Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG BULATOVIĆ, POSLANIK: Na redu su protesti i bojkot

Objavljeno prije

na

MONITOR: SDP nije prihvatio ponudu opozicije da uđe u prelaznu Vladu. Jeste li iznenađeni, imajući u vidu da se s pravom sumnjalo u ,,razvod” SDP-a i DPS-a nakon skoro dvije decenije zajedničke vladavine, a posebno poslije podgoričkih izbora?
BULATOVIĆ: DPS i SDP su 18 godina u koaliciji i to je period totalnog sloma Crne Gore u svim ključnim društvenim oblastima, a značajan dio odgovornosti za to snosi upravo SDP. SDP u ovih 18 godina nije nijednom pokušao stvarno da napusti DPS. Uprkos tome dogodio se politički fenomen, uvjerenje javnosti, da će SDP napustiti DPS, kao i očekivanje da će u Podgorici, i još jednom broju gradova ova partija formirati vlast sa opozicijom. Nakon toga se stvarao i ambijent da je SDP spremna prihvatiti čak i prelaznu vladu. Najsnažniji uticaj da se stvori ovakav neodrživi fenomen izvršili su dežurni analitičari, mediji i pojedini političari van SDP – a koji su iz različitih pobuda vjerovali rukovodstvu ove partije.

Sa SDP-om je zatvoren čitav, ali prazan politički krug, i uvjeren sam, stavljena tačka na zabludu da opozicija sa njima može smijeniti DPS.

Demokratski front sada, kao najjači subjekt u opoziciji, i jedini koji nije politički fragmentiran, ima obavezu da osmisli političku akciju za promjene stanja u Crnoj Gori, a kojih nema bez smjene sa vlasti Đukanovićevog DPS-a i Krivokapićevog SDP-a.

MONITOR: Šta dalje?
BULATOVIĆ: Predsjedništvo DF- a je još u decembru 2014. donijelo odluku o organizaciji brojnih sastanaka i tribina po Crnoj Gori u funkciji organizovanja protesta. Konstituenti našeg političkog saveza će u narednih nekoliko dana otpočeti sa realizacijom ove aktivnosti, kao prioritetne i dominantne u našem daljem djelovanju. Nakon obilaska crnogorskih gradova, i donošenja načelne odluke o organizovanju protesta, DF će na Predsjedništvu razmotriti kome iz opozicije i civilnog sektora treba uputiti poziv za razgovor na temu zajedničkog organizovanja protesta. Organizovanje protesta ne isključuje i ostale vidove demokratske borbe, kao što su razne vrste bojkota, čak i bojkot državnog i svih lokalnih parlamenata, uključujući i one opštine gdje opozicija vrši vlast, ali sigurno ne na način kao što je to dosad bio slučaj. Ovakav vid bojkota, koji mi u Demokratskoj narodnoj partiji smatramo legitimnim, može imati puni smisao jedino ako je sveobuhvatan i beskompromisan, a to podrazumijeva velika odricanja kroz lični primjer i pojedinaca i političkih subjekata.

MONITOR: SNP je doživjela raskol. Dio, predvođen Aleksom Bečićem, napustio je partiju uz javne sumnje u opozicioni karakter najužeg rukovodstva SNP-a. Neki smatraju da je rascjep krenuo još kad ste vi napustili SNP zbog neslaganja sa odlukom Srđana Milića da nastupi samostalno na izborima 2012. a ne kao dio ujedinjene opozicije?
BULATOVIĆ: Imajući u vidu da sam stvarao SNP i bio njen Predsjednik, kao i da sam 2012. isključen iz te partije, nemam poseban komentar. Ipak, pažljivi i nepristrasni poznavaoci političke scene u Crnoj Gori i značajan dio javnosti, dobro znaju koje su sve političke i programske razlike tada bile između naše grupacije, koju je predvodio Milan Knežević, i tadašnjeg vrha SNP-a. Stavove rukovodstva SNP-a je podržala većina u GO. Epilog našeg razlaza najbolje su ocijenili birači koji su 2012. godine spustili SNP sa 16 na 9 poslaničkih mandata. Zato smatram da bi odnos između sadašnjeg SNP-a i onih koji su sada napustili SNP, upravo trebalo da ocijene birači na nekim narednim izborima, tako što će svako od njih izmjeriti svoju političku težinu.

Mi iz DNP-a ćemo pažljivo pratiti zalaganje svih njih, ne samo kada je u pitanju odnos prema DPS-u, već i prema onome što će biti njihovo političko i programsko djelovanje iz ugla naših temeljnih programskih opredeljenja. Na osnovu toga ćemo mjeriti oblike i čvrstinu eventualne ili moguće političke saradnje.

MONITOR: U javnosti se pominjalo da ste vi 2006. godine doveli Milića za Predsjednika SNP-a.
BULATOVIĆ: To nije tačno. Prepoznajem političku pozadinu tih stavova. Samo zluradi ne žele prihvatiti činjenicu da sam 2006. bez ikakvih pritisaka podnio ostavku na funkciju predsjednika SNP – a, preuzimajući na sebe, koliko vidim, svu odgovornost i za druge. Tačno je da sam nakon Milićevog izbora za Predsjednika podigao njegovu ruku u znak podrške jedinstvu i jačanju SNP-a, što bih uradio i da je neko drugi bio izabran, i zbog toga se ne kajem. Kao što je i izlišno je podsjećati na javna neslaganja koja sam imao sa rukovodstvom SNP – a od 2007. godine, i koja su u konačnom kulminirala mojim pristupanjem DF – u 2012. godine.

MONITOR: SNP nije jedina opoziciona partija koja je skorije doživjela raskol. Mislite li da to može biti početak ozdravljenja opozicije, neke nove alternative, i konačnog ujedinjenja?
BULATOVIĆ: Generalno, politička scena je rastrešena, a na oba pola i u vlasti i opoziciji, stanje je loše. U vlasti su permanentna trvenja, pri čemu imam utisak da DPS traži alternativu SDP-u, i to na opozicionoj sceni kroz djelove subjekata ili nekih ličnosti. Ne isključujem da se zbog toga i projektuju neke nove kombinacije. Sve opozicione partije, osim DF-a, imale su raskole, tako da je poslije DF-a, najjači klub u Skupštini klub tzv. nezavisnih poslanika. Veoma je teško nakon brojnih raskola doći do formule ozdravljenja i eventualnog objedinjavanja. Ali vjerujem da pravi opozicioni subjekti, maju šansu da se revitalizuju, i nađu model povezivanja i partnerstva. Nijesam od onih koji mogu predložiti model ili modele, ali se zalažem za iskreni dijalog među svima koji može rezultirati dogovorom. Dijalog podrazumijeva da usko lični ili partijski interes u tom novom procesu mora biti isključen.

Veoma je važno što DF, uprkos logičnim problemima i teškoćama u koordinaciji, koji prate ovako velike saveze, ipak funkcioniše cjelovito i snažno. Ovaj originalni politički subjekt, sastavljen od različitih konstituenata, okupljenih oko programa 595 mjera, sada je jedini čvrst stub opozicije. smatram da je velika odgovornost svih pojedinačno koji rukovode DF-om shodno hijerarhijskoj važnosti, ali i odgovornost svih konstituenata da očuvaju DF i unaprijede njegovo funkcionisanje. Ovo podrazumijeva da principi na kojima je DF osnovan, ostavljaju prostor mogućeg širenja, ali i drugih oblika partnerstva sa svima koji su dokazani opozicioni subjekti.

MONITOR: Već duže, kao član Skupštinskog Odbora upozoravate na loše procese kada je u pitanju bezbjednosni sektor, posebno ANB. Po vama Đukanović stavlja pod svoju kontrolu službe koje su daleko od istinske transformacije?
BULATOVIĆ: Tačno je da Predsjednik DPS-a lično kontroliše obavještajno-bezbjednosni sektor. Istina, nije bio potpuno sebičan, jer je u maloj mjeri i ministru pravde dao mogućnost da kroz koordinaciju nad Biroom, i on ostvari neki uticaj na bezbjednost. Drugim riječima, ANB je protivustavno pozicionirala moć nad svakim segmentom države kako bi svoje djelovanje dominantno svela na očuvanje ličnih pozicija predsjednika DPS-a.

MONITOR: Odluku Vlade da postavi Dejana Peruničića na čelo ANB okarakterisali ste neustavnom. Da li ste dobili Odluku o njegovom postavljenju koju ste tražili?
BULATOVIĆ: Nijesam dobio odgovor od ministra pravde, a ubijeđen sam da ga neću ni dobiti. Razlog je jednostavan, potpuno je neodrživo da postoji jedan takav akt, a i njemu je jasno da ne postoji zakonski osnov da se imenuje bilo ko da vrši dužnost direktora ANB. Ako bi kojim čudom postojao takav akt, bio bi srušen na sudu. Činjenica da od 25. decembra 2014. ANB nema direktora, ali ni onog ko vrši njegove dužnosti, govori o tome da je Predsjednik Vlade, ne samo porazio pravni poredak u Crnoj Gori, već je i ponizio ustavno-pravni sistem naše države, a usput se i narugao i NATO i EU, kojima navodno teži.

MONITOR: Šta je pozadina ostavke Bora Vučinića?
BULATOVIĆ: Boro Vučinić nije podnio ostavku, on je smijenjen. Da li je premijer smijenio Vučinića zbog sukoba zavađenih klanova u DPS-u, ili zato što je Vučinić krenuo da čisti ANB od premijerovih kadrova, ili onih koji su vezani za organizovani kriminal, ili zbog nečeg desetog, za mene je od manje važnosti. Suština je da je ANB sa Vučinićem na čelu, ili bez njega, samo tajna politička policija, koja je nereformisana i u službi režima. Radi se o istom resoru službe državne bezbjednosti iz prošlih vremena, samo preimenovanom. Ono što će nova demokratska vlast morati da uradi jeste da rasformira ovu službu i formira novu u skladu sa demokratskim standardima.

MONITOR: Nakon bombe koja je eksplodirala u Podgorici, ostavku je podnio Milan Tomić. Mislite li da će to riješiti stvar? Kako vidite bezbjednosnu situaciju u CG?
BULATOVIĆ: Bezbjednosna situacija u državi je zabrinjavajuća. Ugrožena je sigurnost građana jer brojni kriminalni klanovi koji djeluju u CG otvoreno se sukobljavaju kroz podmetanje eksploziva, ali i kroz ubistva koja uglavnom ostaju nerasvijetljena. Stanje u MUP-u, a posebno u UP, je veoma loše. Imam informaciju da se zbog toga i mnogo veći broj službenika od očekivanog prijavio da ide u penziju. Za ovakvo stanje i u bezbjednosti i u MUP-u, odgovornost ima minister, i ja smatram da bi on zbog toga trebalo da bude smijenjen, a nakon toga i mnogi drugi po dubini i širini u čitavom resoru. Naravno, to se neće desiti, jer ni DPS ni SDP ne žele smjene, a s druge strane ni to ne bi riješilo problem, jer je jedino rješenje smjena Vlade koja je stvorila ovakvo stanje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

MONITOR: Na kome je odgovornost?

GORJANC PRELEVIĆ:  Za političku, nacionalnu i versku polarizaciju u državi najviše je odgovoran DPS, tačnije oni koji su u toj partiji insistirali na spornim odredbama o imovini u Zakonu o vjerskim zajednicama, a koje su Srpsku pravoslavnu crkvu promovisale u političkog aktera. DPS je krajem 2019. godine pokušao pred izbore da promeni glavnu temu sa korupcije na identitetska pitanja crkvene i nacionalne pripadnosti. To je krajem 2020. godine i dovelo do promene vlasti posle tri decenije monopolske vladavine DPS-a. Nažalost, pokazalo se da su obje nove Vlade bile nekompetentne za stabilan evropski kurs, koji traži konkretne rezultate da bi se na njemu napredovalo. Od 2020. na ovamo, odgovornost leži na novoj skupštinskoj većini. Vlast uvek ima veću odgovornost. Ostaće zato zapamćeno da je, npr. poslanica URA-e, odbila da glasa za svih 18 kandidata za Ustavni sud, iako svakako nije jedina koja je opstruirala ukupno pet izbornih procesa koji su do sad propali. Ali, ona je u tom procesu predstavljala partiju koja je držala premijersku poziciju i zaklinjala se u vladavinu prava, ljudska prava, evropske integracije… Žalosno je što je građanska opcija pala na takvim ispitima.

MONITOR: Kritikovali ste način na koji se pokušavaju mijenjati odredbe Zakona o tužilaštvu, ali i samo rješenje koje je Tužilački savjet, a potom i Vlada predložila.

GORJANC PRELEVIĆ: Kritikovali smo pokušavajući da ukažemo da zakoni u demokratskom društvu ne mogu da se prave po meri jednog čoveka ili žene ili jedne situacije, bilo da ih treba ukloniti sa funkcije ili da se na njoj održe. Mislim da bi i Tužilački savjet i svi poslanici i poslanice morali da osećaju kao svoju osnovnu dužnost prema Crnoj Gori to da urade sve što je u njihovoj nadležnosti da država posle tri godine ima vrhovnog državnog tužioca, umesto da se posvećuju tome da stanje vršilaca dužnosti produžavaju u nedogled. To je Venecijanska komisija sve već detaljno objasnila i u tome se s njima sasvim slažemo. Pošto-poto predlaganje i usvajanje takve izmene zakona usred postupka izbora VDT-a stvara pogrešnu atmosferu i ne pogoduje utisku o tome da država teži pravnoj sigurnosti.

MONITOR: Šta treba uraditi da bi Crna Gora uskoro dobila vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu?

GORJANC PRELEVIĆ: Postoje prijavljeni kandidati za tu funkciju koji ispunjavaju uslove. Indikativno je da je malo zainteresovanih za taj posao, koji nosi znatan bezbjednosni rizik, nije komforan i pod pritiskom je vlasti. VDT ima velika ovlašćenja, radi se o osobi koja može da se umeša u svaki predmet, daje obavezujuća uputstva, strateški usmerava rad državnog tužilaštva, i na kraju krajeva, i odgovara za rad celokupnog tužilaštva. Sada će Tužilački savjet pribaviti mišljenja o svakoj prijavljenoj osobi, izabraće jednu i predložiti je Skupštini, a onda preostaje da je Skupština izabere 2/3 većinom, ili, ako to ne prođe, onda se 3/5 većinom bira od svih prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uslove. Svako ko ima nešto protiv nekoga od njih, prilika je da sad na to i ukaže, to je svakako u javnom interesu. Ono što je sigurno je da je posle pune tri godine održavanja stanja, sad neophodan VDT u punom kapacitetu da bi se napravio strateški iskorak ka vladavini prava, a i da bi se pokazala sposobnost održavanja ključnih državnih organa.

MONITOR: A Ustavni sud?

GORJANC PRELEVIĆ: Državu naravno čini i Ustavni sud. Posle svih pet neopravdano propalih konkursa od avgusta 2020. sad se prijavilo čak 26 kandidata koji ispunjavaju uslove. Nismo očekivali toliki entuzijazam prema tako ispolitizovanom izbornom procesu, ali je veliki broj prijavljenih svakako koristan za ostvarenje opšteg cilja izbora sudija. Među prijavljenim kandidatima sigurno ima bar četvoro koji bi mogli uspešno da obavljaju te funkcije, pa očekujem da se i izaberu, na bilo koji način, i žrijebom, kako je predložila poslanica Branka Bošnjak, od onih koji uđu u uži izbor. Do sada se na intervjuima videlo da postoji i mnogo više od četiri kandidata prema kojima poslanici ni na koji način nisu bili kritični. Funkcionalan Ustavni sud je sad „biti ili ne biti“ za Crnu Goru, tako da nema dileme da do izbora svakako mora da dođe.

MONITOR: Kako vidite saslušanja kandidata za sudije Ustavnog suda i ishod tog procesa?

GORJANC PRELEVIĆ: Pratili smo taj proces uz pomoć naših volontera. Utisak je da je mogao biti efikasnije sproveden. Do četvrtka je saslušano 24 kandidata za 30 i po sati, tokom sedam dana. I kandidati koji su već intervjuisani, koji su se ranije dva puta javljali na konkurs, sada su po treći put ispitivani i po dva sata. Nije svima posvećena ista pažnja.

Uočljivo je da je previše vremena otišlo na komentare poslanika, na njihovo međusobno prepucavanje i političku priču, bez značaja za proces izbora. Većinom nije bilo kritičkih pitanja i potpitanja, osim u slučaju kandidata koji su prethodno obavljali političke funkcije, ili su prijavili članstvo u političkim strankama, gdje se videla očigledna partijska naklonost odnosno suprotstavljenost poslanika. Ti intervjui su i najduže trajali. Sve u svemu, sudeći po onome što su poslanici tokom intervjua javno saopštavali, teško bi bilo opravdati odbijanje da izaberu sve četvoro sudija koliko nedostaje.

MONITOR: Politička kriza i dalje traje. Predsjednički izbori raspisani su za mart, dok se još ne zna kada bi se mogli desiti vanredni parlamentarni izbori. Hoće li izbori donijeti stabilizaciju?

GORJANC PRELEVIĆ: Stabilizacija je državi neophodna. A da li će do nje i doći, zavisi od više faktora, najviše od najnepouzdanijeg, ljudskog. Nije dobro što su predsednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost. Svaki izbori državu mnogo koštaju, kako u novcu, tako i u vremenu, u pažnji, tj. u odvlačenju pažnje, pa i zbog toga žalim što se svi neće odigrati istovremeno. Bar se nadam da će njihov legitimitet garantovati Ustavni sud, i to djelotvoran sud, koji će imati sve sudije.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo