Povežite se sa nama

REGION

KLERIKALNO-SOVJETSKA BURA NA ISTOKU: Stvaranje nove „simfonije“ i refleksije na Balkan

Objavljeno prije

na

patrijarh

Istočnu crkvu još od doba cara Konstantina iz 4. stoljeća (kada je hrišćanstvo postalo državna vjera Rimskog imperija), često karakterišu dva fenomena, koja idu paralelno uz naučavanja o dogmi vjere i morala, a puno puta i kontra njih. Prvi fenomen je cezaropapizam u kojem državna vlast ima primat nad crkvenom i vodi kadrovsku politiku u crkvi, a po potrebi i dogmatsku, iako rjeđe. Takav odnos države i crkve se u Vizantiji nazivao simfonija. Kasnije je isti model preuzet i od drugih pravoslavnih a kasnije komunističkih zemalja. Drugi, noviji fenomen koji datira od druge polovine 19. stoljeća je etnofiletizam gdje istočne crkve u praksi stavljaju etničku/nacionalnu pripadnost kao vrlinu koja ima primat nad postulatima Hristove vjere.

Kombinacija dva fenomena dovela je mnoge „pravoslavne” narode u teška iskušenja i tragedije od kojih je možda najveća propast velikogrčke „Megali Ideje” o obnovi Vizantije kada je Mala Azija ostala bez preko 1.5 miliona pravoslavnih Grka koji su razmijenjeni (čitaj protjerani- preživjevši turske masakre nakon fijaska grčke ratne avanture) za nekih 380 hiljada muslimana istjeranih iz Grčke. Bugari i Srbi su se takođe oprobali u sličnim „Megali” projektima i znamo kako su prošli.

Nedavno se Kremlj upustio u svoju „Megali Ideju” obnove sovjetske imperije koja bi opet imala vojnu, ekonomsku, ali i duhovnu dominaciju. Agresija na Ukrajinu je podbacila, uprkos anšlusu Krima i okupaciji djelova zemlje uz rusku granicu. Sa druge Moskva je ujedinila Ukrajince protiv sebe kao nikada prije. Rezultat toga je želja da se stavi tačka na svaku vrstu ruske dominacije uključujući i crkvenu.

Crkveno pitanje u Ukrajini, kao i svuda u istočnom bloku, je i državno pitanje. Ruska crkva je uvijek u svojoj istoriji predstavljala produženu ruku države a od doba Sovjeta i produženu ruku tajne države. KGB je odabirao i postavljao sveštenike i episkope. To je u jednom intervjuu 2012. priznao i bivši ruski mitropolit Filaret Denisenko, kasnije patrijarh donedavno nepriznate Ukrajinske crkve Kijevske. Velika većina Ukrajinaca nakon vojnog sukoba sa Rusijom gleda na rusku crkvu u Ukrajini kao ispostavu FSB-a (nasljednicu sovjetskog KGB-a) zaduženu za podrivanje zemlje i dijeli mišljenje državnog vrha da je vrijeme za otklon. Državni i nacionalni apel Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu je urodio plodom, dijelom i zbog dugog i tinjajućeg rivalstva između Carigrada i Moskve oko primata u pravoslavlju.

Carigrad i Moskva su već uspostavili paralelne crkvene strukture u Sjevernoj Americi i Estoniji (duž etničkih linija) koje ne priznaju jedne druge ali sukob oko Ukrajine je donio raskol kakav se nije desio od razlaza Istoka sa Rimom 1054. Ruska crkva predvođena patrijarhom Kirilom je prekinula sve odnose sa majkom crkvom u Carigradu (od koje je primila vjeru i obrede) i zabranila svojim vjernicima bilo kakvo duhovno opštenje sa Grcima i pored nepostojanja ikakvih dogmatskih razlika, time stavljajući Carigrad u istu ravan sa Rimom i protestantima.

Carigrad optužuje Moskvu da nekanonski vlada Ukrajinom a Moskva optužuje Carigrad za nekanonsko miješanje u unutrašnje stvari. Ruska crkva (i država sa tajnim službama) je pokrenula ofanzivu prema drugim nacionalnim crkvama u namjeri da izolira Vaseljensku patrijaršiju koja za razliku od Moskovske iza sebe nema državni i obavještajni aparat i neograničene fondove već se poziva na kanone vaseljenskih sabora (tada jedinstvene Crkve) i želju ukrajinskog naroda da ima svoju crkvu (o koju se oglušila 1991, valjda radi mira u kući, kada su svi arhijereji RPC-a u Ukrajini tražili autokefalnost za novonastalu državu).

Kremlj (i njemu podređeni patrijarh Kiril) računa i na Srpsku crkvu koja ima jurisdikciju nad bivšom Jugoslavijom (sa izuzetkom za sada nepriznate crkve u Makedoniji). SPC u ovakvom obliku i granicama je nastala stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i odlukom tada regenta Aleksandra Karađorđevića, čija vlada je ispregovarala granice jurisdikcije nove crkve kao i tomos dodijeljen 1922. upravo sa Vaseljenskom patrijaršijom. Tada se Carigrad odrekao prava na Makedoniju i Staru Srbiju i priznao usisavanje do tada autokefalne crkve u Crnoj Gori.

Beograd je, i poslije raspada Jugoslavije, očuvao uticaj u novonastalim državama preko crkveno-obavještajnih struktura. Otvorenim svrstavanjem uz sovjetski vrh RPC-a i raskidom sa Carigradom SPC bi riskirala da Carigrad preispita svoj stav o tomosu iz 1922. budući da Jugoslavije više nema, a makedonski narod i država su nepodijeljeni oko želje za duhovnom samostalnošću u čemu im je Bugarska Crkva najavila podršku. Patrijarh Irinej je samo verbalno podržao Moskvu iako je, prema izvorima iz Patrijaršije, ruski mitropolit i rukovodilac vanjskih poslova Ilarion Alfejev došao sa gotovim tekstom koji su srbijanski arhijereji trebali potpisati o raskidu odnosa sa Carigradom na nivou episkopata.

Mnogima u SPC-u nije svejedno raskinuti sa majkom crkvom u Carigradu i produbiti krizu u Makedoniji, a možda i u Crnoj Gori. Prilično jaka struja vjeruje da je moguće odvratiti patrijarha Vartolomeja od poništenja tomosa i davanja autokefalnosti Makedoniji tim prije što Grci ne priznaju naziv „Makedonska Crkva”. U tom slučaju bi SPC primijenila „Titov model klackanja” između Moskve i Carigrada, kako nam ironično reče izvor iz Patrijaršije.

Država Srbija, čije tajne službe su u jugoslovensko vrijeme izabrale i vrbovale veći dio sadašnjeg episkopata, se tek treba izjasniti. Srpski „patriotski” mediji ipak pripremaju teren za najgore. Novine se utrkuju ko će više podržati RPC i izjaviti lojalnost Majci Rusiji a naružiti Vartolomeja i ostale arhijereje Vaseljenske Patrijaršije. Patrijarh Vartolomej se naziva masonom (ne smeta im članstvo znatnog broja srpskog episkopata u raznim ložama) i agentom Vatikana iako se Vatikan protivi ukrajinskoj autokefalnosti iz vrlo praktičnog razloga. Unijatska crkva u Ukrajini, koja priznaje Papu ali bogosluženja vrši po vizantijskom obredu, broji oko 5 miliona izrazito nacionalno nastrojenih Ukrajinaca veoma naklonjenih ideji nacionalne crkve pa se Rim s razlogom boji da bi veliki dio njih zamijenio molitveno pominjanje Pape na liturgiji sa imenom novog autokefalnog patrijarha.

Srpski mediji „otkrivaju” da se CIA uključila u „ukrajinsku rabotu” ali „patriotama” ne smeta angažman agenta Mihailova za 4. Odjel 5. Direktorata KGB-a (na osnovu dokumentacije iz Arhiva KGB/FSBa) i njegov kasniji raskalašan život i posao sa cigaretama oslobođenih akciza, vrijedan preko 4 milijarde dolara sredinom 90-ih. Duvansku licencu je kao „rizničar” RPC-a dobio od tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina koji je na taj način odlučio pomoći „obnovu pravoslavlja”. Radi se o sadašnjem moskovskom patrijarhu Kirilu koji srpskim „patriotama” predstavlja uzor „pravoslavlja”.

Situacija u Crnoj Gori je drugačija uprkos nadama među suverenistima da bi poništenje tomosa iz 1922. značilo i šansu za Crnu Goru. Obnova CPC je bila projekat Liberalnog saveza dok su u to doba državni i crkveni krugovi gorljivo bili u službi srbijanskog „Megali” projekta. Drugi veliki problem za zagovornike CPC-a je to što je sadašnji nepriznati mitropolit Mihailo rasčinjen upravo od carigradskog patrijarha Vartolomeja dok je službovao u grčkoj crkvi u Rimu. Tu činjenicu SPC rado navodi.

U Ukrajini su svi ukrajinski arhijereji RPC-a tražili odvajanje u novembru 1991 (uključujući i sadašnjeg moskovitskog namještenika Onufrija koji je u prvoj polovini 1992. povukao potpis sa još dvojicom episkopa, vjerovatno nakon intervencije FSB-a). I sada u 2018. je čak deset ukrajinskih episkopa Moskovske patrijaršije tražilo odvajanje i stvaranje jedne ukrajinske crkve dok otprilike više od pola vjernika Moskovske patrijaršije u Ukrajini podržava tu ideju.

Teritoriju Crne Gore je Beograd podijelio u tri eparhije kako bi se osigurala rascjepkanost i otežalo koordinirano odvajanje. Drugo, episkopat pravoslavne crkve u Crnoj Gori, za sada, nepodijeljeno stoji na liniji pansrbizma (i onih koji su ih postavali na te pozicije, a to nije crnogorska UDBA koja je tada bila samo filijala).

Pojačanje „borbe za jedinstvo pravoslavlja” je nedavno stiglo u vidu posjete neformalnog ministra vanjskih poslova sirijskog diktatora Bašara Asada, patrijarha drevne Antiohijske crkve Jovana X kao i patrijarha srpskog Irineja. Crnogorski mitropolit i Arhiepiskop cetinjski je nekoliko puta izrazio pokajničku odanost Moskvi nakon ranije bliskosti sa Grčkom crkvom (gdje je čak i službovao u vrijeme vladavine vojne hunte dobivši od jugo vlasti na čudan način pasoš- tada nedostižan za podržavaoce snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, pogotovo onih koji nisu služili JNA i odradili odgovarajuće „kontrausluge”).

Kremlj i RPC najavljuju stvaranje nove pravoslavne zajednice čiji temelji su „kanoni”- direktive 4. Odjela 5. Direktorata preimenovane službe.

Mitropolit Amfilohije je nedavno u intervjuu ruskom „Prvom kanalu” ipak izrazio nelagodu zbog permanentne državno-crkvene „simfonije” i pozvao na povratak u vrijeme prije cara Konstantina- kada se istinski propovijedalo Evanđelje slobodno od stega starog, novog ili Trećeg Rima jer „sada Crkva treba da se vrati na predimperijalno ustrojstvo ne imitirajući ono što je bilo u proteklim vijekovima kada je postojala simbioza države, Crkve i naroda”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

HORIZONTi: Prerada prošlosti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

U posljednje  dvije godine  bivše jugoslovenske republike napuštaju  stotine hiljada mahom mladih i obrazovanih,  ljudi primorani beznađem i krizom,  dok političke vrhuške podstiču i zaoštravaju nacionalističke retorike i iznova revidiraju događaje iz skorije i dalje prošlosti

 

Istoriju uvijek pišu pobjednici.  Ali u regionu gdje se pobjednici smjenjuju  često, za očekivati je nekoliko istorija u opticaju koje negiraju jedna drugu, po potrebi političkog trenutka i skretanja sa tekućih gorućih problema. U posljednje  dvije godine Hrvatsku i Srbiju (i ostale ex YU zemlje) napuštaju na stotine hiljada mahom mladih i obrazovanih ljudi primorani beznađem i krizom,  dok političke vrhuške podstiču i zaoštravaju nacionalističke retorike i iznova revidiraju događaje iz skorije i dalje prošlosti. Puno je lakše potezima pera    baviti se  revizijom istorije, otkriti zavjeru, optuživati druge za sve sadašnje probleme koji su proistekli iz te, po njima, krivotvorene prošlosti, nego stvarno rješavati ogromne ekonomske probleme i uvesti red u nazovi državama.

Hrvatska koja je formalno članica EU i za koju bi se očekivalo da nakon ulaska uplovi u mirnije vode je u skorije vrijeme predvodnik nakaradnih revizionističkih ideja. Nedavno su tamo iz štampe izašle tri nevjerovatne knjige: Radni logor Jasenovac Igora Vukića, Ideologija i propaganda genocida nad Hrvatima, projekat homogena Srbija 1941Stjepana Loza i Život Vjekoslava Maksa Luburića- Generala Drinjanina Vlade Vladića. Knjige su veliki pomak udesno koji bi bio nezamisliv i u vrijeme Tuđmana u jeku rata za nezavisnost Hrvatske. Tuđman koji je i sam bio istoričar i partizan bi se ipak  zgrozio sa nedavnim valom apologetike o dešavanjima iz vremena NDH i ustaškog režima.

Igor Vukić u svojoj apologetici koncentracionog logora Jasenovac je otišao dalje od bilo koga prethodnika ,,znanstveno utvrdivši” da je Jasenovac bio samo radni logor gdje su zatvorenici podsticani na radnu kreativnost u pauzama između sportskih utakmica, pozorišnih predstava i drugih zabava kojima ih je obdarila zatvorska uprava konc logora predvođena Vjekoslavom Maksom Luburićem, predratnim sitnim kriminalcem koji se tokom rata ,,proslavio” pokoljima srpskog stanovništva u Lici, Baniji i kasnije u samom Jasenovcu.

Njemački Wehrmacht ga je opisao u izvještajima kao ,,neurotičnu, patološku osobu” i tražili su od ustaškog lidera Anta Pavelića da ga se riješi (što je ovaj morao učiniti privremeno) jer su njegovi pokolji srpskih civila izazvali ustanke koje malobrojne njemačke jedinice na terenu nisu mogle držati pod kontrolom.

Ovakvom ,,hrvatskom vitezu” je Vlade Vladić posvetio 1232 strane svetačkog žitija a promocije knjige su održane i u crkvenim zgradama i splitskom Dominikanskom samostanu. Inače dotični ,,vitez” je ubijen u Španiji od strane UDBE 1969. godine nakon što je odlučio preći na stranu KGB-a i ponuditi Hrvatsku kao koloniju Sovjetskom Savezu u zamjenu za podršku hrvatskoj samostalnosti. Sličan aranžman je uradio njegov bivši šef Pavelić sa Musolinijevom Italijom. U knjizi Stjepana Loza se ide dalje i tvrdi se da ustaše nisu počinile genocid nad Srbima u NDH već su zapravo Srbi počinili genocid nad Hrvatima, ne sjetivši se da to urade tokom 20 godina Kraljevine Jugoslavije kojom su potpuno dominirali nego su čekali da ih Njemačka porazi, porobi, da se proglasi NDH pa su onda krenuli u genocid.

U normalnim zemljama bi ovakve knjige brzo izazvale reakciju države i sudskih vlasti (a možda i psihijatrije) ali u Hrvatskoj su one samo dodatak opštoj nezdravoj klimi u kojoj se mjesecima javno raspravlja da li je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav ili samo ustaški iz doba Drugog svjetskog rata- ekvivalent nacističkom Sieg Heil zakonski zabranjenom u današnjoj Njemačkoj. Sve to ide i uz ,,domoljubnu” muzičku podlogu Marka Perkovića Tompsona koji godinama veliča NDH i Maksa Luburića zbog čega mu je u brojnim zapadnim zemljama zabranjen javni nastup. U Hrvatskoj su mu vrata a širom otvorena, pa i na dočeku hrvatske fudbalske reprezentacije nakon osvajanja srebra na svjetskom prvenstvu. Vladajuća HDZ i premijer kao da ispunjavaju ponudu Luburića Rusima i ponovo široko otvaraju vrata malignom sovjetskom uticaju kroz ,,strateška partnerstva” u ekonomiji. To za sada nikome od ,,domoljuba” ne smeta.

I znatan dio Crkve u Hrvata daje zdušnu podršku revizionizmu. Sa istovremenim maksimalnim minimiziranjem ili čak negiranjem srpskih, romskih i jevrejskih žrtava NDH režima, višestruko se multiplicira broj ,,stradalih Hrvata” u ustaškim i domobranskih odorama zarobljenim i likvidiranim nakon završetka rata. Tako se do sada opšte prihvaćena brojka do 50,000 likvidiranih ustaša, domobrana ali i četnika (kao i civila koji su ih pratili u bijegu ka Austriji) isporučenih Jugoslaviji od strane britanske vojske podiže do brojke od čak 600,000 dok se Jasenovačke žrtve spuštaju sa nekih 80,000 na ,,tričavih 2-3,000” od kojih je većina, po revizionistima, pomrla od tifusa i drugih bolesti.

Mnoge ulice u Hrvatskoj i djelovima BH sa hrvatskom većinom nose imena ustaških ratnih zločinaca za koje se redovno održavaju mise dok je preko 3,000 spomenika antifašistima i partizanima porušeno za šta ne postoji bilo kakva zakonska odgovornost. Posljednji primjer  je nedavno rušenje biste Radu Končaru u Splitu gdje je kamena bista pala na vandala i slomila mu nogu. Sveštenik iz Dominikanskog samostana u Splitu gdje je predstavljana knjiga Stjepana Loze o srpskoj genocidnosti prema NDH na sve ovo ima jednostavan odgovor koji nema nikakve veze ni sa vjerom Sv. Dominika ni sa vjerom crkve kojoj formalno pripada. On tvrdi da Hrvati imaju pravo na to kad već četnici rehabilitiraju Dražu Mihailovića.

Da je Draža rehabilitovan  je nesporno. Vrhovni kasacioni sud u Beogradu je u maju 2015. presudio da je Draža imao politički i ideološki motivirano suđenje. Mada se isto može tvrditi maltene za svaku osobu kojoj je sudio poslijeratni komunistički sud a takvih je bilo na desetine hiljada. Takođe bivši borci pod njegovom komandom odavno imaju pravo na srbijanske državne penzije i zvanično su stavljeni u istu ravan sa partizanima kao antifašistički borci odlukom srbijanske skupštine iz maja 2004. SUBNOR i druga antifašistička udruženja u Srbiji su žestoko osudila državni revizionizam prvi takve vrste u Evropi koji kvislinge izjednačava sa onima protiv kojih su se borili.

Ipak paralela hrvatskog sveštenika nije skroz na mjestu.  Draža nije imao ,,državu” kao što su Pavelićeve ustaše imale NDH tako da nisu bili u stanju da siju smrt organizovano i na industrijskoj skali kao ustaše. Drugo, đeneral Mihailović nikada nije imao faktičku kontrolu nad mnogim četničkim jedinicama u NDH gdje su mnogi komandanti bili potpuno samostalni a neki čak sarađivali sa ustašama i bili na platnom spisku NDH. Ono što je nesporno, i pored četničke borbe protiv Njemačke okupacije na početku rata, je četnička velikosrpska ideologija i brojni zločini protiv nesrpskog stanovništva koje su počinili kada god bi se ukazala prilika. Četnička ideologija i zaostavština je i te kako zastupljena u javnom životu Srbije gdje mnoge ulice i bulevari nose imena zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Takođe i srbijanska crkva se pridružila svojim hrvatskim ,,kolegama” u slavljenju i molitvama za njihove ,,rodoljube” a četnički komandanti kao ,,mučenici za veru” krase i freskopise nekih srbijanskih crkava.

U Hrvatskoj znatan dio javnosti nikako ne može izaći, ne samo iz Domovinskog rata za nezavisnost, već i iz Drugog svjetskog rata, dok se autori  navedenih knjiga i promoteri novoverziranih povijesti ugošćavaju na udarnim terminima hrvatske državne televizije i dobijaju prostor u glavnim dnevnim listovima (kao i sponzore).

U Srbiji (i Republici Srpskoj) se ide još dalje u prošlost ka ,,zlatnom dobu svetorodne dinastije Nemanjića” i često se ističe kako su Srbi u tom dobu bili ispred Engleza jer su Englezi jeli rukama, a Srbi viljuškama, a bilo ih je isto koliko i Engleza. Nema veze što sad mnogi Srbi i Hrvati hrle u Englesku i druge zapadne zemlje da peru viljuške mrskim zapadnjacima koji su im stalno radili o glavi (Englezi Hrvatima a Njemci Srbima) jer im sadašnji Nemanjići na vlasti ne omogućavaju elementarno preživljavanje od svog rada. Bitno je da se održi atmosfera zavjera i stradanja kako bi se opravdali svi dosadašnji neuspjesi i posrnuća. Eto ustaše su pobile milion i po Srba u NDH (iako je sva Jugoslavija izgubila nešto malo preko milion ljudi uključujući i poslijeratne egzekucije nacionalista i klasnih neprijatelja) a četnici i jugokomunisti su poklali 600 tisuća Hrvata i tako u nedogled.

Srpska strana je nedavno ponovo otvorila i priču o Jasenovcu u kontekstu njihovog protivljenja kanonizaciji zagrebačkog nadbiskupa Stepinca iz doba NDH. Brojni akademici sa njihove strane pokušavaju vratiti zadnju nulu broju žrtava da bi sve izgledalo gore i konspiratornije dok njihove ,,kolege” sa hrvatske strane pokušavaju skinuti jednu nulu sa iste brojke.

U Makedoniji su pod novom vladom konačno malo predahnuli od ranijih nacionalističkih busanja korumpirane vrhuške u slavnu prošlost Aleksandra Makedonskog i ostalih grčkih velikana potpisavši sporazum oko imena koje je bilo teg na vratu te zemlje od sticanja nezavisnosti 1991.

Od svih zemalja ne samo Jugoslavije nego i bivšeg socijalističkog bloka zvanična Crna Gora je ostala najimunija na revizionističke ideologije iz Drugog svjetskog rata jer je ista partija neprekidno na vlasti od 1945. To je sigurno jedinstven primjer u Evropi. Nedovno je i maršal Tito ponovo dobio spomenik u glavnom gradu koji je nekada nosio njegovo ime.

Dok traju bitke oko uloge četnika, ustaša i partizana u prošlosti egzodus običnog naroda samo dobija na intenzitetu.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

POSLIJE ODLUKE O OSNIVANJU ARMIJE KOSOVA: Mala vojska, velika bura

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslanici kosovskog parlamnta – parlamentarci srpske manjine nisu učestvovali u zasjedanju – odlučili su da se formira kosovska armija. Zvanična Moskva i Beograd snažno su protestovali, a čak je i generalni sekretar NATO upozorio da za to nije vrijeme. Sjedinjene Američke Države su, kao najvažnija sila, zaštitnica Kosova, izričito podržale tu inicijativu

 

Bez poslanika Srpske liste, parlament u Prištini je odlučio: kosovske snage bezbjednosti transformišu se u vojsku Kosova. Mala vojska koja će biti formirana u narednih 10 godina, kada bi trebalo da broji 5.000 pripadnika, izazvala je veliku raspravu sve do Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku.

Prisutni poslanici su u subotu 15. 12. jednoglasno – parlamentarci srpske manjine nisu učestvovali u zasjedanju – odlučili da se formira kosovska armija. Zvanična Moskva i Beograd snažno su protestovali, a čak je i generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg upozorio da za to ,,nije vrijeme’’. Sjedinjene Američke Države su, kao najvažnija sila zaštitnica Kosova, izričito podržale tu inicijativu.

Savjet bezbjednosti UN se odlukom parlamenta u Prištini o transformaciji Bezbjednosnih snaga Kosova (KBS) u vojsku pozabavio na sjednici u ponedjeljak. Kosovski predsjednik Hašim Tači u Njujorku je rekao da kosovska armija „nikada neće biti opasnost u regionu“, što su podržali Amerikanci. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da je „veoma zabrinut“ zbog budućnosti Srba, Srbije i Zapadnog Balkana, na šta je ruski ambasador pri UN dodao da situacija „svakog časa može da eksplodira“.

„Niko nije citirao nijedno jedino pravilo ili član iz koga proističe njihovo pravo da formiraju vojsku“, rekao je Vučić. Tači j pred Savjetom bezbjednosti poručio da odluka vlasti u Prištini nije u suprotnosti ni sa Rezolucijom1244, ni s Ustavom Kosova, ni s Ahtisarijevim planom, ni s međunarodnim pravom.

Vučić je pozvao UN da u budućnosti preuzme veću ulogu u cjelokupnom procesu dijaloga Beograda i Prištine. Tači je uzvratio da se formiranjem vojske Kosova ništa vanredno nije desilo.

Različito viđenje situacije imali su i ambasadori zemalja članica Savjeta bezbjednosti.  Velika Britanija i SAD su navele da ta odluka Prištine nije protivna pravu, Rusija je ocijenila da je riječ o bezakonju.

Novi ambasador SAD u Prištini  ranije se pozitivno izjasnio o formiranju Armije. Stav generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga bio je blag. Osnivanje armije on hoće da uzme kao povod za testiranje angažovanja NATO u zemlji.

Tonovi iz Moskve su alarmantniji. Formiranje kosovske armije moglo bi „dovesti do teških posljedica ne samo po srpsko stanovništvo u regionu, već i po bezbjednost čitavog Balkana“.

O kakvoj se vojsci radi, ima li u njoj mjesta za Srbe i šta se dalje može očekivati?

„Biće to  mala vojska, zbog malog budžeta koji će imati buduće Ministarstvo odbrane Kosova“, objasnio je Špetim Gaši, iz prištinskog Savjeta za inkluzivno upravljanje. „Vjerujem da je ovo više vojska ponosa, a tek onda prava vojska“.

Lazar Rakić iz Centra za alternativno rješavanje sporova u Sjevernoj Mitrovici  smatra da je glasanje u parlamentu u Prištini, „kratkoročno – populistički potez kosovskih vlasti. Nisam siguran da možemo govoriti o nekim spoljnim, bezbjednosnim prijetnjama za Kosovo sve dok postoji ijedna NATO zastava na Kosovu”.

Gaši podsjeća da Srbi na Kosovu, odnosno Srpska lista, bojkotuju tu vojsku. „Za sada će vojska imati samo albanske državljane Kosova, ali Ustav kaže da u svim javnim institucijama deset odsto mora biti iz redova manjina.

Ristić ukazuje da je „bitno reći da su Srbi na političkom nivou zaobiđeni u procesu transformacije, prosto kroz zaobilaženje Ustava. ,,On naglašava da je u ovom slučaju Ustav zaobiđen, jer „da bi se vršila bilo kakva ustavna promjena na Kosovu, potrebna su minimum četiri glasa srpskih predstavnika u parlamentu“.

Kada je u pitanju formiranje vojske, jedna rečenica je u zvaničnom Beogradu i nezvaničnim glasilima vlasti dočekana kao posebna babaroga – ona da KSB ubuduće štiti „teritoriju“ cijele Republike Kosovo. „Mandat će joj biti da brani Kosovo“, rekao je u izjavi za srpske medije Ramuš Haradinaj.

To  daje povoda Vučiću za novu rundu drame. Za Vučića je sada „potpuno jasno“ da najava formiranja vojske i insistiranje na carinama od 100 odsto „imaju za cilj protjerivanje srpskog naroda s Kosova i Metohije jer mu onemogućavaju opstanak“.

Prema dostupnim podacima, polovina od oko 140 Srba u KSB napustila je tu formaciju na poziv Vučića. Nasuprot tome, predsjednik Odbora kosovske Skupštine za nadgledanje bezbjednosnih snaga Hadži Šalja tvrdi da su aktivni zahtjevi oko 300 Srba da se pridruže KSB.

Zamjenik ministra za KSB Burim Ramadani je kazao da će biti potrebno najmanje deset godina kako bi Kosovske bezbjednosne snage popunile kapacitet i bile osposobljene za sve što inače vojske rade. Cilj je, napominje  Ramadani, da kroz deset godina kosovska vojska dostigne standarde NATO i američke armije.

Državni sekretar u Ministarstvu odbrane Njemačke Tomas Zilberhorn u oktobru je izjavio kako se „pojmom ‘vojska’ naravno podsjeća na to da se radi o suverenitetu i nezavisnosti Kosova. Kosovo nisu svi priznali, i to je sporno pitanje. Zbog toga je važno da naglasim da u inicijativi za donošenje zakona ne stoji pojam – ‘vojska’. Na to gledam kao na početak procesa transformacije u narednih deset godina. U tom periodu bi trebalo da se riješe sva sporna pitanja, i onda će moći da se razjasni i to oko pojma vojske“.

Očiti problem su pare, bez obzira na to koliko Amerikanci „pomognu u povećanju vojnih kapaciteta“ ili koliko vozila ostavi njemački Bundesver koji je ispraznio bazu u Prizrenu. Trenutni budžet Kosova predviđa izdvajanja za odbranu od 0,7 odsto ukupnog domaćeg proizvoda BDP, dok NATO traži dva odsto što, doduše, i mnoge bogate članice Alijanse poput Njemačke ne ispunjavaju.

Kosovskih 0,7 odsto je tek 60 miliona eura godišnje, što je premalo za vojsku od 5.000 ljudi, koliko se predviđa izmjenama zakona. Poređenje:  novi srpski budžet je Ministarstvu odbrane opredijelio oko 800 miliona eura.

U političkom smislu, kako je rekao vojni analitičar Aleksandar Radić, projekat vojske je poruka da nema povratka kad je riječ o nezavisnosti Kosova. „Onog trenutka kada imate zakon u kojem piše da je osnovni zadatak oružanih snaga zaštita teritorije Kosova,  jasno je da se to pretvara u simbol od kojeg nema odstupanja“, rekao je Radić. „To je psihološko-propagandni momenat koji daje težinu u pregovorima, jer pokazuje jasan stav da nema podjele teritorije“.

Gaši ne očekuje da će se poslije ratifikacije bilo šta vanredno desiti. „Sada imamo nešto lakog oružja koje je  stiglo iz SAD, ostalo će stići. Ali ne očekujem bilo kakav dalji razvoj. Sva ova politička retorika na Kosovu i u Srbiji će nestati. Svi ćemo vidjeti da to nije rizik za bilo koga, ali ni velika pomoć bilo kome. To pomaže samo našim političarima“, zaključuje Gaši.

Rakić smatra da je važan momenat u kome se sve dešava. „Već dvadeset dana podignute su tenzije nakon uvođenja carina od sto odsto, tako da će ovo samo dodatno nadograditi napetost. Kao da neko namjerno gura stvari u eskalaciju“.

Vlada Kosova je u novembru uvela carine od 100 odsto na robu iz Srbije. To je bila reakcija na odbijanje da bude primljeno u Interpol koje je prije toga izdejstvovala Srbija.  Evropska unija je ponovo odložila liberalizaciju viza za građane Kosova, što kod njih dalje hrani razočaranje prema EU.

Atmosferu oko formiranja kosovske vojske podgrijale su i izjave nekih zvaničnika iz Beograda. Sve i ako na Kosovu i jeste stacionirano 4.000 vojnika međunarodnih snaga KFOR koji bi trebalo da obezbijede granice i mir, ne može se isključiti mogućnost srpske akcije zaštite stanovništva Sjevera – tako je bar zaprijetila srpska premijerka Ana Brnabić. „Nadam se da nikada nećemo morati da angažujemo vojsku“, glasila je njena namjerno višeznačna formulacija.

Marko Đurić, direktor Kancelarije za Kosovo rekao je kako opcije koje državi stoje na raspolaganju uključuju i proglašenje okupacije na dijelu teritorije Srbije, kao i različite oblike upotrebe oružanih snaga. Đurić je pozvao građane Srbije, ,,Albance, Srbe i sve ostale” da ne stupaju u redove, kako je rekao, ,,takozvane vojske Kosova”.

Vidno opada uticaj Evropske unije, koja je godinama posredovala u dijalogu dvije strane. Ona za balkanske države nema više pozitivnih atraktivnih momenata, a još manje ima čime da prijeti.

Perspektivu pristupa datu Srbiji, koja je početkom ove godine još smjelo vezivana za 2025, danas u Briselu više niko neće da konkretizuje. Na Kosovu, koje ni pet članica EU još nije priznalo kao nezavisnu državu, se ne osjeća ništa od nekadašnje euforije prema EU, nakon što je vizna liberalizacija ponovo odložena. Kosovsko stanovništvo  jedino u regionu ne smije slobodno da putuje u Evropu.

Albanski premijer Edi Rama otvoreno je ponudio Kosovarima albanske pasoše – ukoliko EU ponovo odbije da liberalizuje vizni režim. Još nešto što Albanija nudi sjevernom susjedu: ekonomsko povezivanje. Time i  alternativu Srbiji, od koje je Kosovo dosad bilo ekonomski zavisno.


Zbližavanje s Albanijom

Nekoliko dana nakon što je počeo carinski spor u kosovskom gradu Peći došlo je do zanimljivog sastanka: pod motom „jedan narod, jedan jezik, jedan san“, 26. novembra sastale su se vlade Kosova i Albanije. One su postigle saglasnost oko dalekosežnih političkih, ekonomskih i kulturnih ciljeva: zajedno u regionu i k Evropi, sa dvije glave, ali jednim glasom – to je bila patetična i jasna poruka sastanka koji su političari manifestovali na grupnoj fotografiji sa simbolom albanskog dvoglavog orla, koji je u Srbiji omražen.

To zbližavanje s Albanijom znači novu dinamiku u regionu.  Kosovo postaje ne samo politički, već i ekonomski gotovo potpuno nezavisno od Srbije. Zbog toga ispaštaju Srbi sa Sjevera Kosova koji su  odsječeni od Srbije, ali odbacuju uklapanje u kosovske strukture. Etnička granica unutar Kosova se produbljuje.

Komentatorka njemačkog radija Dojče vele smatra da se ne može isključiti ni mogućnost da razvoj situacije dovede do faktičke podjele Kosova, a na duži rok – do faktičke konfederacije ostatka Kosova s Albanijom. Analitičari i političari u regionu već se poigravaju s tim scenarijem.

Za Srbe je to traumatična ideja. Kosovo se doživljava kao istorijsko jezgro Srbije i črvsto usađeno u kolektivno pamćenje Srba – s utemeljenjem koje je više emotivno nego racionalno, primećuje DW.

Ipak, veća vojna eskalacija nije vjerovatna. Kosovo se nalazi pod direktnom zaštitom SAD. Bondstil je jedna od najvećih američkih baza van Sjedinjenih Država.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

ZAOŠTRENA RETORIKA NA RELACIJI BEOGRAD – PRIŠTINA: Opasnost od zamrzavanja konflikta

Objavljeno prije

na

Objavio:

radoicic

Na Kosovu bi mogao da uslijedi opasan period, vrijeme je pred praznike, katoličke i pravoslavne. Tako razmišlja Rada Trajković, jedna od najpoznatijih ličnosti među Srbina na Kosovu. Predsjednica nevladine organizacije Evropski pokret na Kosovu smatra da vladajući političari u Beogradu i Prištini računaju da od 15. decembra do 15. januara međunarodni predstavnici na Kosovu i u Srbiji uživaju u odmoru. ,,Strahujemo da će nešto organizovati, neki jači nemir, da bi normalno radili na projektu podjele”, misleći na srpske i kosovske čelnike, iznijela je Trajković svoje strahovanje. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo