Povežite se sa nama

FOKUS

KANDIDATI ZA 100 GODINA ROBIJE: Drž’te se, ljubimo vas

Objavljeno prije

na

Aleksandar Bogdanović, gradonačelnik Cetinja pridružio se podugačkoj listi crnogorskih gradonačelnika protiv kojih su podnijete krivične prijave zbog zloupotrebe službenog položaja. Protiv Bogdanovića i ,,njegovih saradnika” krivičnu prijavu podnio je Cetinjanin Milorad Stanković krajem prošle godine, a osnovno cetinjsko tužilaštvo sada je pokrenulo saslušanja u tom predmetu, objavile su Vijesti.

Stanković je optužio gradonačelnika za zloupotrebu službenog položaja i nesavjesno poslovanje, navodeći kao dokaz izvještaj Državne revizorske institucije (DRI) o poslovanju cetinjske Opštine za 2013. godinu, u kom se između ostalog konstatuje da je Prijestonica u završnom računu utvrdila suficit od 1.802.000 eura, dok je revizijom utvrđen deficit od 920.000 eura. Stanković tvrdi da se radi o lažnom bilansu. Članovi porodice Milorada Stankovića uhapšeni su, tokom svečanog otvaranja gradske tržnice i pijace na Cetinju 13. novembra prošle godine. Oni tvrde da im je uzurpirana imovina na prostoru gdje se nalazi pijaca, da je nezakonito upisana na Prijestonicu.

Bogdanović se tako našao u povelikom društvu osumnjičenih gradonačelnika. Neki od njih čak dio radnog vremena već godinu provode u sudnici, poput budvanskog gradonačelnika Lazara Rađenovića.

Rađenović je uhapšen u martu 2014. godine po nalogu Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal, zbog sumnje da je kao potpredsjednik Opštine zadužen za finansije i član Komisije za javno nadmetanje tokom 2007. godine zloupotrijebio službeni položaj i oštetio gradsku kasu za dva miliona eura.

Radi se o aferi Košljun, optužbama budvanskih čelnika za koruptivnu i unaprijed dogovorenu kupoprodaju opštinskog zemljišta na brdu Košljun.

Uz Rađenovića tada je uhapšen i Aleksandar Tičić, savjetnik premijera Mila Đukanovića, bivši gradski menadžer, a u vrijeme sporne prodaje predsjednik Komisije za javno nadmetanje. Uhapšena je i Jelica Petričević, bivša direktorica Prve banke.

Kada je pušten iz pritvora, Rađenovića je dočekala torta i zabava koju su mu priredili službenici Opštine.

Obaveze na sudu još ima i bivši budvanski gradonačelnik Rajko Kuljača. Njemu i akterima afere Zavala, bivšoj lokalnoj vlasti, među kojima je i brat visokog DPS funkcionera Svetozara Marovića, Dragan, još se sudi pred crnogorskim sudovima. Kuljača i Marović uhapšeni su 2010. godine zbog optužbi da su oštetili budžet Budve za više od 820 hiljada eura vezano za nelegalnu gradnju na Zavali. Proveli su više mjeseci u pritvoru. Kuljača je dva puta bio osuđen na pet, a Marović na četiri godine zatvora, ali je Apelacioni sud dva puta ukidao osuđujuće presude Višeg suda u Podgorici.

I dok je ranija garnitura budvanske vlasti smijenjena nakon afere, aktuelna praktikuje vlast kao da se ništa ne dešava. A premijeru ne pada na pamet da promijeni savjetnika. Veze s premijerom svakako mogu biti od koristi kad je primjena pravde u pitanju.

Ostavka funkcionera zbog teških optužbi u Crnoj Gori nije praksa. Krivične prijave i tužilačke istrage dođu im više kao garancija za dalje napredovanje u sistemu u kom Šef bira samo saradnike koje može da apsolutno kontroliše, bespogovorno. U tom smislu, ima li šta efikasnije od krivičnih istraga i prijava koje se na njegov mig uvijek mogu aktivirati.

Miomir Mugoša, gradonačelnik šampion u broju krivičnih prijava i istraga tako je recimo nagrađen ambasadorskim mjestom u Sloveniji. Bivši gradonačelnik Podgorice ima podugačku listu zloupotreba za koje je bio sumnjičen: od afera u zdravstvu, preko nezakonitog oslobađanja poreza podgoričke kompanije Carine u iznosu od čak dva miliona eura, do optužbi da je kupcu KAP-a nezakonito poklonio zemljište vrijedno 26 miliona eura. Na sudu je završio jedino nakon fizičkog napada na urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera te novine Borisa Pejovića. Kažnjen je prekršajno sa 400 eura. Mediji su spekulisali da bi Mugoša mogao biti jedna od ,,krupnih riba” servirana za poglavlja 23. i 24. Umjesto toga završio je u Ljubljani.

Lista depees gradonačelnika kandidata za poglavlja 23, 24, poduža je. Neki od njih su – bivši gradonačelnik Bara Žarko Pavićević, bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković, bivši gradonačelnik Nikšića Nebojša Radojičić…

Pavićević je ,,pod istragama” godinama. Evropski eksperti su svojevremno tražili od tužilaštva da im dostavi podatke o tome šta je urađeno sa istragom protiv Pavićevića zbog ,,organizovanja kriminalne strukture u upravljanju opštinskim zemljištem, razvojnom planiranju i izgradnji i javnim nabavkama”. Tada su se raspitivali i za Mugošu.

U maju ove godine objavljeno je da se vodi istraga protiv Filipa Vukovića jer je Opština Pljevlja od 2007. godine potrošila 3,4 miliona eura za rekonstrukciju Doma kulture, a radovi nijesu završeni ni nakon osam godina. Krivičnu prijavu podnijela je NVO MANS. U međuvremenu od obećanja predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića da će Vuković krivično odgovarati zbog izjave da su ,,Šarići korektni momci” i da ne bi rekao gdje se skrivaju ni da zna gdje su, bilo je – ništa.

Bivšem gradonačelniku Nikšića Nebojši Radojičiću sudi se pred nikšićkim sudom jer je po tvrdnjama tužilaštva počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja u produženom trajanju, tako što je od kraja 2008. godine i tokom naredne dvije godine kršio Zakon o javnim nabavkama. Radojičić je tvrdio na sudu da je njegova greška samo ,,jer se nije pokrio papirima”.

NVO TAA podnijela je krivičnu prijavu protiv bivšeg gradonačelnika Tivta Dragana Kankaraša u maju ove godine zbog ,,nesavjesnog rada u službi i drugih krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti”. Terete ga da je prije više godina protivzakonitim obračunom i naplatom naknade za komunalije za objekat Regent u Portu Montenegro, oštetio budžet Opštine Tivat za više od milion eura. Kankaraš je u međuvremenu takođe završio u diplomatiji.

Tužilaštvo je teretilo i bivšeg gradonačelnika Ulcinja Gzima Hajdinagu da je prekoračenjem službenih ovlašćenja pribavio korist brojnim investitorima, uključujući i Nasera Keljmendija sa kojima je sklapao ugovore o avansnoj uplati dijela komunalija za objekte na lokacijama za koje nijesu postojali planski dokumenti. Nagodili sa njim.

Nova opoziciona beranska vlast bivšeg gradonačelnika Vuku Golubovića iz DPS i njegove saradnike tereti za „zluopotrebu službenog položaja” i „nesavjesan rad u službi “, a dokumentaciju koju su zatekli u opštini dostavili su tužilaštvu. Golubović je demantovao sve navode tužbe.

Na krivične prijave nijesu imuni ni opozicioni gradonačelnici, pa je za zloupotrebu službenog položaja policija sumnjičila i bivšeg gradonačelnika Herceg Novog Dejana Mandića, da je dozvolio M.S. iz Herceg Novog da otkupi dio zemljišta u naselju Topla, iako je zemljište bilo kategorisano kao javni put.

Tako, redom.

Stvar je gotovo identična i kada su u pitanju državni vlastodršci. Skoro da nema aktuelnog ministra protiv kog nije podnesena krivična prijava, uključujući i premijera Đukanovića, a protiv nekih se godinama vode istrage. Razlika je samo što kako se hijerarhija približava vrhu, istraga je manje, a sudskih procesa – nema.

Među rekorderima po broju krivičnih prijava je ministar turizma i održivog razvoja Branimir Gvozdenović. Prijave protiv Gvozdenovića pokretao je MANS, optužujući ga da je zloupotrijebio položaj u brojnim procesima izdavanja građevinskih dozvola, u vrijeme kada je bio ministar uređenja prostora.

MANS je podnio krivičnu prijavu protiv Gvozdenovića i u slučaju Zavala, u kom su procesuirani budvanski funkcioneri. MANS je tvrdio da taj koruptivni posao ne bi mogao biti realizovan bez Gvozdenovića, ali ni Svetozara Marovića. MANS je od tužilaštva tražio da ispita sve pojedinosti ,,u vezi sa formalnom i neformalnom komunikacijom koju je Gvozdenović moguće imao s braćom Šarić, zbog dozvola izdatih njihovim kompanijama u Crnoj Gori”. Vlada je Gvozdenovića oslobodila optužbi i prije istrage, javno ustvrdivši da nije komunicirao sa Šarićima.

Gvozdenović je za Monitor kazao da nijedna od tih i drugih prijava koje je protiv njega podnio MANS ,,nije dovela do pokretanja krivičnog postupka, što govori o njihovoj potpunoj neutemeljenosti”.

A možda govori i o tužilaštvu.

Gvozdenoviću je prigovarano da, između ostalog, nije izašao čistih ruku iz privatizacije KAP-a, Rudnika mrkog uglja u Beranama, davanja u zakup hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža i građevinskih dozvola za stambeno -poslovne zgrade u Podgorici.

Vlasnici više od jedne krivičnih prijava su i ministar finansija Radoje Žugić i ministar ekonomije Vladimir Kavarić.

MANS je 2012. protiv Žugića, kao i protiv tadašnjeg ministra finansija Igora Lukšića i premijera Đukanovića, podnio krivičnu prijavu zbog izdavanja kredita Prvoj banci u iznosu od 44 miliona eura.. MANS je teretio Lukšića da je pri tom omogućio lažno prikazivanje da je Prva banka izmirila prvu ratu odobrenog kredita od 11 miliona eura. Lukšić je nakon afere postao premijer, a Žugić napredovao u guvernera Centralne banke.

MANS je podnio krivičnu prijavu protiv Žugića i zbog posla sa autoputem, kao i protiv aktuelnog ministra saobraćaj Ivana Brajovića. Po njima su Brajović i Žugić, prilikom zaključenja tog aranžmana na protivustavan način i uz tešku zloupotrebu službenog položaja doveli Crnu Goru u položaj potčinjenosti i zavisnosti prema Kini.

MANS je Žugića prijavio i zbog planiranja budžetskih sredstava za prošlu godinu. Prijava je podnesena ,,zbog teške zloupotrebe službenog položaja prilikom planiranja budžetskih izdataka kojima se oko 10 miliona eura iz državne kase potpuno nezakonito izdvaja za nove subvencije Kombinatu aluminijuma Podgorica”.

NVO Green Home i MANS podnijele su svojevremeno krivičnu prijavu protiv Kavarića zbog kršenja zakona prilikom sprovođenja procedure za izradu dva ključna dokumenta za razvoj energetike u zemlji – Nacrta Strategije razvoja energetike i Strateške procjene uticaja na životnu sredinu. Organizacije su tvrdile da je ministar omogućio da oba dokumenta izrade firme iz konzorcijuma COWI, čime je grubo prekšen Zakon o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu

MANS je protiv Kavarića i predsjednika Komisije za kontrolu državne pomo-ći Veselina Bajčete, podnio prijavu za grubu zloupotrebu službenog položaja i kršenje više zakona u sprovođenju programa razvoja klastera, ,,za koji postoji osnovana sumnja da je korišćen i u izbornim periodima”.

Ista NVO podnijela je prijavu protiv Kavarića i zbog zloupotrebe službenog položaja prilikom projektovanja bilansa električne energije za 2014. godinu. Iz te NVO tvrdili su da je bilans projektovan na štetu potrošača, a u korist ener-getskih kompanija. Kavarić se Đukanovića, Gvozdenovića, Žugića, Vujicu Lazovića, Branka Vujovića, Milorada Katnića, našao i među onima koje je tada potpredsjednik Skupštine Branko Radulović nabrojao kao odgovorne za milijarde štete nanijete KAP-u.

I Lazović ima više krivičnih prijava. MANS je podnio prijavu protiv njega i zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj u postupku odabira najpovoljnijeg ponuđača na tenderu za valorizaciju lokaliteta Valdanos pored Ulcinja.

Krivična prijava podnijeta je i protiv ministra policije Raška Konjevića. MANS je protiv njega podnio prijavu ,,jer nije preduzeo sve službene radnje u otklanjanju neregularnosti u biračkom spisku za predsjedničke izbore”.Konjević je uzvratio kontratužbom.

Rijetka od odbačenih prijava je ona koju je tužilaštvo prošle godine odbacilo protiv ministra pravde Duška Markovića. Protiv njega je prijavu podnio zamjenik urednika Dana Nikola Marković, a nakon televizijske izjave ministra rekao da je prije likvidacije Duška Jovanovića znao za prijetnje koje je Jovanović dobijao. U to vrijeme Marković je bio šef Službe državne bezbjednosti. Urednik Dana u prijavi je teretio ministra da je Marković počinio krivično djelo pomoć izvršiocu poslije izvršenog krivičnog djela. U vrijeme ubistva Duško Marković bio je šef SDB-a.

I kad je lakše utvrditi odgovornost, ministri ostaju na svojim funkcijama, i uglavnom ne odgovaraju za nezakonitosti i malverzacije.

I pored ozbiljnih dokaza da je ministarka Sanja Vlahović plagirala naučni rad, ona nije odgovarala za plagijat, niti podnijela ostavku. Saslušavana je u tužilaštvu po krivičnoj prijavi Centra za građansko obrazovanje (CGO). Isti slučaj sa Suadom Numanovićem i mijenjajem tablica na službenom automobile.

I kada se rijetko desi da podnesu ostavku, ministri završe za kaznu u kabinetu premijera ili predsjednika države, kao što je slučaj sa bivšim ministrom zdravlja Miodragom Radunovićem, nakon slučaja smrti inficiranih beba u bjelopoljskom porodilištu. Sudi se samo nižim u hijerarhiji.

Najteža krivična djela i najskuplje finansijske malverzacije rezervisane su za radne biografiji ljudi iz samog vrha vlasti.

Tužilaštvo tako još ispituje tajni račun supruge Svetozara Marovića u švajcarskoj banci HSBC sa 3,8 miliona eura.

Đukanoviću se osim afere Telekom, teške preko sedam miliona eura, a čija istraga traje deceniju, te sumnjivih privatizacionih ugovora i izdavanja garancija vrijednih milijarde, pripisuje i odgovornost za deportacije bosanskih izbjeglica, zločin koji ne zastarijeva. Za taj zločin krivičnu prijavu protiv premijera podnijeli su Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta UCG, Esad Kočan, urednik Monitora i Koča Pavlović , poslanik PzP. Ništa.

Jasno je – što si bliži vrhu hijerarhije, to si dalje od eventualnog sudskog procesa. Osim ako Šef ne odluči da te ne pogodi selektivna pravda za uljepšavanje briselske statistike. To je ono što vlastodršce drži skupa.

U praksi to izgleda ovako: Rađenović poziva šefa budvanskog DPS-a Bora Lazovića i obavještava ga da su policajci došli da ga uhapse. ,,Samo da ti rečem – milicija je došla po mene”, kaže.

,,Je li? A, hoće li i po mene doći, hoće? “, odgovora Lazović.

,,Neće, biće sve u redu. Drži se. Ljubim te”, odgovara uhapšeni gradonačelnik.

Zato se drže skupa kandidati za vjekove robije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo