Povežite se sa nama

MONITORING

Put gradi nas

Objavljeno prije

na

Vlada je odlučila da novi početak gradnja auto-puta Bar-Boljare povjeri Kinezima, pošto su prethodni pokušaji partnerstva sa jednim hrvatskim i jednim grčko-izraelskim konzorcijumom neslavno propali. Kineske kompanije CCCC i CNBS ponudile su da dionicu puta Smokovac-Mateševo izgrade za 809 miliona eura i Vlada je procijenila da je njihova ponuda bolja od dvije konkurentske mada je, kažu, makar jedna od njih bila jeftinija.

Ministar saobraćaja i pomorstva Ivan Brajović najavio je da bi gradnja auto-puta mogla otpočeti do kraja godine.

To bi podrazumijevalo da, u međuvremenu, Vlade iz Pekinga i Podgorice potpišu međudržavni sporazum koji bi, potom, išao na potvrdu pred crnogorski parlament. Tamo bi Vlada tražila saglasnost da se kod kineske EXIM banke zaduži za 700 miliona eura (na dvadeset godina, uz petogodišnji poček i godišnju kamatu od dva do četiri odsto). Ostatak od 120 miliona Vlada bi pribavila – nije rečeno kako i odakle – kao državno učešće za početak najveće investicije u crnogorskoj istoriji. Kada se obezbijedi novac, gradnja bi mogla da počne, pod uslovom da su pripremljena sva dokumenta za ovaj projekat i izvršena eksproprijacija na trasi autoputa. A to nije slučaj. Zapravo, u decenijama staroj priči o izgradnji tog puta još je mnogo nepoznanica, ali iskristalisala su se makar četiri razloga zbog kojih je taj projekat nesporan.

Bez kvalitetnih saobraćajnica nema kvalitetnih poslova u Luci Bar. Postojeća putna infrastruktura je jedan od ograničavajućih faktora razvoja crnogorskog turizma – i zimskog i ljetnjeg. Razvoj sjevernog dijela zemlje u velikoj mjeri zavisi od kvaliteta veza sa Podgoricom i trenutno neuporedivo razvijenijim primorjem. Konačno, ta je saobraćajnica (uz Jadransko-jonsku brzu cestu ili auto-put) posljednja šansa da se Crna Gora poveže u mrežu putnih koridora na evropskom kopnu.

Problem je to što ni nepoznanica nije ništa manje. Vjerovatno najveća od njih glasi – šta graditi?

Uz verbalnu odlučnost da grade auto-put, crnogorske vlasti godinama unazad nijesu ponudile nijedan provjerljiv dokaz kojim bi opravdale odbijanje da umjesto auto-puta izgrade znatno jeftiniju brzu cestu.

Prvi tender za izvođača i finansijera auto-puta Bar-Boljare raspisan je na osnovu podataka po kojima je tom trasom, početkom 2008, svakodnevno prolazilo od pet do 8,3 hiljade vozila. Iz Vlade su bili spremni da priznaju kako ta ,,gustina saobraćaja” nije dovoljna da opravda gradnju auto-puta, ali su se pozivali na studije po kojima bi već 2017. tom dionicom prolazilo dovoljnih 14 hiljada vozila. Bez priliva saobraćaja koji bi uslijedio nakon što bi se prvi crnogorski aut-oput produžio, preko Beograda sve do Budimpešte. I dalje na sjever i zapad.

,,Studija izvodljivosti koju radi francuski Louis Berger neće pružiti prave pokazatelje vezane za izgradnju, jer je rađena sa friziranim podacima o brojanju saobraćaja, samo kako bi se opravdala politička očekivanja partija na vlasti”, tvrdili su saobraćajni stručnjaci bez partijske knjižice vladajuće koalicije. Ko je bio u pravu ostala je tajna, ali se zna da je prošlogodišnje istraživanje londonske kompaniji Skot Vilson pokazalo da dnevni broj prolazaka na trasi Bar–Boljari ne raste nego opada. A da cijena izgradnje raste.

Vlast, ipak, ne odustaje od priče o auto-putu iako su joj, navodno, i potencijalni finasijeri iz Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj ukazali na ekonomsku neodrživost tog projekta. Ima, doduše, nekih naznaka da bi u budućem razvoju priče o gradnji dionice Smokovac-Mateševo u igru mogla biti uvedena priča o gradnji ,,poluautoputa”, a potom i brza cesta kao finansijski mnogo prihvatljiviji projekat.

Tako stižemo do pitanja – ko će i kako da plati gradnju ovog puta?

O modelima finansiranja auto-puta priča se još od vremena kada je premijer Milo Đukanović sjekao crvene trake na tunelu Sozina i obećavao da će putarinom prikupljenom za prolazak kroz tunel Vlada finansirati gradnju auto-puta ka sjeveru. Uz istu priču prodat je 2005. godine i Telekom Crne Gore. Tada je najavljeno da će dobijenih 114 miliona takođe poslužiti za gradnju auto-puta. Kao što je i Trebjesa prodata 1997. da bi se dobijenim novcem rekonstruisala pruga Nikšić-Podgorica. Novac od privatizacije je potrošen ko zna gdje, a saobraćajna infrastruktura se obnavlja i gradi na kredit. Doduše, prethodni premijer Igor Lukšić je sredinom svog mandata pomenuo 100 miliona od Telekoma koji, na neznano kom mjestu, čekaju auto-put, ali tu priču nijesu za ozbiljno uzeli ni njegovi najveći obožavaoci.

Uglavnom, od 2008. do danas Crna Gora je prošla put od priča po kojima se međunarodni investitori jagme za koncesiju i pravo da svojim sredstvima izgrade ovu saobraćajnicu, do spoznaje da je kreditno zaduženje države praktično jedini način za finansiranje projekta iza kojeg stoji ova i ovakva vlast.

Podsjetimo se – početkom juna 2009. predstavnici crnogorske Vlade i hrvatskog konzorcijuma Konstruktor potpisali su ugovor o koncesiji za izgradnju auto-puta Bar-Boljari. Hrvati su izgradnju kompletnog auto-puta procijenili na 2,77 milijardi eura, od čega bi učešće države bilo 1,74 milijarde. Četiri mjeseca kasnije, 15. oktobra 2009. u selu Gornje Mrke proslavljen je ,,početak radova”. Radovi su trajali koliko i druženje političara iz regiona. Pet mjeseci kasnije ugovor sa Konstruktorom je raskinut, jer hrvatski konzorcijum nije uspio da pribavi validne bankarske garancije kojima bi pokrio dio preuzetih obaveza.

Ponuđači iz Hrvatske su tada tvrdili da je veliki problem bilo insistiranje crnogorskih vlasti da se prvo gradi tehnički i finansijski najzahtjevnija dionica (Smokovac- Mateševo), a ne ona od Bara do Podgorice koja bi za koncesionara bila najinteresantnija. Iz, za javnost, još uvijek nepoznatih razloga Vlada je do danas ostala pri stavu da je dionica duga 40 kilometra sa 13 tunela i 22 mosta i vijadukta, koja saobraćajno i ekonomski gledano iz nigdje vodi u ništa, apsolutni prioritet.

Nakon Hrvata, na red je došao grčko-izraelski konzorcijum Aktor-HCH. Vlada je u maju 2010. objavila da je prihvatila njihovu ponudu za izgradnju 63,5 kilometara puta po cijeni od 1,57 milijardi eura. Već tada su, uz brojne nepoznanice, u priču uvedene i donice poluautoputa (zbog smanjenja troškova, glasilo je objašnjenje). Sedam mjeseci kasnije saopšteno je da su pregovori prekinuti. Na red su došli Kinezi.

I dok se na nivou struke i visoke politike (ako se tom rangu nezasluženo pridoda podgorički predsjednik opštine Miomir Mugoša) i dalje vode rasprave o konačnoj trasi budućeg puta, crnogorska javnost traži precizan odgovor na pitanje da li će i kada početi gradnja puta.

Premijer Đukanović nema dilemu. Par dana prije zvanične odluke Vlade da posao povjeri Kinezima (u vrijeme dok je Miomir Mugoša po Kini već hvatao muštuluk) Đukanović je objasnio: ,,Najvažnije je da možemo očekivati u kratkom roku odluku Vlade i ulazak u sljedeću fazu – pripremu ugovorne baze, koja treba da nas dovede do početka fizičke realizacije…”

Ipak, teško da će ova Vlada dočekati početak gradnje puta koji će povezati jug i sjever Crne Gore. Ako se to i desi – teško da će Crna Gora pod njenom komandom dočekati kraj tog projekta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo