Povežite se sa nama

INTERVJU

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Zagreb: Nema predaje ekstremistima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošle nedjelje inaugurisana je nova predsjednica Hrvatske. Kakvi su vaši utisci o tom događaju?
TERŠELIČ: Dobro je što se predsjednica Grabar Kitarović na inauguraciji, kao i u govorima nakon prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora, usredotočila na zajedništvo. No brine me ponor između njenih odmjerenih riječi i govora isključivosti njenih podržavatelja koji su se u nedjelju pokazali zviždanjem nakon zahvale predsjednicima Mesiću i Josipoviću. Poruka nije poslana samo biranim formulacijama svečanog obraćanja već i izborom uzvanika, među kojima je primjerice bio i Tomislav Merčep kojemu se sudi zbog ratnih zločina nad civilima u Pakračkoj poljani. Nakon oštrih medijskih reakcija, u Jutarnjem listu je objavljeno da predsjednica nije ni vidjela konačni popis uzvanika jer nije imala vremena. Ako je listu dovršio netko drugi, pitam se hoće li ti isti ljudi, koji na inauguraciju nisu pozvali ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, a jesu dužnosnika Hrvatske čiste stranke prava koji joj je krajem 2013. godine poslao prijeteće pismo zbog čega se još vodi sudski postupak, ubuduće utjecati na druge važne odluke?

MONITOR: Šta očekujete od predsjednice Grabar Kitarović?
TERŠELIČ: Očekujem da će biti predsjednica svih građana i građanki Hrvatske koja će poticati razvoj odgovornih i demokratičnih institucija vlasti u duhu jednakog pristupa pravdi. Može dati vrlo važan doprinos stvaranju društvene klime za izgradnju povjerenja, pozivajući na odlučan progon korupcije i teških povreda ljudskih prava. U duboko podijeljenom hrvatskom društvu trebamo afirmaciju ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi, te humaniziranje odnosa prema žrtvama rata i političkog nasilja. Na regionalnoj razini bilo bi posebno važno da podsjeća na neriješena pitanja traganja za nestalima, procesuiranja ratnih zločina te obeštećenja za sve civilne žrtve rata. Nadam se da će svoje bogato diplomatsko iskustvo koristiti za razvoj suradnje s susjednim, posebice post-jugoslavenskim zemljama te graditi odnose na razini Europe i svijeta.

MONITOR: Šta se u Hrvatskoj promijenilo otkako je postala članica Evropske unije?
TERŠELIČ: Unatoč radosti zbog ulaska sve je teže čekati priželjkivani ekonomski razvoj, posebno za starije generacije, no veseli me što su se za mlade otvorile nove mogućnosti obrazovanja na sveučilištima širom EU. Nažalost, nakon prestanka vanjskog monitoringa, u Hrvatskoj se zaustavio proces izgradnje povjerenja. U mukotrpnom procesu suočavanja s prošlošću vratili smo se puno koraka unatrag.

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema zemljama bivše Jugoslavije, prije svega prema BiH?
TERŠELIČ: Žao mi je što ima tako puno zastoja u razvoju suradnje između Hrvatske i drugih post-jugoslavenskih zemalja. Sada kad bi komunikacija trebala biti najintenzivnija, jer svi mogu puno dobiti u razmjeni iskustva u pregovorima o europskim integracijama, previše su česte oštre poruke. Posebno su složeni odnosi sa BiH. U ratu devedesetih je Hrvatska istovremeno podržavala i napadala BiH. Istovremeno dok je tadašnji predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja granica, Sabor je zastupao teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. I Hrvatskoj i BiH tek predstoji suočavanje sa zločinima počinjenim od strane pripadnika postrojbi i jedinica obje zemlje.

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije opet su zategnuti…
TERŠELIČ: Mada su odnosi loši, uz dodatnu političku volju mogli bi se popraviti, ali i pogoršati ako ih se nastavi zanemarivati. Žao mi je što nakon okončanja usaglašavanja između izaslanika predsjednika i predsjedništva BiH nema političkih koraka prema ustanovljenju REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima i žrtvama u ratovima od 1991. – 2001. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima.

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Kad bi humaniziranje odnosa prema žrtvama postalo važnije od inzistiranja na jednostranim tumačenjima rata mogao bi početi proces iscjeljenja. Ne samo za Hrvatsku već i za druge važno je okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Dobri su primjeri takve prakse Bosanska knjiga mrtvih, koju su priredile naše kolege iz Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Fond za humanitarno pravo objavio je prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih gubitaka. U ožujku ćemo predstaviti podatke o ubijenima i nestalima u Zapadnoj Slavoniji. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucija.

MONITOR: Haški sud je oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Kakve su posljedice takve odluke?
TERŠELIČ: Najteža posljedica je osjećaj da patnja svih stradalih u VRA Oluja i njihovih porodica nije priznata. Osim postupka pred Tribunalom u Hrvatskoj je pravomoćno okončan samo jedan postupak za ratne zločine. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora ubijeno je više od 600 civila, a zločini ni do danas nisu procesuirani.

No, ne smijemo zaboraviti ni da je uz propuste Tribunal dao pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina. S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su oslobođeni i Stanišić i Simatović.

MONITOR: Svjedoci smo da se zlo iz zla pretače, a oni koji se zalažu za mir i civilizovane odnose u regionu povlače se pred onima koji hoće da revidiraju istorijske istine.
TERŠELIČ: Nema predaje, neki će izabrati tiho a neki glasno ponavljanje već utvrđenih činjenica. Meni su velika inspiracija kolegice i kolege iz Crne Gore koji ne zaboravljaju stradale u agresiji na Dubrovnik i podržavaju logoraše iz Morinja u borbi za njihova prava.

Bezbroj ljudskih gesta prema žrtvama s druge strane rata humanizira naše odnose. Ne treba nas obeshrabriti drskost revizionista – posebno ne u godini kad slavimo 70 godina oslobođenja od nacizma i fašizma. S njima su se obračunali partizani, a nama u nasljeđe su ostali repovi nedovršenih bitaka iz Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i ratova devedesetih. Put je jasan i jednostavan – samo treba dosljedno osuđivati sve oblike ratnog i političkog nasilja.

MONITOR: Documenta i Vi često ste izloženi napadima desnice…
TERŠELIČ: Napadi su očekivani i samo pokazuju da je naš rad prepoznat i da ga treba nastaviti.

MONITOR: Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u osudi svakog zločina?
TERŠELIČ: Neki se pomaci vide, ali ne mogu biti zadovoljna jer ni u hrvatskom ni u drugim post-jugoslavenskim društvima osuda zločina bez obzira na pripadnost počinitelja zločina i žrtava nije postala temelj razvijanja boljih međuljudskih odnosa, ni osnova humaniziranja odnosa prema mrtvima.

Trebalo je nastaviti Mesićevu politiku

MONITOR: Šta pogoduje jačanju desnice u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Sigurno su najvažniji faktor siromaštvo i nezaposlenost, koja je djelomično posljedica privatizacijske krađe, a djelomično svjetske gospodarske krize. U vrijeme kad se milijuni bore s nezaposlenošću, blokadama računa, dugovima, nije teško upirati prstom na izmišljene neprijatelje u Hrvatskoj ili susjednim zemljama.

No usprkos ekonomskoj krizi Vlada je sigurno mogla i trebala napraviti više. Mada odgovornost za srozavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa dijele i oni i opozicija koja se ne libi isključivosti, predstavnici Vlade previše često oklijevaju, kao 18. studenog 2013. godine u Vukovaru kad su dopustili da ih zaustave na putu prema Memorijalnom groblju. U oba mandata socijalno-demokratskih liberalnih koalicija od 2000. – 2003. i od 2011. gledamo sličan scenarij: prosvjedi na ulici ne prestaju, a Vlada se ne snalazi.

Na razini simboličkih poruka ključni je propust što nisu nastavili politiku predsjednika Stjepana Mesića koji se jasno distancirao od negativnog nasljeđa onog dijela politike predsjednika Franje Tuđmana koju su obilježili netrpeljivost, dopuštanje nasilja, zataškavanje istraga ratnih zločina, otežavanje povratka Srba, destruktivni angažman u ratu u Bosni i Hercegovini i toleriranje demoniziranja antifašizma. SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogoju.

Konzervirati Goli otok

MONITOR: Zalažete se da se spriječi propadanje Golog otoka, na kojem su bili zatočeni i mnogi Crnogorci? O čemu se radi?
TERŠELIČ: Pošto zgrade na Golom otoku propadaju najhitnije ih je zaštititi i konzervirati zbog povijesnog značenja koji imaju kao mjesto sjećanja na politički progon neistomišljenika, ne samo za Hrvatsku nego za sve druge post-jugoslavenske zemlje i Italiju, pa podržavamo prijedlog iz Udruge Ante Zemljar koja okuplja nekadašnje logoraše i njihove obitelji u zahtjevu za upisivanjem u registar kulturnih dobara. Sljedeći bi korak trebalo biti donošenje zakona o spomen području. Neshvatljivo je i zašto se više od desetljeća odgađa odluka o ustanovljenju spomen područja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo