Povežite se sa nama

REGION

KLERIKALNO-SOVJETSKA BURA NA ISTOKU: Stvaranje nove „simfonije“ i refleksije na Balkan

Objavljeno prije

na

patrijarh

Istočnu crkvu još od doba cara Konstantina iz 4. stoljeća (kada je hrišćanstvo postalo državna vjera Rimskog imperija), često karakterišu dva fenomena, koja idu paralelno uz naučavanja o dogmi vjere i morala, a puno puta i kontra njih. Prvi fenomen je cezaropapizam u kojem državna vlast ima primat nad crkvenom i vodi kadrovsku politiku u crkvi, a po potrebi i dogmatsku, iako rjeđe. Takav odnos države i crkve se u Vizantiji nazivao simfonija. Kasnije je isti model preuzet i od drugih pravoslavnih a kasnije komunističkih zemalja. Drugi, noviji fenomen koji datira od druge polovine 19. stoljeća je etnofiletizam gdje istočne crkve u praksi stavljaju etničku/nacionalnu pripadnost kao vrlinu koja ima primat nad postulatima Hristove vjere.

Kombinacija dva fenomena dovela je mnoge „pravoslavne” narode u teška iskušenja i tragedije od kojih je možda najveća propast velikogrčke „Megali Ideje” o obnovi Vizantije kada je Mala Azija ostala bez preko 1.5 miliona pravoslavnih Grka koji su razmijenjeni (čitaj protjerani- preživjevši turske masakre nakon fijaska grčke ratne avanture) za nekih 380 hiljada muslimana istjeranih iz Grčke. Bugari i Srbi su se takođe oprobali u sličnim „Megali” projektima i znamo kako su prošli.

Nedavno se Kremlj upustio u svoju „Megali Ideju” obnove sovjetske imperije koja bi opet imala vojnu, ekonomsku, ali i duhovnu dominaciju. Agresija na Ukrajinu je podbacila, uprkos anšlusu Krima i okupaciji djelova zemlje uz rusku granicu. Sa druge Moskva je ujedinila Ukrajince protiv sebe kao nikada prije. Rezultat toga je želja da se stavi tačka na svaku vrstu ruske dominacije uključujući i crkvenu.

Crkveno pitanje u Ukrajini, kao i svuda u istočnom bloku, je i državno pitanje. Ruska crkva je uvijek u svojoj istoriji predstavljala produženu ruku države a od doba Sovjeta i produženu ruku tajne države. KGB je odabirao i postavljao sveštenike i episkope. To je u jednom intervjuu 2012. priznao i bivši ruski mitropolit Filaret Denisenko, kasnije patrijarh donedavno nepriznate Ukrajinske crkve Kijevske. Velika većina Ukrajinaca nakon vojnog sukoba sa Rusijom gleda na rusku crkvu u Ukrajini kao ispostavu FSB-a (nasljednicu sovjetskog KGB-a) zaduženu za podrivanje zemlje i dijeli mišljenje državnog vrha da je vrijeme za otklon. Državni i nacionalni apel Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu je urodio plodom, dijelom i zbog dugog i tinjajućeg rivalstva između Carigrada i Moskve oko primata u pravoslavlju.

Carigrad i Moskva su već uspostavili paralelne crkvene strukture u Sjevernoj Americi i Estoniji (duž etničkih linija) koje ne priznaju jedne druge ali sukob oko Ukrajine je donio raskol kakav se nije desio od razlaza Istoka sa Rimom 1054. Ruska crkva predvođena patrijarhom Kirilom je prekinula sve odnose sa majkom crkvom u Carigradu (od koje je primila vjeru i obrede) i zabranila svojim vjernicima bilo kakvo duhovno opštenje sa Grcima i pored nepostojanja ikakvih dogmatskih razlika, time stavljajući Carigrad u istu ravan sa Rimom i protestantima.

Carigrad optužuje Moskvu da nekanonski vlada Ukrajinom a Moskva optužuje Carigrad za nekanonsko miješanje u unutrašnje stvari. Ruska crkva (i država sa tajnim službama) je pokrenula ofanzivu prema drugim nacionalnim crkvama u namjeri da izolira Vaseljensku patrijaršiju koja za razliku od Moskovske iza sebe nema državni i obavještajni aparat i neograničene fondove već se poziva na kanone vaseljenskih sabora (tada jedinstvene Crkve) i želju ukrajinskog naroda da ima svoju crkvu (o koju se oglušila 1991, valjda radi mira u kući, kada su svi arhijereji RPC-a u Ukrajini tražili autokefalnost za novonastalu državu).

Kremlj (i njemu podređeni patrijarh Kiril) računa i na Srpsku crkvu koja ima jurisdikciju nad bivšom Jugoslavijom (sa izuzetkom za sada nepriznate crkve u Makedoniji). SPC u ovakvom obliku i granicama je nastala stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i odlukom tada regenta Aleksandra Karađorđevića, čija vlada je ispregovarala granice jurisdikcije nove crkve kao i tomos dodijeljen 1922. upravo sa Vaseljenskom patrijaršijom. Tada se Carigrad odrekao prava na Makedoniju i Staru Srbiju i priznao usisavanje do tada autokefalne crkve u Crnoj Gori.

Beograd je, i poslije raspada Jugoslavije, očuvao uticaj u novonastalim državama preko crkveno-obavještajnih struktura. Otvorenim svrstavanjem uz sovjetski vrh RPC-a i raskidom sa Carigradom SPC bi riskirala da Carigrad preispita svoj stav o tomosu iz 1922. budući da Jugoslavije više nema, a makedonski narod i država su nepodijeljeni oko želje za duhovnom samostalnošću u čemu im je Bugarska Crkva najavila podršku. Patrijarh Irinej je samo verbalno podržao Moskvu iako je, prema izvorima iz Patrijaršije, ruski mitropolit i rukovodilac vanjskih poslova Ilarion Alfejev došao sa gotovim tekstom koji su srbijanski arhijereji trebali potpisati o raskidu odnosa sa Carigradom na nivou episkopata.

Mnogima u SPC-u nije svejedno raskinuti sa majkom crkvom u Carigradu i produbiti krizu u Makedoniji, a možda i u Crnoj Gori. Prilično jaka struja vjeruje da je moguće odvratiti patrijarha Vartolomeja od poništenja tomosa i davanja autokefalnosti Makedoniji tim prije što Grci ne priznaju naziv „Makedonska Crkva”. U tom slučaju bi SPC primijenila „Titov model klackanja” između Moskve i Carigrada, kako nam ironično reče izvor iz Patrijaršije.

Država Srbija, čije tajne službe su u jugoslovensko vrijeme izabrale i vrbovale veći dio sadašnjeg episkopata, se tek treba izjasniti. Srpski „patriotski” mediji ipak pripremaju teren za najgore. Novine se utrkuju ko će više podržati RPC i izjaviti lojalnost Majci Rusiji a naružiti Vartolomeja i ostale arhijereje Vaseljenske Patrijaršije. Patrijarh Vartolomej se naziva masonom (ne smeta im članstvo znatnog broja srpskog episkopata u raznim ložama) i agentom Vatikana iako se Vatikan protivi ukrajinskoj autokefalnosti iz vrlo praktičnog razloga. Unijatska crkva u Ukrajini, koja priznaje Papu ali bogosluženja vrši po vizantijskom obredu, broji oko 5 miliona izrazito nacionalno nastrojenih Ukrajinaca veoma naklonjenih ideji nacionalne crkve pa se Rim s razlogom boji da bi veliki dio njih zamijenio molitveno pominjanje Pape na liturgiji sa imenom novog autokefalnog patrijarha.

Srpski mediji „otkrivaju” da se CIA uključila u „ukrajinsku rabotu” ali „patriotama” ne smeta angažman agenta Mihailova za 4. Odjel 5. Direktorata KGB-a (na osnovu dokumentacije iz Arhiva KGB/FSBa) i njegov kasniji raskalašan život i posao sa cigaretama oslobođenih akciza, vrijedan preko 4 milijarde dolara sredinom 90-ih. Duvansku licencu je kao „rizničar” RPC-a dobio od tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina koji je na taj način odlučio pomoći „obnovu pravoslavlja”. Radi se o sadašnjem moskovskom patrijarhu Kirilu koji srpskim „patriotama” predstavlja uzor „pravoslavlja”.

Situacija u Crnoj Gori je drugačija uprkos nadama među suverenistima da bi poništenje tomosa iz 1922. značilo i šansu za Crnu Goru. Obnova CPC je bila projekat Liberalnog saveza dok su u to doba državni i crkveni krugovi gorljivo bili u službi srbijanskog „Megali” projekta. Drugi veliki problem za zagovornike CPC-a je to što je sadašnji nepriznati mitropolit Mihailo rasčinjen upravo od carigradskog patrijarha Vartolomeja dok je službovao u grčkoj crkvi u Rimu. Tu činjenicu SPC rado navodi.

U Ukrajini su svi ukrajinski arhijereji RPC-a tražili odvajanje u novembru 1991 (uključujući i sadašnjeg moskovitskog namještenika Onufrija koji je u prvoj polovini 1992. povukao potpis sa još dvojicom episkopa, vjerovatno nakon intervencije FSB-a). I sada u 2018. je čak deset ukrajinskih episkopa Moskovske patrijaršije tražilo odvajanje i stvaranje jedne ukrajinske crkve dok otprilike više od pola vjernika Moskovske patrijaršije u Ukrajini podržava tu ideju.

Teritoriju Crne Gore je Beograd podijelio u tri eparhije kako bi se osigurala rascjepkanost i otežalo koordinirano odvajanje. Drugo, episkopat pravoslavne crkve u Crnoj Gori, za sada, nepodijeljeno stoji na liniji pansrbizma (i onih koji su ih postavali na te pozicije, a to nije crnogorska UDBA koja je tada bila samo filijala).

Pojačanje „borbe za jedinstvo pravoslavlja” je nedavno stiglo u vidu posjete neformalnog ministra vanjskih poslova sirijskog diktatora Bašara Asada, patrijarha drevne Antiohijske crkve Jovana X kao i patrijarha srpskog Irineja. Crnogorski mitropolit i Arhiepiskop cetinjski je nekoliko puta izrazio pokajničku odanost Moskvi nakon ranije bliskosti sa Grčkom crkvom (gdje je čak i službovao u vrijeme vladavine vojne hunte dobivši od jugo vlasti na čudan način pasoš- tada nedostižan za podržavaoce snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, pogotovo onih koji nisu služili JNA i odradili odgovarajuće „kontrausluge”).

Kremlj i RPC najavljuju stvaranje nove pravoslavne zajednice čiji temelji su „kanoni”- direktive 4. Odjela 5. Direktorata preimenovane službe.

Mitropolit Amfilohije je nedavno u intervjuu ruskom „Prvom kanalu” ipak izrazio nelagodu zbog permanentne državno-crkvene „simfonije” i pozvao na povratak u vrijeme prije cara Konstantina- kada se istinski propovijedalo Evanđelje slobodno od stega starog, novog ili Trećeg Rima jer „sada Crkva treba da se vrati na predimperijalno ustrojstvo ne imitirajući ono što je bilo u proteklim vijekovima kada je postojala simbioza države, Crkve i naroda”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

POMUĆENA EVROPSKA PERSPEKTIVA BALKANA: Veto igrači i brzina puža

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluka Evropskog savjeta da se ne otvore pregovori o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije imaće veoma loše posljedice po  region.  Vjerodostojnost EU na Balkanu je na istorijskom minimumu

 

Tužno i kratkovido. To su riječi koje najčešće koriste evropski analitičari kada komentarišu odluku Savjeta EU da odloži otvaranje pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Te zemlje su preduzele niz mjera kako bi ispunile sve što je od njih Brisel tražio.

Skoplje je čak postiglo dogovor sa Atinom oko promjene imena te države, pa su Makedonci vjerovali da će na samitu EU konačno dobiti zeleno svijetlo za početak pregovora. Vlada premijera Zorana Zaeva je, protivno svim obećanjima, ostavljena na vjetrometini. Da bi sačuvao lični kredibilitet, razočarani Zaev je kazao da će mandat vratiti narodu. Vanredni izbori u toj državi biće održani u aprilu naredne godine.

Iako se i Evropska komisija založila za otvaranje pregovora, veto je pritisla Francuska, tačnije njezin predsjednik Emanuel Makron. U strahu od opozicije koja mu duva za vratom, odnosno ishoda lokalnih izbora u toj zemlji, koji se trebaju održati na proljeće naredne godine, on se odlučio da blokira evropske aspiracije Skoplja, dok su u slučaju Albanije, takođe iz unutarpolitičkih razloga, suzdržane bile još i Holandija i Danska.

„Francuska je pokazala spremnost da drži ostatak EU, ali i zemlje van Unije, za taoce svoje političke agende. To nije novina, ali ovako radikalan način svakako nije dobar signal za budućnost proširenja“, rekao je profesor Univerziteta u Gracu Florijan Biber.

U pauzi mučne debate oko izlaska Velike Britanije iz EU, evropski čelnici su se tek dogovorili o da početak pregovora sa ove dvije zemlje razmotre iduće godine, u maju, kada će u Zagrebu, tokom predsjedavanja Hrvatske, biti održan novi samit.

Možda za Sjevernu Makedoniju bude nova prilika do kraja 2019., jer je predstavnik Finske, koja u ovom šestomjesečju predsjedava Unijom, u izvještaju o sastanku Evropskog saveta naveo da će se do kraja godine ponovo raspravljati o otvaranju pregovora sa Skopljem.

Na tome posebno insistira tzv. Višegradska grupa koju čine Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka. “Novo, treće po redu odgađanje početka pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom destabilizovaće cijelu regiju, a negativno će se odraziti i na budući kredibilitet i uticaj EU u državama Zapadnog Balkana”, upozorili su zvaničnici tih zemalja.

EU su u ovom slučaju  pokazala kao nevjerodostojna zajednica koja gazi vlastita obećanja što će u ovom regionu uzrokovati frustriranost i pad motivacije i spremnosti za reforme.

“Nijeste vi krivi, mi smo. Vi ste obavili svoj posao, mi svoj nijesmo”, poručio je građanima Albanije i Sjeverne Makedonije predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk. Odlazeći predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker ocijenio je da je riječ o “istorijskoj greški”. Tim prije što odluka o početku pregovora o članstvu ne znači  članstvo, nego u prvom redu ima  simbolično značenje kako bi se iskazalo priznanje za postignuto i kako bi se podstakle te zemlje na dug i naporan proces pristupanja država kandidata EU.

Prema riječima Aleksandre Štiglmajer iz Evropske inicijative za stabilnost, vjerodostojnost EU je na Zapadnom Balkanu na – istorijskom minimumu. „Ovo je apsolutno najniža tačka na kojoj smo se našli u posljednjih 20 godina kada je u pitanju politika proširenja“, kazala je ona za DW.

Makronov nerazumni veto uvalio je EU u dvostruku krizu vjerodostojnosti – jednu na Balkanu, drugu u samom Briselu. Razumijevajući da se na taj način opasno potkopava zajednička politika EU, Evropski parlament je usvojio rezoluciju kojom je osudio odlaganje pristupnih pregovora Albanije i Sjeverne Makedonije i podržao nastavak politike proširenja na Zapadni Balkan.

“EU je još  otvoren projekt koji ne može biti upotpunjen kao projekt mira i prosperiteta za sve dok god zapadni Balkan, kao jedna od ključnih regija za funkcionisanje EU i mira na kontinentu, ostaje izvan toga”, kaže novi izvjestilac EP za Crnu Goru, Tonino Picula, raniji hrvatski minsitar vanjskih poslova, kaže.

Ako se ima u vidu činjenica da je EP jedina evropska institucija koja ima direktan legitimitet građana, a da su poslanici izabrani u maju ove godine, odluka Evropskog savjeta bi paradoksalno mogla vratiti pitanje Balkana opet na čelu agende EU. Tačnije, pokrenuti praktično zaustavljeni proces integracija, uključujući tu i Crnu Goru.

Tako je, nakon četiri godine, Evropska komisija u utorak potvrdila da je Hrvatska ispunila sve tehničke kriterijume da postane članica Šengen zone.

Nakon glasanja u utorak u Američkom senatu izvjesno je da će Sjeverna Makedonija krajem decembra postati članica Sjeverno-atlantske alijanse (NATO). Parlament te države je, još u jeku krvavih sukoba na području bivše Jugoslavije, 1993. godine, izglasao Deklaraciju o ulasku u NATO.

”Moramo sada snažno podržati i blisko sarađavati sa ovim zemljama kako bi se što je više moguće umanjio ovaj udarac”, navodi njemačka kancelarka Angela Merkel, pa u crnogorskoj vlasti očekuju da bi, na ovom valu, u ovoj godini, mogli da otvore posljednje pregovaračko poglavlje (8- konkurencija).

Izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević ističe da je Crna Gora već sedam godina u pristupnim pregovorima, ima svoje domaće zadatke koje vlasti sporo i nevoljno ispunjavaju, a neke i ignorišu.

“Naša država posljednjih godina u oblastima 23 i 24 bilježi i ozbiljnu regresiju. To nije pitanje učinka onih u Vladi koji vode ovaj proces tehnički i na stručnom nivou, već se radi o odgovornosti onih koji donose političke odluke na najvišem nivou”‚ rekla je Uljarević. On aje precizirala da su domaći “veto igrači” iz struktura vlasti i njima bliskih krugova za sada jedini krivci što Crna Gora ide “puževom brzinom” ka EU.

U situaciji kada evropske političke dionice padaju na svim tržištima, jedino ko od nje još  nešto traži je jugoistok Evrope. Zato je prihvatanje tog političkog izazova i šanse, koliko god od toga bježali, nužnost za države EU. „Proširenje EU nije mrtvo, ali će zahtjevati više vremena i biti više frustracija nego što smo očekivali”, zaključuje profesor Biber.

                                                                                                                       Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

REGION

ISPITIVANJE  RAMUŠA HARADINAJA U HAGU: Umjetnik političkog preživljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kosovski premijer u ostavci Ramuš Haradinaj branio se u srijedu ćutnjom i tako završio ispitivanje pred Specijalizovanim tužilaštvom u Hagu u svojstvu osumnjičenog. Kazao je da ne očekuje optužnicu

 

Ramuš Haradinaj, koga je Specijalni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu proteklih godina  dva puta oslobodio zbog nedostatka dokaza, istakao je da nije upoznat o čemu se radi u njegovom slučaju. “Tražili smo objašnjenje zašto je pozvan, ali nismo ga dobili, Radi se o mojoj ulozi u Oslobodilačkoj vojsci Kosova, ali ne nešto konkretno. Ne očekujem optužnicu, jer znam svoje zakonsko stanje”, kazao je Haradinaj.

Specijalizovano tužilaštvo, odnosno Specijalni sud, je kosovski sud sa sjedištem u Hagu koji sprovodi istragu zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih krivičnih zločina u vezi navoda iz Izvještaja Savjeta Evrope 2011. godine. U tom izvještaju piše da su zločine  počinili pripadnici OVK-a od 1998. do 2000. Ovaj sud ima nadležnost nad krivičnim djelima izvršenim na Kosovu između 1. januara 1998. i 31. decembra 2000. godine.

Iako kosovski, sud finansira Evropska unija i u njemu radi međunarodno osoblje. Sjedište mu je u Hagu. Između ostalog zbog bojazni od zastrašivanja svjedoka. “Budući da se radi o osjetljivom pitanju i tome da se mogući osumnjičeni od pojedinih djelova kosovskog društva mogu smatrati borcima za slobodu”, saopštila je Vlada Holandije još 2016. godine kada je odlučila da udomi ovaj sud. Pojedini na Kosovu ovaj sud smatraju nepravednim jer će, kako kažu, suditi samo jednoj etničkoj grupi, dok će navodni zločini kosovskih Srba ostati nekažnjeni.

Haradinaj je 19. jula podnio ostavku na premijersku poziciju  zbog poziva iz Haga. Kako je rekao, time je želio da zaštiti Kosovo.

Haradinaj je ostavku sa premijerske pozicije podnio i 2005. kada se prvi put dobrovoljno predao Haškom tribunalu gdje je bio optužen za ratne zločine. Haradinaja, bivšeg komandanta OVK-a u zoni pod nazivom Dugađini, prva optužnica je teretila za okrutno postupanje, torturu i ubistva ljudi zatočenih u improvizovanim logorima.

Sud je 2008. donio oslobađajuću presudu po optužbama u vezi kršenja ratnih zakona. Takođe je 2012. oslobođen svih optužbi na ponovljenom suđenju pred istim tribunalom.

Nakon Haradinajevog oslobađanja usljed nedostatka dokaza ostala je sumnja da su svjedoci zastrašivani i ubijani. Haradinaj je u Prištini dočekan kao nacionalni heroj.

Haradinaj je uoči odlaska u Hag saopštio da su čelnici svih institucija i političkih partija u ponjedeljak i zvanično obaviješteni o njegovoj neopozivoj ostavci, te ih je pozvao na preduzimanje potrebnih koraka za raspisivanje opštih nacionalnih izbora, “kako bi se pravo izbora vratilo narodu”. Najavio je da buduće rukovodstvo Kosova treba da bira narod i da će se, po povratku iz Haga, angažovati unutar svoje partije Alijanse za budućnost Kosova i spremati za nove izbore.

Od početka rada ove vlade prije dvije godine, Haradinajeva takozvana „ratna koalicija“ bila je veoma trusna, a izazovi ogromni: teški odnosi sa Srbijom, korupcija, visoka nezaposlenost i Damoklov mač Specijalnog suda. Otuda se mogao predvidjeti prevremeni kraj ove vlasti.

Početkom jula Ustavni sud Kosova proglasio je neustavnim tzv. „zakon o dijalogu“ – čime je praktično sahranjena Haradinajeva ideja. On je krajem prošle godine insistirao na novom pregovaračkom timu za dijalog sa Beogradom koji bi bio sastavljen od predstavnika raznih partija i vodio pregovore umjesto predsjednika Hašima Tačija. Prebacujući pregovore sa Beogradom na poseban državni tim, Haradinaj je razvlastio predsjednika Tačija.

Na osnovu istog zakona usvojena je i „platforma o dijalogu“ koja je izazvala bujice negativnih reakcija u Beogradu. Tim dokumentom bilo je predviđeno priznanje nezavisnosti Kosova u sadašnjim granicama, ali odlukom Ustavnog suda ni ta platforma više ne važi. Sud je ocijenio neustavnim široka ovlašćenja državnog tima koji bi imao isključivu nadležnost da pregovara. To je sud u Prištini vidio kao narušavanje sadašnjeg načela podjele vlasti.  Platforma je na kraju usvojena minimalnom većinom od 61 poslanika u parlamentu.

Opozicione partije DLK, Socijaldemokratska partija i Samoopredjeljenje su mogle da obore Haradinajevu vladu da su im se pridružili glasovi srpskih predstavnika koji su dio Haradinajeve vladajuće koalicije. Međutim, iako je Srpska lista nagovijestila tu mogućnost, tri albanske partije su odbijale da ruše vladu u Prištini pomoću srpskih glasova.

U kosovskoj javnosti se formiranje (neustavnog) pregovaračkog tima tumačilo kao dio sukoba Tačija i Haradinaja. Prema tom tumačenju, premijer je pokušao da razvlasti predsjednika i tako spriječi priče o „korekciji granica“ ili „razgraničenju“ koje su u igru uveli Tači i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Lider pokreta Samoopredeljenje Aljbin Kurti tvrdi da je zakon o dijalogu i pisan kako bi bio osporen, to jest da su Haradinaj i Tači u istom timu.

Dijalog Beograda i Prištine već mjesecima se ne pomjera sa mrtve tačke. Haradinajeva vlada odbija da ukine carine od sto odsto na srpsku robu koje je uvela prošlog novembra, a to je uslov Beograda za nastavak razgovora. Sastanak koji je ovih dana trebalo da bude održan u Parizu, uz prisustvo francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačke kancelarke Angele Merkel, otkazan je jer je bilo slabih izgleda na uspjeh.

Pojedini analitičari razmišljaju da bi nova ostavka Haradinaja mogla da ima dalekosežne posljedice po Kosovo. Odlaskom glavnog igrača pomjera se klatno moći. Posebno u dijalogu sa Beogradom sada u Prištini nastaje novi odnos snaga: Haradinaj se odlučno zalagao za dijalog na čijem će kraju biti priznanje Kosova i suprotstavljao se izmjeni granice, što su kao mogućnost nabacili Tači i Vučić.

Svojim držanjem oko ovog pitanja Haradinaj je osvajao političke poene na Kosovu i u inostranstvu. Mnoge članice EU – prije svih Njemačka – izjasnile su se protiv pomjeranja granica u Evropi.

Neki analitičari smatraju da bi Haradinaj tvrdoglavost prije ili kasnije politički došla glave. Hag je samo ubrzao odlazak.

Aleksandar Vučić je nazvao ostavku Ramuša Haradinaja “politički trik”, uz prognozu da će se on kao heroj vratiti sa saslušanja iz Haga i udvostručiti  popularnost. „Vučićeve pretpostavke nisu daleko od istine“, ocijenjeno je u berlinskom liberalnom dnevniku Tagescajtung.

Pojedini strani analitičari smatraju da je pozitivne poene u većinskom albanskom stanovništvu Haradinaj osvojio kada je uveo carine od sto odsto na srpsku robu.

„Na tom talasu Haradinaj sada ide na sve ili ništa. Ukoliko predsjednik Tači u roku od 45 dana ne nađe novu funkcionalnu vladajuću većinu, Haradinaj će dobiti šta je htio: nove izbore“, zaključak je Tagescajtnunga.

„Ramuš Haradinaj je umjetnik političkog preživljavanja“, piše berlinski Tagesšpigel. „Bez obzira na to da li su u pitanju ratni zločini ili mafijaške aktivnosti – nekadašnjem komandantu UČK nikada ništa nije dokazano. Za sada.“

 

Novi tribunal cilja na vrh UČK

 

Pozivanjem premijera Haradinaja novi tribunal odmah cilja na sam vrh UČK.

U srijedu je bivši predsjednik Skupštine Kosova Jakup Krasnići, takođe, stigao u zgradu Specijalizovanog tužilaštva u Hagu. Krasnići je tokom rata na Kosovu bio portparol i član Štaba OVK.

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung podsjeća da se bivša glavna tužiteljska Tribunala Karla del Ponte i u svojoj biografiji žalila na masovno zastrašivanje svjedoka koje je onemogućilo valjano izvođenje dokaza. „Otvoreno je pitanje da li će novi sud bolje izaći na kraj sa ovim problemom. Dvadeset godina nakon događaja svaka optužnica počiva skoro isključivo na iskazima svjedoka. Skepsu budi to što mlada institucija ima već trećeg glavnog tužioca, ali još nijednu optužnicu“, zaključuje list.

Portal hamburškog nedeljnika Cajt podsjeća da su bivši komandanti UČK Rustem Mustafa Remi i Sami Luštaku u januaru već morali da se pojave u Hagu. „Kosovski mediji izvještavaju da bi već tokom godine mogle da budu podignute prve optužnice. Ima spekulacija da bi Haradinaj kao i predsjednik Hašim Tači i predsjednik parlamenta Kadri Veselji mogli biti optuženi.“

 

Najstroža kazna doživotni zatvor

 

Kosovski zakon o Specijalizovanim vijećima i tužilaštvu na osnovu kojeg funkcioniše ovaj sud predviđa da se nikome neće suditi pred drugim sudom na Kosovu za djela za koja mu je već suđeno pred nekim sudom ili pred Međunarodnim sudom za krivično gonjenje. Zakon inače ovlašćuje tužioce da ispitaju potencijalne osumnjičene i prikupljaju dokaze.

Ova institucija, formirana nakon što je Skupština Kosova usvojila potrebno zakonodavstvo, postala je  funkcionalna jula 2017. kada je usvojen Pravilnik o postupku i dokazima za vođenje krivičnog postupka. Da bi bila podignuta optužnica, Specijalizovani tužilac mora da se uvjeri da postoji dobro utemeljena sumnja da je osumnjičeni izvršio ili da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela iz nadležnosti Specijalizovanih vijeća, na osnovu Pravilnika o postupku.

Ispitivanja visoko rangiranih osoba iz nekadašnje OVK u Specijalizovanom tužilaštvu Kosova sa sjedištem u Hagu traju od januara ove godine. Iz organizacije ratnih vetarana Kosova su saopštili da je na razgovor do sada pozvano više od 40 osoba.

Na istrazi navodnih zločina, trenutno radi treći po redu tužilac – Džek Smit. Prvi tužilac Specijalnog istražnog tima Amerikanac Klint Vilijamson je nakon istrage 2014. saopštio da je došao do dokaza koji su dovoljni za podizanje optužnice. Nakon formiranja suda, istragu navoda o zločinima nastavlja tužilac Dejvid Švendimen, takođe Amerikanac, ali on je u martu 2018. godine, umjesto 2020, otišao sa te pozicije nakon isteka mandata u američkoj diplomatskoj službi.

Specijalni sud je četvrti po redu koji se bavi istragom navodnih zločina pripadnika OVK. Prije njega, ovim pitanjem bavio se i UNMIK, (misija Ujedinjenih nacija na Kosovu) Haški tribunal i EULEX (Misija Evropske unije za vladavinu zakona).

Najstroža kazna koju Specijalni sud može izreći osuđenoj osobi je kazna doživotnog zatvora. Zatvorska kazna će se izdržavati u državi koju odredi predsjednik Specijalnog suda, a iz spiska država koje izraze spremnost da prihvate osuđene osobe.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

ISPITIVANJE RAMUŠA HARADINAJA U HAGU: Umjetnik političkog preživljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kosovski premijer u ostavci Ramuš Haradinaj branio se u srijedu ćutnjom i tako završio ispitivanje pred Specijalizovanim tužilaštvom u Hagu u svojstvu osumnjičenog. Kazao je da ne očekuje optužnicu

 

Ramuš Haradinaj, koga je Specijalni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu proteklih godina  dva puta oslobodio zbog nedostatka dokaza, istakao je da nije upoznat o čemu se radi u njegovom slučaju. “Tražili smo objašnjenje zašto je pozvan, ali nismo ga dobili, Radi se o mojoj ulozi u Oslobodilačkoj vojsci Kosova, ali ne nešto konkretno. Ne očekujem optužnicu, jer znam svoje zakonsko stanje”, kazao je Haradinaj.

Specijalizovano tužilaštvo, odnosno Specijalni sud, je kosovski sud sa sjedištem u Hagu koji sprovodi istragu zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih krivičnih zločina u vezi navoda iz Izvještaja Savjeta Evrope 2011. godine. U tom izvještaju piše da su zločine  počinili pripadnici OVK-a od 1998. do 2000. Ovaj sud ima nadležnost nad krivičnim djelima izvršenim na Kosovu između 1. januara 1998. i 31. decembra 2000. godine.

Iako kosovski, sud finansira Evropska unija i u njemu radi međunarodno osoblje. Sjedište mu je u Hagu. Između ostalog zbog bojazni od zastrašivanja svjedoka. “Budući da se radi o osjetljivom pitanju i tome da se mogući osumnjičeni od pojedinih djelova kosovskog društva mogu smatrati borcima za slobodu”, saopštila je Vlada Holandije još 2016. godine kada je odlučila da udomi ovaj sud. Pojedini na Kosovu ovaj sud smatraju nepravednim jer će, kako kažu, suditi samo jednoj etničkoj grupi, dok će navodni zločini kosovskih Srba ostati nekažnjeni.

Haradinaj je 19. jula podnio ostavku na premijersku poziciju  zbog poziva iz Haga. Kako je rekao, time je želio da zaštiti Kosovo.

Haradinaj je ostavku sa premijerske pozicije podnio i 2005. kada se prvi put dobrovoljno predao Haškom tribunalu gdje je bio optužen za ratne zločine. Haradinaja, bivšeg komandanta OVK-a u zoni pod nazivom Dugađini, prva optužnica je teretila za okrutno postupanje, torturu i ubistva ljudi zatočenih u improvizovanim logorima.

Sud je 2008. donio oslobađajuću presudu po optužbama u vezi kršenja ratnih zakona. Takođe je 2012. oslobođen svih optužbi na ponovljenom suđenju pred istim tribunalom.

Nakon Haradinajevog oslobađanja usljed nedostatka dokaza ostala je sumnja da su svjedoci zastrašivani i ubijani. Haradinaj je u Prištini dočekan kao nacionalni heroj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 26. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo