Povežite se sa nama

INTERVJU

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Zagreb: Nema predaje ekstremistima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošle nedjelje inaugurisana je nova predsjednica Hrvatske. Kakvi su vaši utisci o tom događaju?
TERŠELIČ: Dobro je što se predsjednica Grabar Kitarović na inauguraciji, kao i u govorima nakon prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora, usredotočila na zajedništvo. No brine me ponor između njenih odmjerenih riječi i govora isključivosti njenih podržavatelja koji su se u nedjelju pokazali zviždanjem nakon zahvale predsjednicima Mesiću i Josipoviću. Poruka nije poslana samo biranim formulacijama svečanog obraćanja već i izborom uzvanika, među kojima je primjerice bio i Tomislav Merčep kojemu se sudi zbog ratnih zločina nad civilima u Pakračkoj poljani. Nakon oštrih medijskih reakcija, u Jutarnjem listu je objavljeno da predsjednica nije ni vidjela konačni popis uzvanika jer nije imala vremena. Ako je listu dovršio netko drugi, pitam se hoće li ti isti ljudi, koji na inauguraciju nisu pozvali ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, a jesu dužnosnika Hrvatske čiste stranke prava koji joj je krajem 2013. godine poslao prijeteće pismo zbog čega se još vodi sudski postupak, ubuduće utjecati na druge važne odluke?

MONITOR: Šta očekujete od predsjednice Grabar Kitarović?
TERŠELIČ: Očekujem da će biti predsjednica svih građana i građanki Hrvatske koja će poticati razvoj odgovornih i demokratičnih institucija vlasti u duhu jednakog pristupa pravdi. Može dati vrlo važan doprinos stvaranju društvene klime za izgradnju povjerenja, pozivajući na odlučan progon korupcije i teških povreda ljudskih prava. U duboko podijeljenom hrvatskom društvu trebamo afirmaciju ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi, te humaniziranje odnosa prema žrtvama rata i političkog nasilja. Na regionalnoj razini bilo bi posebno važno da podsjeća na neriješena pitanja traganja za nestalima, procesuiranja ratnih zločina te obeštećenja za sve civilne žrtve rata. Nadam se da će svoje bogato diplomatsko iskustvo koristiti za razvoj suradnje s susjednim, posebice post-jugoslavenskim zemljama te graditi odnose na razini Europe i svijeta.

MONITOR: Šta se u Hrvatskoj promijenilo otkako je postala članica Evropske unije?
TERŠELIČ: Unatoč radosti zbog ulaska sve je teže čekati priželjkivani ekonomski razvoj, posebno za starije generacije, no veseli me što su se za mlade otvorile nove mogućnosti obrazovanja na sveučilištima širom EU. Nažalost, nakon prestanka vanjskog monitoringa, u Hrvatskoj se zaustavio proces izgradnje povjerenja. U mukotrpnom procesu suočavanja s prošlošću vratili smo se puno koraka unatrag.

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema zemljama bivše Jugoslavije, prije svega prema BiH?
TERŠELIČ: Žao mi je što ima tako puno zastoja u razvoju suradnje između Hrvatske i drugih post-jugoslavenskih zemalja. Sada kad bi komunikacija trebala biti najintenzivnija, jer svi mogu puno dobiti u razmjeni iskustva u pregovorima o europskim integracijama, previše su česte oštre poruke. Posebno su složeni odnosi sa BiH. U ratu devedesetih je Hrvatska istovremeno podržavala i napadala BiH. Istovremeno dok je tadašnji predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja granica, Sabor je zastupao teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. I Hrvatskoj i BiH tek predstoji suočavanje sa zločinima počinjenim od strane pripadnika postrojbi i jedinica obje zemlje.

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije opet su zategnuti…
TERŠELIČ: Mada su odnosi loši, uz dodatnu političku volju mogli bi se popraviti, ali i pogoršati ako ih se nastavi zanemarivati. Žao mi je što nakon okončanja usaglašavanja između izaslanika predsjednika i predsjedništva BiH nema političkih koraka prema ustanovljenju REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima i žrtvama u ratovima od 1991. – 2001. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima.

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Kad bi humaniziranje odnosa prema žrtvama postalo važnije od inzistiranja na jednostranim tumačenjima rata mogao bi početi proces iscjeljenja. Ne samo za Hrvatsku već i za druge važno je okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Dobri su primjeri takve prakse Bosanska knjiga mrtvih, koju su priredile naše kolege iz Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Fond za humanitarno pravo objavio je prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih gubitaka. U ožujku ćemo predstaviti podatke o ubijenima i nestalima u Zapadnoj Slavoniji. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucija.

MONITOR: Haški sud je oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Kakve su posljedice takve odluke?
TERŠELIČ: Najteža posljedica je osjećaj da patnja svih stradalih u VRA Oluja i njihovih porodica nije priznata. Osim postupka pred Tribunalom u Hrvatskoj je pravomoćno okončan samo jedan postupak za ratne zločine. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora ubijeno je više od 600 civila, a zločini ni do danas nisu procesuirani.

No, ne smijemo zaboraviti ni da je uz propuste Tribunal dao pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina. S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su oslobođeni i Stanišić i Simatović.

MONITOR: Svjedoci smo da se zlo iz zla pretače, a oni koji se zalažu za mir i civilizovane odnose u regionu povlače se pred onima koji hoće da revidiraju istorijske istine.
TERŠELIČ: Nema predaje, neki će izabrati tiho a neki glasno ponavljanje već utvrđenih činjenica. Meni su velika inspiracija kolegice i kolege iz Crne Gore koji ne zaboravljaju stradale u agresiji na Dubrovnik i podržavaju logoraše iz Morinja u borbi za njihova prava.

Bezbroj ljudskih gesta prema žrtvama s druge strane rata humanizira naše odnose. Ne treba nas obeshrabriti drskost revizionista – posebno ne u godini kad slavimo 70 godina oslobođenja od nacizma i fašizma. S njima su se obračunali partizani, a nama u nasljeđe su ostali repovi nedovršenih bitaka iz Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i ratova devedesetih. Put je jasan i jednostavan – samo treba dosljedno osuđivati sve oblike ratnog i političkog nasilja.

MONITOR: Documenta i Vi često ste izloženi napadima desnice…
TERŠELIČ: Napadi su očekivani i samo pokazuju da je naš rad prepoznat i da ga treba nastaviti.

MONITOR: Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u osudi svakog zločina?
TERŠELIČ: Neki se pomaci vide, ali ne mogu biti zadovoljna jer ni u hrvatskom ni u drugim post-jugoslavenskim društvima osuda zločina bez obzira na pripadnost počinitelja zločina i žrtava nije postala temelj razvijanja boljih međuljudskih odnosa, ni osnova humaniziranja odnosa prema mrtvima.

Trebalo je nastaviti Mesićevu politiku

MONITOR: Šta pogoduje jačanju desnice u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Sigurno su najvažniji faktor siromaštvo i nezaposlenost, koja je djelomično posljedica privatizacijske krađe, a djelomično svjetske gospodarske krize. U vrijeme kad se milijuni bore s nezaposlenošću, blokadama računa, dugovima, nije teško upirati prstom na izmišljene neprijatelje u Hrvatskoj ili susjednim zemljama.

No usprkos ekonomskoj krizi Vlada je sigurno mogla i trebala napraviti više. Mada odgovornost za srozavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa dijele i oni i opozicija koja se ne libi isključivosti, predstavnici Vlade previše često oklijevaju, kao 18. studenog 2013. godine u Vukovaru kad su dopustili da ih zaustave na putu prema Memorijalnom groblju. U oba mandata socijalno-demokratskih liberalnih koalicija od 2000. – 2003. i od 2011. gledamo sličan scenarij: prosvjedi na ulici ne prestaju, a Vlada se ne snalazi.

Na razini simboličkih poruka ključni je propust što nisu nastavili politiku predsjednika Stjepana Mesića koji se jasno distancirao od negativnog nasljeđa onog dijela politike predsjednika Franje Tuđmana koju su obilježili netrpeljivost, dopuštanje nasilja, zataškavanje istraga ratnih zločina, otežavanje povratka Srba, destruktivni angažman u ratu u Bosni i Hercegovini i toleriranje demoniziranja antifašizma. SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogoju.

Konzervirati Goli otok

MONITOR: Zalažete se da se spriječi propadanje Golog otoka, na kojem su bili zatočeni i mnogi Crnogorci? O čemu se radi?
TERŠELIČ: Pošto zgrade na Golom otoku propadaju najhitnije ih je zaštititi i konzervirati zbog povijesnog značenja koji imaju kao mjesto sjećanja na politički progon neistomišljenika, ne samo za Hrvatsku nego za sve druge post-jugoslavenske zemlje i Italiju, pa podržavamo prijedlog iz Udruge Ante Zemljar koja okuplja nekadašnje logoraše i njihove obitelji u zahtjevu za upisivanjem u registar kulturnih dobara. Sljedeći bi korak trebalo biti donošenje zakona o spomen području. Neshvatljivo je i zašto se više od desetljeća odgađa odluka o ustanovljenju spomen područja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo