Povežite se sa nama

INTERVJU

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Zagreb: Nema predaje ekstremistima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošle nedjelje inaugurisana je nova predsjednica Hrvatske. Kakvi su vaši utisci o tom događaju?
TERŠELIČ: Dobro je što se predsjednica Grabar Kitarović na inauguraciji, kao i u govorima nakon prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora, usredotočila na zajedništvo. No brine me ponor između njenih odmjerenih riječi i govora isključivosti njenih podržavatelja koji su se u nedjelju pokazali zviždanjem nakon zahvale predsjednicima Mesiću i Josipoviću. Poruka nije poslana samo biranim formulacijama svečanog obraćanja već i izborom uzvanika, među kojima je primjerice bio i Tomislav Merčep kojemu se sudi zbog ratnih zločina nad civilima u Pakračkoj poljani. Nakon oštrih medijskih reakcija, u Jutarnjem listu je objavljeno da predsjednica nije ni vidjela konačni popis uzvanika jer nije imala vremena. Ako je listu dovršio netko drugi, pitam se hoće li ti isti ljudi, koji na inauguraciju nisu pozvali ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, a jesu dužnosnika Hrvatske čiste stranke prava koji joj je krajem 2013. godine poslao prijeteće pismo zbog čega se još vodi sudski postupak, ubuduće utjecati na druge važne odluke?

MONITOR: Šta očekujete od predsjednice Grabar Kitarović?
TERŠELIČ: Očekujem da će biti predsjednica svih građana i građanki Hrvatske koja će poticati razvoj odgovornih i demokratičnih institucija vlasti u duhu jednakog pristupa pravdi. Može dati vrlo važan doprinos stvaranju društvene klime za izgradnju povjerenja, pozivajući na odlučan progon korupcije i teških povreda ljudskih prava. U duboko podijeljenom hrvatskom društvu trebamo afirmaciju ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi, te humaniziranje odnosa prema žrtvama rata i političkog nasilja. Na regionalnoj razini bilo bi posebno važno da podsjeća na neriješena pitanja traganja za nestalima, procesuiranja ratnih zločina te obeštećenja za sve civilne žrtve rata. Nadam se da će svoje bogato diplomatsko iskustvo koristiti za razvoj suradnje s susjednim, posebice post-jugoslavenskim zemljama te graditi odnose na razini Europe i svijeta.

MONITOR: Šta se u Hrvatskoj promijenilo otkako je postala članica Evropske unije?
TERŠELIČ: Unatoč radosti zbog ulaska sve je teže čekati priželjkivani ekonomski razvoj, posebno za starije generacije, no veseli me što su se za mlade otvorile nove mogućnosti obrazovanja na sveučilištima širom EU. Nažalost, nakon prestanka vanjskog monitoringa, u Hrvatskoj se zaustavio proces izgradnje povjerenja. U mukotrpnom procesu suočavanja s prošlošću vratili smo se puno koraka unatrag.

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema zemljama bivše Jugoslavije, prije svega prema BiH?
TERŠELIČ: Žao mi je što ima tako puno zastoja u razvoju suradnje između Hrvatske i drugih post-jugoslavenskih zemalja. Sada kad bi komunikacija trebala biti najintenzivnija, jer svi mogu puno dobiti u razmjeni iskustva u pregovorima o europskim integracijama, previše su česte oštre poruke. Posebno su složeni odnosi sa BiH. U ratu devedesetih je Hrvatska istovremeno podržavala i napadala BiH. Istovremeno dok je tadašnji predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja granica, Sabor je zastupao teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. I Hrvatskoj i BiH tek predstoji suočavanje sa zločinima počinjenim od strane pripadnika postrojbi i jedinica obje zemlje.

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije opet su zategnuti…
TERŠELIČ: Mada su odnosi loši, uz dodatnu političku volju mogli bi se popraviti, ali i pogoršati ako ih se nastavi zanemarivati. Žao mi je što nakon okončanja usaglašavanja između izaslanika predsjednika i predsjedništva BiH nema političkih koraka prema ustanovljenju REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima i žrtvama u ratovima od 1991. – 2001. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima.

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Kad bi humaniziranje odnosa prema žrtvama postalo važnije od inzistiranja na jednostranim tumačenjima rata mogao bi početi proces iscjeljenja. Ne samo za Hrvatsku već i za druge važno je okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Dobri su primjeri takve prakse Bosanska knjiga mrtvih, koju su priredile naše kolege iz Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Fond za humanitarno pravo objavio je prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih gubitaka. U ožujku ćemo predstaviti podatke o ubijenima i nestalima u Zapadnoj Slavoniji. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucija.

MONITOR: Haški sud je oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Kakve su posljedice takve odluke?
TERŠELIČ: Najteža posljedica je osjećaj da patnja svih stradalih u VRA Oluja i njihovih porodica nije priznata. Osim postupka pred Tribunalom u Hrvatskoj je pravomoćno okončan samo jedan postupak za ratne zločine. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora ubijeno je više od 600 civila, a zločini ni do danas nisu procesuirani.

No, ne smijemo zaboraviti ni da je uz propuste Tribunal dao pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina. S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su oslobođeni i Stanišić i Simatović.

MONITOR: Svjedoci smo da se zlo iz zla pretače, a oni koji se zalažu za mir i civilizovane odnose u regionu povlače se pred onima koji hoće da revidiraju istorijske istine.
TERŠELIČ: Nema predaje, neki će izabrati tiho a neki glasno ponavljanje već utvrđenih činjenica. Meni su velika inspiracija kolegice i kolege iz Crne Gore koji ne zaboravljaju stradale u agresiji na Dubrovnik i podržavaju logoraše iz Morinja u borbi za njihova prava.

Bezbroj ljudskih gesta prema žrtvama s druge strane rata humanizira naše odnose. Ne treba nas obeshrabriti drskost revizionista – posebno ne u godini kad slavimo 70 godina oslobođenja od nacizma i fašizma. S njima su se obračunali partizani, a nama u nasljeđe su ostali repovi nedovršenih bitaka iz Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i ratova devedesetih. Put je jasan i jednostavan – samo treba dosljedno osuđivati sve oblike ratnog i političkog nasilja.

MONITOR: Documenta i Vi često ste izloženi napadima desnice…
TERŠELIČ: Napadi su očekivani i samo pokazuju da je naš rad prepoznat i da ga treba nastaviti.

MONITOR: Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u osudi svakog zločina?
TERŠELIČ: Neki se pomaci vide, ali ne mogu biti zadovoljna jer ni u hrvatskom ni u drugim post-jugoslavenskim društvima osuda zločina bez obzira na pripadnost počinitelja zločina i žrtava nije postala temelj razvijanja boljih međuljudskih odnosa, ni osnova humaniziranja odnosa prema mrtvima.

Trebalo je nastaviti Mesićevu politiku

MONITOR: Šta pogoduje jačanju desnice u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Sigurno su najvažniji faktor siromaštvo i nezaposlenost, koja je djelomično posljedica privatizacijske krađe, a djelomično svjetske gospodarske krize. U vrijeme kad se milijuni bore s nezaposlenošću, blokadama računa, dugovima, nije teško upirati prstom na izmišljene neprijatelje u Hrvatskoj ili susjednim zemljama.

No usprkos ekonomskoj krizi Vlada je sigurno mogla i trebala napraviti više. Mada odgovornost za srozavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa dijele i oni i opozicija koja se ne libi isključivosti, predstavnici Vlade previše često oklijevaju, kao 18. studenog 2013. godine u Vukovaru kad su dopustili da ih zaustave na putu prema Memorijalnom groblju. U oba mandata socijalno-demokratskih liberalnih koalicija od 2000. – 2003. i od 2011. gledamo sličan scenarij: prosvjedi na ulici ne prestaju, a Vlada se ne snalazi.

Na razini simboličkih poruka ključni je propust što nisu nastavili politiku predsjednika Stjepana Mesića koji se jasno distancirao od negativnog nasljeđa onog dijela politike predsjednika Franje Tuđmana koju su obilježili netrpeljivost, dopuštanje nasilja, zataškavanje istraga ratnih zločina, otežavanje povratka Srba, destruktivni angažman u ratu u Bosni i Hercegovini i toleriranje demoniziranja antifašizma. SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogoju.

Konzervirati Goli otok

MONITOR: Zalažete se da se spriječi propadanje Golog otoka, na kojem su bili zatočeni i mnogi Crnogorci? O čemu se radi?
TERŠELIČ: Pošto zgrade na Golom otoku propadaju najhitnije ih je zaštititi i konzervirati zbog povijesnog značenja koji imaju kao mjesto sjećanja na politički progon neistomišljenika, ne samo za Hrvatsku nego za sve druge post-jugoslavenske zemlje i Italiju, pa podržavamo prijedlog iz Udruge Ante Zemljar koja okuplja nekadašnje logoraše i njihove obitelji u zahtjevu za upisivanjem u registar kulturnih dobara. Sljedeći bi korak trebalo biti donošenje zakona o spomen području. Neshvatljivo je i zašto se više od desetljeća odgađa odluka o ustanovljenju spomen područja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo