,,Od snijega do snijega sam u Rupama. Tako živim, jer želim, i zbog sebe, ali i zbog nastojanja da održim tradiciju svoje porodice koja odavno ima ,,pravo” na ovaj dio planine”, započinje priču o svom polunomadskom životu stočar Bjelopoljac Dragomir Naco Šćepanović. Ljetnji dani u planini, kaže, znaju biti dugi, ali nema dosade. Briga o stadu od 100 ovaca, sedam krava, dva konja i svinjama ,,potroši” sate ali, tvrdi, ništa od toga niti je prenaporno niti stresno.
Šćepanović je bivši radnik Aluminijskog kombinata, penzioner je, ima porodično imanje u Bijelom Poljui i kuću u Podgorici. Od 2004. godine vjeran je Bjelasici, a njegova porodica taj katun koristi skoro pola vijeka.
,,Nije mi, zaista, nužda da svake godine izdižem na Bjelasicu i živim mjesecima u kolibi. Nije nužda, ali jeste zadovoljstvo. Odmaram dušu, omogućavam sebi mir, koji samo može da stvori planina, ovo zelenilo i ljepota sve dokle se pogled pruža. Ne znam za dosadu, ne znam za nezadovoljstva, ne znam za stres, a uz to se i zaradi. Ja bih rekao da nema bolje”, kaže sagovornik Monitora.
Poznaje Dragomir i svakodnevicu odlazaka na posao, napornog rada u fabričkim pogonima a sada kad mu ponekad bude teško, samo se sjeti da je ,,sam sebi šef”, da sam određuje koliko će i kada raditi i samo sebi odgovorati za evntualne propuste. To je, smatra, blagodet koju bi svako trebalo sebi u životu da priušti.
Zatekli smo ga u predahu, nakon jutarnjih poslova, koji se podrazumijevaju u stočarskom domaćinstvu. U kolibi sa svim neophodnim za život, ali i bez mnogo komfora, taj stočar provodi dane za koje kažu da su luksuz po mjerilima 21. vijeka.
Pamti, kaže, i godine kada je u tom rečinskom katunu ispod brda Ključ bilo mnogo manje tišine, a više i stočara i stoke.
,,Sredinom sedamdesetih ovdje je bilo još najmanje 10 domaćinstava. I stoke je bilo mnogo više. Bih da izbjegnem patetiku, ali se, ipak, bez nostalgije i tuge ne može pričati o tim godinama. Poređenje tadašnjeg i sadašnjeg stanja dovoljno govori o brizi o selu i poljoprivredi, ali i koliko je destekovan stočni fond”, kaže.
Tek nešto malo bolje je na okolnim bjelasičkim katunima do kojih je po nekoliko sati hoda. Na Škalama su ovog ljeta dva domaćinstva, na Vranjaku četiri. Mnogo je razloga, kaže Šćepanović, za takvo stanje.
,,Moj utisak je da država vrlo malo vodi računa o ovoj vrsti nomadskog stočarstva. Forsira se štalsko držanje stoke. To je, poprilično, nelogično. Treba imati na umu da je izdig na planinu, iako ponekad komplikovan za stočare, ipak znatno jeftiniji. Po pola godine na planinama stoka pase svježu travu i nije joj potrebno ni sijeno ni skupi koncentrati. Da ne govorim o tome koliko je meso tih životinja kvalitetnije i koliko se može skuplje prodati. Ipak, raznim podsticajnim mjerama, država forsira gradnju štala i formiranje farmi”, smatra on.
Šćepanović misli da bi podsticajnim mjerama s državnog nivoao trebalo hrabriti svakog stočara koji želi da dio godine provodi na katunima sa stokom. To bi, uvjeren je, dalo rezulate, pojeftinilo uzgoj stoke i bilo motiv mnogima da razmisle i vrate se poljoprivredi ili prošire poljoprivrednu proizvodnju.
Na kolibi Šćepanovića su solarni paneli, koje je dobio od resornog Ministarstva prije nekoliko godina. To je, kaže, velika prednost i znatno olakšava život u planini. Međutim, ima zamjerku što je ta pogodnost namijenjena samo onima s više stoke. I tu bi kriterijumi, smatra, trebalo da budu drugačiji.
,,Postoji limit, kada je riječ o broju grla, ispod kojeg stočari ne mogu dobiti solarne panele, to jest, struju u kolibama. Takođe, prema propisima, neophodno je da određeni broj godina izdižu na planinu. To, mislim, nije pravilno. Trebalo bi svakome ko želi da počne da se bavi stiočarstvom na ovaj način, bez obzira na broj stoke, omogućiti tu pogodnost. To bi bio još jedan podsticaj. Teško je u planini bez struje”, kaže.
Više računa, po njegovom mišljenju, treba voditi i o prilaznim putevima katunima. Do Rupa rečinskih on sam je održavao put. S druge strane, objašnjava, ,,cijela Bjelasica prošarana je putevima koje prave džipovi tokom turističkih tura”.
,,Ne ide zajedno miris benzina, buka motora i stočarastvo. Turisti na Bjelasicu mogu da stignu pješke ili na konjima, što bi bilo još atraktivnije i zanimljivije. Planina je izranjavana probijenim putevima za potrebe onih koji organizuju ture po planini terenskim vozilima. To plaši stoku. Takođe, i proceduru za obnovu koliba trebalo bi pojednostaviti. Sada je za to potrebno mnogo truda, a, u stvari, dovoljno je dozvoliti sječu dvije smrče i ljudi bi mogli da obnove kolibu gdje su nekad njihovi preci decenijama boravili”, kaže Šćepanović.
Ovaj stočar odavno je odustao od prodaje mlječnih proizvoda. Demotivisalo ga je to što ne postoji organizovan otkup, pa se odlučio da zarađuje samo od prodaje mese. Pomuze samo onoliko mlijeka koliko je njemu potrebno, a meso mu nije teško prodati.
Ipak, kaže da je cijena vrlo često mnogo niža od one za teled ili jagnjad tovljena koncetratima.
,,Uglavnom prodajem poznanicima i ljudima koji čuju na koji način uzgajam jagnjad i telad. Velika je razlika između tog mesa i onog iz štalskog uzgoja. Za sada nije teško prodati sve što proizvedem. Od mlječnih proizvoda sam odustao, jer je nemam vremena da tražim kupce. To bi mi oduzelo mnogo vremena i to je posao za više ljudi”, tvrdi Šćepanović
I pored svih teškoća, on će, kaže, dok god ga zdravlje služi izdizati u Rupe rečniske. Cilj mu je da katun preživi, a njegovo iskustvo posluži kao motiv, prije svega, nezaposlenim mladim ljudima da iskoriste sve ono što nudi planina. Za nomadski život potrebne su i određene vještine, hrabrost i spremnosti da se izbori s izazovima ćudljive planinske prirode. Naporno je, često, boriti se sa ćudima Bjelasice, koja se od snijega zna zabijeljeti i usred ljeta.
,,No, i pored svega, boravak na planini je, uvjeravam vas, privilegija. O stoci treba mnogo brinuti, ali poslije toga ostaju sati koje možete posvetiti sebi i svojim hobijima. Ja pomalo koristim i prednosti moderne tehnologije, pa Bjelasicu fotografijom približavam korisnicima društvenih mreža. Bilježim interesantne detalje iz života stočara, atraktivne pejzaže, neke djelove Bjelasice koje turisti zaobilaze. To je moj način promocije planine i doprinos turističkom valorizovanju ovog dijela kolašinske opštine za koji sam vezan cijelog života”, kaže Šćepanović.
U šali poziva sve umorne od užurbanosti savremene svakodnevice da mu se pridruže u ,,programu za relaksaciju”, koji podrazumijeva višesatni pogled s vrhova Bjelasice na Komove i Sinjavinu. To će svakog, tvrdi, odmoriti i vratiti prirodi.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice