Iako se nadam brzom članstvu Crne Gore u EU, stanje na terenu upozorava da to može zahtijevati nešto duži vremenski okvir

MONITOR: Potpredsjednik Vlade Filip Ivanović ocijenio je ove sedmice da razgovori Crne Gore i Hrvatske idu u dobrom smjeru, ali i napomenuo da je arbitraža opcija ukoliko ne bude dogovora po svim pitanjima. Da li vam se čini da ti pregovori zaista idu u dobrom smjeru i kako vidite pitanje razgraničenja?

PAVLOVIĆ:  Istorija nas uči da svako poslijeratno razgraničenje sobom nosi više nego što je to elemenat povlačenja granice između nekadašnjih zaraćenih strana. Pitanje razgraničenja između Crne Gore i Hrvatske nije izuzetak, i ono je jedno od nekoliko otvorenih pitanja. Za Crnu Goru je to i pitanje konačnog suočavanja s ratnom prošlošću i s atavističkim strastima ekspanzionističkog nacionalizma koji je krajem prošlog vijeka poharao Konavle, a danas iz pozicije vlasti razgrađuje državnu strukturu Crne Gore i podmeće klipove pod crnogorske EU točkove.

Političari uvijek nastoje da svoju publiku oraspolože i ohrabre. Izjava da se stvari kreću u dobrom pravcu bi trebalo da nas smiri, a pominjanje arbitraže da nas ohrabri da „sve nije izgubljeno“, kako bi i dalje mogli da projektujemo samozavaravajući osjećaj kontrole. Jedino što je ispravno u ovoj motivacionoj izjavi jeste terminološka odrednica „razgovori“. Priča o arbitraži je zamajavanje puka o tome da će neki spoljni faktor riješiti naš domaći problem. Kada su u pitanju međudržavni sporovi oko granica, ovaj pravni proces se može pokrenuti jedino ako obje strane na to pristanu. Ne vidim nagovještaje da bi Hrvatska bila raspoložena, ili imala interes da na to pristane.

Koliko je meni poznato, Hrvatska vlada nije angažovana u pregovorima pošto je jasno definisala svoju poziciju. To je pozicija koja je uokvirena s dva pravna dokumenta. Prvi je konstatacija međunarodne komisije poznate kao Badinterova Komisija iz 1991. godine o razgraničenju republika SFRJ nakon raspada te federacije, koja je administrativne granice među republikama pretvorila u državne. Drugi je iz korpusa zemljišnih knjiga, po kojemu je Prevlaka upisana u katastarska dokumenta kao vlasništvo Hrvatske. Za vladu u Zagrebu ova dva dokumenta čine datost od koje ona neće odstupiti.

Crnogorski kontrargument da nije važno šta je upisano u katastarske knjige, već ko je vršio vlast na određenoj teritoriji je neodrživ i zato što vuče direktnu liniju kontinuiteta i nasljedstva od bivše SFRJ i JNA. Vjerujem da odgovorna vlada koja se nalazi pred kapijom EU ne želi da preko tog integracionog EU praga pređe s teretom nasljedstva JNA na plećima. Mislim da je neutemeljeno crnogorsko nadanje u to da bi Hrvatska strana mogla popustiti pod pritiscima iz Brisela, Pariza i Berlina, i prihvatiti razgovor o podjeli te teritorije.

Ono o čemu se može i treba razgovarati jeste takozvana plava linija razgraničenja na moru kako bi se omogućilo temeljno i isplativo istraživanje i eksploatacija energetskih resursa u crnogorskom podmorju. Vjerujem da bi ozvaničavanje sadašnje privremene linije razgraničenja na kopnu i moru po Protokolu iz 2002. godine bilo optimalno rješenje za Crnu Goru. Sve ostalo bi bile političke igrarije za domaću predizbornu upotrebu, a u cilju usporavanja Crne Gore na putu ka EU.

Otvorena pitanja kao što su vraćanje hrvatskog broda čija je matična luka Split, zadržavanje obilježja o zločinima nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima u logoru Morinj i njihova finansijska kompenzacija, su lakše rješiva. Vlasništvo nad brodom Jadran je neupitno, a vjerujem da je Hrvatska strana spremna da taj brod stavi u pređašnju funkciju školskog plovila koje bi opsluživalo i crnogorske i hrvatske buduće kadete. Zločini počinijeni u logoru Morinj se moraju prepoznati, a njihove konsekvence, bile one materijalne ili finansijske, se takođe moraju prihvatiti zato što društva koja drže do istine, pravde, morala i sopstvenog obraza tako rade.

MONITOR: Crna Gora je na korak od ulaska u EU, uz prilična ohrabrenja Brisela. No, koliko smo blizu ili daleko društvu evropskih vrijednosti, sa istinski evropskom političkom klasom?

PAVLOVIĆ: Da, administracija u Briselu je ubjedljivo najentuzijastičniji poslenik na uvođenju Crne Gore u evropski klub i na tome treba da joj zavide naše političke strukture. Iako se nadam brzom članstvu, stanje na terenu upozorava da to može zahtijevati nešto duži vremenski okvir. Atavističke strasti etničkog nacionalizma koji Crnu Goru ne priznaje i prepoznaje kao suverenu i nezavisnu državu, kao i realnost partitokratskog uma koji apsolutno dominira promišljanjem budućnosti Crne Gore, i koji je jedini okvir djelovanja domaće političke klase, svakodnevno opravdava pomenuto upozorenje.

Domaća vladajuća struktura je u značajnoj mjeri ideološki antievropska i antizapadna, a onaj njen dio koji ne izgleda tako na prvi pogled, obitava isključivo u okvirima transakcione politike koja ne posjeduje nikakvu ideološku potku ili korpus uvjerenja. Činjenica da se u EU dokumentima o pridruženju i zatvaranju poglavlja koristi terminologija o ispunjavanju „minimuma uslova“ dovoljno govori o domaćim EU kapacitetima, ali jednako puno i o strateškom interesu administracije u Briselu da što prije vidi Crnu Goru kao novog člana asocijacije. Varljivo je govoriti o distanci u odnosu na društvo evropskih vrijednosti, jer su te vrijednosti proizvod generacijskog razvojnog procesa koji na našem prostoru tek treba da zametne istinski trag. Nadam se da će učlanjenje Crne Gore u EU označiti početak tog razvojnog procesa.

MONITOR: Kako vidite domaću političku scenu, i očekujete li pomjeranja u susret članstvu u EU, ali i izborima naredne godine?

PAVLOVIĆ: Predizborna kampanja je odavno u punom jeku i svi politički akteri djeluju u okviru te operativne matrice. Mislim da nema novih političkih uzleta koji bi animirali dekuražirano građanstvo. Sve što vidim na političkoj sceni su poznate stvari, odnosno, očekivani potezi.

Srpski politički korpus se repozicionira u dvije kolone koje će ukorak marširati ka istom cilju. Liderski apetiti će se sukobljavati, ali bi bilo neodgovorno te sukobe smatrati rascjepom onoga što je ideološki i vjerski uniformno biračko tijelo u Crnoj Gori. Evropeizacija dijela naših ravnogorskih entuzijasta je privremena i pitanje je samo i isključivo transakcione politike. Tačno ja da u Briselu znaju ko je ko u Crnoj Gori, ali je takođe tačno da im do toga nije mnogo stalo sve dok njihov integracioni partner odrađuje zadatak. Evropejstvo Andrije Mandića može pacifikovati segment srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori, ali će radikalizam Milana Kneževića uspješno šešeljizovati jednako važan dio tog biračkog tijela. Radikalizam Kneževića čini Mandića umjerenim političarem i prihvatljivim partnerom za politički Zapad.

Decenijska priča o ukrupnjavanju i ujedinjavanju suverenističkog političkog korpusa se počela materijalizovati grupisanjem malih partija oko koalicije Evropski savez. Koristim termin ‘koalicija’ pošto vjerujem da stvari treba zvati pravim imenom iako mnogi žele da vjeruju da se radi o tzv. nadstranačkom savezu. Važno je, međutim, da suverenistički diskurs dobije snažniji politički izraz kroz ovakvu i slične inicijative. Potencijalni problem je da su inicijatori stari znanci, od kojih neki nose teški legat prošlosti i da programska ponuda tek treba da odmakne od poznate retorike. Nedavno okončana rođendanska proslava DPS-a  je pokazala nedovoljnu spremnost da se ožednjelim građanima ponude nove i svježe programske smjernice. Koliko god bilo utemeljeno, samohvalisanje poduprto patriotskim parolama nije poželjna arhitektura za osavremenjenu političku ponudu, jer ne prepoznaje još jednu datost koja obitava kod mladih u Crnoj Gori: datost državne suverenosti i nezavisnosti.

MONITOR: Već duže vrijeme je na djelu istorijski revizonizam. Kuda nas to vodi?

PAVLOVIĆ: Istorijski revizionizam je konstanta svakog društva, ali on predstavlja marginu u akademskom diskursu, dok njegovo prisustvo u javnom diskursu može biti nešto snažnije. Crne Gora živi fazu u kojoj njenim akademskim i javnim prostorom dominira ono što je do prije nekoliko decenija bilo tzv. istorijsko odsustvo i to se dešava zahvaljujući strukturama na vlasti. To bivše istorijsko odsustvo se oslanja na drugačijem interpretiranju postojećih činjenica u okviru obrazovnih institucija, ali i na izmišljanje tradicije i prošlosti u svim sferama života. Ovo je moguće jer vlast obnašaju strukture koje žele da prošlost i sadašnjost oblikuju prema sopstvenim ideološkim i vjerskim modelima, kanonima i idealima. Zato značajan dio naše populacije živi „svoju“ istinu o prošlosti i sadašnjosti i ne osjeća potrebu niti umije da ih kritički promišlja. Ovo neminovno vodi ka obrazovanju generacija koje istorijske činjenice smatraju političkim konstrukcijama i lažima iz zavjereničkog arsenala.

MONITOR: Ćaci avion u Tivtu, ćaci dokumentarac o referendumu, sve u svemu, Vučić je pojačao tempo. Kako vidite odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori?

PAVLOVIĆ: Tokom posljednjih par vjekova, svaka je vlast u Srbiji vidjela Crnu Goru kao plijen, a nerijetko i kao korisnog idiota koji je spreman da krvari za tuđi račun. To je bila i ostala konstanta srpske politike prema Crnoj Gori. Istini za volju, Crna Gora je često legitimizovala takvo viđenje same sebe, a Crnogorci su opravdavali pogrdnu karakterizaciju „oni moji manitovi“.

Vlast Aleksandra Vučića je samo najsvježija u nizu predatorskih struktura koje luče pljuvačku dok s Avale seire crnogorska brda. Izgledno članstvo Crne Gore u EU pojačava taj nagon, pa se može reći da danas živimo period akutne opasnosti od našeg sjevernog hegemonog susjeda. Slijetanje batinaša u Tivat je bio teroristički akt  planiran da bude prvi čin krvoprolića, jer je ova ćaci jedinica očigledno imala značajnu logistiku u Crnoj Gori koja je, bojim se, ostala neidentifikovana i neprocesuirana.

Milena PEROVIĆ

Prethodna slovenačka vlada je priznala Palestinu pod snažnim pritiskom javnog mnjenja. Predsjednica Slovenije čak je u Evropskom parlamentu upotrijebila izraz „genocid“ za dejstva izraelske vojske u Gazi. Za sada je jedini šef države članice EU koji se usudio da na ovaj način izazove oportunizam EU. Janša i njegovi uvijek su bili bliže politici SAD nego EU. Ali ova razlika postaje nevažna sada kada se EU potčinjava SAD u svim bitnim politikama

MONITOR: Kako objašnjavate nemogućnost koalicije oko stranke Sloboda da spriječi Janeza Janšu da formira svoju četvrtu vladu, gdje se griješilo? 

MOČNIK: Liberalna koalicija je previše obećala, malo ispunila. Jedan od njenih glavnih zadataka bio je da spase javno zdravstvo od pritiska strukovnih organizacija lekara da ga privatizuju. Njihova kompromisna „reforma“ nije ispunila očekivanja. A penziona reforma koju je predvodila Levica izazvala je veliko protivljenje javnosti. Stranka Sloboda je formirana neposredno pre izbora kako bi se sprečilo da Janšina Slovenačka demokratska stranka (SDS) ostane na vlasti. Ovo je bilo četvrti put da su sastavili takvu ad hoc formaciju bez pravog programa, samo na „antijanševskoj“ platformi. Do sada je ovaj manevar svaki put uspeo da zaustavi SDS, ali je kasniji učinak tih stranaka i njihovih liberalnih koalicija bio mršav. Bez Levice, prethodna vlada ne bi bila ništa više od koalicije „desnice mutnih poslova “, droite affairiste, kako u Francuskoj nazivaju Makrona i njegove. To su političke grupe koje se bore za vlast kako bi od nje imale koristi – a ne da bi se zalagale za bilo kakav program. Inače, ceo stranački spektar u Sloveniji je kompradorski, opet sa značajnim izuzetkom Levice. Kompradorstvo i poslovno muvanje su dve strane iste politike: kompradorstvo prema spolja, muvanje prema unutra. Kada je Levica ušla u liberalnu koaliciju sa Slobodom i nominalnim socijaldemokratama, stavila je svoj socijalistički program i svoje protivljenje NATO paktu u zagradu i krenula sa konkretnim projektima. Bila je prva od svih prethodnih vladajućih stranaka koja je uspostavila sistematsku stambenu politiku. Podigla je minimalnu platu. Donekle je regulisala prekarne radne odnose i ograničila prekomernu eksploataciju, pogotovo u sektoru kulture. Uvela je sistem dugoročne palijativne nege. Ovi projekti bili su prilično osakaćeni da bi mogli proći kroz liberalnu koaliciju i liberalno državnu upravu. Ali, opšte govoreći, Levica je unela na slovenačku političku scenu teme, načine razmišljanja i mere koje su izvan misaonog horizonta i sposobnosti delovanja drugih stranaka. Deluje u kompradorskom parlamentu, pod prevlašću liberalne ideologije u medijima, obrazovanju, nauci i nevladinim organizacijama. U tom okruženju, njena postignuća su vredna poštovanja. S druge strane, sadašnja politika Levice nije socijalistička. Njena dostignuća su dobrodošla, njena politika je prijateljska prema radnim ljudima – ali ostaje u okvirima kapitalizma, čak i u okvirima surovog evropskog neoliberalizma. Bojim se da upravo ova kompromisna taktika može ugroziti buduće šanse Levice.

MONITOR: Janez Janša je u svom programu najavio i saradnju sa opozicijom na ustavnim izmjenama i programu za razvoj Slovenije u sljedećih trideset godina. On govori i o nedovoljno uspješnoj demokratizaciji Slovenije, poslije osamostaljenja. Šta Janša zapravo planira?

MOČNIK: Janša nudi opoziciji sporazum o saradnji. „Antisistemska“ Resnica ga je prihvatila, Levica i Sloboda su ga odbile. Nominalni socijaldemokrati još razmišljaju. Sporazumom bi opozicija bila paralizovana, a možda bi zauzvrat dobila mrvice sa gozbe vladajuće stranke. Manjak demokratije za Janšu znači da njegova stranka – po njegovom mišljenju, nije dovoljno prisutna u glavnim medijima i na javnoj RTV. Sadašnja koalicija oko SDS razume demokratiju na specifičan način: nastoji da smanji moć sindikata i nagoveštava da neće više finansirati liberalne nevladine organizacije. Zakon o parlamentarnoj istrazi ukida zaštitne mere koje su do sada štitile lica pod istragom i uvodi – prema dikciji nekih nevladinih organizacija, „policijsku državu“. Sada prikupljamo potpise za naknadni zakonodavni referendum o ukidanju ovog zakona. Aktuelna vlast, uz podršku „opozicione“ Resnice, oduzela je pravo glasa na lokalnim izborima nedržavljanima sa stalnim prebivalištem. Prikupljamo potpise kako bi i ovaj zakon srušili na referendumu. Program sadašnje vlade je radikalno neoliberalan, nameravaju definitivno privatizovati zdravstvo, ograničiti radnička prava, već su menjali poreski sistem u korist najbogatijih itd. Da bi sproveli tako radikalan program, naravno da će im biti potrebno više državnog nasilja.

MONITOR: Prvi „spoljnopolitički“ potez nove vlade Slovenije bio je skidanje palestinske zastave sa zgrade Vlade. Tu je i uklanjanje zabrane ulaska u Sloveniju najvišim izraelskim funkcionerima i otvaranje prve Izraelske ambasade u Ljubljani. Da li to vodi i ka udvaranju administraciji Donalda Trampa?

MOČNIK: Prethodna vlada je priznala Palestinu pod snažnim pritiskom javnog mnenja i pod utiskom redovnih demonstracija za prava Palestinaca i protiv genocida u Gazi. U tom kontekstu Predsednica Slovenije čak je u Evropskom parlamentu upotrebila izraz „genocid“ za dejstva izraelske vojske u Gazi. Za sada je jedini šef države članice EU koji se usudio da na ovaj način izazove oportunizam Evropske unije. S druge strane, Janša i njegovi uvek su bili bliže politici SAD nego EU. Ali ova razlika postaje nevažna sada kada se EU potčinjava SAD u svim bitnim politikama.

MONITOR: Povratkom Janše na vlast, dobija li EU novog Orbana?

MOČNIK: Okolnosti ne idu naruku da se Janša uzdigne na Orbanov nivo. Orban je uspeo da formira lokalnu kapitalističku klasu – to mu je evropska birokratija zamerala, a ne kontrolu nad medijima i nedostatak demokratije. Pogledajte medije i stanje „demokratije“ u Velikoj Britaniji ili Nemačkoj i videćete da nema značajne razlike sa Mađarskom ili bilo kojom drugom postsocijalističkom zemljom. EU stvaranje domaćih kapitalista naziva korupcijom – ali kako drugačije šačica avanturista može da prisvoji bogatstvo nacije? U Sloveniji je praktično sva značajna industrija u rukama transnacionalnih kompanija, ona malobrojna preduzeća u vlasništvu „domaćih“ kapitalista su uglavnom podizvođači nemačke industrije, tako da ostali lokalni tajkuni mogu da se izdržavaju samo na račun državnih porudžbina. Zato su im na vlasti potrebni liberali ili konzervativci – a narod Slovenije za sada nema drugog izbora. Janša je nasrnuo na radni narod, u tome uspešno kopira Orbana, ali se nadam da će mu se slovenački sindikati odlučno odupreti. Što se tiče Rusije, Kine ili čak Srbije, Janša je do sada lojalno sledio neokolonijalnu politiku EU.

MONITOR: Evropa bi da posreduje u okončanju rata u Ukrajini, ali ne može da se dogovori ko i kako. Premijer Poljske Donald Tusk smatra da to nikako ne bi trebalo da budu ni Francuska ni Njemačka. Da li Trampova ratno-mirovna politika pogoršava stvari i gdje su u tome UN i zašto niko na njih ne računa?

MOČNIK: Evropski političari su do sada potkopali sve pokušaje mira u Ukrajini. Boris Džonson – Istanbulski sporazum između Ukrajine i Ruske Federacije marta 2022, ekipa političara EU u poseti Beloj kući u avgustu 2025, Sporazum iz Ankoridža između Trampa i Putina, lideri G7 nedavno nakon telefonskog razgovora između Putina i Trampa 14. juna. Imperijalističke zemlje EU i UK vide interes u produžavanju rata, jer kupuju oružje od SAD za Ukrajinu i daju Ukrajini kredite, time gurajući svog „saveznika“ u dužničko ropstvo. SAD su dogovorom Tramp–Zelenski dobile ono što su želele od Ukrajine, a njihov interes za produžavanje rata ograničen je na prodaju oružja. Ruska Federacija ne može da veruje evropskim političarima jer su je u prošlosti lagali (gospođa Merkel je to čak i javno priznala), a Tramp se rukovodi savetima onog koji mu je poslednji napunio uši. SB UN je blokiran pravom veta supersila, Generalna skupština UN više ne dozvoljava zapadnom imperijalizmu da je instrumentalizuje. Prepreka miru u Ukrajini je zapadni imperijalizam, posebno otkako su se SAD vratile na poziciju nacionalnog imperijalizma – koji je, kako se sećamo, izazvao dva svetska rata i desetine lokalnih, od Napoleonovog pohoda na Rusko carstvo do Trampovog napada na Iran.

Evropu su njene političke birokratije gurnule u potencijalno terminalnu krizu

MONITOR: Govori se o promjeni međunarodnog političkog pejzaža, o multipolarnosti oslonjene na ravnoteži tri najveće sile – SAD, Kine i Rusije. Gdje su tu EU i Evropa?

MOČNIK: Geopolitička situacija se zaista istorijski promenila. Poslednji sistemski ciklus kapitalističke akumulacije, obeležen hegemonijom SAD, završio se krizom 2007 – 2009, a pokušaj rešavanja zapadnog imperijalizma putem neoliberalne globalizacije takođe je propao. Sada se uzdižu Kina sa satelitima u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji – prema sopstvenim izjavama još uvek na socijalističkom putu, Indija, koju koče neverovatne socijalne razlike i eksploatacija seljaka i gradskog proletarijata, i Brazil. Evropu su njene političke birokratije gurnule u potencijalno terminalnu krizu politikom potčinjavanja interesima SAD. Ekstremno desne stranke ako dođu na vlast, nastavile bi neoliberalizam koji su manje radikalni konzervativci već napustili. Od sloma realnog socijalizma, socijaldemokrate su prešle na liberalne pozicije i propale. Od komunizma su ostali subverzivni kružoci, situacija u Evropi podseća na onu u Ruskom carstvu oko šezdesetih godina devetnaestog veka. Simptomatično je da evropski konzervativci i liberali Melanšona smatraju „ultra“ levičarem, dok je on zaista socijaldemokrata – ali one stare vrste, kad su još tražili put u socijalizam. Melanšon je zaustavio makronovsku profitersku desnicu, ali je kolaps tradicionalne desnice doveo do porasta neofašizma u Francuskoj. U Italiji je ekstremna desnica došla na vlast kada se politički sistem iz vremena države blagostanja urušio. Procesi su slični i u Nemačkoj. Generalno govoreći, eventualna Melanšonova pobeda mogla bi da otvori budućnost narodima Evrope – ali bi joj bio potreban internacionalni savez sa socijalističkim snagama koje možda imaju šanse na evropskom jugu – od Portugalije do Grčke. To se odnosi i na nas na Balkanu. Dok ne stvorimo međunarodni savez levičarskih snaga, ostaćemo periferno područje gde se takmiče imperijalizmi Zapadne Evrope i Severne Amerike.

Nastasja RADOVIĆ

Volio bih da mladi ljudi nagradu koju je dobila Vanja dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni onda kada se stvari čine teškim i gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa

MONITOR: Izvršnoj direktorici MANS-a Vanji Ćalović ove je sedmice u Milanu uručena nagrada „Giorgio Ambrosoli“, priznanje koje se dodjeljuje pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije za integritet, odgovornost i profesionalnost u zaštiti vladavine prava. Ona je poručila da nagradu ne doživljava samo kao lično priznanje, već kao priznanje radu MANS-a. Kako je vi doživljavate?

MILOVC:  Vanja je potpuno u pravu kada kaže da se ova nagrada ne može posmatrati samo kao lično priznanje. Nagrada nosi ime čovjeka koji je postao simbol profesionalnog integriteta i hrabrosti u suprotstavljanju organizovanom kriminalu i korupciji. Upravo zato njena vrijednost prevazilazi pojedinca i postaje priznanje vrijednostima koje zastupa.

Za mene, ova nagrada ima i posebno značenje. Velika je privilegija što sam najveći dio svoje profesionalne karijere proveo u MANS-u, organizaciji koja je pokazala da se i u maloj zemlji, sa ograničenim resursima, može voditi dosljedna borba protiv korupcije. Imao sam priliku da radim sa ljudima koji su godinama bili spremni da se suprotstavljaju zloupotrebama moći, često uz značajne profesionalne i lične rizike. Malo ko ima priliku da radi posao za koji iskreno vjeruje da ima društveni značaj i da pri tome vidi konkretne rezultate svog rada.

Zato ovu nagradu doživljavam prije svega kao priznanje radu MANS-a i svih ljudi koji su tokom prethodnih decenija bili dio naše borbe za transparentnije institucije, odgovorniju vlast i vladavinu prava. Mnogi od njih nikada nijesu bili u centru pažnje javnosti, ali su svojim radom doprinijeli da brojni slučajevi korupcije, zloupotrebe javnih resursa i organizovanog kriminala budu otkriveni, dokumentovani i predstavljeni javnosti uprkos brojnim preprekama.

Posebnu težinu ovom priznanju daje činjenica da dolazi u trenutku kada se Crna Gora nalazi pred možda najvažnijom fazom svog evropskog puta. Ono predstavlja potvrdu da se dosljednost, profesionalnost i odbrana javnog interesa prepoznaju i van granica naše zemlje.

Veoma je važno da ova nagrada pošalje i širu poruku, naročito mladim ljudima.  Mnogi odrastaju sa osjećajem da su institucije prespore, da promjene dolaze teško i da pojedinac ne može značajno uticati na društvo oko sebe. U takvom ambijentu lako je postati ravnodušan ili zaključiti da se ništa ne može promijeniti.

Primjer Giorgia Ambrosolija, kao i ljudi koji danas dobijaju priznanje koje nosi njegovo ime, pokazuje da integritet, profesionalnost i upornost imaju vrijednost čak i onda kada se rezultati ne vide odmah. Najvažnije promjene gotovo nikada ne dolaze brzo i rijetko su rezultat rada jednog čovjeka ili jedne generacije.

Volio bih da mladi ljudi ovu nagradu dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni kada se stvari čine teškim ili gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa.

MONITOR: Slika Crne Gore bila bi definitivno drugačija da nema dugogodišnjeg predanog rada vaše organizacije na razotkrivanju brojnih zloupotreba moći, korupcije i organizovanog kriminala. No, koliko ste zadovoljni današnjom slikom Crne Gore?

MILOVAC: Ne mogu reći da sam zadovoljan, iako postoje određeni razlozi za optimizam. Međutim, kada govorimo o suštinskim promjenama, napredak je sporiji nego što bi trebalo da bude. Ključni problem ostaje činjenica da politička korupcija u Crnoj Gori nije skup pojedinačnih incidenata, već sistemski problem koji je decenijama ugrađivan u način funkcionisanja države. Takav sistem nije nastajao preko noći, pa se nije mogao ni promijeniti samo smjenom vlasti.

Vrijeme nakon 2020. godine nijesmo iskoristili na način na koji smo mogli i morali. Tada je postojala jedinstvena prilika da se ponudi sistemski odgovor na problem sistemske korupcije, da se reformišu institucije koje su bile zarobljene političkim uticajem, uspostave snažniji mehanizmi kontrole vlasti i stvore uslovi za istinsku odgovornost nosilaca javnih funkcija.

Umjesto toga, najveći dio političke energije potrošen je na ispunjavanje uskopartijskih interesa, preraspodjelu političke moći i obezbjeđivanje što bolje početne pozicije za naredne izborne cikluse. Umjesto dubokih reformi često smo svjedočili zamjeni jednih partijskih interesa drugim, dok su ključni problemi ostajali neriješeni.

To se posebno vidi u oblastima koje su od presudnog značaja za borbu protiv korupcije. Nijesmo dobili dovoljno snažne mehanizme za kontrolu političke korupcije, nijesmo riješili problem partijskog uticaja na zapošljavanje i upravljanje državnim resursima, a rezultati u oblasti finansijskih istraga i oduzimanja nezakonito stečene imovine i dalje su ograničeni.

Posebno zabrinjava činjenica da zapošljavanje u državnim kompanijama ostaje praktično van domašaja ozbiljnije kontrole. Taj segment predstavlja jedan od najvažnijih mehanizama političkog uticaja na birače i jedan od ključnih razloga zbog kojih problem zloupotrebe javnih resursa nije suštinski riješen.

Najteži dio posla tek predstoji.

MONITOR: Kako vidite nalaze nedavno objavljenog Non paper-a?

MILOVAC: Nalazi pokazuju da između političkog optimizma koji prati evropske integracije i stvarnog stanja u oblasti vladavine prava i dalje postoji značajan jaz.

To ne znači da napretka nema. EK prepoznaje određene pozitivne pomake i činjenicu da je Crna Gora ostvarila napredak u pregovaračkom procesu. Međutim, jednako jasno poručuje da ključni problemi još nijesu riješeni.

Više nije dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu ili otvoriti istragu. Evropska unija traži pravosnažne presude, oduzetu nezakonito stečenu imovinu, transparentne institucije i mjerljive rezultate u borbi protiv korupcije na visokom nivou.

MONITOR: Tužilaštvo se oglasilo, zadovoljno svojim rezultatima u kontekstu tog dokumenta. Jeste li vi?

MILOVC: Postoje pomaci i bilo bi nepošteno tvrditi da ih nema. Posljednjih godina otvoren je veći broj istraga, pokrenuti su postupci protiv pojedinaca koji su ranije bili praktično nedodirljivi i to predstavlja određeni napredak.

Međutim, mjerilo uspjeha su pravosnažne presude, odgovornost za korupciju na visokom nivou i trajno oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Imamo veliki broj predmeta koji godinama traju bez konačnog epiloga. Slučajeve koji su predstavljani kao istorijski iskoraci, a koji i dalje čekaju konačne sudske odluke.

Slučaj Telekom je možda najjasniji primjer koliko su institucionalni propusti iz prošlosti i danas prepreka ostvarivanju pravde. Nakon više od dvije decenije građani i dalje čekaju puni epilog afere koja je svojevremeno bila jedan od najvažnijih korupcionaških slučajeva u zemlji.

Zato bi bilo korisnije da institucije manje energije troše na samohvalu, a više na ostvarivanje mjerljivih rezultata.

MONITOR: Jeste li optimistični kada je u pitanju istinska demokratizacija Crne Gore i uspostavljanje vladavine prava?

MILOVAC: Optimista sam kada je u pitanju članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji, ali  mnogo oprezniji kada govorimo o istinskoj demokratizaciji države i uspostavljanju održive vladavine prava.

Zabrinjava to što načajan dio političkih elita članstvo u EU i dalje posmatra kao konačni cilj reformskog procesa, a ne kao početak nove faze razvoja države.

Proces evropskih integracija nerijetko se koristi kao instrument političkog marketinga i populizma. Građanima se šalje poruka da će sam čin pristupanja EU riješiti najveći dio problema sa kojima se suočavamo. Iskustva brojnih država članica pokazuju da stvari nijesu tako jednostavne. Članstvo može stvoriti bolji okvir za razvoj, ali ne može zamijeniti kvalitet institucija, političku odgovornost i dosljednu primjenu zakona.

Premalo smo energije uložili u izgradnju institucija koje će moći da nose reforme i nakon formalnog završetka pregovora. Već bi trebalo razgovarati o mehanizmima koji će osigurati da ključne reforme ostanu održive i nakon pristupanja. To se posebno odnosi na pravosuđe, borbu protiv korupcije, kontrolu političke moći i zaštitu integriteta javnih institucija.

Konačni cilj ne treba da bude zatvaranje pregovaračkih poglavlja niti datum ulaska u EU. Cilj treba da bude izgradnja države u kojoj građani vjeruju institucijama zato što vide da zakon jednako važi za sve, da se javni resursi koriste u javnom interesu i da politička moć nije iznad pravila. Tek tada ćemo moći da kažemo da je proces evropskih integracija zaista uspio.

Otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine postoji kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a

MONITOR:  Ministarstvo pravde najavilo je da priprema izradu posebnih zakona kojima bi uredilo oblast (zlo)upotrebe vještačke inteligencije (AI), a u tome će imati podršku italijanskog resora pravde. Dugo se vodila polemika o italijanskom modelu oduzimanja nezakonito stečene imovine, za koji se MANS zalagao. Jesmo li i normativno mogli bolje?

MILOVAC: Sigurno da jesmo. Crna Gora i dalje pokazuje ozbiljnu nesposobnost da dizajnira zakonodavni i institucionalni okvir koji bi državi dao stvarnu prednost u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

MANS je godinama ukazivao da ta borba ne može biti uspješna ukoliko se država oslanja isključivo na dugotrajne i često neizvjesne krivične postupke. Iskustvo zemalja koje su ostvarile najbolje rezultate pokazuje da je jedan od najefikasnijih načina borbe protiv mafije oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Organizovani kriminal opstaje zahvaljujući ogromnim finansijskim resursima. Taj novac kriminalnim grupama omogućava ne samo luksuzan život, već i angažovanje najboljih pravnih timova, prikrivanje tragova novca, uticaj na svjedoke i, u najgorem slučaju, nastavak korumpiranja pojedinaca unutar institucija koje bi trebalo da ih procesuiraju. Zbog toga je oduzimanje imovine mnogo više od finansijske mjere – ono predstavlja način da se kriminalnim strukturama oduzme moć.

To je bila logika italijanskog modela kojem se MANS godinama divi i koji smo zagovarali. Nažalost, Crna Gora ni nakon promjene vlasti nije pokazala spremnost da prihvati takvu logiku. Posebno je teško razumjeti činjenicu da je otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine ostao kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a.

Danas je normativni okvir unaprijeđen u odnosu na raniji period, ali i dalje nije postavljen na način koji bi državi omogućio stvarnu stratešku prednost nad organizovanim kriminalom. Bez toga je teško očekivati trajne rezultate.

Milena PEROVIĆ