Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, FILOZOF I POLITIČKI ANALITIČAR IZ PRIŠTINE: Sarađujmo, ne čekajmo Brisel

Objavljeno prije

na

MONITOR: Stižu vijesti da Albanci masovno bježe sa Kosova u Mađarsku i u Zapadnu Evropu. Samo u januaru azil je, kako prenose mediji, u Mađarskoj zatražilo 10.188 kosovskih Albanaca. O čemu se radi?
MALIĆI: Ako se uzmu u obzir i podaci o iseljavanju poslednjih meseci, ta brojka je mnogo veća, neki govore da je od septembra prošle godine ilegalno i legalno na Zapad otišlo između 30 i 50 hiljada Albanaca sa Kosova. Glavni razlog za poslednji masovni talas iseljavanja jeste ,,prohodnost” granice Mađarske pošto je vlada Orbana odlučila da praktično ukine kontrolu granice. Ta vest se raširila među Albancima na Kosovu i onima koji zbog profita organizuju transport preko Srbije i za velike sume ilegalno prebacuju ljude preko granice. Kao što je poznato, Kosovo i dalje ima vizni režim za putovanje u zemlje EU, a s druge strane i visoki stepen nezaposlenosti naročito među mladima koji žele da nađu posao i žive vani.

To je aktuelni kontekst, a odlazak sa Kosova prema Zapadu stalna je tendencija. Kosovo se ne razvija dovoljno brzo da bi moglo zadovoljiti potrebe stanovništva. I ekonomska kriza na Zapadu uticala je na kosovsku ekonomiju, a i na doznake i drugu pomoć koju dijaspora šalje rođacima na Kosovu. Skoro 25 odsto kosovskog stanovništva zavisi direktno od tih doznaka.

Na povećanje besperspektivnosti uticala je i duga kriza u formiranju kosovske vlade. Prošla godina protekla je u natezanjima hoće li se formirati vlada sa tankom i nesigurnom većinom kako bi se eliminisao bivši pemijer Hašim Tači čija je stranka na izborima bila najjača po broju glasova, ili će Tači napraviti veliku koaliciju sa DSK, strankom istorijskog lidera Ibrahima Rugove. Prevagnula je ova druga opcija time što je Tači pristao da ustupi mesto premijera Isa Mustafi. Deo građana, ne samo glasača opozicije, bio je veoma razočaran ovakvim ishodom.

MONITOR: Nedavno su organizovane demonstracije na Kosovu…
MALIĆI: Pa, ono što sam rekao u prethodnom odgovoru stvorilo je uslove za situaciju zatvorenog lonca u kojem se kuvaju tenzije i ako nema ventila onda dolazi do eksplozije. Neposredni povod bila je izjava Aleksandra Jablanovića, ministra u kosovskoj Vladi, koji je nazvao ,,divljacima” Albance iz Đakovice pošto su oni sprečili dolazak grupe Srba u ovaj grad za Božić. Đakovica je imala najviše civilnih žrtava kao i najveći broj nestalih u ratu, i vrlo su česti otpori hodočašću Srba u njihov grad, naročito kada nisu dobro organizovani, što je ovoga puta bio slučaj. Majke žrtava iz Đakovice i političke organizacije na Kosovu reagovale su protiv Jablanovića i tražile da se on smeni iz Vlade. On je dao jednu konfuznu izjavu izvinjenja da nije znao šta se desilo u Đakovici za vreme rata, što je još više razjarilo javnost i partije u opoziciji.

Drugi povod za demonstracije bilo je (ne)usvajanje zakona o metalurškom kombinatu Trepča. Postoje kontroverze oko privatizacije i obnavljanja rada u punom kapacitetu kombinata. Zakon koji je trebalo da reši i pitanje Trepče Vlada je bila povukla iz Skupštine u poslednjem trenutku pre izglasavanja, što je stvorilo utisak da je to učinjeno pod pritiskom Beograda. Opozicija je tražila da se Trepča proglasi javnim preduzećom i da bude u punom vlasništvu Kosova.

Pokret Samoopredeljenje Albina Kurtija organizovao je demonstracije, a njemu su se pridružile i opozicione partije i neke nevladine organizacije. U prvim demonstracijama polomljena su stakla na zgradi Vlade Kosova, ali nije bilo većih izgreda. Nakon nekoliko dana organizovane su nove demonstracije u kojima je došlo do, do sada, najžešćeg sukoba između policije i demonstranata, u kojima je bilo mnogo povređenih na obe strane. Nakon ovih demonstracija ministar Jablanović je smenjen, a Vlada je dala garancije da Trepča neće biti nipošto ,,otuđena”.

MONITOR: Ima li izgleda da se politička i ekonomska situacija na Kosovu stabilizuje?
MALIĆI: Ima izgleda ako se brže bude rešavalo pitanje punog međunarodnog priznanja Kosova, naročito od strane Evropske Unije, koja je na neki način preuzela nadzor nad Kosovom od Saveta bezbednosti UN, gde je status Kosova blokiran od strane Rusije. Problem je u tome što Evropska Unija nije potpuno jedinstvena oko Kosova, pet zemalja članica još ne priznaju Kosovo, te je zato jako važno da se ubrza i uspešno završi dijalog Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa između dve države, koji se vodi u Briselu. Taj dijalog je dao dobre početne rezultate, ali je godinu dana bio u zastoju, i tek je ovog 9. februara nastavljen. Velike investicije ne mogu stići na Kosovo dok se odnosi između Kosova i Srbije ne normalizuju i Kosovo ne stekne puno priznanje i međunarodni subjektivitet. Naravno, za stabilizaciju su važna i unutrašnja pitanja, demokratizacija, vladavina zakona, borba protiv korupcije itd.

MONITOR: Iz kabineta predsjednika Srbije najavljuju novu platformu o normalizaciji odnosa sa Kosovom s ciljem da se definiše status teritorije. Kako to komentarišete?
MALIĆI: Predsednik Srbije Nikolić pokušava da bude neka vrsta kočničara u pozitivnim koracima koji se preduzimaju u procesu normalizacije odnosa između Kosova i Srbije. Ne znam da li to radi na svoju ruku ili je to koordinirano da bi Srbija zadržala politiku na dva koloseka. Znajući dobro kakav je političar predsednik Srbije, očekujem da će ta nova platforma biti bazirana na onoj staroj pretenziji ,,srpskog Kosova”, prepakovana u nekakve fraze i providne i prividne kompromise.

MONITOR: Kakvo će biti finale briselskih pregovora što se tiče stvaranja uslova za normalizaciju odnosa Kosova i Srbije, a i između Albanije i Srbije?
MALIĆI: Briselski dijalog trebalo bi da se završi potpisivanjem ugovora o potpunoj normalizaciji odnosa između dve države kojim će biti prevaziđena sva sporna pitanja, uključujući i rešavanje pitanja granica, i time praktično osigurano uzajamno priznanje i poštovanje na duge staze. Na tom ugovoru se već uveliko radi prema uzoru na nemačko-nemački ugovor iz 1972. godine i on će biti potpisan kada se reše tehnička pitanja o kojima se sada razgovara u Briselu. Optimista sam da će do toga doći, što brže to bolje, jer i Srbiji i Kosovu je taj sporazum uslov da budu primljeni u EU kao punopravni članovi, dok će aspiracija Kosova biti i učlanjenje u Ujedinjenje nacije. Nemački model to podrazumeva, jer su po tom ugovoru i Zapadna i Istočna Nemačka bile članice UN.

MONITOR: Objavili ste knjigu ,,Kosovo i raspad Jugoslavije”, u kojoj iz svog ugla opisujete raspad bivše Jugoslavije i kasnijih događaja na Kosovu. Kako izgleda taj Vaš pogled?
MALIĆI: Knjiga je bila objavljena 2011. godine u Albaniji i prevashodno namenjena albanskim čitaocima, u Albaniji i na Kosovu, a kada je prošle godine prevedena na srpski jezik i objavljena u Beogradu pokazalo se da je prijem bio mnogo bolji, sudeći po osvrtima i reakcijama, u zemljama bivše Jugoslavije. Knjiga je zapravo dugačak intervju, koji je sa mnom radio novinar Baton Hadžiu, i govori o životu i raspadu Jugoslavije prelomljene kroz moju biografiju. Knjiga je mešovitog žanra, ima diskursivnih i analitičkih delova, a ima priča o događajima i naravima, gledano očima nekoga ko je rođen, odrastao i bio relativno dobro integrisan u jugoslovensko društvo, ali je onda u osamdesetim godinama, kao i mnogi drugi, prolazio kroz identitetsko “pročišćavanje”, jer sam ja još u osamdesetim godinama upozoravao da način na koji Srbija želi da reši kosovsko pitanje može voditi do raspada federacije. Moja glavna teza bila je da Kosovo nije osovina jugoslovenske krize, već samo njen katalizator. Smatrao sam da Srbija koristi pitanje Kosova da bi se preispitali temelji Jugoslavije, otvorilo pitanje odnosa između Srba, Hrvata i Slovenaca, kao osnivača Jugoslavije i to iz perspektive unitarnih i velikosrpskih ambicija koje su osvojile Beograd osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka.

MONITOR: Vi ste politički savjetnik albanskog premijera Rame. Čemu politički vrh Albanije daje prioritet u odnosima sa susjedima – državama bivše Jugoslavije?
MALIĆI: Albanija je bila zemlja koja je u prošlom veku dugo pokušavala da živi izolovana, pa je naučila lekciju da izolacija vodi do katastrofe i kolapsa. Vlada pemijera Rame daje veliki prioritet razvoju saradnje sa susedima i uopšte saradnji u regionu. Albanija se zalaže za dobrosusedske odnose oslanjajući se na maksimu ,,Nula problema sa susedima”, što ne znači da nije svesna da postoje problem, npr. sa Grčkom, koja čak još nije ukinula zakon o ratnom stanju sa Albanijom iz četrdesetih godina prošlog veka, ali je s druge strane jedna od zemalja koju smatra strateškim partnerom. Ideja je da se sa susedima o svim pitanjima može i treba razgovarati kako bi se našli dogovori ili kompromisi. Naš region ima pomalo nezgodnu geografiju, a i složenu konfiguracija etnija, vera i granica, a sve to je otežavalo odnose i zbog zaostale i nepotpune infrastrukture, koja je često onemogućavala bolju saradnju među državama. Premijer Rama stavlja znak jednakosti između aspiracije regiona da u celini postane deo EU, kao i aspiracije da sam region sarađuje što tesnije, da razvija svoje zajedničko tržište. Ne moramo čekati da nas Brisel primi u zajednicu da bismo unapredili odnose.

Kosovo i Crna Gora nemaju otvorenih pitanja

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose između Crne Gore i Kosova?
MALIĆI: Odnosi između Crne Gore i Kosova su dobri, ali bi mogli biti mnogo bolji. Mi nismo samo susedi, već i kroz istoriju, a i sada, živimo zajedno na istim prostorima. Drago mi je što će se na Kosovu uskoro i zvanično priznati crnogorska manjina kao ustavna kategorija, jer kao životna stvarnost ona je dobro poznata svima, samo smo se poslednjih decenija ne malo čudili kako je došlo do toga da su Crnogorci na Kosovu, kojih je prema ranijim popisima bilo vise od 30 hiljada, odjednom pretvoreni u drugi etnikum.

Želeo bih da istaknem da je Crna Gora bila veoma širokogruda 1999. godine kada je primila veliki broj proteranih sa Kosova, procentualno najveći u odnosu na broj stanovnika. Mislim da dve zemlje nemaju otvorenih pitanja, a da ima prostora da se ekonomska i druga saradnja proširi.

Region je ,,izduvao” ratove

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje na Balkanu, prijeti li nam opet ratni sukob?
MALIĆI: Ne očekujem nove ratove. Naš region je devedesetih godina ,,izduvao” svoje ratove. Znam da trenutno rastu brige oko toga da će se možda ukrajinska kriza i rat proširiti na naš region, ali ne vidim mogućnost za takvo ,,prelivanje” sem ako se ukrajinski rat ne pretvori u novi svetski sukob, u što ne želim da verujem.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo