Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG BULATOVIĆ, POSLANIK: Na redu su protesti i bojkot

Objavljeno prije

na

MONITOR: SDP nije prihvatio ponudu opozicije da uđe u prelaznu Vladu. Jeste li iznenađeni, imajući u vidu da se s pravom sumnjalo u ,,razvod” SDP-a i DPS-a nakon skoro dvije decenije zajedničke vladavine, a posebno poslije podgoričkih izbora?
BULATOVIĆ: DPS i SDP su 18 godina u koaliciji i to je period totalnog sloma Crne Gore u svim ključnim društvenim oblastima, a značajan dio odgovornosti za to snosi upravo SDP. SDP u ovih 18 godina nije nijednom pokušao stvarno da napusti DPS. Uprkos tome dogodio se politički fenomen, uvjerenje javnosti, da će SDP napustiti DPS, kao i očekivanje da će u Podgorici, i još jednom broju gradova ova partija formirati vlast sa opozicijom. Nakon toga se stvarao i ambijent da je SDP spremna prihvatiti čak i prelaznu vladu. Najsnažniji uticaj da se stvori ovakav neodrživi fenomen izvršili su dežurni analitičari, mediji i pojedini političari van SDP – a koji su iz različitih pobuda vjerovali rukovodstvu ove partije.

Sa SDP-om je zatvoren čitav, ali prazan politički krug, i uvjeren sam, stavljena tačka na zabludu da opozicija sa njima može smijeniti DPS.

Demokratski front sada, kao najjači subjekt u opoziciji, i jedini koji nije politički fragmentiran, ima obavezu da osmisli političku akciju za promjene stanja u Crnoj Gori, a kojih nema bez smjene sa vlasti Đukanovićevog DPS-a i Krivokapićevog SDP-a.

MONITOR: Šta dalje?
BULATOVIĆ: Predsjedništvo DF- a je još u decembru 2014. donijelo odluku o organizaciji brojnih sastanaka i tribina po Crnoj Gori u funkciji organizovanja protesta. Konstituenti našeg političkog saveza će u narednih nekoliko dana otpočeti sa realizacijom ove aktivnosti, kao prioritetne i dominantne u našem daljem djelovanju. Nakon obilaska crnogorskih gradova, i donošenja načelne odluke o organizovanju protesta, DF će na Predsjedništvu razmotriti kome iz opozicije i civilnog sektora treba uputiti poziv za razgovor na temu zajedničkog organizovanja protesta. Organizovanje protesta ne isključuje i ostale vidove demokratske borbe, kao što su razne vrste bojkota, čak i bojkot državnog i svih lokalnih parlamenata, uključujući i one opštine gdje opozicija vrši vlast, ali sigurno ne na način kao što je to dosad bio slučaj. Ovakav vid bojkota, koji mi u Demokratskoj narodnoj partiji smatramo legitimnim, može imati puni smisao jedino ako je sveobuhvatan i beskompromisan, a to podrazumijeva velika odricanja kroz lični primjer i pojedinaca i političkih subjekata.

MONITOR: SNP je doživjela raskol. Dio, predvođen Aleksom Bečićem, napustio je partiju uz javne sumnje u opozicioni karakter najužeg rukovodstva SNP-a. Neki smatraju da je rascjep krenuo još kad ste vi napustili SNP zbog neslaganja sa odlukom Srđana Milića da nastupi samostalno na izborima 2012. a ne kao dio ujedinjene opozicije?
BULATOVIĆ: Imajući u vidu da sam stvarao SNP i bio njen Predsjednik, kao i da sam 2012. isključen iz te partije, nemam poseban komentar. Ipak, pažljivi i nepristrasni poznavaoci političke scene u Crnoj Gori i značajan dio javnosti, dobro znaju koje su sve političke i programske razlike tada bile između naše grupacije, koju je predvodio Milan Knežević, i tadašnjeg vrha SNP-a. Stavove rukovodstva SNP-a je podržala većina u GO. Epilog našeg razlaza najbolje su ocijenili birači koji su 2012. godine spustili SNP sa 16 na 9 poslaničkih mandata. Zato smatram da bi odnos između sadašnjeg SNP-a i onih koji su sada napustili SNP, upravo trebalo da ocijene birači na nekim narednim izborima, tako što će svako od njih izmjeriti svoju političku težinu.

Mi iz DNP-a ćemo pažljivo pratiti zalaganje svih njih, ne samo kada je u pitanju odnos prema DPS-u, već i prema onome što će biti njihovo političko i programsko djelovanje iz ugla naših temeljnih programskih opredeljenja. Na osnovu toga ćemo mjeriti oblike i čvrstinu eventualne ili moguće političke saradnje.

MONITOR: U javnosti se pominjalo da ste vi 2006. godine doveli Milića za Predsjednika SNP-a.
BULATOVIĆ: To nije tačno. Prepoznajem političku pozadinu tih stavova. Samo zluradi ne žele prihvatiti činjenicu da sam 2006. bez ikakvih pritisaka podnio ostavku na funkciju predsjednika SNP – a, preuzimajući na sebe, koliko vidim, svu odgovornost i za druge. Tačno je da sam nakon Milićevog izbora za Predsjednika podigao njegovu ruku u znak podrške jedinstvu i jačanju SNP-a, što bih uradio i da je neko drugi bio izabran, i zbog toga se ne kajem. Kao što je i izlišno je podsjećati na javna neslaganja koja sam imao sa rukovodstvom SNP – a od 2007. godine, i koja su u konačnom kulminirala mojim pristupanjem DF – u 2012. godine.

MONITOR: SNP nije jedina opoziciona partija koja je skorije doživjela raskol. Mislite li da to može biti početak ozdravljenja opozicije, neke nove alternative, i konačnog ujedinjenja?
BULATOVIĆ: Generalno, politička scena je rastrešena, a na oba pola i u vlasti i opoziciji, stanje je loše. U vlasti su permanentna trvenja, pri čemu imam utisak da DPS traži alternativu SDP-u, i to na opozicionoj sceni kroz djelove subjekata ili nekih ličnosti. Ne isključujem da se zbog toga i projektuju neke nove kombinacije. Sve opozicione partije, osim DF-a, imale su raskole, tako da je poslije DF-a, najjači klub u Skupštini klub tzv. nezavisnih poslanika. Veoma je teško nakon brojnih raskola doći do formule ozdravljenja i eventualnog objedinjavanja. Ali vjerujem da pravi opozicioni subjekti, maju šansu da se revitalizuju, i nađu model povezivanja i partnerstva. Nijesam od onih koji mogu predložiti model ili modele, ali se zalažem za iskreni dijalog među svima koji može rezultirati dogovorom. Dijalog podrazumijeva da usko lični ili partijski interes u tom novom procesu mora biti isključen.

Veoma je važno što DF, uprkos logičnim problemima i teškoćama u koordinaciji, koji prate ovako velike saveze, ipak funkcioniše cjelovito i snažno. Ovaj originalni politički subjekt, sastavljen od različitih konstituenata, okupljenih oko programa 595 mjera, sada je jedini čvrst stub opozicije. smatram da je velika odgovornost svih pojedinačno koji rukovode DF-om shodno hijerarhijskoj važnosti, ali i odgovornost svih konstituenata da očuvaju DF i unaprijede njegovo funkcionisanje. Ovo podrazumijeva da principi na kojima je DF osnovan, ostavljaju prostor mogućeg širenja, ali i drugih oblika partnerstva sa svima koji su dokazani opozicioni subjekti.

MONITOR: Već duže, kao član Skupštinskog Odbora upozoravate na loše procese kada je u pitanju bezbjednosni sektor, posebno ANB. Po vama Đukanović stavlja pod svoju kontrolu službe koje su daleko od istinske transformacije?
BULATOVIĆ: Tačno je da Predsjednik DPS-a lično kontroliše obavještajno-bezbjednosni sektor. Istina, nije bio potpuno sebičan, jer je u maloj mjeri i ministru pravde dao mogućnost da kroz koordinaciju nad Biroom, i on ostvari neki uticaj na bezbjednost. Drugim riječima, ANB je protivustavno pozicionirala moć nad svakim segmentom države kako bi svoje djelovanje dominantno svela na očuvanje ličnih pozicija predsjednika DPS-a.

MONITOR: Odluku Vlade da postavi Dejana Peruničića na čelo ANB okarakterisali ste neustavnom. Da li ste dobili Odluku o njegovom postavljenju koju ste tražili?
BULATOVIĆ: Nijesam dobio odgovor od ministra pravde, a ubijeđen sam da ga neću ni dobiti. Razlog je jednostavan, potpuno je neodrživo da postoji jedan takav akt, a i njemu je jasno da ne postoji zakonski osnov da se imenuje bilo ko da vrši dužnost direktora ANB. Ako bi kojim čudom postojao takav akt, bio bi srušen na sudu. Činjenica da od 25. decembra 2014. ANB nema direktora, ali ni onog ko vrši njegove dužnosti, govori o tome da je Predsjednik Vlade, ne samo porazio pravni poredak u Crnoj Gori, već je i ponizio ustavno-pravni sistem naše države, a usput se i narugao i NATO i EU, kojima navodno teži.

MONITOR: Šta je pozadina ostavke Bora Vučinića?
BULATOVIĆ: Boro Vučinić nije podnio ostavku, on je smijenjen. Da li je premijer smijenio Vučinića zbog sukoba zavađenih klanova u DPS-u, ili zato što je Vučinić krenuo da čisti ANB od premijerovih kadrova, ili onih koji su vezani za organizovani kriminal, ili zbog nečeg desetog, za mene je od manje važnosti. Suština je da je ANB sa Vučinićem na čelu, ili bez njega, samo tajna politička policija, koja je nereformisana i u službi režima. Radi se o istom resoru službe državne bezbjednosti iz prošlih vremena, samo preimenovanom. Ono što će nova demokratska vlast morati da uradi jeste da rasformira ovu službu i formira novu u skladu sa demokratskim standardima.

MONITOR: Nakon bombe koja je eksplodirala u Podgorici, ostavku je podnio Milan Tomić. Mislite li da će to riješiti stvar? Kako vidite bezbjednosnu situaciju u CG?
BULATOVIĆ: Bezbjednosna situacija u državi je zabrinjavajuća. Ugrožena je sigurnost građana jer brojni kriminalni klanovi koji djeluju u CG otvoreno se sukobljavaju kroz podmetanje eksploziva, ali i kroz ubistva koja uglavnom ostaju nerasvijetljena. Stanje u MUP-u, a posebno u UP, je veoma loše. Imam informaciju da se zbog toga i mnogo veći broj službenika od očekivanog prijavio da ide u penziju. Za ovakvo stanje i u bezbjednosti i u MUP-u, odgovornost ima minister, i ja smatram da bi on zbog toga trebalo da bude smijenjen, a nakon toga i mnogi drugi po dubini i širini u čitavom resoru. Naravno, to se neće desiti, jer ni DPS ni SDP ne žele smjene, a s druge strane ni to ne bi riješilo problem, jer je jedino rješenje smjena Vlade koja je stvorila ovakvo stanje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo