Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kantov testament

Objavljeno prije

na

Tri godine smo profućkali na Pacifiku, uglavnom na bezbrojnim ostrvima Melanezije. Ne znam, da li smo propustili i jedno jedino, moj prijatelj Serđo i ja, ali znam da smo taj najčudesniji arhipelag svijeta upoznali vjerovatno bolje nego iko drugi. Svakako mnogo bolje nego što nude i najsofisticiraniji turistički paketi, bolje i od lokalnog stanovništva i putopisaca! – Pogled mog sagovornika samo ovlašno preleti preko mog znatiželjnog lica. Iako je od samog početka, kada je prihvatio diskretni prijedlog da sjednem za njegov stol dat od vlasnike ove konobe u Osoru – gradiću od petnaestak verlikih kamenih kuća na samoj prevlaci otoka Cresa prema Malom Lošinju – odavao utisak neskrivenog neprijateljstva, svaki njegov gest i sve što je govorio, pretvaralo se nekim čudom u empatiju. Gotovo u prijateljsku povjerljivost. Već spomenuti vlasnik konobe (koji je mog sagovornika očito ne samo dobro poznavao nego, po svemu sudeći bio njegov dugogodišnji prijatelj ako ne i brat), donese novi bokal domaćeg vina, i odmah nas ostavi, očito siguran da kosmički zakoni prijateljstva i dalje vlada u njegovoj konobi.

– Svi hvale, ili su barem čuli sa otočja Rarotonga i Mururoa, ali ja vam kažem, prijatelju ( onaj prvi pomirljivi gest kojim je primakao pepeljaru mojoj havani sada je već prerastao u psihološki fleksibilno raspoloženje koje je nedvosmisleno naginjalo prisnosti!) da su otoci Aitutaki, Aipataki i Pukapuka, pravi biseri!

Zagleda se u mene, kao da očekuje hoću li mu protivriječiti. Nisam bio u tom filmu. Odmahnuh pomirljivo rukom u znak da cijenim što je sa neznancem kakav sam ja podijelio tako dragocjenu informaciju o kojoj ni vodeće svjetske turističke agencije nemaju pojma, a na njegov pogled koji je i dalje izražavao očekivanje, rekoh da ću to dobro upamtiti i svakako imati na umu, osmjehne li mi se sreća da uzmognem putovati toliko daleko.

– Cijelo vrijeme ti pokušavam reći da ne vrijedi putovati. Zašto sam ti inače naglasio da smo Serđo – to je ovaj vlasnik konobe – i ja profućkali tri godine putujući!? Htjeo sam ti reći da smo ih upropastili, potrošili u ništa, a ne da ti se hvalim. I u gradu La Serena, gdje smo stigli poslije posjete otocima San Feliks i San Ambrosio, u jednoj konobi, upravo kao ova, sreli smo jednog čovjeka koji nam je ispričao čudnu priču. Povjerio se da je cijeli život proveo u gradu u kom se i rodio. ‘Malog rasta, slabog zdravlja, šta sam mogao uraditi?’ – kao pita nas, a već sve zna šta će nam reći. Nisam se ženio, niti sam ikada bio sa nekom djevojkom ili ženom. ‘Meni ja – kaže – od djetinjstva smetalo i ako se oznojim’! I tako, cijeli je život proveo u gradu La Serena, u Čileu, na obali Pacifika. I opet je shvatio život bolje od svih onih koji su i putovali, i ženili se i imali djecu, i znao je više o svijetu od svih koji su decenijama vodili ekspedicije i naučna istraživanja. I zaista, svi u La Sereni su ga smatrali najmudrijim čovjekom Čilea, Južne Amerike, a možda i cijelog svijeta. ‘Ovo je moj testament– rekao nam je – da je istina svuda oko nas i da je najveća greška onih koji putuju što profućkaju život jureći za stvarima i ljudima koje bi ulovili samo da su ostali tamo gdje jesu!

– Ko je bio taj veliki mudrac? – upitah iskreno radoznao, uz prijeteći jasnu slutnju.

– Nikada to nisam doznao. Rekao je da se zove Mihael Kant, i da je praunuk sugrađanina nekog drugog Kanta, Nijemca ili tako nešto, filozofa, šta li. Njegov pradjeda je uzeo to prezime, kada se, sa oko tri stotine sljedbenika tog filozofa preselilo u Argentinu i Čile.

Sljedbenici Imanuela Kanta, filozofa koji ni sam nikada nije napustio rodni Kenigsberg, na obali Baltika! – pomislih. Zaista, čovjek ide s mjesta na mjesto, ali samo njegova misao putuje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Ludačka košulja slobode i pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ali, šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti? Onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način

 

 

Evo dragi moji,  jedne zagonetke koja me odavno muči. Odgovor do kog sam došao, nije mi ni malo po volji jer se kosi sa mojim najdubljim uvjerenjem. Najgore je to što u logici i argumentima ovog zaključka, ne vidim nikakav propust, ni najmanju slabost. Preostalo mi je samo da ovu muku podijelim s vama. Ako nađemo odgovor koji će biti u skladu sa mojim pogledom na svijet, eto srcu mom radosti. Ako ne nađem, kažu da se teret muke koju podijeliš s drugim, prepolovi. Težak je teret ove muke, ako bi se prepolovio, kao da bi mi se pola svjetske muke skinulo sa pleća!

Naime, ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ako slavoljubive, pohlepne, egoistične, okrutne vladare isključimo kao devijacije, pristajem da historiju svijeta posmatram kao područje iskrene i altruističke posvećenosti najumnijih mislilaca i najmoćnijih vladara ostvarenju svijeta pravednosti i slobode, ta dva najplemenitija i najviša ideala! Ali, uvjerenja su jedno a argumenti su drugo. Šta ako se ta dva ideala jednostavno ne mogu ostvariti simultano, ako se uzajamno  isključuju!? Šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo, isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti??

Najprije, ako govorimo o pravednosti i slobodi kao sadržinski identično definisanim i za sve obaveznm elementima pravnog sistema, jasno njihova sadržina  biti formulisana i uvedena odlukom iz  jednog centra. Način na koji su formulisana tzv. univerzalna ljudska prava, ovo uvjerljivo potvrđuje. Ujedno, mandatorni, prinudni model kao jedini način na koji se može uvesti jedinstven pravni sistem obavezan za sve države svijeta, istovremeno znači de facto ukidanje slobode svake pojedine države da definiše sopstveni pravni sistem  izveden iz njene tradicije. S druge strane, afirmacija slobode kao prava svake države da postupa u skladu sa sopstvenim interesima i mogućnostima, imajući u vidu frapantnu disproporciju u vojnim, ekonomskim, političkim i kulturnim kapacitetima koja vlada u savremenom svijetu, nužno predstavlja čin ukidanja principa pravednosti jer favorizuje najmoćnije a hendikepira najslabije države svijeta.

Svijet u kom vlada jedan isti sistem pravednosti, jeste svijet bez slobode. Svijet u kom je sloboda promovisana u opšte i neograničeno pravo za sve države, jeste svijet nepravde. Pretrnuo sam od te pomisli! Znači li to da su pravednost i sloboda, ta dva najuzvišenija ideala čijem su ostvarenju posvetile život mnoge generacije najumnijih glava i najplemenitijih duhova, zbog kojih su snijevali, živjeli i ginuli najhrabriji, moralno najčvršći poznati i nepoznati heroji – jednostavno neostvarljivi!? Da ih treba zaboraviti, dići ruke, odreći ih se!?  I još – zar bi se uopšte  mogli zaboraviti, i ako bi mogli, zar bi vrijedilo živjeti bez njih!?

I onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način. Ptica je slobodna na nebu, riba je slobodna u moru. Jedno društvo je pravedno samo ako poštuje najviše standarde pravednosti, ali ne neke apstraktne pravednosti proglašene političkom odlukom jedne ili nekolicine najmoćnijih država, nego konkretne pravednosti, nastale na tradiciji svakog pojedinačnog društva. Univerzalna pravednost, sadržinski identična za sva društva, jeste univerzalna nepravda. Danas je jasno da svijet u kom je svaka država slobodna da radi šta hoće i šta može, nije svijet slobode, nego svijet nepravde, permanentne tiranije jednih i beskrajne patnje drugih.

Kada jednom shvate da su pravednost i sloboda univerzalni principi i trans-historijski ideali ljudskog svijeta – Conditio humana – koji mogu istovremeno postojati samo skrojeni po mjeri konkretnih društava, najmoćnije države će odustati od navlačenja ludačke košulje za sve, i usmjeriti svoje snage na ostvarenje takvog svijeta.

Ili griješim!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cigle u prozoru imperije

Objavljeno prije

na

Objavio:

I u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije

 

Predsjednik Donald Tramp proglasio je članice BRICS-a za neprijatelje koji predstavljaju prijetnju za SAD i najavio da će za 10 posto povećati carinu na sve njihove proizvode. Konkretno, ovo se odnosi na Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južni Afriku,  jer prva slova ovih država čine akronim BRICS   (Brazil, Russia, India, China and South Africa). Riječ “bric” (množina:“brics“) na engleskom jeziku znači “cigla”, pa je zanimljivo vidjeti da li su ove  „cigle”  prijetnja imperiji i ako jesu, čime bi je to mogle ugroziti!?

Dramatičnost i ozbiljnost ove najave, povećava činjenica da je upućena u toku održavanja godišnje konferencije BRICS-a u Rio de Žaneiru i da obuhvata  sve države koje se usude da podrže „anti-američku politiku ove grupe“.  Istina je da BRICS raste i da je, tokom ove decenije, sa četiri proširen na 10 država članica (Saudijska Arabija je u statusu kandidata), uz devet država partnera i oko 12 država na listi da se pridruže. Ukupno, organizacija sada obuhvata oko 25 posto svjetske ekonomije i praktično polovinu stanovnika planete. Iz ove perspektive BRICS  izgleda prilično ozbiljno, dok njihova namjera da u uzajamnom trgovinskom prometu uvedu plaćanje lokalnim valutama svake zemlje članice, sugeriše i realnu moć da ozbiljno ugroze US dolar.

Međutim, izbliza pogledane, stvari ne stoje ružičasto za BRICS. Kina i Rusija, kao ekonomski najmoćnije članice, plaćanje lokalnim valutama svode na juan i rublju i to samo u području energenasa, dok su, pritisnute sankcijama Zapada, Kina i Rusija u svemu ostalom sputane da intenzivinije uvedu najavljenu de-dolarizaciju.  Prema podatcima BRICS-a, od $33 triliona ukupnog globalnog trgovinskog prometa u 2024 godini na BRICS otpada svega $1 trilion, odnosno, oko tri posto. US dolarom se i dalje obavlja oko 90 posto svih transakcija u svijetu i oko 60 posto svjetskih novčanih rezervi. Uz to, NDB (centralna banka BRICS-a), koja je rival Svjetskoj banci, 2024. godine odobrila je kredite u visini od $39 milijardi (biliona), što je beznačajna suma u poređenju a $1 trilion koliko je pozajmljeno od Svjetske banke. Prema procjenama ekonomista, ove brojke opasnost od de-dolarizacije čine neznatnom pa i to samo teorijski i u vrlo dalekoj budućnosti. Oni koji likuju zbog toga, mogli bi proglasiti BRICS za klub ljubitelja ekonomskih i finansijskih eksperimenata a ne za globalnu  transformativnu silu kako neki žele da vide ovu organizaciju.

I pored svega, BRICS je ostao nepokolebljiv  i jedinstven na ovogodišnjem samitu u Riju. Uz sve kulturne, ekonomske, političke i ideološke razlike,  u Deklaraciji, objavljenoj prije dva dana,  7. juna 2025. godine, oštro su osudili jednostrane sankcije za jedne države i protekcionističke tarife za druge, ne imenujući ni te države, ni predsjednika Donalda Trampa, koji stoji iza tih odluka. Istakli su da takve mjere narušavaju svetsku trgovinu i krše međunarodne propise; ukazali su na spremnost da sarađuju na razvoju i upotrebi AI (vještačke inteligencije), klimatskih promjena i zdravlja u svijetu; osudii su postojeće vojne konflikte u svijetu i kršenje međunarodnih propisa o ljudskim pravima, ne imenujući ni SAD, ni Izrael. U završnom obraćanju, predsjednik Brazila Lula je  naglasio:“Svijet se promijenio. Mi ne želimo imperatora.“

Kada je riječ o imperatorima, stvari su jasne. Kao što je rekao Džozef Majnard Kejnz upitan šta očekuje u budućnosti: “U relativno daljoj budućnosti, svi smo mi mrtvi.“ Svi, pa i imperatori, nesvjesni da i oni mariširaju u areni života  zajedno sa umirućima koji im kliču.  Ali i u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije.

Jednu poveću ciglu valjalo bi hitnuti i u prozore EU Parlamenta koji je danas popodne iz izvještaja o Makedonji, imperatorskom samovoljom izbrisao i makedonski jezik i Makedonce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sloboda kao provokacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god Tramp bio živopisna i naizgled nepredvidljiva figura lidera, velika zabluda je smatrati da bilo koji predsjednik  SAD, pa makar to bio i Donald Tramp, djeluje po svom uvjerenju – u krajnjoj liniji, samovoljno i nepredvidljivo

 

 

Za onoga ko bi da sve ljude učini svojim slugama, slobodan čovjek je trn u oku. Za imperiju koja bi da pokori cijeli svijet, slobodna država je neoprostiva provokacija.

Objektivno neprovocirani napad Izraela na Iran planiran je odavno, a pretočen je u detaljno razrađen strateški dokument odobren od Kongresa i objavljen pod naslovom;“Kojim putem u Persiju? Opcije za novu američku strategiju prema Iranu“ (“Which Path to Persia? Options for a New American Strategy toward Iran”), juna 2009. godine. Na čelu grupe od šest autora bio je Martin Indik (Martin Indyk), najuticajnija cionistička figura u Vašingtonu, rame uz rame sa Henri Kisindžerom.

Ukazivanje Irana  da je ovaj napad objektivno neprovociran je bespredmetan, jer je slobodni Iran provokacija za hegemonističke planove totalne kontrole Zapadne Azije i aktivan protivnik izraelske okupacije Palestine.   Iako je Tramp saopštio da je Izrael napao Iran na svoju ruku, pokazalo se da je Vašington ne samo znao za ovaj napad i direktno  ga podržao sa obavještajnim informacijama, pomorskim, satelitskim i radarskim uslugama, nego se i uključio u agresiju na Iran, ispaljujući dubinske rakete na iranska nuklearna postrojenja.

U međuvremenu, Izrael krši sve međunarodne zakone, okupira Liban, djelove Sirije i praktično cijelu Palestinu, vrši genocid nad Palestincima punih 20 mjeseci ubijajući desetine hiljada djece i žena, ne samo nekažnjeno i bez sankcija, nego i bez moralne osude donošenjem pravosnažne rezolucije u UN, jer SAD, UK i Francuska odmah stave veto!

Ovo orkestrirano djelovanje Izraela i SAD  prema Iranu, odnosno cijelom regionu Bliskog Istoka, potvrđuje da su njihovi dugoročni interesi usklađeni a uloge jasno podijeljene. Jedan od tih ciljeva je zadržavanje regionalne hegemonije u regionu pod izraelskom okupacijom, drugi je potkopavanje homogenosti revolucionarne garde koja je stub Irana, sa krajnjim efektom njenog zbacivanja i zamjene sa režimom koji će poslušno provoditi interes okupatora; treći je totalna kolonizaciuja Palestine. Ovi ciljevi koji otkrivaju dvije važne činjenice: 1. da su procjene o zapostavljanju SAD interesa za Bliski Istok, na račun njihovog maksimalnog fokusiranja na Kinu i Daleki Istok, neosnovane; 2. Da je spoljna politika SAD odavno fiksirana konstanta koju sve administracije doslijedno i bez izuzetka provode u djelo.

Konkretno, koliko god predsjednik Tramp bio živopisna i naizgled nepredvidljiva figura lidera, velika zabluda je smatrati da bilo koji predsjednik  SAD, pa makar to bio i Donald Tramp, djeluje po svom uvjerenju – u krajnjoj liniji, samovoljno i nepredvidljivo. Svaki novoizabrani predsjednik samo je novi uposlenik dužan da realizuje odavno planirane zadatke u datoj fazi ostvarenja krajnjeg cilja. A cilj se zove Novus Ordo Seclorum – Novi svjetski poredak!

Projekt definisan prije 250 godina, sa jasno proklamiranim ishodom: prekrojiti svijet po svom nacrtu i vladati njime po svom nahođenju! Tim svijetom će upravljati jedna hegemonistički inspirisana elita koja nikome neće polagati račune. Svaka država koja bi se osmjelila da se,  pozivanjem na sopstveni suverenitet  i slobodu, suprotstavi realizaciji Novog svjetskog poretka, biće smatrana za nedopustivu provokaciju i prijetnju za sigurnost samoproglašenog “slobodnog svijeta“ i Novi svjetski poredak.

U ovoj fazi, zadaci koje je samo djelimično ostvario Trampov prethodnik Džo Baiden, ostaju Trampu: da normalizuje (Abraham plan) odnose Izraela sa ostalim arapskim zemljama; da kolonizira i pripoji Izraelu preostale djelove Palestine; da uspostavi vojnu, političku i demografsku kontrolu populacije na Bliskom Istoku; da preuzme kontrolu nad njihovim resursima i vodom;  da kontroliše koridor i koji povezuje Indiju i Arabiju, da poveže Jordan i Izrael sa Grčkom; da preuzme Panamski kanal – svi jasno definisani septembra 2023 godine na G20 samitu u Nju Delhiju.

Farid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo