Povežite se sa nama

REGION

KLERIKALNO-SOVJETSKA BURA NA ISTOKU: Stvaranje nove „simfonije“ i refleksije na Balkan

Objavljeno prije

na

patrijarh

Istočnu crkvu još od doba cara Konstantina iz 4. stoljeća (kada je hrišćanstvo postalo državna vjera Rimskog imperija), često karakterišu dva fenomena, koja idu paralelno uz naučavanja o dogmi vjere i morala, a puno puta i kontra njih. Prvi fenomen je cezaropapizam u kojem državna vlast ima primat nad crkvenom i vodi kadrovsku politiku u crkvi, a po potrebi i dogmatsku, iako rjeđe. Takav odnos države i crkve se u Vizantiji nazivao simfonija. Kasnije je isti model preuzet i od drugih pravoslavnih a kasnije komunističkih zemalja. Drugi, noviji fenomen koji datira od druge polovine 19. stoljeća je etnofiletizam gdje istočne crkve u praksi stavljaju etničku/nacionalnu pripadnost kao vrlinu koja ima primat nad postulatima Hristove vjere.

Kombinacija dva fenomena dovela je mnoge „pravoslavne” narode u teška iskušenja i tragedije od kojih je možda najveća propast velikogrčke „Megali Ideje” o obnovi Vizantije kada je Mala Azija ostala bez preko 1.5 miliona pravoslavnih Grka koji su razmijenjeni (čitaj protjerani- preživjevši turske masakre nakon fijaska grčke ratne avanture) za nekih 380 hiljada muslimana istjeranih iz Grčke. Bugari i Srbi su se takođe oprobali u sličnim „Megali” projektima i znamo kako su prošli.

Nedavno se Kremlj upustio u svoju „Megali Ideju” obnove sovjetske imperije koja bi opet imala vojnu, ekonomsku, ali i duhovnu dominaciju. Agresija na Ukrajinu je podbacila, uprkos anšlusu Krima i okupaciji djelova zemlje uz rusku granicu. Sa druge Moskva je ujedinila Ukrajince protiv sebe kao nikada prije. Rezultat toga je želja da se stavi tačka na svaku vrstu ruske dominacije uključujući i crkvenu.

Crkveno pitanje u Ukrajini, kao i svuda u istočnom bloku, je i državno pitanje. Ruska crkva je uvijek u svojoj istoriji predstavljala produženu ruku države a od doba Sovjeta i produženu ruku tajne države. KGB je odabirao i postavljao sveštenike i episkope. To je u jednom intervjuu 2012. priznao i bivši ruski mitropolit Filaret Denisenko, kasnije patrijarh donedavno nepriznate Ukrajinske crkve Kijevske. Velika većina Ukrajinaca nakon vojnog sukoba sa Rusijom gleda na rusku crkvu u Ukrajini kao ispostavu FSB-a (nasljednicu sovjetskog KGB-a) zaduženu za podrivanje zemlje i dijeli mišljenje državnog vrha da je vrijeme za otklon. Državni i nacionalni apel Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu je urodio plodom, dijelom i zbog dugog i tinjajućeg rivalstva između Carigrada i Moskve oko primata u pravoslavlju.

Carigrad i Moskva su već uspostavili paralelne crkvene strukture u Sjevernoj Americi i Estoniji (duž etničkih linija) koje ne priznaju jedne druge ali sukob oko Ukrajine je donio raskol kakav se nije desio od razlaza Istoka sa Rimom 1054. Ruska crkva predvođena patrijarhom Kirilom je prekinula sve odnose sa majkom crkvom u Carigradu (od koje je primila vjeru i obrede) i zabranila svojim vjernicima bilo kakvo duhovno opštenje sa Grcima i pored nepostojanja ikakvih dogmatskih razlika, time stavljajući Carigrad u istu ravan sa Rimom i protestantima.

Carigrad optužuje Moskvu da nekanonski vlada Ukrajinom a Moskva optužuje Carigrad za nekanonsko miješanje u unutrašnje stvari. Ruska crkva (i država sa tajnim službama) je pokrenula ofanzivu prema drugim nacionalnim crkvama u namjeri da izolira Vaseljensku patrijaršiju koja za razliku od Moskovske iza sebe nema državni i obavještajni aparat i neograničene fondove već se poziva na kanone vaseljenskih sabora (tada jedinstvene Crkve) i želju ukrajinskog naroda da ima svoju crkvu (o koju se oglušila 1991, valjda radi mira u kući, kada su svi arhijereji RPC-a u Ukrajini tražili autokefalnost za novonastalu državu).

Kremlj (i njemu podređeni patrijarh Kiril) računa i na Srpsku crkvu koja ima jurisdikciju nad bivšom Jugoslavijom (sa izuzetkom za sada nepriznate crkve u Makedoniji). SPC u ovakvom obliku i granicama je nastala stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i odlukom tada regenta Aleksandra Karađorđevića, čija vlada je ispregovarala granice jurisdikcije nove crkve kao i tomos dodijeljen 1922. upravo sa Vaseljenskom patrijaršijom. Tada se Carigrad odrekao prava na Makedoniju i Staru Srbiju i priznao usisavanje do tada autokefalne crkve u Crnoj Gori.

Beograd je, i poslije raspada Jugoslavije, očuvao uticaj u novonastalim državama preko crkveno-obavještajnih struktura. Otvorenim svrstavanjem uz sovjetski vrh RPC-a i raskidom sa Carigradom SPC bi riskirala da Carigrad preispita svoj stav o tomosu iz 1922. budući da Jugoslavije više nema, a makedonski narod i država su nepodijeljeni oko želje za duhovnom samostalnošću u čemu im je Bugarska Crkva najavila podršku. Patrijarh Irinej je samo verbalno podržao Moskvu iako je, prema izvorima iz Patrijaršije, ruski mitropolit i rukovodilac vanjskih poslova Ilarion Alfejev došao sa gotovim tekstom koji su srbijanski arhijereji trebali potpisati o raskidu odnosa sa Carigradom na nivou episkopata.

Mnogima u SPC-u nije svejedno raskinuti sa majkom crkvom u Carigradu i produbiti krizu u Makedoniji, a možda i u Crnoj Gori. Prilično jaka struja vjeruje da je moguće odvratiti patrijarha Vartolomeja od poništenja tomosa i davanja autokefalnosti Makedoniji tim prije što Grci ne priznaju naziv „Makedonska Crkva”. U tom slučaju bi SPC primijenila „Titov model klackanja” između Moskve i Carigrada, kako nam ironično reče izvor iz Patrijaršije.

Država Srbija, čije tajne službe su u jugoslovensko vrijeme izabrale i vrbovale veći dio sadašnjeg episkopata, se tek treba izjasniti. Srpski „patriotski” mediji ipak pripremaju teren za najgore. Novine se utrkuju ko će više podržati RPC i izjaviti lojalnost Majci Rusiji a naružiti Vartolomeja i ostale arhijereje Vaseljenske Patrijaršije. Patrijarh Vartolomej se naziva masonom (ne smeta im članstvo znatnog broja srpskog episkopata u raznim ložama) i agentom Vatikana iako se Vatikan protivi ukrajinskoj autokefalnosti iz vrlo praktičnog razloga. Unijatska crkva u Ukrajini, koja priznaje Papu ali bogosluženja vrši po vizantijskom obredu, broji oko 5 miliona izrazito nacionalno nastrojenih Ukrajinaca veoma naklonjenih ideji nacionalne crkve pa se Rim s razlogom boji da bi veliki dio njih zamijenio molitveno pominjanje Pape na liturgiji sa imenom novog autokefalnog patrijarha.

Srpski mediji „otkrivaju” da se CIA uključila u „ukrajinsku rabotu” ali „patriotama” ne smeta angažman agenta Mihailova za 4. Odjel 5. Direktorata KGB-a (na osnovu dokumentacije iz Arhiva KGB/FSBa) i njegov kasniji raskalašan život i posao sa cigaretama oslobođenih akciza, vrijedan preko 4 milijarde dolara sredinom 90-ih. Duvansku licencu je kao „rizničar” RPC-a dobio od tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina koji je na taj način odlučio pomoći „obnovu pravoslavlja”. Radi se o sadašnjem moskovskom patrijarhu Kirilu koji srpskim „patriotama” predstavlja uzor „pravoslavlja”.

Situacija u Crnoj Gori je drugačija uprkos nadama među suverenistima da bi poništenje tomosa iz 1922. značilo i šansu za Crnu Goru. Obnova CPC je bila projekat Liberalnog saveza dok su u to doba državni i crkveni krugovi gorljivo bili u službi srbijanskog „Megali” projekta. Drugi veliki problem za zagovornike CPC-a je to što je sadašnji nepriznati mitropolit Mihailo rasčinjen upravo od carigradskog patrijarha Vartolomeja dok je službovao u grčkoj crkvi u Rimu. Tu činjenicu SPC rado navodi.

U Ukrajini su svi ukrajinski arhijereji RPC-a tražili odvajanje u novembru 1991 (uključujući i sadašnjeg moskovitskog namještenika Onufrija koji je u prvoj polovini 1992. povukao potpis sa još dvojicom episkopa, vjerovatno nakon intervencije FSB-a). I sada u 2018. je čak deset ukrajinskih episkopa Moskovske patrijaršije tražilo odvajanje i stvaranje jedne ukrajinske crkve dok otprilike više od pola vjernika Moskovske patrijaršije u Ukrajini podržava tu ideju.

Teritoriju Crne Gore je Beograd podijelio u tri eparhije kako bi se osigurala rascjepkanost i otežalo koordinirano odvajanje. Drugo, episkopat pravoslavne crkve u Crnoj Gori, za sada, nepodijeljeno stoji na liniji pansrbizma (i onih koji su ih postavali na te pozicije, a to nije crnogorska UDBA koja je tada bila samo filijala).

Pojačanje „borbe za jedinstvo pravoslavlja” je nedavno stiglo u vidu posjete neformalnog ministra vanjskih poslova sirijskog diktatora Bašara Asada, patrijarha drevne Antiohijske crkve Jovana X kao i patrijarha srpskog Irineja. Crnogorski mitropolit i Arhiepiskop cetinjski je nekoliko puta izrazio pokajničku odanost Moskvi nakon ranije bliskosti sa Grčkom crkvom (gdje je čak i službovao u vrijeme vladavine vojne hunte dobivši od jugo vlasti na čudan način pasoš- tada nedostižan za podržavaoce snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, pogotovo onih koji nisu služili JNA i odradili odgovarajuće „kontrausluge”).

Kremlj i RPC najavljuju stvaranje nove pravoslavne zajednice čiji temelji su „kanoni”- direktive 4. Odjela 5. Direktorata preimenovane službe.

Mitropolit Amfilohije je nedavno u intervjuu ruskom „Prvom kanalu” ipak izrazio nelagodu zbog permanentne državno-crkvene „simfonije” i pozvao na povratak u vrijeme prije cara Konstantina- kada se istinski propovijedalo Evanđelje slobodno od stega starog, novog ili Trećeg Rima jer „sada Crkva treba da se vrati na predimperijalno ustrojstvo ne imitirajući ono što je bilo u proteklim vijekovima kada je postojala simbioza države, Crkve i naroda”.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRUGAČIJE OBILJEŽAVANJE „OLUJE“ U HRVATSKOJ: Dan koji težinu tek treba da dobije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. To je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995

 

Hrvatska je proslavila Dan domovinske zahvalnosti i totalno je zadovoljna načinom na koji je to napravila. Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se samo jedan i to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, što je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995.

Incidenata nije bilo. Dobro, ustaše okupljene oko notornog pukovnika HOS-a Marka Skeje, urlali su ustaški pozdrav „Za dom spremni”, ali tek kada su se svjetla reflektora ugasila i kada se vrh države povukao s pozornice. Do tada ih je na lancu držala Vojna policija. Ista ona koja je, skupa s pripadnicima MUP-a, tokom i nakon Oluje, mjesecima promatrala čerečenje mrtve lešine takozvane Republike Srpske Krajine, kompletne infrastrukture na tom području, paljenje svega što se zapaliti dalo od nepokretne imovine protjeranih Srba, ubijanje između jedne i dvije hiljade nesretnika koji su poslušali ciničnu poruku predsjednika Franje Tuđmana, koju je svako malo emirtirao državni radio i kojom su pozivani da ostanu u kućama, jer im se ništa neće dogoditi.

Na kraju se ni tada, a ni do dana današnjeg, apsolutno ništa nije dogodilo ubicama koji su sa zemlje i iz zraka mitraljirali i avionskim bombama zasipali kolonu nesretnika u bijegu, čak i kada su, kao u Dvoru bili na samoj granici RH ili na Petrovačkoj cesti, kada su tu granicu već prešli.

„Žalimo za žrtvama”, naglasio je premijer Plenković misleći na srpske civile i to je baš lijepo od njega, kao i to da je zločine nazvao „ružnim ožiljkom” na inače „pravednom licu” Domovinskog rata. Zločine je nazvao „posrtajem”, što je konstrukcija koja baš nimalo ne bi trebala zadovoljiti porodice žrtava, ni ljudi iz kolone, čije patnje do dana današnjeg nisu priznate.

Sa željom da se te žrtve priznaju, da se zločinci kazne, da se poprave uvjeti u kojima žive preostali Srbi u Hrvatskoj i da se konačno, kako je rekao, „prekine spirala mržnje”, u Knin je došao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, kojem je prije Oluje u jedinice HV-a mobiliziran otac, koji je poslan da od sunarodnjaka „oslobodi” vlastitu majku. Nažalost, nije je zatekao živu, jer su je na ognjištu ubili njegovi suborci.

Saša KOSANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

REGION

ŠPIJUNSKA AFERA TRESE SRBIJU: Mnogo buke, malo detalja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snimak špijunskog djelovanja ruskih službi u Srbiji je nametnuo pitanje budućih odnosa Srbije sa Rusijom. Vučić uvjerava javnost da se ti odnosi neće mijenjati i da Srbija ne želi “novu 1948.”. No, neki anlitičari ukazuju da su odnosi Beograda I Moskve ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini

 

Nova špijunska afera trese Srbiju. Aferi Krušik, fabrike iz namjenske industrije Srbije, navodnoj prodaji srpskog oružja Ukrajini, pridružio se snimak objavljen na Youtube prema kojem ruski obavještajac razmjenjuje sa penzionisanim potpukovnikom Vojske Srbije plastične kese nalik onima iz samoposluga. Potonji potom u automobilu prebira pare koje je, izgleda, dobio od stranog obavještajca.

Srpske vlasti se ne odlikuju transparentnošću kada su ovakvi slučajevi u pitanju, pa je iznenađujuća brzina kojom je potvrđena autentičnost snimka i još otkriven identitet ruskog obavještajca. „Snimak je autentičan i na njemu se nalazi ruski obavještajac Georgij Kleban“, kazao je medijima Relja Željski, načelnik analitike Bezbednosno informativne agencije (BIA).

Upitan o uticaju špijunske afere na odnose Srbije i Rusije, predsjednik Aleksandar Vučić, koji treba da se 4. decembra sretne u Moskvi sa Vladimirom Putinom je rekao kako mu nije jasna logika u čitavom špijunskom događanju. Naveo je da Srbija ničim nije ugrozila ruske interese i da se nada kako šef ruske države nije bio obavješten o tom djelovanju. „Sve će nas ovo natjerati da još snažnije radimo na vojnoj neutralnosti Srbije, i Srbija se neće okretati ka NATO“, naglasio je Vučić. Javnost je uvjeravao da se odnosi sa Rusijom neće mijenjati i da Srbija ne želi „novu 1948”.

Mnogo je buke ali mnogi detalji o aferi nijesu poznati ni nakon Vučićevog obraćanja. Kako je primjetio Predrag Petrović, izvršni direktor nevladinog Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, ne zna se čak ni da li je i šta je dato za novac koji ruski obavještajac na snimku daje penzionisanom potpukovniku Vojske Srbije Z.K.

Ljubodrag Stojadinović, penzionisani pukovnik, kolumnista portala Peščanik, smatra kako snimak ostavlja upečatljiv utisak o špijunskom amaterizmu. „Zašto bi ti ljudi, upleteni u naivni dramolet, uopšte nosili kese? Zbog čega bi potpukovnik u kolima brojao pare?” upitao se Stojadinović. On smatra da je tek neozbiljno ukoliko je srpski potpuknovnik predao papire koji bi mogli da budu dio ratnog plana. Nije vjerovatno da postoji bilo šta iz te oblasti što Rusi ne znaju, a i ako postoji, takvi papiri se mijenjaju istog trenutka kad se sazna da više nijesu tajna.

Predrag Petrović postavlja i pitanje zašto se čekalo gotovo godinu da snimak bude objavljen i zašto je Savet za nacionalnu bezbednost zasijedao četiri dana po objavljivanju snimka. „Meni to sve izgleda kao odlična prilika da afere koje pogađaju Srpsku naprednu stranku, pokušaju da se skrajnu i zataškaju – afera Krušik, plagirani doktorat Siniše Malog …”, rekao je Petrović.

Vučić je aferu stavio i u kontekst napada na srpsku namjensku industriju. Kako je fabrika Krušik važan dio te industrije, najnovija afera tvrdi on, dio je koordinisanih napora stranih službi da u Srbiji bude uništena proizvodnja naoružanja.

Petrović je podsjetio kako su se na račun Krušika bogatile privatne firme, prije svega GIM, koja je u vezi sa Brankom Stefanovićem, ocem ministra policije Nebojše Stefanovića. „Ukoliko moramo da razmišljamo o nasrtajima na namjensku industriju, onda su to korupcija i kriminal unutar Srbije, a ne niko spolja“, naglašava Petrović.

Petrović ne vjeruje da bi afera, sudeći po dostupnim inormacijama mogla uzdrmati odnose Moskve i Beograda. „Odnose Rusije i Srbije može da poremeti izbor – da li Srbija želi da se približava Zapadu ili Rusiji. Ukoliko je strateški interes Srbije da ulazi u EU i da pripada zajednici zapadnih država, onda će morati i da na drugačiji način reguliše odnose i interese sa Ruskom Federacijom”, navodi Petrović.

Vučić je ruskom ambasadoru u Beogradu, uputio pitanje – „Zašto?” Upitan da li će to isto pitati i Putina, Vučić je uzvratio „Šta ću da razgovaram sa predsednikom Putinom, to je za nas dvojicu. U četiri oka ćemo da razgovaramo.”

U Kremlju vjeruju da ništa neće baciti sijenku na Vučićevu posjetu, izjavio je portparol ruskog predsjednika Dmitrij Peskov. „Svjesni smo činjenice da postoje određene strane koje bi voljele unaprijed da prekinu tu posjetu i ubijeđeni smo da to neće moći da učine”.

Marija Zaharova, portparolka Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije, objavljivanje snimka je nazvala „provokacijom uoči sastanka na najvišem nivou”. No, istovremeno je rekla i da „ne razumije saopštenje srpske vlade da je situacija veoma ozbiljna”.

Novinar iz Moskve Roman Dobrokhotov ukazuje pak da GU, Glavna uprava Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije ne može da izvodi operacije bez znanja vrhovnog komandanta, u ovom slučaju Putina. „Specijalne službe Srbije ponijele su se profesionalno, a političko rukovodstvo je uplašeno… Vučiću je glavni zadatak bio da pokuša da nekako riješi situaciju, a da se ne svađa sa Moskvom”, ocijenio je Dobrokhotov.

Dobrokhotov, urednik ruskog sajta Insajder koji je uradio više istraživanja vezanih za GU, smatra da Rusija odavno i otvoreno u balkanskim zemljama vodi „informacioni rat”. Ona želi da oduzme suverenitet Srbiji i drugim balkanskim zemljama i da učini sve kako ne bi dospjele pod okrilje NATO.

Othon Anastasakis, britanski ekspert za jugoistočnu Evropu, smatra da je Srbija jedna od zemalja gdje se odvija takmičenje obaveštajnih službi – istočnih i zapadnih u geopolitičkim igrama. „Podjele unutar zemlje olakšavaju tu vrstu takmičenja obavještajnih sektora Istoka i Zapada na tlu Srbije.” On ukazuje da Moskva izaziva unutrašnje podjele u državama-kandidatima za članstvo u EU koje su najranjivije, kako bi imala saveznika. „Srbija je u tom smislu najpogodnija, zato što postoji podrška u srpskom narodu za Rusiju, kao i za Putina lično.”

 Relativno skromna špijunska afera mogla bi da bude iskorišćena za niz još teško čitljivih političkih poteza. U Srbiji najavljuju donošenje deklaracije o „političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti“. Puštanje u opticaj „političke nezavisnosti“ za vojno-političkog komentatora Aleksandra Radića je povezano sa izborima. „Ukoliko nemate neke velike uspjehe kojima možete da se pohvalite pred građanima Srbije, onda dobro zvuči da je Srbija drugačija od ostalih zemalja, i da smo samostalni u odnosu na sve ostale. Nakon loših vijesti koje su stigle iz EU, čini mi se da Vučić prepoznaje momenat da ponudi naciji sliku neke alternative. To je donekle i poruka EU: „učinite nešto oko ubrzanja evropskog puta Srbije ili ćemo biti prinuđeni da tražimo neki drugi put“, kaže Radić.

Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić je za Dojče vele kazao kako smatra da su odnosi sa Rusijom ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini”.  Vučića čeka veoma težak razgovor sa Putinom i mislim da Rusija neće lako odustati od Srbije kao posljednjeg uporišta svojih interesa na Zapadnom Balkanu“.

Aleksandar Radić procjenjuje da će afera neminovno umanjiti autoritet ruskog političkog i vojnog uticaja u Srbiji. On zaključuje: „Stvorena je slika o tome da saradnja nije toliko iskrena s ruske strane. Bar ne onoliko iskrena koliko to očekuje veći dio srpskog javnog mnjenja“.

 

Zabrinutost Stejt departmenta

U prvoj reakciji, Stejt department je izrazio zabrinutost zbog izveštaja o ruskom uplitanju u Srbiji. „Sjedinjene Države podržavaju napore Srbije da istraži ovaj incident i podstiču Vladu da odgovorne za ove nezakonite aktivnosti smatra odgovornim, u skladu sa vladavinom zakona”, rekao je portparol Stejt departmenta.

RFE je imao uvid u izvještaj Ministarstva odbrane SAD od maja ove godine prema kome je na Zapadnom Balkanu Srbija najpopustljivije okruženje za ruski uticaj. Navodi se da su bilateralni odnosi Srbije i Rusije bili na znatno nižem nivou prije dolaska na vlast SNS, na čelu sa Vučićem 2012. Ministarstvo ocjenjuje da je ta saradnja rezultirala potpisivanjem ugovora o strateškoj saradnji u novembru 2013, kao i da jedino Srbija na Zapadnom Balkanu ima potpisane ugovore o saradnji u oblasti bezbjednosti. Naglašava se da jedino Srbija učestvuje u zajedničkim vojnim vježbama s Rusijom, najmanje dva puta godišnje od 2014, kao i da blagonaklono gleda na pomoć prilikom nabavke vojne opreme.

Navodi se da Srbija odbija da ide ka članstvu u NATO-u, ali je članica programa Partnerstva za mir i da su SAD njen najaktivniji vojni partner. „Srbija ima više nego dvostruki broj angažmana sa SAD-om nego s bilo kojom drugom državom. Međutim, manjak transparentnosti u strateškim i operativnim prioritetima Srbije komplikuje saradnju u oblasti odbrane”, navodi se u izvještaju.

Ministarstvo navodi kako postoje dokazi da Rusija podržava separatistički pokret bosanskih Srba, na čelu s Miloradom Dodikom, s ciljem da spriječi ulazak BiH u NATO i EU.

Američko ministarstvo odbrane smatra da je Rusija na Zapadnom Balkanu odlučna da odbije uticaj Evropske unije i SAD i umanji djelovanje NATO. SAD i EU ne mogu sebi priuštiti ambivalentnost na Zapadnom Balkanu, jer takav pristup otvara vrata „ruskom malignom uticaju”, zaključuje Ministarstvo odbrane SAD.

 

Kosovo i ostale igre

Rusija Srbiji neće biti toliko privlačna kada bude riješeno pitanje Kosova, smatra Maksim Samorukov, zamjenik glavnog urednika moskovskog Karnegi centra. Zato Rusija smatra kako je njen interes da pitanje Kosova ne bude riješeno, tvrdi ovaj analitičar. Po Samorukovu Srbiji je potrebna Rusija na međunarodnom nivou i njena moć u UN kako bi spriječila potpuno priznanje Kosova.

„Zapadni Balkan nije prioritet za Rusiju i ona nije spremna da u region uloži mnogo novca ili napora, ali ne želi ni Zapad na Balkanu,” kaže Samorukov. „Geopolitički limbo u kome se region trenutno nalazi je idealan za Rusiju. Ni potpuna stabilizacija, ni potpuna destabilizaciju, već nešto između. Rusija ne želi da zamrznuti konflikti na Balkanu budu riješeni, jer oni drže Zapadni Balkan dalje od NATO i EU. No, Rusija ne želi ni da ti konflikti postanu aktivni, jer i ona ima svoju crvenu liniju.”

Samorukov ilustruje: „Rusija želi da Milorad Dodik uspori saradnju Bosne i Hercegovine sa NATO i EU. No, ne i da Dodik proglasi nezavisnost RS, jer bi to Rusiju stavilo u veoma neugodan položaj da mora da bira – da li da nastavi da podržava Dodika ili ne, te da postane aktivnija u regionu.”

Samorukov smatra kako Srbija ne zauzima tako važno mjesto u Rusiji, kao što Rusija zauzima u Srbiji. No on misli a da je vladajuća elita u Srbiji, uprkos iskazivanju prijateljstva sa Rusijom, ipak prozapadna. „Niko više u Srbiji nije spreman da se bori za Kosovo, ono je za njih adut u pregovorima sa EU. Mislim da je glavni prioritet aktuelne vladajuće elite u Srbiji prozapadna orijentacija, koja treba da im pomogne u drugom prioritetu – da ostanu na vlasti što je duže moguće.”

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

POMUĆENA EVROPSKA PERSPEKTIVA BALKANA: Veto igrači i brzina puža

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluka Evropskog savjeta da se ne otvore pregovori o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije imaće veoma loše posljedice po  region.  Vjerodostojnost EU na Balkanu je na istorijskom minimumu

 

Tužno i kratkovido. To su riječi koje najčešće koriste evropski analitičari kada komentarišu odluku Savjeta EU da odloži otvaranje pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Te zemlje su preduzele niz mjera kako bi ispunile sve što je od njih Brisel tražio.

Skoplje je čak postiglo dogovor sa Atinom oko promjene imena te države, pa su Makedonci vjerovali da će na samitu EU konačno dobiti zeleno svijetlo za početak pregovora. Vlada premijera Zorana Zaeva je, protivno svim obećanjima, ostavljena na vjetrometini. Da bi sačuvao lični kredibilitet, razočarani Zaev je kazao da će mandat vratiti narodu. Vanredni izbori u toj državi biće održani u aprilu naredne godine.

Iako se i Evropska komisija založila za otvaranje pregovora, veto je pritisla Francuska, tačnije njezin predsjednik Emanuel Makron. U strahu od opozicije koja mu duva za vratom, odnosno ishoda lokalnih izbora u toj zemlji, koji se trebaju održati na proljeće naredne godine, on se odlučio da blokira evropske aspiracije Skoplja, dok su u slučaju Albanije, takođe iz unutarpolitičkih razloga, suzdržane bile još i Holandija i Danska.

„Francuska je pokazala spremnost da drži ostatak EU, ali i zemlje van Unije, za taoce svoje političke agende. To nije novina, ali ovako radikalan način svakako nije dobar signal za budućnost proširenja“, rekao je profesor Univerziteta u Gracu Florijan Biber.

U pauzi mučne debate oko izlaska Velike Britanije iz EU, evropski čelnici su se tek dogovorili o da početak pregovora sa ove dvije zemlje razmotre iduće godine, u maju, kada će u Zagrebu, tokom predsjedavanja Hrvatske, biti održan novi samit.

Možda za Sjevernu Makedoniju bude nova prilika do kraja 2019., jer je predstavnik Finske, koja u ovom šestomjesečju predsjedava Unijom, u izvještaju o sastanku Evropskog saveta naveo da će se do kraja godine ponovo raspravljati o otvaranju pregovora sa Skopljem.

Na tome posebno insistira tzv. Višegradska grupa koju čine Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka. “Novo, treće po redu odgađanje početka pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom destabilizovaće cijelu regiju, a negativno će se odraziti i na budući kredibilitet i uticaj EU u državama Zapadnog Balkana”, upozorili su zvaničnici tih zemalja.

EU su u ovom slučaju  pokazala kao nevjerodostojna zajednica koja gazi vlastita obećanja što će u ovom regionu uzrokovati frustriranost i pad motivacije i spremnosti za reforme.

“Nijeste vi krivi, mi smo. Vi ste obavili svoj posao, mi svoj nijesmo”, poručio je građanima Albanije i Sjeverne Makedonije predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk. Odlazeći predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker ocijenio je da je riječ o “istorijskoj greški”. Tim prije što odluka o početku pregovora o članstvu ne znači  članstvo, nego u prvom redu ima  simbolično značenje kako bi se iskazalo priznanje za postignuto i kako bi se podstakle te zemlje na dug i naporan proces pristupanja država kandidata EU.

Prema riječima Aleksandre Štiglmajer iz Evropske inicijative za stabilnost, vjerodostojnost EU je na Zapadnom Balkanu na – istorijskom minimumu. „Ovo je apsolutno najniža tačka na kojoj smo se našli u posljednjih 20 godina kada je u pitanju politika proširenja“, kazala je ona za DW.

Makronov nerazumni veto uvalio je EU u dvostruku krizu vjerodostojnosti – jednu na Balkanu, drugu u samom Briselu. Razumijevajući da se na taj način opasno potkopava zajednička politika EU, Evropski parlament je usvojio rezoluciju kojom je osudio odlaganje pristupnih pregovora Albanije i Sjeverne Makedonije i podržao nastavak politike proširenja na Zapadni Balkan.

“EU je još  otvoren projekt koji ne može biti upotpunjen kao projekt mira i prosperiteta za sve dok god zapadni Balkan, kao jedna od ključnih regija za funkcionisanje EU i mira na kontinentu, ostaje izvan toga”, kaže novi izvjestilac EP za Crnu Goru, Tonino Picula, raniji hrvatski minsitar vanjskih poslova, kaže.

Ako se ima u vidu činjenica da je EP jedina evropska institucija koja ima direktan legitimitet građana, a da su poslanici izabrani u maju ove godine, odluka Evropskog savjeta bi paradoksalno mogla vratiti pitanje Balkana opet na čelu agende EU. Tačnije, pokrenuti praktično zaustavljeni proces integracija, uključujući tu i Crnu Goru.

Tako je, nakon četiri godine, Evropska komisija u utorak potvrdila da je Hrvatska ispunila sve tehničke kriterijume da postane članica Šengen zone.

Nakon glasanja u utorak u Američkom senatu izvjesno je da će Sjeverna Makedonija krajem decembra postati članica Sjeverno-atlantske alijanse (NATO). Parlament te države je, još u jeku krvavih sukoba na području bivše Jugoslavije, 1993. godine, izglasao Deklaraciju o ulasku u NATO.

”Moramo sada snažno podržati i blisko sarađavati sa ovim zemljama kako bi se što je više moguće umanjio ovaj udarac”, navodi njemačka kancelarka Angela Merkel, pa u crnogorskoj vlasti očekuju da bi, na ovom valu, u ovoj godini, mogli da otvore posljednje pregovaračko poglavlje (8- konkurencija).

Izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević ističe da je Crna Gora već sedam godina u pristupnim pregovorima, ima svoje domaće zadatke koje vlasti sporo i nevoljno ispunjavaju, a neke i ignorišu.

“Naša država posljednjih godina u oblastima 23 i 24 bilježi i ozbiljnu regresiju. To nije pitanje učinka onih u Vladi koji vode ovaj proces tehnički i na stručnom nivou, već se radi o odgovornosti onih koji donose političke odluke na najvišem nivou”‚ rekla je Uljarević. On aje precizirala da su domaći “veto igrači” iz struktura vlasti i njima bliskih krugova za sada jedini krivci što Crna Gora ide “puževom brzinom” ka EU.

U situaciji kada evropske političke dionice padaju na svim tržištima, jedino ko od nje još  nešto traži je jugoistok Evrope. Zato je prihvatanje tog političkog izazova i šanse, koliko god od toga bježali, nužnost za države EU. „Proširenje EU nije mrtvo, ali će zahtjevati više vremena i biti više frustracija nego što smo očekivali”, zaključuje profesor Biber.

                                                                                                                       Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo