Povežite se sa nama

INTERVJU

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Zagreb: Nema predaje ekstremistima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošle nedjelje inaugurisana je nova predsjednica Hrvatske. Kakvi su vaši utisci o tom događaju?
TERŠELIČ: Dobro je što se predsjednica Grabar Kitarović na inauguraciji, kao i u govorima nakon prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora, usredotočila na zajedništvo. No brine me ponor između njenih odmjerenih riječi i govora isključivosti njenih podržavatelja koji su se u nedjelju pokazali zviždanjem nakon zahvale predsjednicima Mesiću i Josipoviću. Poruka nije poslana samo biranim formulacijama svečanog obraćanja već i izborom uzvanika, među kojima je primjerice bio i Tomislav Merčep kojemu se sudi zbog ratnih zločina nad civilima u Pakračkoj poljani. Nakon oštrih medijskih reakcija, u Jutarnjem listu je objavljeno da predsjednica nije ni vidjela konačni popis uzvanika jer nije imala vremena. Ako je listu dovršio netko drugi, pitam se hoće li ti isti ljudi, koji na inauguraciju nisu pozvali ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, a jesu dužnosnika Hrvatske čiste stranke prava koji joj je krajem 2013. godine poslao prijeteće pismo zbog čega se još vodi sudski postupak, ubuduće utjecati na druge važne odluke?

MONITOR: Šta očekujete od predsjednice Grabar Kitarović?
TERŠELIČ: Očekujem da će biti predsjednica svih građana i građanki Hrvatske koja će poticati razvoj odgovornih i demokratičnih institucija vlasti u duhu jednakog pristupa pravdi. Može dati vrlo važan doprinos stvaranju društvene klime za izgradnju povjerenja, pozivajući na odlučan progon korupcije i teških povreda ljudskih prava. U duboko podijeljenom hrvatskom društvu trebamo afirmaciju ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi, te humaniziranje odnosa prema žrtvama rata i političkog nasilja. Na regionalnoj razini bilo bi posebno važno da podsjeća na neriješena pitanja traganja za nestalima, procesuiranja ratnih zločina te obeštećenja za sve civilne žrtve rata. Nadam se da će svoje bogato diplomatsko iskustvo koristiti za razvoj suradnje s susjednim, posebice post-jugoslavenskim zemljama te graditi odnose na razini Europe i svijeta.

MONITOR: Šta se u Hrvatskoj promijenilo otkako je postala članica Evropske unije?
TERŠELIČ: Unatoč radosti zbog ulaska sve je teže čekati priželjkivani ekonomski razvoj, posebno za starije generacije, no veseli me što su se za mlade otvorile nove mogućnosti obrazovanja na sveučilištima širom EU. Nažalost, nakon prestanka vanjskog monitoringa, u Hrvatskoj se zaustavio proces izgradnje povjerenja. U mukotrpnom procesu suočavanja s prošlošću vratili smo se puno koraka unatrag.

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema zemljama bivše Jugoslavije, prije svega prema BiH?
TERŠELIČ: Žao mi je što ima tako puno zastoja u razvoju suradnje između Hrvatske i drugih post-jugoslavenskih zemalja. Sada kad bi komunikacija trebala biti najintenzivnija, jer svi mogu puno dobiti u razmjeni iskustva u pregovorima o europskim integracijama, previše su česte oštre poruke. Posebno su složeni odnosi sa BiH. U ratu devedesetih je Hrvatska istovremeno podržavala i napadala BiH. Istovremeno dok je tadašnji predsjednik Tuđman vodio politiku prekrajanja granica, Sabor je zastupao teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. I Hrvatskoj i BiH tek predstoji suočavanje sa zločinima počinjenim od strane pripadnika postrojbi i jedinica obje zemlje.

MONITOR: Odnosi između Hrvatske i Srbije opet su zategnuti…
TERŠELIČ: Mada su odnosi loši, uz dodatnu političku volju mogli bi se popraviti, ali i pogoršati ako ih se nastavi zanemarivati. Žao mi je što nakon okončanja usaglašavanja između izaslanika predsjednika i predsjedništva BiH nema političkih koraka prema ustanovljenju REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima i žrtvama u ratovima od 1991. – 2001. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima.

MONITOR: Kako teče proces suočavanja sa prošlošću u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Kad bi humaniziranje odnosa prema žrtvama postalo važnije od inzistiranja na jednostranim tumačenjima rata mogao bi početi proces iscjeljenja. Ne samo za Hrvatsku već i za druge važno je okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Dobri su primjeri takve prakse Bosanska knjiga mrtvih, koju su priredile naše kolege iz Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, a u kojoj su imena i prezimena 95 940 ubijenih i nestalih u BiH. Fond za humanitarno pravo objavio je prvi dio Kosovske knjige pamćenja, a mi u Hrvatskoj već nekoliko godina radimo na istraživanju ljudskih gubitaka. U ožujku ćemo predstaviti podatke o ubijenima i nestalima u Zapadnoj Slavoniji. Vjerujem da je utvrđivanje okolnosti stradanja ubijenih i nestalih podloga za stvaranje povijesti utemeljene na činjenicama. No, moramo biti svjesni da će interpretacije tih činjenica biti različite. Ratna zbivanja su toliko kompleksna da u javnom prostoru treba njegovati višeglasje i zalagati se za multiperspektivnost. Vrlo je važno u izgradnji budućih koraka usmjerenih na pamćenje žrtava s različitih strana rata očekivati veću proaktivnost vladinih institucija.

MONITOR: Haški sud je oslobodio hrvatske generale Gotovinu i Markača. Kakve su posljedice takve odluke?
TERŠELIČ: Najteža posljedica je osjećaj da patnja svih stradalih u VRA Oluja i njihovih porodica nije priznata. Osim postupka pred Tribunalom u Hrvatskoj je pravomoćno okončan samo jedan postupak za ratne zločine. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora ubijeno je više od 600 civila, a zločini ni do danas nisu procesuirani.

No, ne smijemo zaboraviti ni da je uz propuste Tribunal dao pozitivan poticaj pravosuđima u regiji kako bi učinkovitije i nepristranije procesuirala počinitelje ratnih zločina. S druge strane, smatram da je u osnivačkim dokumentima Tribunala postavljen niz velikih očekivanja koja su promašena, poput doprinosa pomirenja u regiji. Zabrinjavajuće se situacija počinju događati u drugoj polovici 2010. godine, kada je uslijedio niz oslobađajućih presuda. Za organizacije civilnog društva posebno je bio razočaravajući postupak preispitivanja presude Šljivančaninu, pri čemu mu je smanjena kazna. Nakon toga su uslijedile i oslobađajuće presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću, a na kraju su oslobođeni i Stanišić i Simatović.

MONITOR: Svjedoci smo da se zlo iz zla pretače, a oni koji se zalažu za mir i civilizovane odnose u regionu povlače se pred onima koji hoće da revidiraju istorijske istine.
TERŠELIČ: Nema predaje, neki će izabrati tiho a neki glasno ponavljanje već utvrđenih činjenica. Meni su velika inspiracija kolegice i kolege iz Crne Gore koji ne zaboravljaju stradale u agresiji na Dubrovnik i podržavaju logoraše iz Morinja u borbi za njihova prava.

Bezbroj ljudskih gesta prema žrtvama s druge strane rata humanizira naše odnose. Ne treba nas obeshrabriti drskost revizionista – posebno ne u godini kad slavimo 70 godina oslobođenja od nacizma i fašizma. S njima su se obračunali partizani, a nama u nasljeđe su ostali repovi nedovršenih bitaka iz Drugog svjetskog rata, socijalističke Jugoslavije i ratova devedesetih. Put je jasan i jednostavan – samo treba dosljedno osuđivati sve oblike ratnog i političkog nasilja.

MONITOR: Documenta i Vi često ste izloženi napadima desnice…
TERŠELIČ: Napadi su očekivani i samo pokazuju da je naš rad prepoznat i da ga treba nastaviti.

MONITOR: Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u osudi svakog zločina?
TERŠELIČ: Neki se pomaci vide, ali ne mogu biti zadovoljna jer ni u hrvatskom ni u drugim post-jugoslavenskim društvima osuda zločina bez obzira na pripadnost počinitelja zločina i žrtava nije postala temelj razvijanja boljih međuljudskih odnosa, ni osnova humaniziranja odnosa prema mrtvima.

Trebalo je nastaviti Mesićevu politiku

MONITOR: Šta pogoduje jačanju desnice u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Sigurno su najvažniji faktor siromaštvo i nezaposlenost, koja je djelomično posljedica privatizacijske krađe, a djelomično svjetske gospodarske krize. U vrijeme kad se milijuni bore s nezaposlenošću, blokadama računa, dugovima, nije teško upirati prstom na izmišljene neprijatelje u Hrvatskoj ili susjednim zemljama.

No usprkos ekonomskoj krizi Vlada je sigurno mogla i trebala napraviti više. Mada odgovornost za srozavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa dijele i oni i opozicija koja se ne libi isključivosti, predstavnici Vlade previše često oklijevaju, kao 18. studenog 2013. godine u Vukovaru kad su dopustili da ih zaustave na putu prema Memorijalnom groblju. U oba mandata socijalno-demokratskih liberalnih koalicija od 2000. – 2003. i od 2011. gledamo sličan scenarij: prosvjedi na ulici ne prestaju, a Vlada se ne snalazi.

Na razini simboličkih poruka ključni je propust što nisu nastavili politiku predsjednika Stjepana Mesića koji se jasno distancirao od negativnog nasljeđa onog dijela politike predsjednika Franje Tuđmana koju su obilježili netrpeljivost, dopuštanje nasilja, zataškavanje istraga ratnih zločina, otežavanje povratka Srba, destruktivni angažman u ratu u Bosni i Hercegovini i toleriranje demoniziranja antifašizma. SDP je nagovijestio distanciranje od Mesićeve politike detuđmanizacije, prvi put položivši vijenac i na grob Franje Tuđmana na Dan mrtvih 2006. na Mirogoju.

Konzervirati Goli otok

MONITOR: Zalažete se da se spriječi propadanje Golog otoka, na kojem su bili zatočeni i mnogi Crnogorci? O čemu se radi?
TERŠELIČ: Pošto zgrade na Golom otoku propadaju najhitnije ih je zaštititi i konzervirati zbog povijesnog značenja koji imaju kao mjesto sjećanja na politički progon neistomišljenika, ne samo za Hrvatsku nego za sve druge post-jugoslavenske zemlje i Italiju, pa podržavamo prijedlog iz Udruge Ante Zemljar koja okuplja nekadašnje logoraše i njihove obitelji u zahtjevu za upisivanjem u registar kulturnih dobara. Sljedeći bi korak trebalo biti donošenje zakona o spomen području. Neshvatljivo je i zašto se više od desetljeća odgađa odluka o ustanovljenju spomen područja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo