Nakon odlaska DPS-a sa vlasti u avgustu 2020, a posebno nakon odlaska specijalnog tužioca Milivoja Katnića, očekivalo se da će se otvoriti stare ili pokrenuti nove istrage o zloupotrebama koje su tokom tri decenije vladavine vodile do Đukanovića i njegove porodice. Za sada –  ništa.  Zalud Telekom, Snimak Koverta, Limenka, Pandorini papiri… A ni Europol  evo ništa ne dojavljuje

Đukanović ne strepi, kazao je ove sedmice na Cetinju, da bi se mogao naći na udaru državnog tužilaštva.

,,Ne, zato što radim svoj posao u skladu sa Ustavom i zakonom”, kazao je s podignutom obrvom. Pa još ozbiljnijim glasom dodao da niko, pa i najzlonamjerniji, neće uspjeti da pronađu ništa što je uradio na štetu države i protivno zakonu.

Kao da to nije isti onaj Đukanović čije se ime dovodi u vezu sa brojnim aferama o zloupotrebi moći, u svjetskim medijima poznat kao crnogorski premijer koji je u politiku ušao u džemperu, a deceniju kasnije postao jedan od najbogatijih ljudi svijeta, sa imovinom koju je daleke 2011, Forbs procijenio na 167 miliona eura.

Da to objasni, kako je u politku ušao u džemperu a iz nje će izaći kao najbogatiji predsjednik najsiromašnije evropske zemlje, pripitao ga je ove sedmice na Cetinju novinar francuskog Le Monda. Đukanović je u svom maniru odgovorio: ,,Sve je to repertoar medijskog orgijanja u Crnoj Gori sa ciljem da se promijeni vlast koju sam personifikao i takođe pokušaj da se iz parapolitičkih centara ostvari suštinski politički uticaj”.

Trućanje je pričati o nevinosti koju procjenjuje Specijalno tužilaštvo Milivoja Katnića, poznatog po slabosti na Đukanovića. Ili, recimo, tužilaštvo Vesne Medenice, sada uhapšene zbog zloupotrebe položaja, učešća u organizovanom kriminalu, uticaja na sudije… U njeno doba, Đukanović je recimo izbjegao aferu Telekom, pred američkim finansijskim institucijama  dokazanu korupciju prilikom prodaje državne telekomunikacione kompanije. Utvrđeno je da je za prodaju kompanije Mađarima crnogorski vrh primio, ,,preko sestre visokog zvaničnika“, mito od 3, 7 miliona eura. U to doba predsjednik Savjeta za privatizaciju i premijer bio je upravo Đukanović. Jedini koji je mogao da donese odluku o prodaji tako važnog državnog preduzeća. Takvu odluku svakako nijesu mogli donijeti direktori Telekoma, koji su kasnije, u doba specijalnog tužioca Milivoja Katnića, završili na optužnici u slučaju Telekom. Đukanović i njegova sestra Ana Đukanović, takođe pominjana u aferi Telekom, zbog toga što je preko njene kancelarije stigao dio novca, za koji se smatra da je mito, nisu se našli na optužnici.

Nije to jedina afera u kojoj se spominje Đukanović, a koju je tužilaštvo odbacilo bez obzira na dokaze koji su upućivali na njegovu odgovornost. Tu je i Snimak. Taj slučaj je prekrižila državna tužiteljka Ranka Čarapić, poznata po brojnim slučajevima koji su skupljali prašinu u ladicama tužilaštva,  uprkos upozorenjima iz Brisela da se ta afera mora dovesti do kraja. Čarapićeva je odlučila da u snimcima, koje su čuli svi crnogorski građani, a u kojima najviši organi Đukanovićeve Demokratske partije socijalista planiraju kako da zloupotrebama državnih resursa dođu do još jedne izborne pobjede – nema krivičnog djela. Što bi rekao Đukanović – ,,verbalni delikt”.

Da su brojni planovi DPS-a i realizovani, te da je  na različite načine zloupotrebljavana država i njeni resursi u cilju izborne pobjede, bilo je mnoštvo dokaza. Uzalud.

Uzalud je bio i snimak biznismena Duška Kneževića, na kom se vidi kako on daje funkcioneru DPS-a, Slavoljubu Stijepoviću, oko 100 hiljada eura za finansiranje izborne trke DPS-a. Istraga, koju je vodilo Katnićevo tužilaštvo nikada nije došla do vrha partije kojoj je novac namijenjen. Na optužnici su se našli Knežević, koji je sve objelodanio, i kurir –  Slavoljub Stijepović. Sudski proces koji je pretvoren u farsu, još traje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

„Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”, upozoravali su dobronamjerni nakon majskog referenduma 2006. Uzalud

Crna Gora između dva Dana nezavisnosti. Traje priča o neostvarenim željama: sloboda, demokratija, pravda, pristojne plate i penzije. I neodagnanim strahovima: kriminal, korupcija, vjerske i nacionalne podjele, siromaštvo, nepravda. Tu su, neko vrijeme, i obnovljene globalne prijetnje: pandemija, rat, glad.

Ponegdje, ipak, napredujemo.

Prošle godine u ovo doba odmjeravali smo – zastave. Jedna, crvena, površine 50X100 metara (5.000 kvadrata ili jedno poveće fudbalsko igralište) viorila se na Cetinju, svjedočeći patriotizam pod njom okupljenih. Druga, ,,najduža trobojka na ovim prostorima”, u Beranama je predstavljena kao iskaz nenatrunjenog rodoljublja dugačak svih 350 metara. S kraja na kraj.

Sada, umjesto zastava, naslovne stranice zauzimaju doskorašnji čelnici pravosuđa, danas pritvorenici Vesna Medenica i Blažo Jovanić. Mediji otkrivaju njihove saradnike, način djelovanja, privilegovane i oštećenje. Rano je za ozbiljnije računice o nezakonito stečenoj koristi i šteti pričinjenoj žrtvama uzurpiranog pravosudnog sistema. Posljedice slutimo, dok čekamo sljedeće privođenje. Biće ih, nepodijeljeno je mišljenje.

Ni zastave nijesu izašle iz mode. Samo su crnogorskim pridodate ukrajinske. Srpskima – ruske. Mašemo Evropi.

Između dva praznika dobili smo novu Vladu. Dritan Abazović zamijenio je Zdravka Krivokapića. Vesnu Bratić mijenja četvoro. S malo nade da će popraviti posljedice njenog rada. URA i SNP zadržali su mjesta u skupštinskim klupama namijenjena parlamentarnoj većini, a SD ona što pripadaju opoziciji. Ostali su zamijenili mjesta. I priču, prebacujući se sa jednog na drugo podešavanje.

Abazović je, neki dan, pod Ostrogom razgovarao sa patrijarhom SPC-a. Sličan razgovor Krivokapić je, prije nepunu godinu, vodio u beogradskoj Patrijaršiji. Tema – Temeljni ugovor, odnosno, mjesto SPC-a u Crnoj Gori i mjesto Crne Gore i njenih vlasti u sistemu pod ingerencijom srpskog patrijarha i Patrijaršije. A on je  sveobuhvatniji od liturgije i molitve.

Samo da ne umislimo kako su te konsultacije nešto što nam je donijela promjena vlasti nakon izbornog poraza DPS-a. Uoči prve proslave Dana nezavisnosti, 2007. godine, tadašnji ministar inostarnih poslova Milan Roćen razgovarao je sa ruskim patrijarhom o pozicijama koje će crkva imati u budućem Ustavu Crne Gore.

U  međuvremenu, u Moskvi smo stavljeni na listu ,,neprijateljskih zemalja”. A u Briselu, Berlinu, Parizu… nijesmo dokazali da smo partner od povjerenja. U bilo kom poslu. Evropska radiodifuzna unija (EBU) eliminisala je, onomad, glasove žirija iz Podgorice na izboru za pjesmu Evrovizije. EBU, saopšteno je, ,,krajnje ozbiljno shvata sve sumnjive pokušaje manipulisanja glasanjem na Eurosongu i ima pravo ukloniti takve glasove”. Saopštenje je pratila informacija da su glasovi iz Crne Gore, skupa sa onima iz Azerbejdžana, Gruzije, San Marina, Poljske i Rumunije – poništeni i izbrisani iz tabele.

Imamo mi i mnogo većih i dugovječnijih nevolja. ,,Zbog bahatog i bezobzirnog ponašanja vladajuće većine”, lani su poslanici DPS-a bojkotovali skupštinski rad u plenumu i odborima. Sada nešto slično rade Demokrate i DF. Samo što je argumentaciji za povremeni nedolazak na sjednice dodata izdaja narodne volje od strane doskorašnjih koalicionih partnera iz SNP-a i GP URA. Prethodno je (2016 – 2020) izgovor za opozicioni bojkot parlamenta bila afera državni udar. Koja do danas nije dobila sudski epilog. I neće, sva je prilika, u dogledno vrijeme. Svakako ne prije narednih parlamanetarnih izbora.

Ne žuri se ni zvaničnicima zakonodavne i izvršne vlasti. Makar dok je njima i njihovima dobro. Prepoznajte citat: ,,Da našu bezbjednu, zajedničku kuću do kraja uredimo po mjeri najviših demokratskih i ekonomskih standarda razvijene Evrope. Da gradimo sistem koji će pružati jednaku šansu svima. Da zakoni važe jednako za sve. Da prevaziđemo naslijeđene i nove podjele koje uzimaju snagu crnogorskom društvu…”. Pa pogodite autora: Dritan Abazović ove, Zdravko Krivokapić prošle ili Duško Marković 2017. godine?

Još teže je sjetiti se ko nam je i kada poručio: ,,Crna Gora kreće ka ekonomskom sunovratu. Pravni poredak u državi ne postoji. Vidimo haotično stanje u zdravstvenom sistemu…“. Pošto sličan, ili identičan, citat možemo naći u saopštenjima manje-više svih parlamentarnih partija (dva gore navedena su DPS-ova). U momentu dok sjede u opozicionim klupama. Kako su, u skorijoj prošlosti, svi bili i vlast i opozicija, tako je i navedeno postalo opšte mjesto. Na koje se zaboravi onog časa kada se domogne vlasti.

Zato su, uoči prve godišnjice referenduma o nezavisnosti goruće ekonomske teme bile sudbina Kombinata aluminijuma, Montenegroerlajnza, Duvanskog kombinata i Luke Bar. Danas je to pitanje krivice za propast KAP-a, Duvanskog i MNA (i jednog i drugog i trećeg mogla bi se dotaći priča o stečajnoj mafiji i Blažu Jovaniću) i švercu cigareta. Preko barske Luke.

Prošle godine, od Britanaca smo dobili popis kompanija (uglavnom ofšor) koje, po njihovim saznanjima, u carinskim skladištima Luke Bar drže cigarete i  drugu akciznu robu namijenjenu švercu. Domaćem i međunarodnom. Tada su uskladištene cigarete, kažu na žalost nekih uticajnih igrača bivših i aktuelnih vlasti, prebrojane a skladišta zapečaćena. Potom smo svjedočili navodnim krađama skladištenih cigara. Dok smo u samohvalisavim porukama Miloša Medenice čitali kako se i koliko zarađuje od tog posla. Konačno, država je početkom nedjelje konfiskovala ,,napuštenu” robu. Da bi, doslovno sjutradan, u Luci bio zaplijenjen novi tovar švercovanih cigareta. Sada vlast traži kupca. A opozicioni prvaci krivca, koga će optužiti za nastavak šverca.

Sa kokainom i narkoklanovima priča je nešto drugačija. Dvije izuzetne zapljene obilježile su prošlu godinu, ali i ukazale na razmjere tog posla u Crnoj Gori. Ipak, krajnje adrese i organizatori ostali su nepoznati organima gonjenja. Spekuliše se da li je to posljedica nedostatka iskustva, loše sreće ili namjere kriminalnih saradnika iz državnih institucija da zaštite svoje prave poslodavce. Uglavnom, jednog od nekoliko uhapšenih zbog sumnje da je karika u transportu narkotika, stražari Istražnog zatvora u Spužu ovih dana učestalo opominju da se skloni od prozora. Pošto je u blizini pronađena snajperska oprema. Ko mu, i zašto, radi o glavi – to je i dalje tajna.

Predstojeći praznik dočekaćemo sa najvećom prosječnom platom, uvećanom penzijom i rekordnom inflacijom od osamostaljenja Crne Gore. Neki smo tu (zaposleni u legalnom sektoru) na dobitku a drugi (penzioneri i nezaposleni) na još većem gubitku kada je u pitanju tzv. kupovna moć. Sa dvije državne aviokompanije, a bez auto-puta čiji se završetak najavljuje ravno tri godine (prvi Ugovor je predviđao da put bude otvoren 21. maja 2019).

Nijesmo sigurni koliko zemlja ima zaposlenih a koliko onih koji traže posao. Ne zna se koliko su tačne priče o ozbiljnim dugovima koje su Milojko Spajić i njegovi saradnici iz doskorašnjeg Ministarstva finansija i socijalnog staranja ostavili nasljednicima. Dugovi Fonda zdravstva takođe su predmet nagađanja. Nejasno je, izgleda, čak i to da li su veći ili manji od zatečenih u decembru 2020. Zato se zna: specijalistički pregledi proljetos se zakazuju za – oktobar. Pa ko dočeka.

I dalje smo, kažu, regionalni lider euroatlanskih integracija. Komšije nam, biće, zavide zbog toga. Iako je susjed (Hrvatska) odavno punopravna članica EU i NATO-a, sa perspektivom skorog ulaska u Euro i Šengen zonu (evropska valuta i režim otvorenih granica).

Nova Vlada, baš kao prethodna i ona prije nje, obećava deblokadu procesa pristupanja EU. Praveći se da ne čuje evropske lidere koji govore o tome da Zapadnom Balkanu u dogledno vrijeme nema mjesta među punopravnim članicama Unije. Neki valjanu alternativu vide u inicijativi Otvoreni Balkan. Jedni zato što dolazi iz Beograda/Tirane a drugi zbog podrške koja je projektu Aleksandra Vučića i Edija Rame stigla iz Vašingtona. Iz skoro pa istih razloga na drugoj strani se protive planu regionalnog uvezivanja. Nikome nije palo na pamet da na papir stavi i javnosti predoči moguće koristi i štete – ekonomske, društvene, političke – tog projekta iz perspektive Crne Gore i njenih građana.

Lakše je, umjesto toga, ponavljati stare priče. A i publika ih voli.

Pa bi se baš rijetki začudili kada bi, narednih dana ili prvom prilikom kada novouspostavljeno partnerstvo sa SNP-om postane prijetnja za njegove interese, Milo Đukanović ponovio prošlogodišnju presudu: „Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici“. A Andrija Mandić, recimo, i ovaj praznik je čestitao prigodnom porukom da ,,neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”. Poentirajući tvrdnjom kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”.

Neka si im rek’o, klicali bi sljedbenici. Svaki ispod svoga orla.

Neke ptice nikad ne polete. „Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”, upozoravali su u dobronamjerni nakon majskog referenduma 2006. Uzalud.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Istraživačka novinarka Olivera Lakić i njen portal Libertas obavještavaju  javnost o vezama državnih struktura sa organizovanim kriminalom. Ona još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni

Da li bi i kada Specijalno državno tužilaštvo (SDT) procesuiralo bivšu predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, koja se trenutno nalazi u istražnom zatvoru, ili ponovo otvorilo istražni postupak u slučaju sumnjive saradnje između pripadnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Petra Lazovića i Ljuba Milovića, da portal Libertas nije objavio dokumenta Europol-a (evropske policije), koja ih sumnjiče za teška krivična djela? Možda bez tih informacija ne bismo ni znali da je SDT već zatvorilo slučaj policajaca-saradnika kavačkog klana.

Nakon objavljene dokumentacije Europola uslijedilo je hapšenje Vesne Medenice i još najmanje 12 osoba zbog sumnje da su bili dio organizovane kriminalne grupe. Miloš Medenica je još nedostupan tužilaštvu, navodno se u Beogradu liječi od bolesti zavisnosti.

Prema istraživanjima Libertasa, Europol je tužilaštvu i policiji u julu prošle godine dostavio dokument sa transkriptima komunikacija policijskih službenika Petra Lazovića i Ljuba Milovića sa poznatim kriminalcima Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem i drugima. Kada je prošlog ljeta objavljeno da su Lazovići omogućili Belivuku i Miljkoviću, beogradskim kriminalcima optuženim za teške zločine, da uđu u Crnu Goru, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ubjeđivao nas je da je Zoran Lazović „najbolji crnogorski policajac“, dok je njegov sin samo izvršavao službene zadatke.

Specijalni tužilac Saša Čađenović u januaru je, za vrijeme Katnićevog mandata, donio odluku da u radnjama mlađeg Lazovića i Milovića nema krivičnog djela. Novoizabrani glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović naložio je da se predmet ponovo otvori. Milivoje Katnić je saopštio da nije Čađenović odbacio prijavu protiv Lazovića, već Specijalno državno tužilaštvo dok je on njime rukovodio. Ponovo je pojasnio kako je policijski službenik radio svoj posao.

„Čađenović je uzeo komunikaciju, fotografiju, stotine poruka. Petar Lazović je dao izjavu na 40 strana. Nakon toga su pozvane starješine da daju izjavu, izvršena je provjera podataka – da li su pokrenute mjere tajnog nadzora, angažovani svjedoci saradnici… Po onome što ja znam, Europol je izanalizirao našu odluku i prihvatio činjenicu“, kazao je Katnić za Antenu M. On tvrdi da su dokumenta Europol-a objavljena „nelegalno“, i da se time crta meta njemu i njegovoj porodici. Cilj je, kaže, „da se Crna Gora predstavi kao država koja ne može da funkcioniše kao samostalna, suverena, antifašistička država“.

Slična strahovanja nismo čuli od bivših čelnika tužilaštva, kada je riječ o napadu na istraživačku novinarku Oliveru Lakić, direktoricu i glavnu urednicu portala Libertas. Lakićeva još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni. Sve zbog istraživačkog novinarstva kojim je ukazala na koruptivne i kriminalne aktivnosti moćnika u Crnoj Gori. Tada su kao napad na državu, doživljavali pritisak domaće i međunarodne javnosti da se počinioci i nalogodavci ranjavanja Lakićeve privedu pravdi.

Sead Sadiković, dugogodišnji novinar i član UO Društva profesionalnih novinara, kaže da je pritisak javnosti samo djelimično učinkovit i to tek kada je u sinergiji sa pritiskom međunarodne zajednice. Tek takav udružen pritisak natjera institucije da reaguju, ne i da riješe određeni porblem ili aferu.

„Djeluje nestvarno postaviti pitanje političke volje za obračun sa kriminalom. Osim kada politika nije u sprezi sa kriminalom. U dvije skorašnje afere koje pominjete postoje osnovi sumnje da jeste“, kaže Sadiković za Monitor. „U tom se kontekstu može tražiti i odgovor na pitanje zašto institucije nisu reagovale u vezi ova dva slučaja (Medenica i Lazović) iako su i prije objave u medijima imali informacije koje upućuju na kriminal i u bezbjednosnim i pravosudnim organima. Teško da neko može uhapsiti samog sebe, ili sopstvenog projektanta kada su institucije u pitanju.“

I aktivistkinja za ljudska prava Bojana Jokić smatra da je sumnjivo što se formiranje predmeta i istražne radnje u aferama Medenica i Lazović dešavaju tek nakon što je portal Libertas objavio informacije Europola i transkripte dekodiranih razgovora sa SKY-ja. „Otvara se pitanje da li bi se krenulo u proces procesuiranja osumnjičenih da javni pritisak nije bio toliko jak. To dodatno narušava ugled institucija koje već ne uživaju povjerenje građana“, navodi Jokić za Monitor. „Političke strukture koje nakon svake akcije policije i tužilaštva zasipaju medijski prostor i prisvajaju zasluge za sebe, još više narušavaju povjerenje institucija u očima javnosti jer se stvara percepcija, iako možda nepravedno, da se suštinske promjene nisu desile već da se samo politički pritisak na te institucije promijenio.“ Ona smatra da ćemo u narednom periodu svjedočiti ili depolitizaciji sudstva, tužilaštva i policije ili samo promjeni centara moći koje vrše uticaj na njih.

Sadiković, inače član Komisije za istrage napada na novinare i imovinu medija, ukazuje zašto mimo svih zakonskih rokova nije podignuta optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić. „Kavčani i šverc cigareta, što se povezuje sa bezbjednosnim strukturama, posebno su aktuelni posljednjih pola godine. Te strukture treba da obezbijede dokaze da bi optužnica protiv napadača na Olju Lakić bila podignuta. Kvalitet dokaza prije desetak godina bio je takav da je optužnica pala. Bolje i sada da je ne podižu ako će opet da padne. U strukturama koje obezbjeđuju dokaze je problem. U institucijama koje ne bi da se previše odmotava klupko je ključ“.

Kao član pomenute Komisije Sadiković je registrovao da je prije par godina, uoči posjete visokog međunarodnog zvaničnika, javnosti saopšteno da optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić samo što nije podignuta „i da se uglavnom svi detalji znaju“. Tada je, kaže, sinergija javnosti i međunarodnog faktora dovela samo do fingiranja procesa.

Umjesto optužnice i slanja napadača iza rešetaka, Lakićevoj je ovih dana pojačana policijska zaštita zbog tekstova koje je objavio Libertas. Sa mnogih međunarodnih i domaćih adresa, crnogorska vlast je kritikovana jer istrage povodom brojnih napada, a i pokušaja ubistva novinarke Lakić, nijesu dovele do napadača i nalogodavaca. Nakon devet mjeseci od ranjavanja, 19. februara 2019. godine, a samo dva dana prije dolaska tadašnjeg komesara za proširenje Evropske unije (EU) Johanesa Hana u Podgoricu, organizovana je zajednička konferencija Uprave policije (UP) i tužilaštva, kada je saopšteno da je organizator Filip Bešović, navodno, pratio ali i pucao na novinarku Lakić. Dan kasnije, Više tužilaštvo je dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv Filipa Bešovića, Marija Miloševića, Filipa Kneževića, Gorana Rakočevića, Dejana Vukašinovića, Luke Bulatovića, Mijaila Stojanovića, Marinka Rajkovića i Sanje Božović, ali ni u jednom dijelu nije eksplicitno navedeno da je baš organizator udruženja pucao na novinarku.

„Njihov motiv je, prema dokazima tužilaštva, sprečavanje novinarke da istražuje kriminalne organizacije na teritoriji Crne Gore i njihove veze sa kriminalnim grupama iz regiona“, saopštio je specijalni tužilac Saša Čađenović u decembru 2020. Ostalo je na riječima.

„Vjerujem da će doći dan kada će institucije moje države biti na mojoj i strani mojih kolega i da ćemo se zajedno boriti za bolje, bezbjednije i pravednije društvo“. To je izjavila nakon što joj je prije više od tri godine u Vašingtonu uručena Međunarodna nagrada za hrabre žene, prema izboru američkog Stejt departmenta.

Olivera Lakić ne odustaje od onog boljeg i pravednijeg društva. Uprkos svemu.

Uljarević: Potrebna doza opreznosti prilikom objave podataka

Daliborka Uljarević, direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) gostujući na TV Vijesti kazala je da je u objavi doumenata Europol-a važan i ugao „neselektivnog“ objavljivanja prepiski, koje mogu kompromitovati nevine ljude koji se pominju ali i pomoći drugima da sakriju tragove. Pojasnila je da nismo imali ocjenu nadležnih organa šta je od svega nešto iza čega stoje određena krivična djela.

„Jedno je ako vi pričate o nečemu i pominjete neke ljude, a drugo je ako postoji dokaz da su ljudi čiji su nadimci korišćeni zaista bili dio te kriminalne grupe ili oni koji su pominjani da su počinili određeno krivično djelo“, pojašnjava Uljarević.

Kaže da se stiče utisak kako su u isti koš stavljeni različiti ljudi, koji u konačnici mogu biti dovedeni i u životnu opasnost. Riječ je, smatra, o ljudima koji nijesu učestvovali u tim radnjama ili koji su pokušavali neke stvari i da spriječe.

„Mislim da je potrebna pojačana doza opreznosti prilikom objavljivanja takvih dokumenata i mislim da je i tužilaštvo moglo da se oglasi na jasniji način kada je riječ o podacima koji su objavljeni. Ma koliko oni nama bili jako interesantni i ma koliko to imalo dimenziju javnog interesa, ipak je moglo biti upozorenje nekim ljudima, bilo da su direktno pomenuti ili ne, da pobjegnu, da prikriju dokaze i slično“, kaže Uljarević.

Na Lakićevu počeli napadi nakon priča o švercu cigareta

Olivera Lakić je česta meta napada postala nakon što je početkom 2011. godine istraživala da li se u fabrici Tara, ali i u skladištu u Donoj Gorici proizvode, skladište i odatle krijumčare lažni brendovi cigareta. Pisala je da iz tog švercerskog posla stoje ljudi iz policije i ANB-a.

Prve prijetnje stigle su početkom 2011. godine od zaposlenog u mojkovačkoj fabrici Slavka Musića, koji je, zbog ugrožavanja sigurnosti, osuđen na četiri mjeseca zatvora. Nisku zatvorsku kaznu dobio je i Ivan Bušković, koji je osuđen na devet mjeseci robije, jer je 7. marta 2012. godine ispred zgrade udario novinarku Lakić koja se kući vraćala sa posla. Naručilac tog napada nikada nije otkriven.

Tri mjeseca nakon što je novinarka ranjena u maju 2018, na mjesto direktora policije ponovo je imenovan Veselin Veljović, čijem šefu obezbjeđenja Milenku Rabrenoviću je suđeno zbog prijetnji upućenih kćerki Olivere Lakić u februaru 2011. godine, nakon serije članaka u Vijestima o nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta iz mojkovačke fabrike Tara. Nakon podizanja optužnice protiv Rabrenovića, Lakićeva je označila Veljovića kao nalogodavca prijetnji, što je on na sudu negirao.

Tokom postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici utvrđeno je da su sin Rabrenovića i još dva člana njegove porodice koristili telefonski broj, koji je tokom januara i februara 2011. godine „putovao“ sa Veljovićevim vozačem, te da je ista kartica korišćena i u aparatu sa kojeg je prijećeno Lakićevoj kćerki. Sve to nije bilo sporno sutkinji Larisi Mijušković Stamatović, koja je Rabrenovića oslobodila zbog nedostatka dokaza.

Suđenje Rabrenoviću je obilježilo i neuobičajeno interesovanje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i tadašnjeg šefa kriminalističke policije u Budvi Siniše Stojkovića za taj slučaj kod nadležnih tužilaca. Tužilaštvo je odlučilo da Stojkovića krivično goni zbog krivičnog djela protivzakoniti uticaj, ali nikad nije došlo do suđenja.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari