPS-om dijelila odgovornost za šverc oružja u BiH. ,,Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu… Pa predlažem da NS preuzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva”, prisjeća se Kilibarda zahtjeva koji mu je stigao iz vrha crnogorske policije. A on ga je prihvatio.

Vlast je sa švercom oružja nastavila i po završetku ratova. U oktobru 2002. u Rijeci je na crnogorskom brodu Boka Star, tek pristiglom iz Bokokotorskog zaliva, policija zaplijenila 17 kontejnera vojnog tereta namijenjenog Iraku. Kršeći međunarodne sankcije Vojska Srbije i Crne Gore je Sadamu spremila: eksplozivno punjenje za višecijevne bacače raketa Orkan, gorivo za rakete SCUD, rezervne djelove za topove i barutna punjenja za topovske granate… U Podgorici – muk.

Baš kao što je vlast ćutala i 1991. dok su vojne jedinice pod njenom komandom žarile i palile (i bukvalno) dubrovačkim zaleđem.

,,Odmah poslije početka dubrovačke operacije 1. oktobra 1991. bilo je vidljivo da vojska u Konavlima i okolini Dubrovnika nemilosrdno pljačka imovinu. Javno bez ikakvog stida po Boki i Crnogorskom primorju vršljale su mnogobrojne grupe razbarušenih i raskopčanih vojnika koji su vukli i dovozili razne opljačkane stvari sa područja ratišta”, svjedočio je o zločinima Nikola Samardžić, kapetan duge plovidbe i bivši ministar inostranih poslova Crne Gore. ,,Pored privatne pljačke, armija je organizovala pljačku po svojoj liniji i za svoje potrebe. Opljačkane su krave i oprema iz poljoprivredne farme u Konavlima i najveći dio predat u Danilovgradu. Opljačkan je organizovano međunarodni aerodrom Ćilipi i oprema predata aerodromima u Podgorici i Tivtu. U Budvi, Tivtu i Baru vidio sam jahte i motorne čamce, koji su opljačkani sa sidrišta i marine rijeke Dubrovačke…”.

U maju 1992. Srbiji i Crnoj Gori (tadašnja SRJ) uvedene su ekonomske sankcije UN, a tranzitni biznisi su procvjetali. Momir Bulatović se hvalio kako je on sa predsjednikom Albanije Salji Berišom, otvorio naftovod preko Skadarskog jezera. Domaći šverceri su mogli da se uključe u posao tek kada bi im firma Transart, u ime Vade izdala potvrdu na kojoj je pisalo: ,,Dozvola za prevoz nafte iz Albanije”. Zarada se dijelila po formuli: državi 70, a dobavljaču 30 odsto profita.Taj je posao proizveo prve crnogorske milionere.

Na red je stigao duvan. Ekonomista Mlađan Dinkić tvrdi da je sve započelo projektom crnogorski marlboro koji je, uz saglasnost ovdašnjih vlasti, organizovao i finansirao Jezdimir Vasiljević.

,,Realna proizvodna cijena”, tvrdi Dinkić, ,,iznosila je oko 0,2 marke po paklici, a on je na ulicama Italije prodavan po 2,5 marke”.

Posao je poprimio neslućene razmjere. Italijanski dnevni list Giornale objavio je da su plavuše, brzi gliseri u koje može da stane do 400 boksova cigareta (jedan boks – 500 paklica), samo tokom 1994. preko Jadrana plovili više od 1.500 puta. Nikad prazni.

Zahvaljujući Đukanoviću i njegovim saradnicima (jedan spisak tih ljudi ponudio je svojevremeno Đuzepe Šelzi) u Crnoj Gori je zaživjela nova turistička ponuda – uz udoban smještaj, korisnicima ovih usluga garantovana su originalna dokumenta sa lažnim imenima i stalna policijska zaštita. Paolo Savino, Frančesko Dela Tore i njihovi saradnici iz Camorre i Sacra Corona Unite prvi su se uvjerili u kvalitet ponude koju su kasnije koristili i Stanko Subotić, Zvezdan Terzić, Darko Šarić, Naser Keljmendi sa sinovima, Taksin Šinavatra (njegov aranžman bio je djelimično izmijenjen) i nepoznat broj ruskih biznismena sa moskovskih i Interpolovih potjernica.

Priča o švercu tu nije završena. Prije deset godina osiguravajuća društva su preko Interpola i Europola potraživala više od 130 hiljada ukradenih vozila za koja se pretpostavljalo da su na Balkanu. Prema njihovim procjenama, polovina ukradenog nalazila se na prostoru Crne Gore. Neka su tu i danas. Naši su imali objašnjenje: ,,Izbacivanjem Uprave carina SRJ iz Svjetske carinske organizacije, ni na koji način nijesmo bili u mogućnosti da vjerodostojnije provjeravamo vozila koja su sa aspekta Interpola ukradena ili utajena”. I tačka.

Neke druge priče nijesu ni komentarisali. Tako svojevrsni zavjet ćutanja prati tragediju putnika sa broda Miss Pat. Brod je sredinom 1999. krenuo ka italijanskoj obali sa stotinjak Roma iz Srbije i Kosova, koji su ilegalno, bez dokumenata, krenuli u ,,obećani svijet”. Brod je potonuo, more je mjesecima izbacivalo leševe nesretnih putnika, a crnogorsko pravosuđe do danas nije donijelo presudu protiv osumnjičenih za taj zločin.

U sjenci takvih događaja ostaje podsjećanje da je Rusija prije 12 godina Crnu Goru stavila na ,,crnu listu zemalja za of-šor poslovanje”, ili tvrdnje čeških obavještajaca da su preko Crne Gore oprali makar 100 miliona.

Uz blagoslov i organizaciju ovdašnjih vlasti godinama su švercovani – oružje, duvan, ljudi, droga, automobili… Redovno su kradeni izbori i temeljno opljačkani najznačajniji resursi. Sve im je to prolazilo zahvaljujući i žmurenju Evrope. Dobro je što je na red za krađu došla evropska struja – valjda im otvori oči.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

Utješnija je bila ceremonija proglašenja predsjednika, odmjereno elegantna sa dopadljivim konzervativnim dekorom supruge i porodice,  kontraverzna poruka koja ostavlja prostor za radoznalost i promjenu.  Ostalo uobičajeno. Nešto manje potpirivanja nacionalnih tenzija u traženju najboljeg pravca zloupotreba u borbi za glasove na predstojećim izborima ali  jasan kontinuitet mehanizama klasne podijeljenosti koji se učvršćuju, na jednoj strani izolovana i čuvana elita odabranih – rasipna u  ceremonijama, duhovno ograničena, samodovoljna u simbiozi sa tutorima, na drugoj ostali – raja spremna na poslušnost i plaćene sentimentalne zabave (muzičke hepeninge) po trgovima sa ciljem da se otupi svaka kritička misao i mogućnost pobune. Država nije upitna ali daleko smo odstupili od pravde i nezavisnosti a još dalje od autonomije i dostojanstva. Za to nam treba strpljenja i drugačiji put od dosadašnjeg.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

Nakon smjene vlasti ta proslava se ispituje, da li će je novi nosioci „iskreno“ slaviti, da li pjevaju himnu, da li ima dovoljno zastava. Sve to nam ukazuje da smo simbolima oboljeli društvo, u kojem se stalno mjeri pravovjernost po tome da li pokazujete pravu emociju tokom intonacije pjesme, a ne kakvu politiku sprovodite. U suštini svega stoji ono čega nam najviše fali – nema ni zrna pokušaja da se pronađe konsenzus i da dođemo do najšireg mogućeg zajedništva. Jer država je prije svega zajednica.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

Crna Gora je postala moderna liberalna ekonomija privlačna za strane investicije, ali je njena radnička klasa ponižena, a neni građani postali jeftina radna snaga u razvijenim državama. Država i institucije dobile su formu, ali izgubile suštinu, u čeljustima partitokratije, krupnog kapitala i korupcije. Svaka država mora da se temelji na predvidivim očekivanjima ka sistemu i pravednoj društvenoj redistribuciji. A upravo ta dva temelja proklamovana Ustavom, pravna država i država socijalne pravde, dovedeni su u ovom periodu od nezavisnosti do svoje antiteze. Društvo je ostalo podijeljeno po referendumskoj liniji, a jedina tačka koja političko-programski spaja građane – članstvo u Evropskoj uniji i bolji životni standard, ostaje neispunjeno obećanje i stare i nove vlasti.

Pred nama je zadatak pronalaženja tačke konsenzusa oko temeljnih društvenih i državnih pitanja, oko strategije reforme i evropskih integracija ali i pronalazak novog osnivačkog mita naše političke zajednice – ustavnog ili državnog patriotizma, kao preduslova za život u zajednici koja svoju budućnost vidi u sigurnosti, blagostanju i ljudskom dostojanstvu.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

Dobro je i što se ubrazno mijenjaju domaćini svečanih prijema, predsjednici Vlade, predsjednk države. Ovakva izborna dinamika i promjena tri vlade u tri godine nakon odlaska DPS-a je bila prijeko potrebna za oslobađanje građana od straha kojeg je nametnuo DPS. Godinama su civilni aktivisti ukazivali na značaj odlaska DPS-a sa vlasti i vjerujem da se sada vide koristi. Promjene vlasti su podstakle ubrzano sazrijevanje građana koji su pokazali veću zrelost nego političke elite koje ih pokušavaju predstavljati. Ostaje još da građani iskuse i kazne na nekim narednim izborima (moguće 2025/6) ekonomski populizam i onda će tek uslijediti period veće političke ali i ekonomske stabilnosti.  U međuvremenu će, vjerujem, nestati sa političke scene (ili se makar svesti na zanemarljivu, bezopasnu brojku) nacionalističke grupacije a vjerske organizacije (prije svih SPC) će se vratiti vjerskim obredima, početi da plaćaju poreze i ostati bez ambicija da vode kadrovsku i druge politike u državi. Mnogi će se teško navići da Crna Gora, uz sve muke i greške neiksusnih političara, polako postaje normalna država. Zato čestitam svima Dan nezavisnosti.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

Nažalost, nezavisna i međunarodno priznata Crna Gora ne može se pohvaliti jakim i nezavisnim institucijama, kao ni jakom socijalnom i ekonomskom politikom, gdje je vladavina prava stigla do zaštite ljudskih prava i sloboda. Umjesto toga, u svom samostalnom bitisanju označile su nas slabe i poljuljane institucije, visoka korupcija i konstantna pravna neizvjesnost. Sa borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala je krenulo, ali je pitanje da li će biti dovoljno i koliko smo spremni da se odupremo selektivnom postupanju i usmjerimo na ključne reforme u pravosuđu. Na polju vladavine prava i osnaženih institucija, još dugo moramo raditi, a ekonomske boljitke moramo objasniti sa aspekta novostvorenih vrijednosti i njene održivosti, kada smo kod nezavisnsati. Dan nezavisnosti posebno smo trebali posvetiti ranjivim grupama, i onima kojima nijesmo u stanju prużiti siguran i samostalan život, kako bi se i oni osjetili nezavisnim i sigurnim pred crnogorskim društvom i institucijama, koje bi trebalo da ih zaštite.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo