Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG BULATOVIĆ, POSLANIK: Na redu su protesti i bojkot

Objavljeno prije

na

MONITOR: SDP nije prihvatio ponudu opozicije da uđe u prelaznu Vladu. Jeste li iznenađeni, imajući u vidu da se s pravom sumnjalo u ,,razvod” SDP-a i DPS-a nakon skoro dvije decenije zajedničke vladavine, a posebno poslije podgoričkih izbora?
BULATOVIĆ: DPS i SDP su 18 godina u koaliciji i to je period totalnog sloma Crne Gore u svim ključnim društvenim oblastima, a značajan dio odgovornosti za to snosi upravo SDP. SDP u ovih 18 godina nije nijednom pokušao stvarno da napusti DPS. Uprkos tome dogodio se politički fenomen, uvjerenje javnosti, da će SDP napustiti DPS, kao i očekivanje da će u Podgorici, i još jednom broju gradova ova partija formirati vlast sa opozicijom. Nakon toga se stvarao i ambijent da je SDP spremna prihvatiti čak i prelaznu vladu. Najsnažniji uticaj da se stvori ovakav neodrživi fenomen izvršili su dežurni analitičari, mediji i pojedini političari van SDP – a koji su iz različitih pobuda vjerovali rukovodstvu ove partije.

Sa SDP-om je zatvoren čitav, ali prazan politički krug, i uvjeren sam, stavljena tačka na zabludu da opozicija sa njima može smijeniti DPS.

Demokratski front sada, kao najjači subjekt u opoziciji, i jedini koji nije politički fragmentiran, ima obavezu da osmisli političku akciju za promjene stanja u Crnoj Gori, a kojih nema bez smjene sa vlasti Đukanovićevog DPS-a i Krivokapićevog SDP-a.

MONITOR: Šta dalje?
BULATOVIĆ: Predsjedništvo DF- a je još u decembru 2014. donijelo odluku o organizaciji brojnih sastanaka i tribina po Crnoj Gori u funkciji organizovanja protesta. Konstituenti našeg političkog saveza će u narednih nekoliko dana otpočeti sa realizacijom ove aktivnosti, kao prioritetne i dominantne u našem daljem djelovanju. Nakon obilaska crnogorskih gradova, i donošenja načelne odluke o organizovanju protesta, DF će na Predsjedništvu razmotriti kome iz opozicije i civilnog sektora treba uputiti poziv za razgovor na temu zajedničkog organizovanja protesta. Organizovanje protesta ne isključuje i ostale vidove demokratske borbe, kao što su razne vrste bojkota, čak i bojkot državnog i svih lokalnih parlamenata, uključujući i one opštine gdje opozicija vrši vlast, ali sigurno ne na način kao što je to dosad bio slučaj. Ovakav vid bojkota, koji mi u Demokratskoj narodnoj partiji smatramo legitimnim, može imati puni smisao jedino ako je sveobuhvatan i beskompromisan, a to podrazumijeva velika odricanja kroz lični primjer i pojedinaca i političkih subjekata.

MONITOR: SNP je doživjela raskol. Dio, predvođen Aleksom Bečićem, napustio je partiju uz javne sumnje u opozicioni karakter najužeg rukovodstva SNP-a. Neki smatraju da je rascjep krenuo još kad ste vi napustili SNP zbog neslaganja sa odlukom Srđana Milića da nastupi samostalno na izborima 2012. a ne kao dio ujedinjene opozicije?
BULATOVIĆ: Imajući u vidu da sam stvarao SNP i bio njen Predsjednik, kao i da sam 2012. isključen iz te partije, nemam poseban komentar. Ipak, pažljivi i nepristrasni poznavaoci političke scene u Crnoj Gori i značajan dio javnosti, dobro znaju koje su sve političke i programske razlike tada bile između naše grupacije, koju je predvodio Milan Knežević, i tadašnjeg vrha SNP-a. Stavove rukovodstva SNP-a je podržala većina u GO. Epilog našeg razlaza najbolje su ocijenili birači koji su 2012. godine spustili SNP sa 16 na 9 poslaničkih mandata. Zato smatram da bi odnos između sadašnjeg SNP-a i onih koji su sada napustili SNP, upravo trebalo da ocijene birači na nekim narednim izborima, tako što će svako od njih izmjeriti svoju političku težinu.

Mi iz DNP-a ćemo pažljivo pratiti zalaganje svih njih, ne samo kada je u pitanju odnos prema DPS-u, već i prema onome što će biti njihovo političko i programsko djelovanje iz ugla naših temeljnih programskih opredeljenja. Na osnovu toga ćemo mjeriti oblike i čvrstinu eventualne ili moguće političke saradnje.

MONITOR: U javnosti se pominjalo da ste vi 2006. godine doveli Milića za Predsjednika SNP-a.
BULATOVIĆ: To nije tačno. Prepoznajem političku pozadinu tih stavova. Samo zluradi ne žele prihvatiti činjenicu da sam 2006. bez ikakvih pritisaka podnio ostavku na funkciju predsjednika SNP – a, preuzimajući na sebe, koliko vidim, svu odgovornost i za druge. Tačno je da sam nakon Milićevog izbora za Predsjednika podigao njegovu ruku u znak podrške jedinstvu i jačanju SNP-a, što bih uradio i da je neko drugi bio izabran, i zbog toga se ne kajem. Kao što je i izlišno je podsjećati na javna neslaganja koja sam imao sa rukovodstvom SNP – a od 2007. godine, i koja su u konačnom kulminirala mojim pristupanjem DF – u 2012. godine.

MONITOR: SNP nije jedina opoziciona partija koja je skorije doživjela raskol. Mislite li da to može biti početak ozdravljenja opozicije, neke nove alternative, i konačnog ujedinjenja?
BULATOVIĆ: Generalno, politička scena je rastrešena, a na oba pola i u vlasti i opoziciji, stanje je loše. U vlasti su permanentna trvenja, pri čemu imam utisak da DPS traži alternativu SDP-u, i to na opozicionoj sceni kroz djelove subjekata ili nekih ličnosti. Ne isključujem da se zbog toga i projektuju neke nove kombinacije. Sve opozicione partije, osim DF-a, imale su raskole, tako da je poslije DF-a, najjači klub u Skupštini klub tzv. nezavisnih poslanika. Veoma je teško nakon brojnih raskola doći do formule ozdravljenja i eventualnog objedinjavanja. Ali vjerujem da pravi opozicioni subjekti, maju šansu da se revitalizuju, i nađu model povezivanja i partnerstva. Nijesam od onih koji mogu predložiti model ili modele, ali se zalažem za iskreni dijalog među svima koji može rezultirati dogovorom. Dijalog podrazumijeva da usko lični ili partijski interes u tom novom procesu mora biti isključen.

Veoma je važno što DF, uprkos logičnim problemima i teškoćama u koordinaciji, koji prate ovako velike saveze, ipak funkcioniše cjelovito i snažno. Ovaj originalni politički subjekt, sastavljen od različitih konstituenata, okupljenih oko programa 595 mjera, sada je jedini čvrst stub opozicije. smatram da je velika odgovornost svih pojedinačno koji rukovode DF-om shodno hijerarhijskoj važnosti, ali i odgovornost svih konstituenata da očuvaju DF i unaprijede njegovo funkcionisanje. Ovo podrazumijeva da principi na kojima je DF osnovan, ostavljaju prostor mogućeg širenja, ali i drugih oblika partnerstva sa svima koji su dokazani opozicioni subjekti.

MONITOR: Već duže, kao član Skupštinskog Odbora upozoravate na loše procese kada je u pitanju bezbjednosni sektor, posebno ANB. Po vama Đukanović stavlja pod svoju kontrolu službe koje su daleko od istinske transformacije?
BULATOVIĆ: Tačno je da Predsjednik DPS-a lično kontroliše obavještajno-bezbjednosni sektor. Istina, nije bio potpuno sebičan, jer je u maloj mjeri i ministru pravde dao mogućnost da kroz koordinaciju nad Biroom, i on ostvari neki uticaj na bezbjednost. Drugim riječima, ANB je protivustavno pozicionirala moć nad svakim segmentom države kako bi svoje djelovanje dominantno svela na očuvanje ličnih pozicija predsjednika DPS-a.

MONITOR: Odluku Vlade da postavi Dejana Peruničića na čelo ANB okarakterisali ste neustavnom. Da li ste dobili Odluku o njegovom postavljenju koju ste tražili?
BULATOVIĆ: Nijesam dobio odgovor od ministra pravde, a ubijeđen sam da ga neću ni dobiti. Razlog je jednostavan, potpuno je neodrživo da postoji jedan takav akt, a i njemu je jasno da ne postoji zakonski osnov da se imenuje bilo ko da vrši dužnost direktora ANB. Ako bi kojim čudom postojao takav akt, bio bi srušen na sudu. Činjenica da od 25. decembra 2014. ANB nema direktora, ali ni onog ko vrši njegove dužnosti, govori o tome da je Predsjednik Vlade, ne samo porazio pravni poredak u Crnoj Gori, već je i ponizio ustavno-pravni sistem naše države, a usput se i narugao i NATO i EU, kojima navodno teži.

MONITOR: Šta je pozadina ostavke Bora Vučinića?
BULATOVIĆ: Boro Vučinić nije podnio ostavku, on je smijenjen. Da li je premijer smijenio Vučinića zbog sukoba zavađenih klanova u DPS-u, ili zato što je Vučinić krenuo da čisti ANB od premijerovih kadrova, ili onih koji su vezani za organizovani kriminal, ili zbog nečeg desetog, za mene je od manje važnosti. Suština je da je ANB sa Vučinićem na čelu, ili bez njega, samo tajna politička policija, koja je nereformisana i u službi režima. Radi se o istom resoru službe državne bezbjednosti iz prošlih vremena, samo preimenovanom. Ono što će nova demokratska vlast morati da uradi jeste da rasformira ovu službu i formira novu u skladu sa demokratskim standardima.

MONITOR: Nakon bombe koja je eksplodirala u Podgorici, ostavku je podnio Milan Tomić. Mislite li da će to riješiti stvar? Kako vidite bezbjednosnu situaciju u CG?
BULATOVIĆ: Bezbjednosna situacija u državi je zabrinjavajuća. Ugrožena je sigurnost građana jer brojni kriminalni klanovi koji djeluju u CG otvoreno se sukobljavaju kroz podmetanje eksploziva, ali i kroz ubistva koja uglavnom ostaju nerasvijetljena. Stanje u MUP-u, a posebno u UP, je veoma loše. Imam informaciju da se zbog toga i mnogo veći broj službenika od očekivanog prijavio da ide u penziju. Za ovakvo stanje i u bezbjednosti i u MUP-u, odgovornost ima minister, i ja smatram da bi on zbog toga trebalo da bude smijenjen, a nakon toga i mnogi drugi po dubini i širini u čitavom resoru. Naravno, to se neće desiti, jer ni DPS ni SDP ne žele smjene, a s druge strane ni to ne bi riješilo problem, jer je jedino rješenje smjena Vlade koja je stvorila ovakvo stanje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo