Povežite se sa nama

FOKUS

NOVI NAMETI VLASTI: ZIKS Montenegro

Objavljeno prije

na

I ove nedjelje smo, bez velike pompe, udareni po džepu. A da tačno ne znamo ni kako, ni zašto, ni koliko.

Prvo je ministar finansija Darko Radunović, igrajući zadatu ulogu lošeg policajca (ima onih koji kažu da za neku drugu i nije) zakotrljao prijedlog da se vrijednost neoporezovanih paketa sa robom naručenom preko interneta smanji sa 150 na 22 eura. Pokazalo se kako su, po ustaljenoj praksi crnogorskih izvršnih vlasti, u Ministarstvu finansija limit od 22 eura prepisali iz zakonskih rješenja zemalja iz susjedstva, ne vodeći računa o bilo kakvim – njihovim ili našim – specifičnostima i razlikama.

Tako nam je predočeno da u Hrvatskoj važi propis prema kome se, bez plaćanja carine i PDV-a, iz inostranstva mogu primati pošiljke u vrijednosti do 22 eura. Izostala je napomena da su za našeg južnog susjeda zemlje EU unutrašnje tržište sa koga se preko interneta kupuje bez bilo kakvih ograničenja. Slično, u Ministarstvu finansija su pravili poređenja sa BiH i Srbijom zaboravljajući da napomenu kako vlasti tih zemalja imaju potrebu da štite prilično ozbiljnu tekstilnu industriju, dok smo mi našu, bez borbe, predali domaćim i stranim strateškim partnerima. Da nju unište, zatečene radnike unesreće a fabričku imovinu rasprodaju i preimenuju u gradsko građevinsko zemljište.

Potom se dobar policajac, poslanik Vujica Lazović, na sjednici nadležnog skupštinskog odbora „izborio” da se poreska ljestvica ne spušta toliko nisko. Granica od 75 eura bila je prihvatljiva manje-više svim zastupnicima i izvršne i zakonodavne vlasti, pa je ostalo da se oni koji nijesu primijetili da su navodno konfrontirani pregovarači bili dio iste vladajuće ekipe, odnosno koalicije, ponizno zahvale Vladi Duška Markovića i resornom ministarstvu.

Iz Liberalne partije su, doduše, ugrabili da demonstriraju načelno nezadovoljstvo predloženim rješenjem. „Ovakva mjera Vlade samo će zaustaviti tržište, smanjiti promet robe i obeshrabriti građane da trguju sa inostranim tržištem”, stoji u saopštenju LP. Isto je, tokom skupštinske rasprave, ponovio i predsjednik LP Andrija Popović. Prije nego su poslanici vlasti prihvatili Vladin prijedlog izmjena i dopuna Zakona o porezu na dodatu vrijednost (PDV).

U istom paketu usvojene su i odluke o povećanju opšte stope PDV-a sa sadašnjih 19 na 21 odsto (primjenjuje se od početka sljedeće godine); Povećanju akciza za duvanske proizvode, alkoholna i gazirana pića sa dodatkom šećera; Proširena je lista proizvoda na koje se naplaćuje akciza, dodata su tri nova proizvoda: nesagorijevajući duvan, tečnost za punjenje elektronskih cigareta i – ugalj (ova akciza bi se plaćala od 2019. godine). Koliko će nas ta novotarija koštati, što preko računa za struju, što kroz troškove kolektivnog i individualnog grijanja, nije saopšteno. A možda je i bolje da (još) ne znamo.

Javnosti je predočeno da će povećanje opšte stope PDV-a u budžet donijeti skoro 45 miliona eura godišnje. Izostala je, međutim, bilo kakva procjena finansijskih efekata proširivanja osnove za oporezivanje internet trgovine. Umjesto toga dobili smo objašnjenje Nova Radovića, generalnog direktora Direktorata za poreski i carinski sistem, da su se u Ministarstvu finansija rukovodili velikim brojem tih pošiljki. ,,Prema podacima Pošte Crne Gore, u prošloj godini je bilo 319 hiljada pošiljki, tako da smatramo da taj iznos ne treba da prođe neoporezovan”, predočio nam je Radović.

Ministar Radunović je ovom objašnjenju dodao i par manje-više otrcanih floskula o tome šta je cilj „novih mjera štednje”: jačanje fiskalne stabilnosti, suficit budžeta i smanjenje javnog duga.

Ostaje nejasno kako se uvođenje novih nameta, odnosno, jačanje prihodne strane budžeta može smatrati mjerama štednje. Makar konačan cilj bio, da citiramo ministra, „postizanje dostupnosti države međunarodnim finansijskim tržištima”. Ako nekome treba prevod: Vlada Duška Markovića ne može da pronađe kreditora spremnog da joj da novac. Zato pokušava da pare otme tamo gdje može bez pitanja – od svojih građana i privrede. I da se dodvori MMF-u kako bi, uz njihovu pomoć, došla do novca stranih zajmodavaca. Bez obzira na posljedice takvih aranžmana.

Izostalo je objašnjenje da li se na ovaj način štite domaći proizvođači, ukoliko ih ima, i prodavci koji su u velikoj mjeri već monopolisali ovdašnje tržište. Zato je uobičajena pojava da u „elitnim” crnogorskim radnjama pazarite robu dostupnu na sajtovima tipa sportdirect ili aliexpress, ali po višestruko većim cijenama. Nakon ovonedjeljnih izmjena Zakona o PDV-u, moguće je da će te razlike u cijeni postati još veće.

Pokušajmo da popunimo informativnu prazninu koja prati Vladin naum da oporezuje internet kupovinu. Prema podacima iz okruženja, u nedostatku domaćih, možemo zaključiti da se na ovaj način najčešće naručuju garderoba, obuća i tehnička roba novije generacije: mobilni telefoni, ajpodovi, tableti i kompjuterske komponente. Carinska stopa za ove robe se, uglavnom, kreće između nula i deset odsto.

Predpostavimo da je prosječan račun za pomenutih 320 hiljada prošlogodišnjih narudžbi bio 100 eura. To nas dovodi do procjene da je ukupna vrijednost interenet trgovine koju godišnje obave građani Crne Gore veća od 30 miliona eura. Ili blizu 45 miliona ukoliko pretpostavimo da je prosjačan račun bio bliži nekadašnjem limitu od 150 eura.

Treba razjasniti da nove mjere Vlade neće smanjiti odliv novca u inostranstvo. Riječ je o robama široke potrošnje koje smo prinuđeni da kupimo, na ovaj ili onaj način. Novitet je to da Markovićeva Vlada sada želi da nam naplati uočenu tržišnu slobodu. Po cijeni da sami sebi ličimo na nekadašnje građane Sovjetskog Saveza koji su se čežnjivo osvrtali za vlasnicima garderobe od teksasa. U pola glasa moleći da kupe vegetu i(li) žvakaće gume.

Ako se ne sjećate SSSR-a, dobra za poređenje može biti i takozvana Savezna Republika Jugoslavija. Paradržavna tvorevina u vlasti Slobodana Miloševića i pod sanckijama UN-a. I tada je roba iz inostranstva – od kvalitetnog benzina i orginalnog alkohola do jeftine garderobe iz tržnih centara – bila privilegija političko-ekonomsko-kriminalne elite. Odnosno, samozvanih patriota.

Ostane li vrijednost internet trgovine u okvirima procjene iz prethodnih pasusa (30 – 45 miliona) država bi po osnovu naplate carina i PDV-a mogla prihodovati do deset miliona eura. Ukoliko se, ponovimo, zadrži dostignuti nivo internet trgovine. Što neće biti baš lako. Bolje reći, isplativo.

Tako će roba koja je do juče, sa dostavom, kupca u Crnoj Gori koštala 100 eura, nakon stupanja na snagu novih propisa biti skuplja za najmanje tridesetak eura (pretprostavljenih 10 odsto carine i 19 odsto PDV-a obračunatih na sve prethodne troškove). Ne računajući da će se u ovoj priči, prije ili kasnije, morati pojaviti i troškovi carinjena. Ovlašćene špediterske firme je neisplativo angažovati za pošiljke tako male vrijednosti ali bi, u početku (iskustva BiH), moglo da se desi da je to neophodno. Makar dok se u Pošti CG ne organizuju i pronađu model da oni završe i naplate posao sa carinom.

Konačno, kako je vlast sklona da prepisuje propise iz regiona i koristi njihova iskustva kada treba globiti poreske obveznike, nije isključeno da će se u cijeni internet kupovine uskoro pojaviti i troškovi ležarine, carinskog pregleda i dostave poziva o prispjeloj pošiljci. Te stavke, recimo, konačan račun internet kupca iz Hrvatske opterete za dodatna 2-3 eura. Po svakoj porudžbi.

Mnogo ili malo, procijenite sami. Dio opozicije je pokušao da nam pripomogne u tim računicama.

Tako su iz SDP-a saopštili kako država nije u stanju da naplati 45 miliona poreza na promet nepokretnosti, po poreskoj stopi od tri odsto, pa se taj dug gomila već 10 godina. „Taj dug nijesu stvorili obični ljudi koji su kupovali nepokretnosti radi rješavanja egzistencijalnih pitanja. Stvorili su ga tajkuni i mešetari u trgovini zgradama i hiljadama kvadrata u vrijeme masovne prodaje, koji čak ni ovaj minimanlni iznos nijesu platili državi, a zaradili su milione…”, istakao je portparol SDP-a Mirko Stanić, uz poziv Vladi da odustane od planiranog smanjenja vrijednosti internet narudžbi oslobođenih plaćenja poreza i carina. Uzalud.

Prijedlog je usvojen pa sada imamo i sljedeću situaciju: Ako preko sajta sportdirect.com naručite sportsku opremu vrijednu 150 eura (u cijenu je uračunato više od 20 eura dostave do Podgorice) kupljeno plaćate više od 200 eura (pet eura DHL-u za dostavu u Podgorici + carina + PDV). Ako iste stvari kupite tokom službenog boravka u Londonu ista nabavka će vas koštati 130 eura. Što je malo manje od jedne i po dnevnice koje se, iz budžeta, isplaćuju državnim službenicima koji idu u Veliku Britaniju.

Pravila na graničnim prelazima nijesu se mijenjala: u Crnu Goru i dalje bez carine i PDV-a možete uvesti robu vrijednosti do 150 eura. Plus litar viskija, šteku marlbora, dvije boce vina, manji parfem i kolonjsku vodu. Valjda to tako i treba da bude u zemlji u kojoj (bivši) premijer kaže da je gorivo luksuz. I ostane na vlasti. A bivši predsjednik, doduše pred odlazak sa vlasti, se pohvali kako je Crna Gora najljepši zatvor na svijetu. Kako tada, tako i dan danas. Zato treba biti naredan za naredni harač.

Zamislite koliku štetu državni budžet trpi zbog toga što se na kućne posjete prijatelja i rođaka ne plaćaju nikakve dažbine. Da li će se vlast dosjetiti da svojim podanicima naplaćuje porez na zube, prirodne i vještačke? Ili će posebno globiti svaku upotrebu mobilnog telefona, igranje igrica, čitanje knjiga, novina i tekstova na portalima.

Moguće je, makar samo u teoriji, zamisliti i takav slučaj da stanovnici Crne Gore odluče da vlast povjere nekome ko će, umjesto da otima od njih, državnu kasu čuvati tako što će smanjiti vlastite rashode. Moguće je…

Otiš’o je Vujica, ostala je tuga

,,Prilikom spuštanja granične vrijednosti pošiljke na 22 eura, kako je bilo predviđeno prvobitnim izmjenama zakona, najviše su se pobunili mladi, ali se nijedna nevladina organizacija nije pozabavila tim pitanjem i podržala ih”, meditirao je u parlamentu poslanik SD-a Vujica Lazović. „Dobro je što je Ministarstvo to prepoznalo”, pohvalio je potom koalicione i druge partnere, uz napomenu da novopropisana vrijednost pošiljki od 75 eura ostavlja dovoljno prostora „da pospješimo razvoj internet trgovine”. Na istoj sjednici Skupštine, poslanici su obaviješteni o Lazovićevoj ostavci. Prema najavama, on će u ambasadi Crne Gore u Ljubljani zamijeniti Miomira Mugošu. Nakon napuštanja izvršne, a sada i zakonodavne vlasti, Lazović u diplomatiju odlazi a da stanovnicima Crne Gore ostaje dužan makar dvije velike tajne. Jedna se tiče razloga zbog kojih je, kao dio pregovaračkog tima, 2009. omogućio da nam CEAC, ruskog tajkuna Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera iz te of-šor kompanije – preko Ugovora o poravnanju – uzme još 150 miliona eura (uz koju stotinu miliona koliko su nas, i prema Lazovićevim računicama, prethodno orobili). Nepoznanica, u drugom slučaju, ostaje matematičko-ekonomska formula po kojoj je Lazović, kao predsjednik Tenderske komisije i potpredsjednik tadašnje vlade Mila Đukanovića, izračunao da je ponuda italijanske A2A za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju Elektroprivrede od 8,4 eura po akciji bolja od onoga što je ponudio konzorcijum grčkih kompanija Golden enerdži i Pablik pauer korporejšn – 11,1 euro po akciji. Vrijeme je pokazalo koliko je taj izbor bio pogrešan. A Lazović ide u ambasadore, da u EU čuva i brani interese onih koje je zadužio.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo